Glumica i glazbenica Mila Elegović za Zagreb News govori o svom najnovijem umjetničkom zaokretu i ulasku u svijet dječjih slikovnica

Mila Elegović bacila se u nove umjetničke vode. Započela je s glumom, nakon toga zaokupila ju je glazba, a sada je i književnica, iako ne voli tu titulu. Slikovnica u stihu „Zašto ptice pjevaju?“ njezin je prvi književni rad, nedavno objavljen u izdanju Profil knjige.

Taj svoj prvi rad Mila Elegović naziva „bajkom o djevojčici koja je radoznala i pita se zašto ptice pjevaju“. Mala djevojčica o kojoj je riječ zove se Nina i krase je sve osobine stvarnog djeteta: radost, naivnost, radoznalost i razigranost. Njezinu radoznalost primjećuju ptice i odluče razgovarati o tome hoće li otkriti svoju tajnu Nini. Mnogo se prepiru, a Nina na kraju saznaje tajnu, iako na vrlo neobičan način. Bit je njezino korištenje tajne ptica da živi ljepši i radosniji život u skladu s njihovim pjevom i letom.

„Ne vidim samo sebe u Nini, već i sve djevojčice. Ima jednu radoznalost i dobrotu. I najgori ljudi na svijetu imaju u sebi to dijete koje je ostalo u njima. Mi zaboravimo njegovati to dijete. Ja, kako sam glumica, njegovala sam ga jer moj posao takav da se igram vječno i stalno. Zamislite cijeli Sabor kao malu djecu u odijelima – ja si to tako zamišljam“, kaže za Zagreb News Mila Elegović.

Razigranost, pjev i let stvari su s kojima se Mila itekako može poistovjetiti. Kako sama kaže, ona „pjeva iz istog razloga kao i ptice, iz radosti“. Glazbu smatra jednim od najljepših stvari koju je Bog stvorio nama ljudima na korist. Naše „vibracije“ kada slušamo ili stvaramo glazbu odmah se mijenjaju nabolje i „to je jedina takva umjetnost na Zemlji“.

„Letim vrlo često, a ponekad i zveknem. Jer sam čovjek, pa nisam savršena, pa pogriješim, pa padnem. Ali uzletim ponovno jer su mi narasla dobra krila. Jer sam ih znala čuvati, njegovati i razvijati. Neki ljudi nikada ne polete, pa krila zakržljaju iz jedne vrlo mračne stvari – straha. Ja ga imam i prepoznajem ga, ali usprkos tome preletim ga. Kroz duhovnost i vjeru sam to uspjela. Mislim da je duhovnost sila u čovjeku koja u ovom trenutku čovjeku može dati smisao i dati sidro za koje se može držati. Vjera mi daje snagu i moć da živim sa strahom, ali da činim sve ono od čega me strah odbija“, otkriva Mila Elegović.

Vjera je izrazito bitna stvar za Milu. U temi slikovnice – radosti – ona se pojavljuje. Radost je najbolji putokaz za buđenje vjere u sebi. Nedostatak radosti znak je zalutalosti na tom putu. Potrebno je, prema Mili, vratiti se jednostavnim stvarima.

U tim mislima krije se upravo još jedna tema slikovnice. Potreba za velikom količinom sadržaja da bi se pobudila radost u nama. Prema Mili je sve to već u nama, samo trebamo obratiti pažnju na jednostavne stvari kao što je izlazak sunca, za ptice izrazito važan.

„Nisam imala iskreno svjesnu namjeru pisati o radosti jer ja ne kontroliram svoje kreativne puteve. Kako mi kada bude, tako i pišem, pa tek kada završim onda vidim. Evo, ovoga puta to je bila radost. Kod mene to sve kreće rano ujutro oko šest sati. Nekoliko dana prije razmišljam o tome, bilo to slika, ton ili glazba. Dobivam tisuće impulsa iznutra koje slušam, ali nisam ih uvijek slušala jer sam mislila da je to neka greška – više sam slušala strah, nego taj impuls. Jako sam kratkovidna i nosim leće. Kada sam pisala svoj prvi album, dogodilo mi se da sam prvi put pisala bez leća, onako nasumice. Sada čak za klavirom skladam rano ujutro, sjednem u pidžami bez leća i onda od šest do devet ujutro nastaju ti moji uradci. Poslije kada sve izađe, onda ja to obično malo dotjeram. Volim onda otputovati na različita mjesta, u šumu, na more, Zagorje, Ogulin, Novi Vinodolski… Imam ta neka svoja mjesta gdje dođem i razmišljam. Shvatila sam da kreativni procesi imaju svoju kemiju, kao i ljubavni odnosi, kada se to dogodi, morate to jednostavno poslušati“, opisuje svoj kreativni proces novopečena književnica.

Dugo je taj tekst Mila dotjerivala. Još joj je trebalo vremena i da to nekome uopće pokaže. Nije bila sigurna u sebe. „Nakon glume, glazbe i albuma, sada na sve to još i neka mala dječja bajka u spjevu? Još s arhaičnim jezikom s početka 20. stoljeća?“ Sve se to pitala Mila, ali je na kraju pokazala tekst svojoj prijateljici spisateljici Tihani Buklijaš Bakić koja ju je potaknula da dalje dijeli svoj rad. Povratni odgovori bili su pozitivni. Na kraju je došla u kontakt s Profil knjigom.

Nakon toga je tražila ilustratoricu i pronašla Anu Despot, kći Dragana Despota, na Instagramu. Kaže za nju kako se vidi da je „dijete iz glumačke obitelji“ i da ima fantastično oko za kadar. Ana Despot je animatorica i završila je Likovnu akademiju. Mila i Ana čule su se jedanput i nakon što je Mila vidjela prvi crtež namijenjen za slikovnicu, znala je da je to to.

„Moj preokret na književnost bio je slučajan. Ja sam u zadnjih deset godina otvorila ta nova polja svog kreativnog rada, uz glumački posao koji nikada neću ostaviti, ja sam glumica. Kako sam radila album, svoj show, sve sam to radila sama jer iza sebe nisam imala diskografsku kuću ni producenta. Sve sam sama financirala. Morala sam imati odgovore na tisuću pitanja svojih suradnika i uvijek sam imala te vizije; uvijek sam znala što hoću i kako da to izgleda. Na tome sam zahvalna Bogu što mi je dao taj dar. Ne smatram sebe književnicom jer to zvuči jako ozbiljno, a i ljudima je jako teško prihvatiti da netko može raditi više stvari jer ih to onda podsjeti na njihovu vlastitu vrijednost i nepokretljivost, pa onda ja kažem da je Mila Elegović glumicakoja piše, sklada i pjeva“.