Zagrepčanka Mila Elegović svestrana je umjetnica – glumica, pjevačica, a odnedavno i spisateljica. Ove godine obilježava 30 godina rada u Kazalištu Komedija i napisala je svoju drugu dječju slikovnicu

Zagrebačka glumica Mila Elegović svestrana je umjetnica – glumica, pjevačica, a odnedavno i spisateljica. Glumica koja ove godine obilježava 30 godina rada u Kazalištu Komedija napisala je svoju drugu slikovnicu za djecu u stihovima – ‘’Vrabica Hrabrica’’. Kao i u prvoj ‘’Zašto ptice pjevaju’’, i u ovoj su glavni likovi ptice kojima je Mila dala ljudske osobine. Za Zagreb News pojašnjava zašto se odlučila da likovi budu baš ptice:

„Moje slikovnice nastaju u parku u Martićevoj ulici, tamo često pijem kavu i promatranjem ptica počela sam shvaćati da njihove kretnje, njihovo ponašanje kao i njihovo zajedništvo i borbe imaju jako puno inteligencije. I ne samo inteligencije, nego i humora. I kako je pomalo priča ulazila u moju glavu, tako je došlo do toga da ta priča bude o pticama, i u prve dvije, ali i u trećoj koja izlazi iduće godine. Inspirirale su me zato što ptice imaju jedan vrlo zanimljiv obrazac života, dala sam im ljudske osobine koje su se lijepo na njih ‘nalijepile’ i tako je, eto, nastala moja trodijelna ptičja storija.“

‘’Vrabica Hrabrica’’ priča je o glasu, moći, hrabrosti, samovolji, istini i laži, ali i o zauzimanju za sebe i, što je najvažnije, za veće dobro. Kako kaže Mila Elegović, tek kada napiše slikovnicu shvati što je željela reći jer priča nekako ispriča samu sebe:

„Vrabica uči djecu da postoji veće dobro koje je vrijedno žrtve. Žrtvovanje je riječ koju danas ljudi ne žele čuti jer žele da im je dobro, da im sve ide, a život nije takav. On ima i dobru i lošu stranu. U tom balansu čovjek mora shvatiti da nisu svi dani lijepi i nasmijani i da postoje trenuci kada treba biti hrabar, kada treba braniti istinu, braniti sebe i druge, kad treba krenuti u borbu za dobro. Iz ove priče stoga djeca mogu naučiti da ponekad i sama moraju proći kroz neke loše stvari u ime dobra.“

Ispričala je i kako je uopće došlo do toga da počne pisati slikovnice. To je, ističe, došlo posve spontano, kao i stihovi:

„To je u svakom slučaju bilo podsvjesno ili iracionalno, nisam odlučila ‘sad ću sjesti i početi pisati’. Kod mene to dolazi božanskom intervencijom, prođe kroz mene i uvijek kažem da priče nisu moje, već Božje i žele biti ispričane. A stihovi su očito način mog podsvjesnog pričanja. Vidjela sam da ta moja tehnika ima veze s jezikom 19. stoljeća, s poezijom I. G. Kovačića i jezikom Ivane Brlić Mažuranić, ne znam gdje sam to ‘pokupila’, ali negdje jesam.“

Ove godine je 30 godina od njezine prve uloge u matičnoj Komediji. Bezbrojne su uloge iza nje, a za dvije je 2004. dobila i Nagradu hrvatskog glumišta – za uloge Audrey u predstavi ‘’Mali dućan strave’’ i Roxie Hart u ‘’Chicagu’’, a treću 1995., za ulogu u Kerempuhu, u predstavi ‘’Dobro došli u plavi pakao’’. Kako kaže, jedna je od glumica koja ne obilježava godišnjice:

„To mi je stupidno, u tome nikad nisam vidjela smisao. Za mene je jedino važno da trajem, da radim. U Komediji sam ove sezone imala dvije premijere – ‘Važno je zvati se Ernest’, u kojoj igram predivnu ulogu Lady Bracknell, to je klasik britanskog teatra, i obnovili smo ‘Jaltu, Jaltu’. Za kraj sezone igrat ću u predstavi u režiji Ivana Lea Leme, ali ne smijem još otkriti o čemu je riječ.

Kad pogledam iza sebe i tih 30 godina, jako mi je lijepo okrenuti se. Scena je možda jedno mjesto u mom životu gdje ne gledam u prošlost zato što moj posao ne živi u prošlosti, nego živi samo sada i uvijek ide od nule. Iza mene je strašno puno prekrasnih trenutaka, punih sreće, ljepote, muzike, adrenalina, ali i punih teških trenutaka, borbe i borbe te jako puno vječnog rada koji traje i danas. Na dnevnoj bazi treniram svoj glas, svoje tijelo, svoj um, svoje srce.“

Mjuzikl je velika ljubav Mile Elegović, a osim Akademije dramske umjetnosti završila je i baletnu školu. U Komediji se rade odlični mjuzikli, imala je najbolje učitelje i kaže da to kazalište nije samo važno za Zagreb, već je važno i za Hrvatsku i cijelu regiju zato što je jedno od rijetkih koje se bavi ovom vrstom teatra:

„Mi smo ustvari i opera i balet, opereta, mjuzikl, sve u jednom, tako da smo specifični. Jedini smo dramski ansambl koji profesionalno pjeva, jedini smo baletni ansambl koji može i glumiti i pjevati, jedni zbor koji može pjevati, plesati i glumiti. Jedinstveni smo i silno bitni. Ne smijem zaboraviti ni orkestar. U svakom slučaju, publika u velikom broju dolazi u naše kazalište i to je najljepše što se može vidjeti.“

Osim što je glumica, Mila Elegović je i pjevačica, 2014. izdala je album s osam pjesama, redovito nastupa, a ovih je dana objavila pjesmu za djecu ‘’Zašto ptice pjevaju’’:

„Napravila sam je sa svojom prijateljicom i suradnicom Tihanom Buklijaš Bakić i Markom Mihaljevićem koji je radio aranžman. Pjesma se vrti na dječjem radiju Bravo i jako sam sretna zbog toga. Stalno nešto ‘kuham’, ali o budućim planovima ne volim pričati. Što se tiče knjige, promoviram je kroz cijelu ovu sezonu, puno ću putovati, družiti se s ljudima i djecom, što mi je postalo jako dragocjeno jer publiku upoznajem na drugačiji način. Što se tiče glume, kao što sam rekla, pripremam jednu predstavu koja će se premijerno izvesti početkom iduće sezone. A što se tiče pjevanja, stiže jedno malo iznenađenje. Ali o tom potom.“