Igor Mikloušić, psiholog sa zagrebačkog  Instituta za društvene znanosti ‘Ivo Pilar’, govori o rezultatima istraživanja ponašanja građana RH u doba pandemije

Teorije zavjera o cijepljenju i koronavirusu česte su pojave u hrvatskom društvu. Na prosvjedima protiv mjera mogu se pročitati napisi s raznim teorijama zavjere kojima ljudi opravdavaju nepoštovanje mjera i animozitet prema cijepljenju. To je potaknulo znanstvenike da provedu istraživanje o tome kako teorije zavjera zapravo utječu na populaciju. Među njima je i Igor Mikloušić, psiholog s Instituta za društvene znanosti „Ivo Pilar“ koji je još sredinom prošle godine proveo istraživanje. „Na početku smo primijetili da se na Facebooku i WhatsAppu šire razne teorije zavjera i ideja je bila istražiti koliko su one povezane s vjerovanjem i željom da se sudjeluje u preventivnim mjerama protiv virusa. Tada su počela razna istraživanja o teorijama zavjera i sad, dvije godine kasnije, imamo stotine istraživanja koja su se većinom bavila povezanošću između vjerovanja u zavjere i držanja mjera. Osim teorija zavjera, istražili smo i lažna vjerovanja te dezinformacije poput liječenja bolesti narodnim lijekovima. Popularna teorija zavjera je tada bila ona o 5G mreži koja je u međuvremenu zamrla. Otkrili smo da su ljudi prvo mislili da je koronavirus zapravo utjecaj 5G mreže i da smo u lockdownu jer se potajno postavljaju stanice za 5G mrežu. Kasnije se to ublažilo i priznalo da postoji virus, ali se tvrdilo da se virus potencira zbog 5G mreže. Dogodila se nezgodna stvar što su se povezale dvije teorije zavjere, 5G mreža i virus. Istraživanja su pokazala da se povjerenje ljudi kad jednom čuju teoriju zavjera nikad ne vrati na stare razine. Svjesno znamo da to nije istina, ali nam podsvijest govori da ima nešto u tome. “

Mikloušić kaže da čak 90 posto populacije vjeruje u neku teoriju zavjere ili da ima paranormalna vjerovanja. Ali napominje da su oni koji su stvorili veliki otpor prema cijepljenju, što je otprilike 30 posto građana, usvojili duboka uvjerenja. „To ne znači da drugi ljudi ne mogu usvojiti takva uvjerenja, ali pitanje je u kojoj mjeri vi krojite svoj život prema tim stvarima. Stvari se mijenjaju iz mjeseca u mjesec i stalno pronalazimo nove teorije zavjera. Kao čestu teoriju zavjera imali smo teoriju da je virus napravljen u laboratoriju. To je teorija o kojoj se raspravlja u znanstvenim krugovima i postoji mogućnost da je istina. U trenutku kad smo je istraživali, ona je jako odstupala od službenog narativa. Sad je pitanje jeste li spremni prihvatiti alternativno samo zato što je alternativno ili suspregnuti svoje vjerovanje dok ne bude više dokaza. Ljudima je to bilo privlačno jer upravo to nije bio službeni narativ. To onda otvara mogućnost da postoji malevolentna skupina ljudi koja je orkestrirala pandemiju. Čak ako je iz laboratorija, najvjerojatnije je virus slučajno pobjegao. To opet nije u narativu teorija zavjera gdje sve ima uzrok u tome da nas tajna skupina ljudi hoće kontrolirati.“

Mikloušić kaže da su neke teorije zavjere stvarne i da postoje malevolentne skupine s disproporcionalnim utjecajem, ali da se u svakom trenutku mora provjeravati izvor informacija. „Ako ste te informacije dobili putem YouTubea ili WhatsAppa, gdje se govori o ljudima-gušterima, treba shvatiti da se radi o ljudima koji nisu spremni kritički promišljati, nego traže isključivo informacije koje potvrđuju njihove teze. Razlika između teoretičara zavjera i znanstvenika je u tome što teoretičari traže fragmente informacija koje potvrđuju njihove stvari i što stalno mijenjaju svoje teorije, dok znanstvenici i istraživači traže druga objašnjenja koja opovrgavaju njihovu hipotezu pokušavajući objasniti stvar svim ostalim mogućnostima prije nego što potvrde znanstvenu hipotezu. Trude se sami diskreditirati svoje mišljenje i naći argumente protiv kako bi učvrstili svoje znanstveno mišljenje. Onaj koji tvrdi da razumije sve ili živi u deluziji ili nije dovoljno informiran.“

Osim što teorije zavjera mogu dovesti do odbacivanja znanosti, Mikloušić kaže da se i razne političke struje oslanjaju na njih za vlastitu dobit. „Dosta ljudi koji vjeruju u teorije zavjera preplašeni su i vjeruju da netko aktivno radi protiv njih. Naravno da su onda angažirani. Tada određene rubne političke struje hvataju tu populaciju pozivajući se na segmente njihovih vjerovanja, poput opasnosti od cijepljenja i nepotrebnosti mjera. To se koristi za dobivanje političkih bodova. Nekakav srednji put koji može biti otvoren prema kritici dijela mjera se gubi zato što osobe koje žele pratiti mjere, ali imaju male sumnje prema nekim njihovim aspektima odmah se strpaju na suprotnu stranu. Došli smo u ozbiljnu polarizaciju društva gdje se politički bodovi skupljaju jako lagano na preplašenoj populaciji.“

Kao rješenje problema raširenosti teorija zavjera u društvu, Mikloušić predlaže angažiranje raznih subjekata u društvu kojima ono vjeruje. „Potrebno je ljudima davati informacije koje specifično diskreditiraju pojedinu teoriju zavjera. Generalne poruke ne mogu napraviti dovoljno veliki učinak na cijepljenje. Ali vidimo kako raste opasnost, ljudi se sve češće odlučuju na cijepljenje. Dok je opasnost daleko, mi imamo luksuz docirati o teorijama zavjera s prividne pozicije intelektualne nadmoći. Kada opasnost dođe, ta vjerovanja ne držimo toliko bliskima. Mora postati grozno da bi se ljudi pokrenuli, a mogli su sve riješiti prije“, zaključio je Mikloušić.