Piaffe je vjerojatno najzahtjevniji pokret u visokom dresurnom sportu. Konj u piaffeu prkosi onome što konji inače rade. Umjesto da ide kuda ga brze i snažne noge nose, konj trči u mjestu. Tri četvrtine tone mišića u pokretu, kopita se dižu i spuštaju u isti otisak na pijesku. Ovisno o razini utakmice, suci oko arene, poznate i kao manjež, ocjenjuju paiffe, piruetu, traverzalu, produženi kas, leteće promjene u galopu i niz drugih pokreta. To je dresura. Običnom gledatelju, lako moguće, ništa nije jasno, sve što vidi su dva bića kako plešu.

Dresurno jahanje inače je disciplina u kojoj se isprepliću sport i umjetnost. Natjecateljske elemente određuju Međunarodna federacija konjičkog sporta (FEI) i Hrvatski konjički savez. Konji za dresuru često se uspoređuju s gimnastičarima. Nekome potpuno izvan ovog svijeta, dresurni jahači će reći da je to ‘’balet svijeta konja’’.

Mija Brnić s osam godina upisala je školu jahanja, a čak je ni lom bedrene kosti nije natjerao da napusti taj sport. FOTO: Lidija Novković

Misteriji dresure su mnogi i imaju veze s ljubavlju. Stalno se traži onaj osjećaj povezanosti. Konj koji s jednim jahačem neće napraviti puno, plesat će za nekog drugog. Postoje savršeni odnosi, a postoje konji i jahači koji se jednostavno nikada ne sretnu. Mija i Lilly of the Valley srele su se.

U školu jahanja Mija Brnić, naša višestruka državna prvakinja u dresurnom jahanju, krenula je s osam godina. Nešto ranije, dogodila se ozljeda. Slomila je bedrenu kost i morala je pauzirati. Liječnici su sugerirali da se okani jahanja, bili su nepovjerljivi, čak su predviđali kraću nogu, priča mi Mija. Ni roditeljima nije svejedno. Dok gledaju svoju djecu kako jašu, roditelji osjećaju i radost i ponos i strah. Složena je to priča, iziskuje velika odricanja. Vani vole sarkastično primijetiti da se u ionako skupom svijetu konjičkog sporta, dresura posebno izdvaja po „aristokraciji svojih ideala i imućnosti svojih sudionika“. Uvijek je to bio pompozan sport, sport s novcem, rekla mi je jednom jedna strana trenerica. Ali što kada se u konje nepovratno zaljube cure iz susjedstva?

„Meni su konji stalno bili u mislima. Iskradala sam se. Otišla bih do Keksa, velikog, bijelog konja i jahuckala bih ga. Starci su povezali da sam se opet uhvatila konja. Navijali su da se primim tenisa, ‘kaj ti konji’! A meni su oni bili sve, pravi prijatelji“, prisjeća se Mija Brnić koja je i ove godine obranila titulu državne prvakinje.

Trenerica hrvatske reprezentacije Elisabeth Liz Eaton dolazi iz Velike Britanije koja ulaže milijarde u konjički sport. FOTO: Luka Mjeda

U školi jahanja na zagrebačkom hipodromu jahala je Zekana i Napoleona, potom konja u susjedstvu, a ubrzo se otvorio konjički klub Breza u Brezovici. Ondje je brinula o arapskoj kobili Loani, potom o Connie. Za daljnja natjecanja na turnirima, jahač mora imati položenu dresurnu licencu.

„Kad sam polagala licencu, dobila sam konja koji se zvao Grisu. Taj kad je odlučio da više neće ići, nisi ga mogao pomaknuti. Teorijski dio testa položila sam sa sto posto, na red je došao jahački dio. U hali na Brezi taman su postavili nove lajsne na ogledalu. Grisu to ugleda, stane iz galopa i ukopa se. Ispitivač me srušio“, kaže Mija. Idući put je položila na kobili Etoile, našeg poznatog kipara Hrvoja Dumančića. S kobilom Connie krenula je na prvo natjecanje, a onda je došla kobila Blondie.

„S Blondie me trenirala Iva Jurak Lukičić“, kaže Mija. Iva je inače naša višestruka državna prvakinja, trenerica i vlasnica konjičkog kluba Breza. Dva puta su Mija i Blondie bile juniorske prvakinje države i dva puta su osvojile Croatia Cup. S 18 godina, Mija je postala mladi jahač za utakmice LM težine. Blondie je još bila mlada, za nju je to bilo previše i Mija je ostala bez svoje partnerice. Ponudili su joj da povremeno jaše kobilu Lilly of the Valley, vlasnice Dagmar Oberhofer.

„Bio je to šok. Svi dosadašnji konji nisu bili toliko senzibilni. Lilly je bila suzdržana. Trebalo mi je skoro dvije godine da uspostavim kontakt s njom“, prisjeća se Mija. “Lilly po svojoj prirodi mora imati jednu osobu kojoj vjeruje. Tipični je konj krda. Kada vidi opasnost, bježi”. Do tada, kaže, nije imala sličnog konja. Dvije godine je jahala i pitala se ima li to sve skupa smisla. Pojavile su se sumnje, za jahača je to teško razdoblje.

„Rekli su mi da pazim na terene, jer je Lilly nesigurna na polju. Odlučila sam sama s njom otići na teren. Pored nas je prošao šleper. Podigao je jato fazana iz obližnje šikare, Lilly se prestravila i okrenula u špricer, brzi galop prema štali. Odlučila sam da je neću zaustaviti, niti joj stavljati pritisak. Pričekala sam da se pribere. Lagano sam je okrenula i vratila na mjesto gdje se prepala. Tapšala sam je i tješila. Mislim da je to bio naš ‘breaking point’. Lilly je tada donijela presudnu odluku, ‘okej, vjerujem ti, ti si moja’, opisuje Mija. Nevjerojatno su se zbližile.

Inače, za dresuru u šali kažu da je to jedan od onih sportova koje ulovite kad se vratite u dnevnu sobu i shvatite da ste ostavili uključen televizor. Dresura se ušuljala na Olimpijske Igre. Pedesetih godina prošloga stoljeća suci su tako favorizirali jahače iz vlastitih nacija, da je to zamalo dovelo do izbacivanja dresure kao olimpijske discipline. Da se prestanu svađati, odlučili su snimati svaki nastup i onda raspravljali o tome barem pola sata – bio je to potez koji je ubio gledatelje. Disciplina je pomlađena devedesetih godina, kada je stigla nova kategorija – slobodni stil. U slobodnom stilu jahači osmisle vlastitu točku, na instrumentalnu glazbu. Slobodni stil debitirao je na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. godine i pomogao je da se dresurno jahanje usmjeri prema istom emocionalno-estetskom području kao i umjetničko klizanje. „Nitko ne zna što se tu, dovraga, događa, ali barem izgleda lijepo“, napisao je jednom reporter New Yorkera.

Svoj sportsko-plesni entuzijazam razvile su i Mija i Lilly. Poznam tu divnu kobilu s cool imenom. Lilly of the Valley, na engleskom đurđica, ime je dobila jer njezina vlasnica Dagmar voli to cvijeće. Usput, i rodila se na Đurđevdan. Dvije godine su se tražile, tko će kome prvi pokloniti srce, a onda su 2012. Mija i Lilly pobijedile na državnom prvenstvu za mlade jahače.

“Super je što me Lilly tjerala da rastem. Inače sam brzopleta i nestrpljiva, ona me uči da budem strpljiva. Temperamentna sam, a uz nju sam naučila popuštati i slušati druge. U našoj priči zajedno smo rasle ona i ja”, emotivno će Mija.

Veličanstvena je ta dresurna priča; svojevrsna metafora života. Još je u četvrtom stoljeću prije Krista Ksenofont, starogrčki general, napisao knjigu “O konjaničkom umijeću”. Priručnik sadrži vježbe koje se i danas koriste. Kao Sokratov učenik, Ksenofont je ponudio i etičko obrazloženje cijele priče: “Sve što je prisilno ili pogrešno napravljeno, nikada ne može biti lijepo.” Njegovi tekstovi ponovno su otkriveni u renesansi i nadahnuli su zlatno doba klasičnog jahanja. Bili su to, kažu, eventi za aristokraciju na velikim europskim dvorovima, prije no što će ih pretumbati Francuska revolucija. Kasnije, mnogi odlični svjetski jahači i treneri dali su sve od sebe da predstave pravu sliku dresure. Dokazali su da kroz pristup ‘natural horsemanship’, konj može pružiti sjajne rezultate i biti zdrav i opušten. Važna je ta kovanica ‘horse-man-ship’, na prvom mjestu je konj, pa čovjek, i njihov relationship – odnos.

To je temelj svih daljnjih razgovora, to je uvidjela i mlada Mija Brnić.

Kada je napunila 21 godinu, postala je senior za kategoriju M. U to vrijeme trenerica Carin Baton iz Belgije već je dolazila u Hrvatsku i Mija je od nje uzimala satove. Carin joj je, kaže, bila prekretnica. Iznad razine M, ide razina Prix St. Georges, skraćeno S. Ubrzo je Miju preuzela engleska trenerica Elisabeth Liz Eaton. Mija je kombinirala i rad sa slovenskim trenerom Igorom Maverom. Ona i Lilly razvijale su se.  Godine 2016. bila je zlatna na M, 2017. zlatna na S, 2018. srebrna na S, posljednje tri godine državna je prvakinja u seniorskoj kategoriji. Otišle su i na internacionalni dresurni turnir CDI, s tri zvjezdice, u slovensku Lipicu i tu su otvorile novo poglavlje.

Posljednje tri godine Mija Brnić trostruka je državna prvakinja u dresurnom jahanju. FOTO: Lidija Novković

Kako se te 2017. godine bližilo Balkansko prvenstvo, kao internacionalni turnir koji se održao u Zagrebu, izbornica dresurnog jahanja Iva Jurak Lukičić predložila je da slože ekipu. Tada je Liz Eaton postala službenom trenericom hrvatske dresurne reprezentacije. Mija je dodatno napredovala trenirajući s Liz. Već neko vrijeme prakticira da prvi dan turnira jaše level S, a drugi dan level Inter 1. Pritom je na natjecanjima zagrijava naša poznata dresurna jahačica i trenerica Gordana Pavić.

„Ovaj sport je moj život.  Mogu narasti i do Grand Prix razine, tko zna“, nasmijala se. Jahaču, naime, godine nisu granica. Međutim, konji su u sportu najčešće do svoje 18. godine.

„Ovo je najspecifičniji sport na svijetu, jer tvoj partner je živo biće. Kada partner, konj, ode u mirovinu, jahač uči nove nijanse na novom konju. U pitanju je puno emocija. S Lilly sam puno toga prošla, strah me da više neću naći tako srodnu dušu. Čim je vidim, znam je li sretna, tužna, što mogu očekivati. Mi smo prijateljice. Kada dođe vrijeme da potražim novog plesnog partnera u ovom sportu, bit će mi strašno teško jer moje srce pripada Lilly. A morat ću povjerovati novom biću, graditi potpuno novi odnos i nikad ga ne uspoređivati s Lilly“, uzdahnula je Mija, koja danas osvaja pehare za zagrebački konjički klub Sokol Dupci.

Uzbudljiva je činjenica da hrvatsku dresurnu reprezentaciju trenira poznata britanska trenerica Elisabeth Liz Eaton. Dolazi iz zemlje koja milijarde funti ulaže u konjičku industriju. Otkako sleti na zagrebački aerodrom, Liz do samog povratka u Britaniju jedva da nađe slobodnih pola sata. Konačno smo ih kolega fotograf i ja ulovili u konjičkom klubu Evago, „Sjedni u sedlo, okreni ramena, daj joj naprijed prostora, tražimo ‘impulsion’, pomozi joj, znam da nije lagano, daj joj da nađe balans, bravo, bravooo, jesi osjetila sada to?!“ viče trenerica koja se šiltericom i sunčanim naočalama brani od jakog zagrebačkog jesenjeg sunca. Liz je trenirala preponsko jahanje i dresuru, potom eventing (konjički višeboj). Još sa 16 godina krenula se obrazovati u Britanskom konjičkom savezu (BHS). „U Britaniji imamo jasnu strukturu školovanja za bavljenje konjima, ponosni smo na to“, kaže Liz. BHS nudi obrazovanje trenerima, jahačima, groomerima, potkivačima, sedlarima, konjičkim business managerima i drugim zanimanjima u industriji. Obrazovanje ima razine od srednje škole, magisterija i doktorata. Liz upravo polaže najvišu britansku trenersku razinu. Usto, predaje anatomiju, fiziologiju i biomehaniku konja.

„Senior coach je onaj koji ima sveučilišnu diplomu, performance coach je onaj koji ima magisterij, a fellowship je doktorat koji, evo, ja trenutno pohađam“, kaže Liz. The Fellow of the British Horse Society prestižna je titula. Vrlo mali broj ljudi postiže ovu kvalifikaciju. Ljudi poput Liz rade na popularizaciji dresure u zemljama koje su navikle na grublje oblike jahanja. „Nedostatak balansa, nedostatak komunikacije, najčešće su nevolje između konja i jahača“, kaže Liz. Imala sam je prilike gledati kako sa svakim konjem i jahačem radi drugačije.

„Iza mene je 39 godina rada s konjima. Jašem 50 godina“, kaže Liz. Koliko joj je konja u karijeri do sada prošlo kroz ruke, pitam je u našem online Zoom druženju. Liz je, naime, našla nešto slobodnog vremena kasno navečer. Zastala je na sekundu. „Radila sam s otprilike sto tisuća konja“, daje mi nevjerojatan podatak.

Odavno Liz ima firmu “Jahanje i konjarenje s empatijom”. U vrhunskom sportu, kaže, ima ljudi koji su dosegli suptilne razine. „Evo, preponaši John Whitaker i Ben Maher, Mark Todd u eventingu, Isabel Werth i Charlotte Dujardin u dresuri, to su top imena koja su svjesna cjelovitosti ove priče i empatije prema konjima“, kaže Liz. U Hrvatsku je došla 2013. godine i od tada povremeno je posjećivala jahače. No, 2017. prihvatila je službenu ponudu da postane trenericom hrvatske dresurne reprezentacije. Njezina glavna poruka je da pravi rezultati u konjičkim sportovima dolaze tek kada se ostvari partnerstvo s konjem. “Svatko od nas ima mišljenje o tome što je lijepo, što dramatično i uzbudljivo. No, što više čovjek ima znanja, to više ima empatije za životinje. Tada na životinje gledamo drugim očima i ljepota poprima drugačiju definiciju”, kaže Liz.

„Želi li napredovati, čovjek mora naučiti slušati. Znate kako kažu, kada je učenik spreman, pojavit će se i učitelj. Konji su sportaši kao i ljudi, pravilan trening i dobar menadžment osnova su svega. Konji od nas traže jasne upute, podršku i empatiju. Evo, Mija Brnić pokriva te aspekte“, kaže Liz.