Dugogodišnja balerina Mihaela Devald, dolaskom Ive Hraste Sočo, intendantice Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, imenovana je v.d. ravnateljicom Baleta. Uoči Baletnog gala koncerta, ekskluzivnog događaja na kojem će uz balerine i baletane iz zagrebačkog ansambla plesati i ugledni gosti iz inozemstva sudjelovati Orkestar Opere HNK, Mihaela Devald najavila je novu sezonu, ali i analizirala baletnu scenu u Hrvatskoj.

Mihaela Devald rođena je 1970. u Vinkovcima. Srednju školu za klasični balet u Zagrebu završava 1988., a iste godine postaje stalna članica ansambla Baleta HNK u Zagrebu. Nakon stručnog usavršavanja na Moskovskom akademskom koreografskom učilištu – MAHU, postala je epizodistica, zatim solistica, a 2003. i prvakinja Baleta. Tijekom karijere ostvarila je mnoge glavne i velike uloge, a među najvažnije se ubrajaju: Odeta/Odilija (Labuđe jezero), Giselle (Giselle), Vila šećera i Snježna kraljica (Orašar), Jela (Đavo u selu), Majka (Dom Bernarde Albe). Godine 2016. postala je baletna majstorica Baleta HNK u Zagrebu te surađuje s mnogim koreografima, a iste godine završila je preddiplomski studij baletne pedagogije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, dok 2019. završava diplomski studij pedagogije, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2019. surađuje s plesnim odsjekom ADU kao vanjski suradnik te provodi seminarsku nastavu na kolegiju pedagogije, asistentica je na kolegijima povijesti plesa i metodike klasičnog baleta te predaje izborni kolegij plesna pedagogija.

Dobitnica je dviju Nagrada hrvatskog glumišta – 1999. za najbolju žensku baletnu ulogu, za ulogu Majke u baletu ‘’Dom Bernarde Albe’’ te 2003. za najbolju žensku baletnu ulogu, za ulogu Giselle u baletu ‘’Giselle’’.

NACIONAL: U HNK u Zagrebu održat će se Baletni gala koncert, nešto slično Gala opernom koncertu kojim je započela sezona. Tko je osmislio koncert?

Talijanski baletni umjetnik i koreograf Massimiliano Volpini, a na koncertu će osim plesača Baleta HNK sudjelovati i gosti predvođeni prije svega Robertom Boleom koji spada u rang najvećih baletnih zvijezda današnjice. Uz Bolea će nastupiti i Virna Toppi iz milanske La Scale, zatim Nicoletta Manni, Timofej Andrijašenko, Tatiana Melnik te Baktiyar Adamzhan. Uz goste iz inozemstva, na koncertu će nastupiti i plesači Baleta HNK u Zagrebu predvođeni Takuyom Sumitomom, Ivom Vitić Gameiro, Guilhermeom Gameirom Alvesom, Natalijom Kosovac te mladom Anamarijom Marković. Želja je bila da se publici priušti poseban umjetnički doživljaj, ali i da se domaći umjetnici stave u svjetski kontekst, jer je razmjena iskustava s kolegama koji dolaze sa svjetskih pozornica izuzetno motivirajuća za sve nas i predstavlja odličan poticaj za predstojeću sezonu.

NACIONAL: Kako je koncipiran? Vidim da ima plesnih ulomaka iz poznatih i manje poznatih baletnih djela, a sve to će biti u suradnji s opernim orkestrom.

Radi se o konceptu uobičajenom za slične prigode, što znači da će publika moći vidjeti isječke iz različitih baleta, klasičnih i onih nešto suvremenijih. Tako gledatelji mogu uživati u nekim vrlo efektnim i često izvođenim pas de deuxima, ali i odabranim dijelovima repertoara Baleta HNK iz proteklih godina, koji prikazuju “presjek“ našeg rada te pokazuju neka djela koja su specifična upravo za naš baletni ansambl. Naravno da sudjelovanje orkestra cijeloj ovoj večeri daje dodanu vrijednost te se zaista nadam da će publika iz kazališta otići zadovoljna.

NACIONAL: Zašto je važno uvrstiti ovakav program u sezonu? Takve ekskluzivnije stvari su nužne, treba unijeti raznolikost, koji su bili razlozi?

Ovakav tip Gala koncerta nije nešto što se izvodi često, dapače, cijelu večer je bilo izuzetno složeno osmisliti i organizirati. Radi se zaista o jednoj poslastici ili, kao što i sami kažete, ekskluzivi kakvu naša publika dugo nije imala prilike vidjeti. Najvažniji aspekt ovakve večeri je mogućnost da plesači Baleta HNK u Zagrebu nastupe s nekim od najvećih zvijezda baleta današnjice, i to potpuno ravnopravno.

NACIONAL: Nekoliko dana prije koncerta, 4. studenoga, HNK u Zagrebu proslavit će Dan hrvatskog baleta. Iimat ćete open class, na kojem će uz besplatan ulaz moći doći svi koji žele vidjeti kako plešu polaznici Škole za klasični balet, a kasnije i članovi ansambla Baleta. Kako će to izgledati i zašto je važno obilježavati taj dan?

Izuzetno je važno obilježiti Dan hrvatskog baleta, kao što je važno znati i zašto je za datum našeg početka odabran upravo taj dan. Postoje, naime, prijepori oko odgovora na pitanje – kada točno započinje hrvatski balet? Tražeći odgovor suočavamo se s jednim od osnovnih obilježja ove umjetnosti – njezinom krhkošću. Naime, baletna umjetnost je na ovim prostorima više puta započinjala svoj put, nastajala pa opet nestajala… Bilo je potrebno izuzetno mnogo truda da ova umjetnička grana ostvari svoju autonomiju, odnosno da se oslobodi svoje zavisnosti spram Drame i Opere. U tom kontekstu je zanimljivo da je datum 4. studenoga ustvari datum na koji je 1876. godine praizvedena opera ‘’Nikola Šubić Zrinjski’’, u kojoj je prikazano nekoliko plesnih brojeva. Ono što mi slavimo je činjenica da su tom prigodom prvi put zabilježena imena plesačica na kazališnoj cedulji pa taj datum obilježavamo kao nacionalni Dan baleta. No nakon tog trenutka hrvatski balet je još nekoliko puta prestajao s radom, da bi opet krenuo ispočetka, sve dok nije uspio uhvatiti pravi zamah. Ta činjenica da su za opstanak baleta, osim postojanja dobre volje i želje za bavljenje tom umjetnošću, potrebni i uvjeti koji će joj omogućiti da se razvija, prati nas još i danas i to je nešto što stalno treba naglašavati.

NACIONAL: Kakva je situacija u hrvatskom baletu? Koliko vidim, balerina je puno, ali još je jako malo baletana iz Hrvatske, većina ansambla u svim nacionalnim baletima je iz inozemstva. Kako to promijeniti?

Danas se nalazimo pred rješenjem jednog od ključnih problema koji nas je mučio posljednjih petnaestak godina, a to je bila nemogućnost pomlađivanja baletnog ansambla. Novim kazališnim zakonom taj problem bi se trebao riješiti i to tako da starijim kolegama omogući zasluženu i dostojanstvenu mirovinu, a mlađima, dobivanje ugovora, odnosno stupanje u radni odnos. Što se tiče internacionalnog karaktera naših baletnih ansambala, to je svugdje u svijetu praksa i to je nešto što naš ansambl obogaćuje na svaki mogući način. Naime, mi danas u zagrebačkom Baletu imamo plesače sa svih strana svijeta. Oni dolaze u Zagreb privučeni našim repertoarom, a i reputacijom koju imamo, ali ono što je posebno lijepo i što mene posebno veseli je kada Zagreb dožive kao svoj dom i kada odluče ostati kod nas. Što se hrvatskih plesača tiče, očigledno je da je balet kod nas deficitarna profesija, a da bi se taj problem premostio potrebna je i snažnija suradnja baletne škole i kazališta. Tu suradnju smo ove godine konačno intenzivirali pa će ponovno, nakon pauze od nekoliko godina, veći broj učenika iz baletne škole sudjelovati u ‘’Orašaru’’, ali i u nekim drugim predstavama. Takva praksa je važna i za samo kazalište jer nam omogućuje da se aktivnije uključimo u obrazovanje mladih plesača koji bi jednog dana mogli postati članovi našeg ansambla. Činjenica je da mi imamo vrlo talentirane mlade plesače, no često se događa da nakon završetka škole odu na doškolovanje u inozemstvo, a onda tamo i ostanu. Pitanje za budućnost će sigurno biti – kako tu “razasutu“ djecu vratiti kući?

‘Zagrebački ansambl ima zajedničku snagu, a unutar njega svatko ima veliki umjetnički potencijal’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Spomenuli ste ‘’Orašara’, 8. studenoga počinje prodaja ulaznica za taj najuspješniji i najpopularniji balet. Što ga čini tako posebnim, zašto ne prestaje interes za ‘’Orašarom’’?

‘’Orašar’’ je balet koji je postao fenomen. On je uvijek bio rado gledana predstava kao uostalom i drugi klasični baleti, no zadnjih desetak godina vlada prava “orašaromanija“. Taj interes publike je i za nas ogromna odgovornost jer smo svjesni da moramo opravdati očekivanja. ‘’Orašar’’ se idealno uklopio u vrijeme adventa, a njegovoj popularnosti pomaže i to što je svaka glazbena tema iz predstave apsolutni hit pa publika naprosto hrli na predstavu. Za nas koji smo u baletnoj profesiji ‘’Orašar’’ je predstava na kojoj smo odrasli te prvi put nastupili na pozornici. Svi smo mi prošli cijeli put – od mišića i vojnika do pahuljica i valcera cvijeća – a neki čak i do glavnih uloga. Ove godine ćemo odigrati devetnaest ‘’Orašara’’, a kada bismo ih mogli odigrati još toliko, sigurna sam da bi i te predstave bile rasprodane.

NACIONAL: Prva ovosezonska baletna premijera je ‘’Spartak’’ Arama Hačaturjana, o čemu se radi?

Radi se o djelu koje će prvi put biti prikazano na zagrebačkoj sceni. Svima koji prate baletnu umjetnost vjerojatno je poznata verzija tog baleta u koreografiji Jurija Grigoroviča koji ju je krajem 1960-ih postavio u moskovskom Boljšoj teatru. Ta ista verzija zabilježena je i na filmskoj vrpci te su generacije mladih plesača odrastale “kopirajući“ bravurozne solističke dionice ili maštovite podrške upravo iz te predstave. Bit će, dakle, zanimljivo vidjeti ‘’Spartaka’’ ispričanog na jedan drugačiji način, nekim drugim plesnim jezikom. Dodatni mamac za publiku je i sjajna Hačaturjanova glazba koji će izvoditi Orkestar Opere HNK.

NACIONAL: Koliko je važno da Balet HNK u Zagrebu nastavi izvoditi, rekla bih, neobične naslove? Naravno da na repertoaru treba biti ‘’Labuđe jezero’’, ‘’Orašar’’, ‘’Giselle’’, ali posljednjih godina zagrebačka je publika gledala ‘’Anu Karenjinu’’, ‘’Glembajeve’’, ‘’Gospođu Bovary’’, da spomenem samo neke.

Ranije se repertoar našeg kazališta formirao prema kriteriju – klasično djelo, suvremeno djelo i neki od naslova koji pripadaju kategoriji nacionalnih umjetničkih djela. Danas mi se čini da se granice između tih kategorija počinju brisati, a ono što pri kreiranju repertoara svakako treba imati na umu je odabrati naslov koji je atraktivan za publiku, ali koji ujedno samom baletnom ansamblu omogućuje da se razvija i raste u umjetničkom smislu. Naravno, za plesače klasičnog baleta izuzetno je važno da plešu upravo klasične naslove jer kroz njih bruse svoju formu i tehniku, a sposobnost izvođenja takvih naslova pokazuje i snagu nekog ansambla. Također, naslovi kao što su ‘’Labuđe jezero’’ i ‘’Giselle’’ nas na neki način povezuju sa svijetom jer sve te predstave većinom imaju isto ishodište, tj. predložak iz 19. stoljeća na koji se svi pozivamo i prema kojem se uvijek stvaraju klasični baleti današnjice, što znači da će ‘’Labuđe jezero’’ u Zagrebu, na neki način i u određenoj mjeri, biti slično onima u drugim kazalištima diljem svijeta. S druge strane, u baletima koji su postavljani baš za naš ansambl koreograf radi kreacije upravo za te plesače, koristeći maksimalno potencijal koji sami imaju i zato su nam ti, kako kažete, “neobični“ baleti važni – jer kroz njih gradimo umjetnički identitet našeg ansambla i pokazujemo ono po čemu smo specifični, tj. različiti od drugih.

NACIONAL: Koliko takvi naslovi dovode novu publiku, osvježavaju ili moderniziraju viđenje baleta?

Takvi naslovi sigurno dovode novu publiku u kazalište, iako je istovremeno važno reći da je balet uvijek imao svoju publiku i da su upravo klasični baleti izuzetno gledani. No ovakvi, pomalo drugačiji baleti sigurno će u kazalište dovesti neke nove gledatelje i proširiti krug baletne publike. Što se tiče “osvježavanja“ ili nekog “novog viđenja“ baleta, važno je reći da upravo ovakvi baleti donose određeni odmak od tradicionalnog. Naime, klasični balet je kroz povijest uglavnom bio stvaran prema vrlo jednostavnoj, često bajkovitoj ljubavnoj priči koja balerini ipak nije nudila neke velike dramske izazove. S druge strane, ovaj povratak tzv. story baleta, odnosno baleta koji su nastali prema književnim djelima, nastavak je trenda koji je bio prisutan u posljednjim desetljećima dvadesetog stoljeća, kada su koreografi poput Cranka, Neumeyera i MacMillana kreirali balete prema književnim klasicima. U međuvremenu su i djela gorespomenutih koreografa postala klasici dok je, s druge strane, baletna umjetnost proširila svoje područje. Tako koreografi današnjice nadopunjavaju baletnu tehniku drugim plesnim “jezicima“ te spajaju neke posve različite umjetničke žanrove, što im omogućava da na scenu postave balete s vrlo složenom dramskom radnjom.

NACIONAL: Vi ste u baletu od malih nogu, najprije ste dugi niz godina plesali – dobili ste i dvije Nagrade hrvatskog glumišta – a nakon završenog fakulteta predajete na Akademiji, bavite se poviješću baleta i baletnom pedagogijom, a evo odnedavno ste i v.d. ravnateljice. Što biste izdvojili iz vaše bogate karijere, čega se najradije sjetite?

Pa kada danas pogledam unatrag, moja karijera kao da ima dva dijela. Prvi je bio onaj plesački u kojem sam otplesala različite uloge, u nekima sam bila bolja, u nekima lošija, kako to već u svakoj karijeri biva. Karijeru sam započela kao interpretkinja lirskih uloga, da bih upravo s ulogom Majke u baletu Ivice Sertića ‘’Dom Bernarde Albe’’, za koju sam dobila Nagradu hrvatskog glumišta, pokazala da mogu plesati i uloge s karakterom pa su me nakon toga uloge dominantnih i autoritarnih žena pratile do kraja karijere. Ipak, moja najdraža uloga koja mi je ujedno i obilježila karijeru bila je svakako Giselle koju sam prvi put plesala još kao učenica baletne škole, ali i kasnije kroz karijeru i za koju sam također dobila Nagradu glumišta. Drugi dio karijere došao je kada sam se počela baviti pedagoškim radom, odnosno kada sam nakon druge trudnoće i rođenja kćeri, u četrdeset i prvoj godini shvatila da više ne mogu plesati na onoj razini koja se od baletne solistice očekivala. Negdje u to vrijeme otvoren je i Studij baletne pedagogije pri Akademiji dramske umjetnosti, na koji sam se odlučila upisati s prvom generacijom studenata. Ta odluka i iskustvo studiranja posve su me promijenili kao osobu. Nakon završenog dodiplomskog Studija baletne pedagogije, upisala sam diplomski Studij pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem sam i diplomirala 2019. Bio je to totalni skok u nepoznato, šest intenzivnih godina u kojima sam živjela tri paralelna života (obiteljski, profesionalni i studentski), ali danas sam presretna što sam tu priču izgurala do kraja.

NACIONAL: Zašto volite balet?

Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Kao mala sam jednostavno voljela plesati, upisala sam se u baletnu školu i to mi je dobro išlo pa sam u tome ostala, ne znajući puno o tome što me u stvari čeka u budućnosti. Kada bih birala ponovno, opet bih izabrala isti put, iako u baletu ima puno toga što ustvari ne volim. No u tom smislu upravo mi je fakultet pomogao da te stvari artikuliram, dao mi je alate da pišem o njima tako da je pisanje danas moja “terapija“ kroz koju obrađujem teme koje su mi važne i područja koja bih voljela mijenjati. Mogu reći da danas balet živim i volim iz neke posve drugačije perspektive. Štoviše, čini mi se da se u ovoj pedagoškoj karijeri osjećam bolje i sigurnije nego što sam se osjećala u onoj plesačkoj. Danas kada dođem na probu, vidim te divne mlade ljude koji ama baš svaki trenutak daju ono najbolje od sebe, gledam njihove izvedbe i umjetničke kreacije izbliza, mogu samo reći – ja zaista volim svoj posao!

NACIONAL: Što vam je najveće zadovoljstvo kad je u pitanju pedagogija?

Do pedagogije sam došla sasvim slučajno kao do nekog izbora koji mi se činio moguć i izvediv jer u četrdesetima ne možete studirati baš sve što vam se prohtije, no malo po malo pedagogija mi se uvukla pod kožu i postala moj stil života. Radi se o prekrasnom i duboko humanom području koje je prožeto kroz gotovo sve aspekte naših života. Najveće zadovoljstvo mi pruža to što sam dobila priliku svoje pedagoške ideje odmah primijeniti u praksi. Naime, ja sam oduvijek bila protivnik autoritarnog pristupa u baletnom školovanju i profesiji, ali sam dugo živjela u uvjerenju, koje mi je generacijski preneseno, da je to u baletu tako i da se do rezultata ne može doći na neki drugačiji način. Onda sam kroz fakultet stekla znanje, ali i hrabrost postupati drugačije, a budući da sam već tada počela raditi kao baletna majstorica, mogla sam odmah u dvorani isprobati drugačiji pristup te provjeriti je li tako moguće doći do željenog cilja. Rezultat je bio miran, ali vrlo produktivan i efikasan proces rada koji se nije temeljio na pozivanju na autoritet i vojničku disciplinu, nego na međusobnom poštovanju i uvažavanju. Veliko zadovoljstvo bilo je pokazati u praksi da je drugačiji pristup moguć i da daje rezultate.

NACIONAL: Hoćete li ostati v.d. ravnateljica? Jer znam da se čeka Zakon o kazalištu, kojim će vjerojatno biti određeno da intendanti ne moraju svoje prve suradnike – ravnatelje – birati putem javnog natječaja, što ima smisla. Čemu natječaj kad uza sebe mora imati ljude kojima vjeruje, što mislite o tome?

Mjesto ravnateljice Baleta nikada nije bila moja ambicija, ali je odlična prilika da promijenim neke stvari koje sam godinama željela mijenjati, ali nisam bila u prilici. Imati mogućnost učiniti stvari boljima je izuzetno iskustvo i zaista sam zahvalna na prilici koja mi se pružila. Kao baletna majstorica imam vrlo dobar uvid u gotovo sve aspekte funkcioniranja jednog takvog organizma kao što je baletni ansambl, jako dobro poznajem plesače, a i oni jako dobro poznaju mene, tako da sam na neki način došla na poznati teren, a za sve ono što mi je bilo nepoznato pitala sam odlične suradnike kojima sam okružena. No bez obzira na to što su mi zadnji mjeseci vrlo uzbudljivi u pozitivnom smislu, ja se ustvari jedva čekam vratiti poslu baletne majstorice jer u tome zaista najviše uživam. Na koji god način bude odabran novi ravnatelj ili ravnateljica, imat će moju pomoć i podršku.

NACIONAL: Kako vidite ansambl zagrebačkog HNK?

Uopće ne želim sakriti činjenicu da je to grupa ljudi uz koju sam jako vezana. Kada s nekim zajedno sudjelujete u procesu priprema ili obnove neke predstave, tada su interakcije vrlo intenzivne i tu se zaista “na muci poznaju junaci“. Iz te perspektive, tj. iz perspektive osobe koja jako dobro poznaje svakog pojedinačno mogu reći da se radi o sjajnim plesačima koji imaju zajedničku snagu kao ansambl, a opet unutar tog ansambla svatko od njih ima veliki osobni umjetnički potencijal. Kao što sam već rekla, mi smo internacionalni ansambl i naši kolege su, uz domaće snage i plesači koji dolaze iz cijelog svijeta. Upravo taj spoj različitih ljudi, različitih nacionalnosti, različitog backgrounda, predstavlja ujedno i najveće bogatstvo ovog ansambla. S druge strane, sve nas povezuje naša profesija, sličan osjećaj radne etike, želja da u datom trenutku svi napravimo ono najbolje što možemo – mislim da su sve to odlične pretpostavke za budućnost. Međutim, ono što nam je zaista potrebno kako bi ta budućnost bila svijetla, jest mogućnost zapošljavanja mladih plesača, tj. pomlađivanje ansambla. Zato se zaista svi zajedno nadamo da će novi kazališni zakon konačno otvoriti tu mogućnost.

NACIONAL: Evo spomenuli ste zakon drugi put, u Baletu je puno problema oko kojih su se vodili pregovori. ‘’Vratio’’ se beneficirani radni staž, ali baletni plesači su – ako nije došlo do nekih promjena – uskraćeni su za puno svojih prava, posebno tu mislim na nemogućnost zapošljavanja na neodređeno, što stvara veliku nesigurnost i stres.

Ovo o čemu govorite bilo je sadržano u prvoj verziji zakona koja je upravo prema plesačima bila postavljena posebno restriktivno. Zakon je u međuvremenu nadograđivan, uz veliki trud strukovne udruge i samih plesača koji su se izuzetno angažirali na tome da zakon u svom konačnom obliku donese rješenje problema beneficiranog radnog staža za plesače, ali i da bude postavljen u korist, a ne protiv profesije. Plesači su dobili i mogućnost zapošljavanja na neodređeno nakon četiri godine, što će značajno utjecati na njihov osjećaj sigurnosti, ali i na mnoge životne odluke koje će sada moći donositi bez straha od neizvjesnosti. Osobno se uvijek zalažem da se status plesača izjednači s onim ostalih umjetnika jer, na koncu konca, mi pod istim krovom imamo tri ravnopravna umjetnička ansambla i ta ravnopravnost bi se trebala osjetiti i u praksi.