Kada netko u proteklih 27 godina režira 27 filmova te nekoliko televizijskih serija, kao što je to napravio 54-godišnji britanski redatelj Michael Winterbottom, onda se legitimno zapitati – kako mu to uspijeva? Kako uspijeva pronaći novac za snimanje filmova, kako održava radni elan i ne manje važno – kako to da su njegovi filmovi vrlo traženi na najvažnijim filmskim festivalima, poput onog u Cannesu, Berlinu i Veneciji? Nisu to jedina pitanja koja smo poželjeli postaviti Winterbottomu kada smo se susreli u londonskom hotelu “Mayfair” zbog ekskluzivnog intervjua za Nacional, ali vjerojatno bi nam trebala dva dana razgovora kako bismo istražili sve aspekte njegove karijere koja ga čini jednim od najboljih i najzanimljivijih britanskih redatelja.

Njegov novi film “Lice anđela” počinje se prikazivati u hrvatskim kinima 6. kolovoza. Winterbottom je poznat po svojim raznolikim filmovima različitih žanrova, bavio se literarnim adaptacijama (“Jude”, “Trishna”), psihološkim trilerima (“Ubojica u meni”), znanstvenom fantastikom (“Code 46”), političkim dramama (“Veliko srce” s Angelinom Jolie), komedijama (“24 Hour Party People”), a film “Lice anđela” je drama koja se temelji na istinitom slučaju Meredith Kercher, britanske studentice ubijene u Italiji.

Winterbottom nije od onih koji izbjegavaju novinare, koji radi famu od svojih filmova, nego je iznimno brbljav i tako brzo priča da često mumlja, na što ga ponekad upozore i britanski novinari. Međutim, što god ga pitali, on će prvo razvući svoj dječački osmijeh, a zatim mirno odgovoriti.

NACIONAL: Poznati ste po tome što svake godine snimite po jedan film. Smatrate li se filmskim radoholičarom?

Ne, nikako. Gledajte, život režisera je lagodan. Nekada je bilo sasvim normalno da režiser svake godine režira barem jedan film. Danas je drugačije, osobito ako utrošite preko 100 milijuna dolara na snimanje jednog filma koji je pritom prepun specijalnih efekata. Dakle, ja radim jednako onoliko koliko su režiseri radili u pedesetim, šezdesetim, sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća, kada su snimali jedan do dva filma godišnje. Ingmar Bergman snimao je više od jednog filma godišnje, pisao je scenarije i vodio je vlastitu filmsku kompaniju. Bilo je drugih režisera, kao što je François Truffaut, koji su snimali više od jednog filma tijekom godine. To ne iziskuje naporan rad. Ono što je naporno jest kako pronaći način da se financira i promovira film. Gledajući s marketinške strane, čini mi se da ljudi više vole pogledati samo nekoliko filmova godišnje koji izgledaju spektakularno, pa režiseri snimaju jedan film svake dvije godine. S druge strane, ja uživam u snimanju. To mi je vrlo zabavno i kada to ne radim, jako sam nesretan.

NACIONAL: Jedan od filmova koje ste snimili bio je i dokumentarac “Doktrina šoka”, ekranizacija istoimene knjige Naomi Klein. Vidio sam prvu verziju filma koja je prikazana na festivalu u Berlinu, zatim sam vidio završnu koja je prilično različita, nakon čega sam čitao o vašim, blago rečeno, nesporazumima s Naomi Klein. Što se zapravo dogodilo?

Ne, nije bilo nesporazuma.

NACIONAL: Ali razlika između tih dviju verzija je u tome što u prvoj Naomi Klein gotovo da i nema, a u završnoj se često pojavljuje. Je li to bio glavni razlog nesporazuma?

Bilo je puno problema tijekom snimanja tog filma, a nazvao bih to kompleksnom mješavinom nevolja i trebalo bi puno vremena da vam to objasnim. Naomi Klein i njezin producent obratili su mi se sa željom da režiram taj dokumentarac. Nisam bio oduševljen tim prijedlogom, pa sam joj rekao: “Naomi, već si snimala filmove, zašto i ovog puta ne bi sama snimila taj film?” Međutim, ona je to odbila i inzistirala na tome da se ja prihvatim tog posla. Nakon puno razmišljanja, rekao sam joj: “U redu, trebat će nam puno vremena jer ću morati istraživati filmske arhive. Ti ćeš, Naomi, biti naratorica u filmu, a ja ću se brinuti za arhivske snimke.” Ona je to prihvatila i mi smo na temelju toga našli financijera, britanski Channel 4. Započeo sam istraživanje po arhivama, počeo sam snimati i naišao na puno problema, da bi mi tada Naomi Klein rekla: “Ne želim da to bude dokumentarac s arhivskim snimkama.” A istraživanje arhiva bilo mi je noćna mora, trebao sam pretraživati dokumente tijekom 50 godina povijesti i već sam bio potrošio tri mjeseca i 40 tisuća dolara na taj film. Onda smo odlučili da ćemo snimati scene s Naomi Klein. Odemo s njom u Izrael, snimanje propadne, odemo u Poljsku, snimanje propadne. I onda je ona nekako organizirala snimanje, obavili smo posao i shvatili da je došlo do greške i da su snimke neupotrebljive. Svađali smo se, a festival u Berlinu se približavao. Nakon Berlinalea, odlučili smo da ćemo u miru preraditi film.

• ‘NEKADA JE BILO NORMALNO da režiser svake godine snimi po jedan film. Danas je drugačije, pogotovo ako na snimanje jednog filma utrošite preko 100 milijuna dolara’

NACIONAL: Kako uspijevate “skakati” iz žanra u žanr? Jedne godine snimite dokumentarac, druge obiteljsku dramu, treće politički film, a četvrte godine triler.

Najgore mi je bilo pretraživati arhive, to je frustrirajući i najdosadniji posao na svijetu. Mislite da su te snimke sortirane, da će biti lako, a ispadne grozno i depresivno. Zato mi je lakše kada snimam film na temelju fikcionalne priče. Tada kontroliram priču, mogu suosjećati s likovima, što je nemoguće s osobama u dokumentarnom filmu. U šezdesetima je bilo lakše snimati dokumentarne filmove, a danas su ljudi svjesni kamera, znaju što je to reality show, tako da je teško napraviti iskreni dokumentarni film. Međutim, ako producent može istovremeno producirati nekoliko filmova, a glumci godišnje glumiti u nekoliko filmova, onda i ja mogu režirati jedan film godišnje.

NACIONAL: Poznati ste po svojim filmovima s političkim temama, vaš politički kvazi-dokumentarac “Put u Guantanamo”, za koji ste 2006. dobili nagradu za najboljeg redatelja na filmskom festivalu u Berlinu, bio je iznimno uspješan.

Da, kao i film “In this World” iz 2003. koji je pobijedio u Berlinu, ali nije bio dokumentarac, nego fikcija snimljena kao opservacijski dokumentarac. Bila je to priča o dvojici afganistanskih izbjeglica, ali bilo mi ga je lakše snimiti; mogao sam imati emocionalni odnos s glavnim likovima, ali sam istovremeno dobio to da su oni bili spontani, pa je bilo kao da sam snimao dokumentarni film.

NACIONAL: Kada snimate dokumentarce poput “Doktrine šoka” i “Puta u Guantanamo”, radite li to kao umjetnik ili kao zabrinuti građanin-aktivist?

Obje osobe su u meni kada radim dokumentarce. Ponašam se kao odgovoran građanin kada režiram igrane filmove, kao što se ponašam kao umjetnik kada snimam dokumentarne filmove. To je za mene isto, proces nastanka tih dviju vrsta filmova je vrlo sličan i problem je uvijek isti, a to je kako ću ispričati priču na najbolji mogući način. S obzirom na to da sam za film “Doktrina šoka” kopao po brojnim arhivama, to mo je prouzročilo više frustracija i problema.

NACIONAL: Kada govorimo o političkim filmovima, 1997. režirali ste film “Dobrodošli u Sarajevo”. Osim što ste tada radili s nekim hrvatskim glumcima, bili ste među prvima koji su se na filmu pozabavili ratom u Bosni. Pored toga, zaslužni ste za uspjeh Gorana Višnjića koji se nakon tog filma preselio u Los Angeles. Kakva su vaša sjećanja na taj film?

Da, zbog mene ste izgubili Višnjića. Bilo je to davno, prije 15 godina, ali ono što je bilo čudno jest to što smo pisali scenarij dok je rat još uvijek trajao. U trenutku kada sam započeo tražiti financijera filma, rat je okončan, tako da sam u Sarajevo prvi put došao mjesec i pol dana nakon završetka rata. Snimanje smo započeli godinu dana nakon završetka rata i to mi je bilo odlično iskustvo. Uživao sam snimajući u Sarajevu, kao i u Hrvatskoj, ali kako je osiguranje koje se trebalo platiti za snimanje filma u Sarajevu bilo skupo, dio smo snimili u Makedoniji. E, to je bila noćna mora. Bilo je mnogo teže snimati film u Makedoniji, nego u Sarajevu. Znali smo da će biti teško, uvijek je teško kada trebate stvoriti jedan grad u nekoj drugoj državi, ali nisam očekivao da će to u Makedoniji biti toliko komplicirano. Na kraju je sve dobro prošlo i film je sljedeće godine prikazan na Sarajevo Film Festivalu.

NACIONAL: Godinama se govori da će vaš sljedeći film biti priča o posljednjim godinama grupe The Beatles. Što se zbiva s tim projektom?

Producent Andrew Eaton, koji je ujedno moj partner, već godinama radi na tom projektu s Liamom Gallagherom iz grupe Oasis. Film bi se temeljio na knjizi “The Longest Cocktail Party”. Počinjao bi u trenucima kada su članovi Beatlesa odlučili da više neće zajedno nastupati. Međutim, problem je u tome što bi film trebao biti prepun dobre glazbe, a mi nemamo prava na njeno korištenje. Dakle, trenutno traju pregovori oko prava na upotrebu te glazbe u filmu. Ne možete snimiti film o Beatlesima bez njihove glazbe, a prava na njeno korištenje suludo su skupa.

NACIONAL: Redatelj Darren Aronofsky dobio je za film “Hrvač” na dar pjesmu Brucea Springsteena. Planirate li nešto slično pokušati s Paulom McCartneyjem?

Ne odbacujemo ni tu mogućnost. U svakom slučaju, situacija je komplicirana.

NACIONAL: Planirate li snimati u Hollywoodu, kao što ste to napravili prije pet godina zbog filma “Ubojica u meni”?

Ne planiram to, s time da je to bio američki, a ne i hollywoodski film. Hollywood kao termin danas ima drugačije značenje jer se takvi filmovi snimaju diljem svijeta. “Ubojica u meni” je bio nezavisan film, nije imao veze s Hollywoodom.

NACIONAL: Kako ste se osjećali nakon što su vas proglasili ženomrscem, osobito zbog scene u kojoj Casey Affleck remenom tuče Jessicu Albu po goloj stražnjici?

Pazite, radi se o filmu u kojem je glavni lik destruktivan, samodestruktivan i lud, o priči o mračnom svijetu koji je Jim Thompson kreirao u svom romanu, na temelju kojeg sam snimio film. Želio sam pokazati koliko je tužno to nasilje i to ludilo. A na kraju sam za neke ispao ženomrzac.

NACIONAL: Jedan od vaših fascinantnijih filmova bio je “Everyday” iz 2012., priča o životu četvero djece tijekom pet godina, dok im je otac u zatvoru. Vi ste taj film doista snimali pet godina. Je li vas bilo strah da tako mala djeca neće izdržati petogodišnje snimanje filma ili da će njihovi roditelji nakon, recimo, dvije godine, odlučiti da odustaju od projekta?

Naravno da je postojao takav rizik. Na to me je na početku snimanja upozorio producent filma, naglasivši da ćemo morati paziti da nam se to ne dogodi jer je logično da će se roditelji brinuti za svoju djecu. Razmišljao sam ovako: oni žive na selu, život im je stabilan i osjećao sam da ta obiteljska stabilnost neće biti narušena te da im tijekom tih pet godina nećemo radikalno mijenjati život.

Priznajem da je tijekom tih pet godina bilo uspona i padova, ali ta obitelj znala je da ćemo joj pomoći u svakom trenutku. Naime, da smo kojim slučajem angažirali njihovu djecu za snimanje koje bi trajalo pet, šest mjeseci u komadu, pretvorili bismo ih u zvijezde, a zatim vratili doma i tada bi njihov život bio narušen.

Ovako smo ih godišnje angažirali na dva do tri tjedna i mislim da je to bilo na obostranu korist. To je bio najbolji način da ta djeca shvate da je snimanje filma obična rutina, nakon koje se mogu normalno vratiti svojim životima.