Na temelju stvarnih činjenica iz dnevnika, pisama i posljednjih tekstova Franza Kafke pred smrt, Michael Kumpfmüller oblikovao je “Raskoš života”, roman o jednom od najintrigantnijih autora ikada. U baltičkom ljetovalištu u Müritzu, u ljeto 1923., Franz Kafka, tada malo znani pisac, i Dora Diamant susreli su se i fatalno zaljubili. Teško oboljeli Franz pod dojmom je snažnih osjećaja i odlučuje se na zajednički život s Dorom u Berlinu. Unatoč brojnim preprekama njihova je romansa na samom rubu života postala jedna od najljepših ljubavnih priča prošlog stoljeća.

Michael Kumpfmüller njemački je autor i bivši novinar, rođen 1961. godine u Münchenu, a danas živi kao slobodni pisac u Berlinu. Za roman “Nachricht an alle” iz 2008. dobio je nagradu “Alfred Döblin”. Njegove knjige prevedene su na 18 jezika. Roman “Raskoš života” Kumpfmüller će, u organizaciji izdavača Hena-com i Goethe instituta, predstaviti zagrebačkoj publici 7. veljače, a uoči promocije dao je intervju za Nacional.

NACIONAL: Zašto ste odlučili napisati ovaj roman?

Franz Kafka je meni kao 16-godišnjaku bio prvi ozbiljni pisac kojeg sam čitao. Imao sam osjećaj kao da smo rođaci i odlučio sam napisati svoj roman u stilu Kafke. Završio sam s romanom kao 21-godišnjak i bio je grozan, pa sam si rekao da više nikad neću tako razmišljati. Kafki sam se vratio 2008. i želio sam pisati neku vrstu oprosta umirućeg čovjeka. Jedan je kritičar rekao da moj roman pokazuje kako svi mi želimo umrijeti – nitko ne želi umrijeti sam.

NACIONAL: Je li to razlog takvom naslovu?

Apsolutno. Unatoč tome što Kafka umire, živi punim plućima i uživa u životu. To ima veze i s mojim godinama, imam 55. Cijeli život mislimo da sami upravljamo svojim životom, a to je posve pogrešno, čak i politički pogrešno. Mi uglavnom reagiramo na vanjske podražaje.

NACIONAL: Baš kao i vaši likovi u knjizi u kojoj je politika važan aspekt, atmosfera 1920-ih – gladovanje, inflacija, mržnja prema Židovima – naslućuje strahote koje će se tek dogoditi.

Tako je, oni isto tako reagiraju na vanjske podražaje, na sve što se događa oko njih. Mi svi mislimo da znamo jako puno toga što se događa u ovom trenutku, u sadašnjosti. Ali zapravo znamo samo mali dio onoga što je povezano s nama. U romanu nisam želio pisati o tome kako će se stvari odvijati dva desetljeća, ili jedno desetljeće, poslije Franza i Dore. Samo sam želio pokazati što bi oni mogli vidjeti, osjetiti. Pokazujem kako se osjeća čovjek u svakodnevnom životu 1920-ih. Mnogi ne žele vidjeti što se događa oko njih ili što bi se moglo dogoditi, pa tako Kafka i njegovi suvremenici nisu željeli vidjeti kamo takva atmosfera vodi i što će se u Njemačkoj dogoditi za samo nekoliko godina, a znamo da je cijela njegova obitelj umrla u Holokaustu.

NACIONAL: Profesor ste povijesti. Koliko je povijest važna, koliko je cijenimo?

Povijest je važna zbog toga da znamo kako spriječiti neke stvari. Pogledajte što se u Americi dogodilo nakon što je Donald Trump izabran za predsjednika. Sad svi ponovno živimo u strahu. Mislili smo da smo sigurni u svojim demokracijama, ali njegov je izbor pokazao da uopće nismo. Nitko ne zna što će se dogoditi za nekoliko godina, možemo se jedino nadati ili maštati o tome što bismo željeli.

NACIONAL: Zašto ste u romanu željeli istaknuti tadašnje društvene prilike? Gotovo pa su jednaki simptomi u društvu tada i danas. Spomenuli ste Trumpa, ali po cijeloj Europi vidimo jačanje ekstremno desnih stranaka.

Nisam to uopće namjeravao kad sam pisao roman, ali se tako dogodilo. Poruka je romana da ne možemo utjecati na budućnost. Kafkin je san bio živjeti u Berlinu jer je tamo očekivao atmosferu slobode, dok je Prag smatrao zatvorom. Roman pokazuje da je njegova sloboda bila potpuna i da nije kontradiktorno živjeti i biti pisac.

NACIONAL: Kako vidite Njemačku danas?

Svi smo zabrinuti, mislim na sve Europljane. Ali nije problem samo u ekstremnoj desnici koja jača, nego je problem puno veći i snažniji. Trump nije redikul sam po sebi već je njegova pobjeda zapravo trijumf primitivizma, proslava gluposti. Njegovim izborom ljudi koji su za njega glasovali žele pokazati da ih nije briga za to što ništa ne znaju. To je više od nekog redikula koji je sad slučajno na vlasti. Ljudi su umorni od toga da budu inteligentni, ne žele se više ponašati onako kako im elite govore da bi trebalo. To zabrinjava. Ali postoji dobra vijest. S njemačkog stajališta sve te grozne stvari su stvari medija. U posljednjih nekoliko godina u Njemačkoj televizije, novine, radio, svi su prenosili gluposti, sve ono glupo bilo je zanimljivo. Sad to više nije slučaj i to je šansa za bolje sutra. Mediji imaju zadatak zastrašivati ljude, uvijek je zanimljivija loša vijest. No sad više nije tako jer su ljudima dozlogrdile samo loše vijesti. Tako smo počeli malo više razmišljati o budućnosti, barem se nadam. Moja generacija ima paradoksalan mozak. Kad sam odrastao mediji su nam govorili da će se svijet uništiti i da nemamo budućnosti. Bili smo mladi a rečenica ‘’nemate život, pa ga iskoristite’’, taj paradoks obilježio je moj život. Mislim da na sličan način razmišljaju i istočnoeuropski narodi. Znaju da stvari nisu dobre, ali da moraju pokušati učiniti sve da im bude bolje.

NACIONAL: Koliko su ekstremno desne stranke opasne?

Nisu opasne kao terorističke organizacije, ne ubijaju ljude. Ali opasne mogu biti ako se mi drugi ne borimo za demokraciju i ako im prepustimo stvari. Iz 1920-ih i 1930-ih naučili smo da im ne treba većina da bi ostvarile naum, a ni komunisti nisu bili u većini. Ali su svejedno pobijedili na kraju. Sve ovisi o nama. Svi možemo učiniti nešto. Prvo, trebamo se smiriti i ne dozvoliti da se zarazimo strahom i porukama straha. Drugo, moramo ponovno pričati o demokraciji.