Prošla je godina bila iznimno značajna za mladu hrvatsku pijanisticu Miu Pečnik koja ima tek dvadeset i dvije godine, a iza nje je već niz relevantnih domaćih i međunarodnih natjecanja, nastupa i suradnji s orkestrima. Prvo je završila Glazbenu školu Vatroslava Lisinskog u klasi prof. Ivanke Kordić, a škola je proglašava učenicom s najvećim brojem nagrada i koncerata u povijesti škole. Na prijemnom ispitu na Visokoj školi za glazbu i ples u Kölnu (Hochschule für Musik und Tanz Köln) bila je prvoplasirana između 300 kandidata te je trenutno studentica četvrte godine u klasi prof. Andreasa Frölicha. Prvi nastup s orkestrom bilježi s 11 godina, a s 15 ima debi sa Zagrebačkom filharmonijom pod ravnanjem Pavle Dešpalja. Sa Zagrebačkom filharmonijom nastupila je još u osam navrata: u Kuvajtu, u dvorani Auditorium Academie Santa Cecilie u Rimu, u Zagrebu (KD Vatroslav Lisinski i HNK). Nastupa sa Simfonijskim orkestrom HNK u Osijeku, dva puta s Bazzini Consort orkestrom u Bresci, s Young Symphony Orchestra u Oppelnu (Poljska), s Master Orchestrom u Veroni i Bresci, u tri navrata sa Zagrebačkim solistima, sa Simfonijskim orkestrom HRT-a u finalu izbora Eurovision Young Musicians te s orkestrom festivala nastupa na Festivalu Sv. Marka 2020. U 2021. nastupa s Krakówskom Filharmonijom u Krakowu, a u 2022. s Mihail Jora Philharmonic Orchestra of Bacau u Citta di Cantu u Italiji.

Iza sebe na natjecanjima ima preko 80 prvih i posebnih nagrada. Na državnom natjecanju 2019. nagrađena je Nagradom „Baltazar“. Dobitnica je Nagrade grada Sv. Nedelja za posebna dostignuća na području glazbene kulture, a u 2019. osvaja nagradu „Mladi glazbenik godine“ koju dodjeljuje Zagrebačka filharmonija. U 2020. na 45. Samoborskoj glazbenoj jeseni osvaja Nagradu Grada Samobora i HDS-a za najbolju izvedbu skladbe hrvatskog autora. U istoj godini osvaja nagradu za najbolje ostvarenje mladih glazbenika „Ivo Vuljević“.

Godine 2020. osvaja njemačku stipendiju Werner Richard – Dr. Carl Dörken fundacije koja je radi pandemije realizirana tek 2022., a Jens Becker Agency Dortmund je nakon audicije izabire za sudjelovanje u programu koncertnih serija „Best of North Rhine-Westphalia“, što joj omogućuje 13 solističkih recitala u koncertnoj sezoni 2022./2023.

Solističke nastupe bilježi na brojnim uglednim festivalima poput “Notting Hill concert series” u Londonu, “Danubia talents” u Budimpešti, “Young Artists in Kraków”, “Gorczycki Festiwal”, u Filharmonia Śląska u Katowicama, “Svetislav Stančić Pleyel” u Zagrebu, Lisianum art festivalu, “Chopinfest” u Beogradu, “MuseArt” u Bukureštu, “Marbella Music Festival” u Španjolskoj, “Opening Concert IV Piano Competition City of Vigo”, Španjolska, „Zagreb-City of Female Artists“ u Trstu. Kao višestruka dobitnica nagrada na međunarodnim natjecanjima EPTA-a redovito nastupa na koncertima diljem Hrvatske u organizaciji EPTA-e Hrvatske. Finalistica je izbora za National Eurovision Young Musicians Competition 2020.

Od 2017. redovito pohađa seminare na Talent Master Music Courseses u Bresci u klasi prof. Frölicha i prof. Piotra Palecznyja, ali i drugih poznatih inozemnih pijanista (Andrzej Jasiński, Dang Thai Son, Jacques Rouvier, Eugen Indjic, Yurij Kot, Milana Chernyavska, Vladimir Ovchinnikov, Natalia Trull, Vladimir Viardo, Grigory Gruzman, Ruben Dalibaltayan, Andreas Weber, Kemal Gekić). Za izdavača Croatia Records je sa Zagrebačkom filharmonijom pod ravnanjem Jan Latham-Koeniga u 2022. snimila CD s Koncertom za glasovir i orkestar Dore Pejačević, koji će izvesti 3. ožujka u Zagrebu.

NACIONAL: Kako ste se odlučili za studij klavira u Kölnu? Što vas je vodilo do te odluke i izbora?

Svojeg profesora sam upoznala na jednom natjecanju u Leganésu u Španjolskoj gdje sam osvojila prvu nagradu, a on je tada također održao i samostalni koncert. Čula sam ga na tom koncertu i oduševio me svojom interpretacijom, a nakon natjecanja mi je većina članova žirija rekla da sam bila izvrsna, nisu me mnogo negativno kritizirali, a prof. Frölich mi je jedini dao najbolju kritiku koja me jako zaintrigirala i radi koje sam ga pitala drži li negdje seminare. Nakon toga sam se naredne godine prijavila kod njega na seminar u Bresciji u Italiji. Od tada surađujemo, a to je otprilike bilo dvije godine prije studija. Već sam tada primijetila kod sebe veliki napredak, upravo radi njegovih seminara.

NACIONAL: Imate iznimno veliki broj nagrada za svoje godine. Što mislite da je ključno za to, osim, naravno, interpretacije? Težina samog programa koji birate, ali i nastup?

Natjecanja su jako subjektivna. Ne idem nikada na njih ciljajući prvu nagradu – ili uopće ikakvu nagradu – jer ona ne ovisi samo o meni i mojem programu, kako ga sviram, koliko sam se dugo pripremala, kakav mi je dan, već ovisi i o žiriju; kakve oni imaju ideje, ukus, mišljenja, kako oni gledaju na skladbe koje sviram i kako bi se one trebale interpretirati. Također je važno imaju li oni neke svoje skrivene interese, nastupa li netko od njihovih studenata kao natjecatelj, a jednako tako slušaju li me prvu na rasporedu u devet sati ujutro ili zadnju po redu navečer ili nakon ručka…

NACIONAL: Ovisi li i kakav je međunarodni sastav žirija, je li iz Europe, Rusije, Amerike, Japana, preferiraju li svoje kompozitore?

Apsolutno da. Tako da je u svakom natjecanju uključeno jako mnogo komponenti i svaki žiri ima s obzirom na sve to drugačije rezultate. Još kao vrlo mlada nikada nisam gledala na natjecanja kao na priliku gdje ću se u negativnom smislu uspoređivati s drugima, već sam na to gledala kao na priliku za nastup i htjela sam svoju tadašnju profesoricu Ivanku Kordić učiniti ponosnom, ali i pokazati program koji sam naučila za to natjecanje.

NACIONAL: To mi se čini kao najzdraviji pristup da se sa svime time nosite.

Da. Tek sam kasnije toga u potpunosti postala svjesna. I ja mislim da je to stvarno najzdraviji pristup natjecanjima i s time sam već kao jako mlada dobila mnogo iskustva na pozornici.

NACIONAL: Po kojem ključu odabirete djela i kompozitore koje obrađujete i svirate? Pomaže li vam u tomu mentor, prof. Frölich?

Da, pomaže mi mnogo jer ima veliko znanje i iskustvo. Ono što je u ovom sada trenutku i ovim mojim godinama jako bitno za mene je da učim što više programa, da se upoznam sa svim epohama i skoro svim kompozitorima i da za budućnost počnem prepoznavati što mi od djela možda više „sjedi“. Profesor Frölich već zna moje jače i slabije strane, stoga me može bolje usmjeriti kako odabrati repertoar, prilagođen mojem osobnom glazbenom ukusu, svjetonazoru i, ne manje važno, karakteru i temperamentu. Ono što mi je najvažnije jest da kada biram neku kompoziciju, da si mogu sama sebe zamisliti kako je sviram, kako bih je uopće interpretirala i kako bih ispričala tu glazbenu priču.

NACIONAL: Kako je došlo do suradnje i nastupa sa Zagrebačkom filharmonijom, Zagrebačkim solistima i Simfonijskim orkestrom HRT-a?

Već sam kao jako mlada išla na osam do deset natjecanja godišnje, već od petnaeste, šesnaeste godine, iako sam prvi nastup s orkestrom imala s jedanaest godina. U pitanju je bio školski orkestar, a kada sam imala jedanaest godina prebacila sam se kod profesorice Kordić, i tada sam intenzivnije počela ići na domaća i međunarodna natjecanja. S time sam se ipak afirmirala i stoga su me zamijetili iz Zagrebačke filharmonije. Dogodilo se da je baš u tom trenutku maestro Pavle Dešpalj trebao imati svoj posljednji nastup i tražili su nekoga jako mladoga tko bi bio u kombinaciji s njim, kako bi simbolično netko tko ima mnogo iskustva uveo u svijet profesionalnih nastupa s orkestrima mladu osobu. Nakon tog nastupa je sve krenulo nekim automatizmom, lakše su mi se otvarala vrata za nastupe kod nas i vani. Mislim da sam taj nastup – s obzirom na to da sam tada imala petnaest godina – jako dobro odradila.

NACIONAL: Čini li vam se da je lakše vani nastupati kao dobar pijanist, odnosno, ide li taj proces da vas zapaze i angažiraju za nastupe brže nego kod nas?

Ono što primjećujem otkako živim u Njemačkoj jest koliko oni njeguju svoju kulturu, i klasična glazba je stvarno veliki dio njihove povijesti. Jednako tako daju jako mnogo prilika mladim glazbenicima: postoji jako mnogo audicija, mnogo stipendija. Tako sam se i ja, 2020. godine, upravo prije korone, prijavila za jednu stipendiju i za nju odradila audiciju. Dobila sam tu stipendiju Fundacije Werner Richard – Dr. Carl Dörken te sam izabrana od jedne agencije za sudjelovanje u programu koncertnih serija „Best of North Rhine-Westphalia“, što mi je omogućilo trinaest solističkih recitala u sezoni 2022./2023. Takve nastupe u Njemačkoj jako prate mediji, dobivate kritike, kontaktiraju vas novinari i kroz to mladi glazbenik može još više naučiti o svojem sviranju. Jako mi se sviđa što na svim koncertima u Njemačkoj ima jako mnogo publike – baš uvijek – čak i kada su u pitanju naša mala „prosviravanja“ u klasi na Hochschule. Dolazi nam jako mnogo publike i dosta njih su starije osobe koje doma imaju instrumente, ali ih nitko ne svira. Baš sam sad na našem zadnjem koncertu upoznala jednu gospođu koja mi je prišla, dala svoju vizitku i rekla da doma ima klavir i da kada god želim da je nazovem, da me moli da joj izađem u susret. To znači organizaciju pravog malog kućnog koncerta s domjenkom, a ona bi mi dovela publiku – svoje prijatelje.

NACIONAL: Iz ovoga pretpostavljam kako Nijemci posebno cijene i kada izvodite njihove kompozitore.

Da, apsolutno. To se baš osjeti, a i oni otvoreno dijele komplimente i komentare na temu repertoara.

NACIONAL: Prate li agencije i menadžeri mlade pijaniste već na audicijama?

Osobno to nisam baš primijetila, ali baš kada sam krenula u Köln na studij je baš počela i korona; uvjeti nisu baš bili najbolji za nastupe, sve se zatvorilo, čak i naša škola skoro jedan cijeli semestar. Tako da ću tek sada vidjeti i iskusiti ovo pitanje.

NACIONAL: Nastupali ste dva puta već i njujorškom Carnegie Hallu. Kako je do toga došlo?

Pobijedila sam na jednom natjecanju u Americi, gdje je jedna od nagrada uključivala recital u Carnegie Hallu. Tada sam imala šesnaest godina i to mi je bilo nešto posebno. Prvi put sam svirala na tako izvrsnom Steinway klaviru, akustika u dvorani je bila savršena, a jedino što mi je bilo jako žao da je snimanje bilo zabranjeno.

‘Kod rada na partituri, u pripremi mog viđenja nečije skladbe najteži mi je onaj prvotni posao: uzeti note i raščitati sve ono što je kompozitor zapisao i zabilježio’. FOTO: Marko Lukunic/PIXSELL

NACIONAL: Je li vam se nakon takvih iskustava, kada ste tako mladi iskusili što su to savršeni uvjeti interpretacije, teže ponovno prilagođavati i „spuštati“ na manje savršene instrumente, uvjete i okolnosti nastupa?

Čujem kako se mnogo glazbenika žali na uvjete ili nakon nekog nastupa vele: „Joj, nije bilo dobro, to je radi lošeg klavira“, i sve prebace na uvjete; klavir, akustiku, prejako svjetlo i reflektore pozornice, kao elemente dekoncentracije. Ono što pokušavam jest vježbati na instrumentima koji nisu savršeni i naviknuti se čak i na najgore uvjete jer onda znam da sam spremna na sve. Već znam da ako me ne čekaju najbolji klavir, akustika, osvjetljenje, da ću se moći prilagoditi. Čak volim vježbati na lošijim klavirima u klasi jer me onda nitko ne smeta.

NACIONAL: Kakav je sistem studiranja u Kölnu? Profesori očito potiču talentirane mlade muzičare da nastupaju na zahtjevnim gostovanjima pred velikim auditorijem, ne zatvaraju ih u klasu da samo vježbaju pod staklenim zvonom, zar ne?

Da. Do sada sam iskusila da svi profesori jako cijene širinu u svakom smislu i mnogo nas potiču ako nikada nismo svirali jednog kompozitora ili epohu da upravo to krenemo istraživati. Ako smo u tome uspješni i ako oni vide da nam to ide – ipak na nekoj razini gdje je to kvalitetno i gdje bi se već moglo pokazivati javnosti – onda nas potiču da idemo na različite audicije i natjecanja. Sama škola, koja je naravno u rangu konzervatorija, želi promovirati svoje uspješne studente pa je općenito atmosfera na školi jako motivirajuća. Ima i mnogo Azijata koji jako puno vježbaju; gotovo 80 posto studenata su Azijati koji imaju jako dobre radne navike, tako da čim uđem u školu vidim da svi vježbaju pa mi je normalno da i ja odmah počnem vježbati repertoar. Jako je lijepa i ugodna atmosfera.

NACIONAL: Imate li već formiranu ideju do kojih granica u prošlost, sadašnjost i budućnost možete ići po pitanju repertoara, što vam sve leži? Od rane glazbe pa biste li se usudili svirati na čembalu, ili biste se više zadržali u romantizmu i impresionizmu, ili vas zanimaju neke avangardnije varijante, atonalitetna, eksperimentalna, Nova glazba?

Isprobala sam i jedno i drugo. Imali smo i dva semestra nastave na čembalu, morala sam odraditi i ispit, ali više sam se vidjela u modernijoj glazbi. Ona mi je bila strahovito interesantna. Radili smo i analizu tehnika komponiranja tzv. nove glazbe, i to mi je baš bilo fascinantno. Veselim se više istražiti u budućnosti to područje.

NACIONAL: Jeste li ikada razmišljali i o nekoj vrsti crossovera?

Iskreno, o tomu nisam razmišljala, to nije nešto što me ikada privlačilo. Potječem od roditelja koji nemaju veze s klasičnom glazbom, i u djetinjstvu smo samo slušali pop, možda malo rock glazbu, tako da mi je čista klasična glazba bila novo iskustvo, novi svijet u koji sam sama ušla. I dalje mi je jednako interesantna! Toliko je mogućnosti izbora djela, programa, povijesti u tom svijetu da mislim kako mi četiri života ne bi bila dovoljna da odsviram sve što želim i što postoji.

NACIONAL: Što vam je najzahtjevnije kod rada na jednoj partituri, pripremi vašeg viđenja nečije skladbe? Fraziranje, odabir tempa, agogika?

Po meni je najteži onaj prvotni posao: uzeti note i raščitati sve ono što je kompozitor zapisao i zabilježio. Pokušavam uvijek biti što vjernija notnom tekstu, da se zaista držim svega što je unutra zapisano, ali da također istražujem druge skladbe tog kompozitora, i uspoređujem s njegovim ranijim i kasnijim opusom. Zatim treba osmisliti kako to zapamtiti, a sve ovo drugo dolazi kasnije, kada dolazi do balansa između mene i ideje kompozitora, i onoga što bih ja možda htjela reći, više pokazati – to je već zabavniji dio posla. Težak, ali zabavan.

NACIONAL: Konzultirate li kod zahtjevnih kompozicija i djela nekoliko izdanja i redaktura tog istog djela, uspoređujete li redakture i tuđe snimljene pijanističke interpretacije?

Da. Što se tiče teksta, mi pijanisti već znamo za koje kompozitore već postoje neka izdanja i koja su među njima najbolja. Kasnije kada dolazim do procesa istraživanja i svojeg viđenja interpretacije, tada volim slušati određene pijaniste koje poštujem i obožavam. Živimo u vremenu u kojem postoji YouTube i to je za nas pijaniste veliki plus jer pojednostavljuje stvari. No ono što mislim da je najbitnije za bilo kojeg glazbenika jest da skuplja što više znanja od što više glazbenika. I moj profesor kaže da on nema sve znanje svijeta i uvijek me potiče da učim od različitih profesora, da idem na njihove seminare, od ljudi iz različitih zemalja i kultura. Rusi, primjerice, sviraju Bacha ili Beethovena totalno drugačije od Nijemaca, i to je bitan i pametan dio rada i učenja od drugih profesionalaca.

NACIONAL: Koje biste naše i inozemne pijanistice i pijaniste izdvojili kao vama najdraže i najbliže, bilo po osobnosti ili interpretaciji?

Volim malo više „old school“ što se tiče stranih pijanista, veliki sam fan Emila Gilelsa, Krystiana Zimermana, Svjatoslava Richtera, Claudia Arraua; jednostavno obožavam njihove snimke, a što se tiče današnjice, Mitsuko Uchida mi je ogromna inspiracija, također Maria João Pires, a u zadnje vrijeme isto Martha Argerich. Od hrvatskih pijanista jako poštujem i volim Martinu Filjak i Lovru Marušića, i drago mi je što ih i osobno poznajem. Kad sam bila mala, baš sam se bila ugledala u njih, a sad ih poznajem i oni isto prate kako ja sviram.

NACIONAL: Jeste li do sada dobili neki poseban ili važan savjet, bilo od muzičara, dirigenta, pijanista, solista koji vam se usjekao ili koji vam je pomogao učvrstiti ili čak moderirati neku vašu putanju ili razmišljanje o nastupu, glazbi, izvedbi?

Mislim da mi je najbitniji moto upravo onaj od mojeg profesora, kad mi je rekao kako su moje dvadesete godine upravo period kada bih trebala što više učiti jer kasnije, kada dođeš već u tridesete, mozak i prsti neće raditi jednako dobro kao u dvadesetima. Rekao mi je otvoreno kako sad imam priliku i da je uhvatim jer bi mi kasnije moglo biti žao. Što se tiče samih nastupa, nema tu mnogo mudrovanja: to je rad, rad i samo rad, mnogo truda i ustrajnosti.

NACIONAL: Čini mi se vrlo bitnim ono što ste rekli na početku, da ste lišeni bilo kakvog osjećaja kompeticije i da ste koncentrirani samo na vašu viziju izvedbe?

Najbitnije mi je da sam ja zadovoljna sama sa sobom i svojim napretkom i da vidim pomake. Zaista ne razmišljam o prvim nagradama i o slavi. Važno mi je da mogu reći da stojim iza svoje interpretacije i da sam to ja.

NACIONAL: Dobivate li inspiraciju i pomak u kulturološkom svjetonazoru na putovanjima svijetom? Novog načina na koji kroz to vidite i glazbu?

Uvijek si dajem truda kada negdje putujem da imam dovoljno vremena malo upoznati grad i ljude. Najčešće se na gostujućim nastupima ide direktno iz hotela u dvoranu na probu i na koncert pa se ponovno vratite u hotel i na aerodrom. Par puta mi se to dogodilo i nisam s time bila najsretnija. Kada sam sa Zagrebačkom filharmonijom došla u Kuvajt, vidjela sam to kao priliku da upoznam i osjetim njihovu kulturu, malo se prošetati, probati njihovu hranu i nakon toga sam odlučila da ću si uvijek dati malo vremena za različite kulture i tradicije.

NACIONAL: Čini li vam se da je u Njemačkoj, ali općenito inozemna publika, za razliku od hrvatske publike i kolega, mnogo spontanija i iskrenija u davanju iskrenih komplimenata i kritika? Kod nas svi šapuću po kuloarima.

Imam osjećaj da je tako, da. Kod nas – uglavnom – kada dolaze ljudi na koncerte, jako ih malo dolazi radi užitka, a mnogo ih dolazi radi imena, prestiža ili usporedbe konkurencije. Iz toga ne dolaze baš iskreni komplimenti. Teški smo na njima u Hrvatskoj. U Njemačkoj publika dolazi primarno zato što voli program koji svirate ili kolege da vam čak daju podršku. U Kölnu u klasi se ne može dogoditi da vas netko prisluškuje iza vrata kako svirate, već će vam otvoreno prići.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi u 2023. godini, osim završetka studija?

Trenutno se pripremam za završetak tzv. sveučilišnog prvostupnika i prijavljujem se za master, za što moram odraditi posebnu audiciju, a master će mi trajati još dvije godine. Uz to mi slijedi turneja od jedanaest koncerata po Sjevernoj Rajni-Westfaliji, a svirat ću i koncert Dore Pejačević op. 33 u g-molu sa Zagrebačkom filharmonijom 3. ožujka u Zagrebu. Jako sam radi toga uzbuđena, ali to je iznimno zahtjevan koncert. U pripremama sam i za odraditi audicije za neka velika natjecanja po svijetu, poput poljskog natjecanja Paderewski. No kao što znamo, bilo je slučajeva da netko na natjecanju osvoji prvu nagradu i da za tog pijanista više nikada ne čujete, a može se dogoditi kao što se na Chopinovu natjecanju dogodilo s Ivom Pogorelićem: da je bio diskvalificiran i nakon toga imao svjetsku karijeru. Treba biti hrabar i pokucati na sva vrata.