Objavljeno u Nacionalu br. 504, 2005-07-11

Nakon dramatičnih bombaških napada na London 7. srpnja britanske tajne službe i policija užurbano rade na otkrivanju počinitelja terorističkog sina: zasad je najbolji trag teško ranjeni mladi Marokanac iz raznesenog autobusa na Tavistock Squareu

Dan nakon što su u tri vlaka podzemne željeznice i u jednom autobusu u Londonu bombe ubile pedesetak i ranile sedam stotina ljudi, mnoge novine objavile su na naslovnicama fotografiju mršavog mlađeg muškarca koji blizu mjesta jedne od eksplozija vodi bosu mlađu ženu kojoj je lice pokriveno bijelom papirnatom maskom, kakve se stavljaju osobama s opeklinama. Ta je fotografija pokazivala stradanje putnika koji su se tog jutra žurili sredstvima javnog prometa na svoja radna mjesta u središtu Londona, ali i njihovu spremnost da pomažu drugima.

Uskoro se doznalo da je čovjek na slici 28-godišnji Paul Dadge iz malog mjesta u pokrajini Berkshire, koji je ondje godinu dana radio kao vatrogasac a potom se preselio u London i zaposlio se u internetskoj tvrtki. Tog je jutra iz stana svog prijatelja u kojem je živio u četvrti King’s Cross putovao metroom u ured u četvrti Hammersmith. Njegov je vlak bio zaustavljen u tunelu iza vlaka u kojem je eksplodirala bomba. Zajedno s drugim putnicima kroz tunel je pješice izišao na ulicu na stanici Edgware Road i ugledao ozlijeđene osobe.

Među njima je najteže bila ozlijeđena mlada žena koja je imala opekline na lijevom obrazu, čelu i bradi te ozljede na drugim dijelovima tijela. “Sjedila je vrlo mirna”, ispričao je poslije, “a ja sam priskočio da joj pomognem.” Iskoristio je znanje iz prve pomoći koje je stekao kao vatrogasac te iz kompleta za hitnu pomoć, koji je našao u obližnjem hotelu, izvadio zavoj, previo joj rane a na opečeno lice stavio masku s gelom. Potom ju je poveo prema centru za hitnu pomoć koji je već bio postavljen. Malo je s njom razgovarao, kako bi je umirio i ohrabrio, i doznao da se zove Davinia i da ima 28 godina. Izgubio je kontakt s njom kad su je odveli u bolnicu, ali ju je drugi dan potražio da čuje kako joj je. Ona se oporavlja, u teškom je, ali stabilnom stanju. Zahvaljuje mu za brigu i pomoć, kao i članovi njezine obitelji. Njezino prezime, adresa i bolnica gdje se nalazi nisu objavljeni jer članovi njene obitelji traže da se poštuje njena privatnost, kako bi se oporavljala u miru.
Teroristi su očito htjeli izazvati maksimalno krvoproliće pa su za aktiviranje paklenih strojeva izabrali vrijeme kad je u vozilima javnog transporta u Londonu najviše ljudi. Budući da je napad bio vrlo sličan lanjskom u Madridu, čiji su počinitelji pripadnici islamske terorističke organizacije Al Qaeda, uglavnom svi pohvatani, zaključeno je da je i ovo nedjelo Al Qaede. Unijeli su naprtnjače s paklenim strojevima u vlakove londonske podzemne željeznice, ostavili ih na podu i izišli, a pakleni strojevi aktivirani su satnim mehanizmima u gotovo istom trenutku u tri vlaka u tunelima u središnjem Londonu u 8 sati i 50 minuta. Četvrta bomba aktivirana je na gornjem katu autobusa 50 minuta kasnije u istom dijelu Londona.

Samo minutu nakon prve eksplozije o tome je obaviještena policija te je počelo spašavanje putnika prema proceduri koju su londonska policija, vatrogasci, hitna pomoć i osoblje podzemne željeznice posljednjih godina redovito uvježbavali. Više od 500 vlakova metroa zaustavljeno je u stanicama a putnici su evakuirani. Prema vlakovima u kojima su eksplodirale bombe pojurile specijalne ekipe. Na mjesto eksplozija prve su stigle ekipe zaposlenika podzemne željeznice, koji su bili najbliže, a potom i ostalih službi. U vagonima gdje je bilo mrtvih i ranjenih nastala je panika, ali i u drugim vagonima, gdje se počeo širiti dim, jer su se ljudi preplašili da još neka bomba ne eksplodira, a nisu mogli izići iz vlaka jer su vrata bila zatvorena. Tamo gdje su ih uspjeli razbiti bojali su se izići na tračnice jer nisu znali jesu li pod naponom. Ipak, prilično brzo stigli su spasitelji da izvuku ljude iz vlakova, pomognu ozlrijeđenima, a pomagali su im i mnogi obični građani poput Paula Dadgea.
U prvi trenutak nije se znalo koliko je bombi eksplodiralo, čulo se da su eksplozije bile u šest vlakova i dva autobusa, a postojala je bojazan da će broj žrtava biti sličan onome u Madridu, gdje je poginulo gotovo 200 ljudi. Kasnije je utvrđeno da su aktivirana četiri paklena stroja. Broj mrtvih na početku je bio nepoznat jer se iz vlaka ispod Russell Squarea nisu mogla izvući sva mrtva tijela zbog urušavanja tunela.

Odmah nakon terorističkog napada prestali su u Londonu funkcionirati mobiteli zbog preopterećenosti mreže, jer su svi počeli telefonirati da provjere što je s njihovim najmilijima ili da se jave da su na sigurnom. I fiksni su telefoni bili preopterećeni pa se mnogi satima nisu mogli javiti. Nakon nekoliko sati organizirana je posebna telefonska služba za provjeru gdje se nalaze pojedini ljudi, a i neke televizije počele su objavljivati obavijesti o osobama koje su htjele da se zna da su na sigurnom. Oni koji svoje najbliže ni nakon svih pokušaja nisu mogli pronaći, obilazili su bolnice, policijske stanice, raspitivali se kod preživjelih noseći slike nestalih osoba, poneki su na brzinu tiskali plakate i lijepili ih blizini mjesta eksplozije.

Neka su izvučena mrtva tijela brzo identificirana, a druga su danima ostala u vagonima podzemne željeznice jer se do njih nije moglo doći. Novine su objavljivale tužne priče o nestalima, iz kojih se vidjelo da su teroristi unesrećili ponajviše mlade ljude koji su tog jutra žurili na posao. Većinom su to bili mladi Englezi, ali je bilo i mnogo stranaca. Stradale su osobe različite boje kože, raznih zanimanja, računovođe, informatičari, čistačica koja je počistivši bolnički odjel žurila na koledž na doškolovanje, žena koja je išla na izložbu u muzej, Turkinja koja je nedavno došla učiti engleski, jedan Amerikanac, jedan Nigerijac, jedna Iranka, dvije Poljakinje, od kojih je jedna upravo tog dana čekala svoju 22-godišnju kćer da joj iz Varšave dođe u prvi posjet nakon što se prije tri godine doselila u London. Stradali su i 19-godišnji Francuz koji se tri tjedna prije zaposlio kao konobar u restoranu u središtu Londona, 22-godišnjak koji se na školovao za novinara u Guardianu, mlada Izraelka koja se preselila u London, gdje se osjećala sigurnije nego u Izraelu gdje ima mnogo samoubilačkih napada. Ona je upravo razgovarala mobitelom sa zaručnikom kad je bomba eksplodirala u autobusu, pa je on čuo i eksploziju i krikove. U atentatu je stradala i Škotica koja je 1988. kao dijete u rodnom Lockerbieju preživjela pad Boeinga 747 uništenog u terorističkom atentatu, kad je poginulo svih 259 putnika u avionu, ali i 11 stanovnika njenog sela. Za dvije osobe poginule u autobusu zna se da su u njega ušle nakon što su im vlakovi zbog atentata zaglavili u tunelima.

Upravo to što su među žrtvama bile osobe tako različitih korijena, pa i muslimani, dodatno razotkriva apsurdnost tog zločina ako su ga – kako manje-više svi pretpostavljaju – počinili islamski teroristi u svom “svetom ratu” protiv zapadnih sila. Kao i u prethodnim atentatima u New Yorku, Washingtonu, Madridu, na Baliju, u Istanbulu, Mombasi, Casablanci, opet su stradali nevini ljudi, čak i ljudi njihove vjere, a i stranci čije zemlje s tim konfliktom nemaju nikakve veze. Iako je po izvedbi ovaj napad najsličniji onom u Madridu, ima mnogo elemenata i napada 11. rujna 2001. na New York i Washington. Nije to bio samo napad na nevine ljude nego i pokušaj da se zada težak ekonomski udarac neprijateljskoj sili. To je Al Qaedi 11. rujna 2001., kad je napala SAD, uvelike i uspjelo, jer su rušenje nebodera newyorškog Svjetskog trgovačkog centra i uništenje podzemne željeznice ispod njega, zaustavljanje američkog zračnog prometa i sveopći strah u SAD-u tada u dobroj mjeri paralizirali cijelu zemlju. Znatne su bile i financijske posljedice, a ima ih i danas, jer je smanjen avionski promet, a povećani troškovi za sigurnost. Opća ekonomska nesigurnost prati strah od novih napada. London će ipak lakše prebroditi udarac nego New York 2001.

Britanskoj vlasti sad je najvažnije otkriti tko je to počinio. Američkim istražiteljima nakon napada 11. rujna 2001. trag su vlastitom pogibijom ostavili otmičari aviona koje su usmjerili na ciljeve u New Yorku i Washingtonu pa su počinitelji brzo identificirani, a poslije i planeri operacije. U Madridu su počinitelji atentata bili neoprezni pa su ih svjedoci vidjeli kad su pošli u akciju, a bombe su aktivirali pomoću mobitela, što je također pomoglo brzom hvatanju. Londonski istražitelji suočili su se s mnogo težom situacijom jer su počinitelji bili pažljiviji, a čini se i da napadi nisu bili samoubilački, pa nema njihovih leševa na temelju kojih bi se mogli utvrditi njihovo prethodno kretanje i kontakti. Iako neki putnici tvrde da se sjećaju sumnjivaca u metrou i autobusu neposredno prije eksplozija, to se tek provjerava. Istražitelji pažljivo proučavaju sve tragove na mjestima eksplozija, ne bi li pronašli kakav sitan trag koji bi ih odveo do počinitelja. Mnogo očekuju od proučavanja snimki sigurnosnih kamera, kojih u središtu Londona ima na tisuće.

Britanski istražitelji rade na četiri teorije o tome tko je stajao iz bombaških atentata u Londonu. Prema sve četiri to je nedjelo islamskih radikala, ali se razlikuju po procjeni ćelije koja je počinila atentate.

Prema jednoj, to je počinila sasvim samostalna ćelija sastavljena od mladih britanskih muslimana nezadovoljnih britanskim sudjelovanjem u ratu u Iraku. Ona možda nema nikakvih drugih veza s Al Qaedom osim idejnih, sastavljena je od osoba koje dosad nisu imale nikakve veze s terorizmom pa nisu pod policijskom sumnjom. Britanska protuobavještajna služba MI5 razbila je nedavno takvu ćeliju pa nije nemoguće da ih ima više. Ali kako su pakleni strojevi upotrijebljeni u akciji prilično sofisticirani, teško je pretpostaviti da je izvedena bez pomoći iskusnog terorista.

Prema drugoj teoriji riječ je o inozemnoj ćeliji, a to bi se moglo zaključiti upravo po sofisticiranim eksplozivnim uređajima, koji su aktivirani u istom trenutku, a za takvo što potrebno je i stručno znanje prokušanih terorista. Po toj teoriji, od Osame bin Ladena odabrani pripadnici Al Qaede s lažnim putovnicama ušli su proteklih mjeseci pojedinačno u Britaniju kako bi izveli takvu akciju. Živjeli su u tajnim skrovištima koja su im pripremili britanski pristaše Al Qaede. Takve je ćelije teško otkriti jer nisu dio stalne strukture Al Qaede nego se stvaraju ad hoc i nakon akcije raspuštaju.

Prema trećoj teoriji akciju su izveli pripadnici madridske Al Qaede, pretežno iz Sjeverne Afrike, koji su sudjelovali u atentatu na vlakove madridske prigradske željeznice. Iako je španjolska policija uhitila dio sudionika atentata, neki su uspjeli pobjeći, a ima indicija da su se neki od njih sklonili u Britaniji. Sličnosti između madridske i londonske akcije su očite, uz neke preinake koje smanjuju opasnost od otkrivanja. Jedan od organizatora madridskog atentata, Sirijac Mustafa Setmariam Nasar, kojeg španjolska policija nije uspjela uhvatiti, svojedobno je živio u Britaniji, dobro je poznaje, pa je možda on isplanirao i ovaj napad.

Po četvrtoj teoriji akciju je izvela britanska Al Qaeda, grupa koju je osnovao iskusan pripadnik Al Qaede, rođen u Britaniji, ali uvježban u logorima u Afganistanu. Možda su s njim u grupi i drugi Britanci azijskog podrijetla koji su prošli takvu terorističku obuku. No većina članova britanske Al Qaede možda su mladi ljudi, koji nisu bili u Afganistanu, ali su nadahnuti idejama Al Qaede koje su u džamijama u Britaniji posljednjih godina promovirali radikalni imami iz arapskih zemalja.

O tome tko možda stoji iza atentata progovorio je ovih dana i John Stevens, nekadašnji šef londonske policije, koji je na tom položaju bio pet godina. Po njegovu mišljenju gotovo je sigurno da su atentatori britanski građani. On to zaključuje po izvedbi akcije iz koje se vidi da su atentatorima “potpuno poznati britanski način života i vrijednosti”. Možda su strani teroristi pomogli svojim stručnim savjetima, kaže Stevens, ali nisu došli izvana: “Bojim se da postoji dovoljan broj ljudi u ovoj zemlji spremnih da djeluju kao islamski teroristi, pa takve nije trebalo regrutirati u inozemstvu. Po svemu sudeći, ti su atentatori obični britanski građani, mladi ljudi odjeveni konzervativno i uredno, vrlo vjerojatno visokoobrazovani. Oni se sigurno odlično služe kompjuterima i internetom, gdje su skupili potrebna znanja o eksplozivima, kemikalijama, spremni da ubiju bez milosti i da to dugoročno planiraju. Oko 3000 ljudi rođenih u Britaniji ili tu nastanjenih prošlo je kroz neku vrstu obuke kod Osame bin Ladena, što, naravno, ne znači da su svi oni aktivni teroristi usmjereni protiv Britanije.”

Prema londonskom Independentu, istraga je usredotočena na 30-ak osoba za koje postoje indicije da su operativci Al Qaede u Britaniji. Ali policija niječe da već kao sudionike atentata ispituje konkretne osobe. Njen je predstavnik izjavio da još skupljaju podatke na mjestu eksplozija, materijalne dokaze koji bi tek mogli otkriti trag prema konkretnoj osobi. List citira i neimenovanog visokog funkcionara sigurnosnih službi: “Ono što smo dosad doznali o načinu kako je akcija izvedena ne pruža nam mnogo mogućnosti za nastavak istrage. Još nemamo čvrste indicije je li riječ o domaćoj grupi ili o strancima, ili možda o miješanoj grupi. Još je prerano za takve procjene.”

Još nije moguće procijeniti koliko je ljudi u tome sudjelovalo. Prema jednoj teoriji bilo ih je najviše pet, prema drugoj 12, a ima i procjena da ih je bilo 20-ak. Po mjestima eksplozija i smjerovima vlakova u kojima su eksplodirale bombe procjenjuje se da su svi atentatori u akciju krenuli istodobno i zajedno te su se potom razdvojili da bi ušli u vlakove na raznim linijama, kako bi efekt bio što veći. Utvrđeno je da je svaki od vlakova, u kojima je došlo do eksplozije, bio u razdoblju manjem od deset minuta prije eksplozije u nekoj stanici na kojoj su atentatori vjerojatno izišli iz njih, pa će se posebno kontrolirati snimke sigurnosnih videokamera osoba koje su izlazile na tim stanicama.

Posebnu pozornost istražitelji posvećuju eksploziji u autobusu na Tavistock Squareu, 50 minuta nakon eksplozija u vlakovima, i to na gornjem katu autobusa, gdje je efekt manji nego što bi bio da je bomba eksplodirala u donjem katu. Možda je do eksplozije došlo slučajno, neplanirano, jer prvotni plan da se ta bomba stavi u neki vlak nije uspjela. Nije isključeno da je u toj neplaniranoj eksploziji stradao i onaj tko je bombu nosio, pa se sada pažljivo provjeravaju putnici tog autobusa. U bolnici je i teško ozlijeđeni 20-godišnji Marokanac iz tog autobusa. Nitko se dosad od njegovih bližnjih o njemu nije raspitivao. Novine već nagađaju da bi se preko njega mogla razotkriti cijela mreža.