Nacional je proteklog petka ekskluzivno dobio prve primjerke upravo otisnute knjige “Progon i nacionalno buđenje – borba za demokratsku Hrvatsku”, prvog dijela političke autobiografije jednog od najvažnijih političara suvremene Hrvatske Stjepana Mesića. Riječ je o dva sveska prvoga dijela monumentalnih memoara političara koji je, uz Franju Tuđmana, vjerojatno najsnažnije utjecao na političke procese u Hrvatskoj tijekom posljednjih desetljeća. Već bi i to bio dovoljan razlog da autobiografija posljednjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ, bivšeg hrvatskog premijera i predsjednika Republike u dva mandata – da spomenemo samo neke od brojnih Mesićevih političkih dužnosti – izazove velik interes najšire javnosti, ali sadržaj Mesićevih političkih sjećanja sugerira da bi “Progon i nacionalno buđenje – borba za demokratsku Hrvatsku” moglo postati svjedočanstvo od prvorazrednog političkog značaja i poticaj za novo promišljanje ključnih političkih osoba i procesa u posljednjih pola stoljeća u Hrvatskoj, pa i na području bivše države. U svakom slučaju, već sada se može reći da je “Progon i nacionalno buđenje – borba za demokratsku Hrvatsku” iznimno važna knjiga i prvorazredan historiografski izvor, a bit će svečano predstavljena u utorak, 21. studenoga, u 12 sati, u Velikoj dvorani zagrebačkog hotela Sheraton, gdje će uz autora Stjepana Mesića govoriti i urednik i priređivač knjige Franjo Maletić te recenzenti Vlatko Cvrtila, Slaven Ravlić i Tvrtko Jakovina.

“Progon i nacionalno buđenje – borba za demokratsku Hrvatsku”, izdanje Golden marketinga – Tehničke knjige, prvi je dio Mesićevih memoara u kojemu autor, uz pomoć priređivača i urednika knjige Franje Maletića, prikazuje razdoblje od svojeg rođenja 1934. do kraja 1990. godine i uspostave prve vlade u neovisnoj Hrvatskoj. Razdoblje od 1990. naovamo Mesić će obraditi u drugome dijelu svojih memoara, koji će biti objavljen u sljedećim mjesecima. Autobiografija je opsegom uistinu monumentalan pothvat, još nedostignut u hrvatskoj memoaristici: prvi dio, čiji su prvi primjerci iz tiskare izašli u četvrtak 26. listopada, objavljen je u dva sveska koja obuhvaćaju više od 1200 stranica: prvi 442, a drugi 904 stranice. Samo prilozi na kraju druge knjige – dokumenti, literatura, popis kratica i kazalo imena – obuhvaćaju više od sto stranica. Valja, međutim, očekivati da će se iznimnim pokazati i sam sadržaj knjige s obzirom na to da neki od njenih dijelova već i na prvi pogled donose novo i dosad neuobičajeno, a u odnosu na dosadašnje interpretacije nerijetko i subverzivno tumačenje važnih događaja, osoba i procesa u hrvatskoj politici tijekom posljednjih šezdesetak godina. To, uostalom, Stjepanu Mesiću i jest bio jedan od povoda da napiše političke memoare. “Želio sam”, rekao je u razgovoru s novinarom Nacionala proteklog petka, “ispraviti ili doprinijeti da se pojedine već etablirane istine još jednom preispitaju. Kao svjedok i sudionik događanja bio sam u brojnim prilikama da vidim i čujem ono što je ostalo i danas dijelom nepoznato užoj, a posebno široj političkoj javnosti”.

Jedan od važnih političkih događaja suvremene hrvatske političke povijesti za koji Mesić, na temelju vlastitog iskustva i dokumenata, nudi osebujnu osobnu interpretaciju, svakako je Prvi opći sabor HDZ-a. Taj događaj Mesić opisuje u sklopu petnaestog poglavlja koje nosi naslov “Prvi višestranački Sabor, stranačka konsolidacija i prvi poraz lijevih snaga u HDZ-u”. Bivši predsjednik piše: “Tko su delegati iz inozemstva vjerojatno je znao samo Franjo Tuđman i, dakako, SDS SRH (Služba državne sigurnosti Socijalističke Republike Hrvatske, op.a.). Najuži krug Tuđmanovih suradnika tada nije ni pomišljao da je operacija dolaska inozemnih delegata zapravo dijelom i obavještajna operacija SDS-a koji je tih dana obavljao poslove s dugoročnim ciljem. Naime, mjesecima kasnije bit će nam jasno da je Prvi opći sabor zapravo poslužio da se značajni broj obavještajne mreže SDS-a SRH, ali i drugih jugoslavenskih službi, legalno vrati u zemlju i integrira u novu stranku HDZ, tada već jasno vodeću hrvatsku stranku. Tako su se na Prvom saboru profilirali i javno prezentirali pojedinci suradničke mreže SDS-a kritičkim opservacijama na povijest, naravno, ne otkrivajući svoju povezanost s političkom policijom i ulogu u političkom djelovanju.” Mesić pritom ne ostaje tek na općim primjedbama. Piše: “Spomenut ću samo neka poznata imena. Iz zemlje Dalibor Brozović i Ivan Vekić, a iz inozemstva fra Tomislav Duka i Gojko Šušak. I jedan i drugi na sjednicama Prvog općeg sabora ostali su zapamćeni po svojim osebujnim istupima i govorima. Naravno, imena je mnogo više.”

Nešto dalje, Mesić objašnjava: “Pristigli emigranti, prikriveni suradnici SDS-a i stranih službi koji su se tih dana nalazili među nama, bili su istaknuti emigranti s tobože velikim dosjeima državnog neprijatelja. Što je pojedinac imao veći dosje, dobivao je veću pažnju i time smo ga, zapravo, s većim povjerenjem prihvaćali i integrirali u svoj pokret. Bili smo, dakako, naivni, premalo informirani o onom što je emigracija tada stvarno predstavljala (…) Dugo sam vjerovao da su euforično stanje u dvorani, transparenti, zastave, pjesme, izraz spontanosti članova ‘novog pokreta’, našeg pokreta, no kako su se spoznaje o dijelu delegatske strukture širile, postajalo je jasno da je riječ o dobro sinkroniziranoj aktivnosti kojom je upravljala Udba. Svi ekstremni istupi na koje me je upozoravao ministar Mulc (Vilim Mulc, posljednji sekretar unutarnjih poslova socijalističke Hrvatske, op.a.) i molio da ih se klonimo, da nastojimo kao organizatori sputavati takve pojave, dolazili su iz usta radikalnih delegata, vjerojatno pripadnika agentske mreže SDS-a SRH, onih na koje me je Mulc upozoravao, a on kao čelni čovjek policije nije otišao dalje i djelovao u skladu s tada važećim propisima. No to nije bila njegova osobna odluka, takve odluke donosio je tada Ivica Račan.” Kako bi potkrijepio svoje tvrdnje, Stjepan Mesić u prilozima knjizi, u dijelu u kojem su objavljeni dokumenti, na stranicama 844 do 851, objavljuje dokument s naslovom “Izvadci iz životopisa emigranata – sudionika 1. općega sabora HDZ-a (prema dosjeima SDS-a SRH)”. Imena tih ljudi u Mesićevoj knjizi objavljena su samo s inicijalima.

Bivši predsjednik za Nacional je otkrio razloge zbog kojih je odlučio napisati politička sjećanja. “Iduće godine navršavam devedeset godina života i 75 godina bavljenja aktivnom politikom”, kazao je, navodeći kako je htio sačuvati od zaborava “cijelu jednu skupinu onih koji su svoje ideale, kao i ja, ugrađivali u boljitak Hrvatske, a da im nitko nije rekao: Hvala vam na doprinosu koji ste dali za demokratsku Hrvatsku”. “Drugi je razlog”, nastavio je Mesić, “ispraviti ili doprinijeti tome da se pojedine već etablirane istine još jednom preispitaju. Kao svjedok i sudionik događaja bio sam u brojnim prilikama da vidim i čujem ono što je i danas ostalo dijelom nepoznato užoj, a posebno široj političkoj javnosti. Različite interpretacije događaja nisu sporne, svatko ima pravo izreći svoj vrijednosni sud ili svoje viđenje događaja, pa tako i ja koristim to pravo. Moja knjiga nije sinteza, ona je skup priloga utemeljenih na onome što sam znao ili doživio”. Mesić je kazao i da je “jedan od motiva za pisanje knjige bio i sve izraženiji zahtjev za revizijom hrvatske povijesti, posebice one novije”. “Uvijek su do sada politički pobjednici pisali povijest. Vjerojatno će to tako biti i ubuduće. Ali ja držim da je i dalje moja obveza prema biračima koji su me dva puta birali za predsjednika Republike, svjedočiti istinu i nakon isteka mandata, da je moja obveza doprinositi daljnjoj demokratizaciji društva, ma koliko ta istina za pojedine skupine u društvu nije prihvatljiva”, istaknuo je bivši predsjednik.

Bivši predsjednik Stjepan Mesić, koji 2024. navršava 90 godina života i 75 godina bavljenja politikom, s urednikom i priređivačem knjige Franjom Maletićem i novinarom Nacionala Borisom Pavelićem. FOTO: Tomislav Miletic/PIXSELL

Mesićeva istina zasigurno neće biti prihvatljiva poštovateljima, primjerice, Gojka Šuška. Ratnom ministru obrane Mesić je posvetio priličan prostor, naročito u dijelu u kojemu opisuje odabir ministara za prvu vladu neovisne Hrvatske, u kojoj je bio premijer. Mesić piše da je Tuđman rezolutno tražio da Šuška postavi u vladu, makar i na položaj ministra bez portfelja, premda Mesić to nije planirao, pa se Mesić dodatno zainteresirao za malo poznatog i mučaljivog emigranta jer mu je bilo čudno da Tuđman inzistira na naizgled nevažnom imenovanju. Mesić tada prilično detaljno opisuje Šuškove veze s jugoslavenskim tajnim službama, navodeći kako je “Šuškova ‘inicijacija’ u obavještajne vode počela vrlo rano”. Navodi sudski dokument iz kojeg je vidljivo da je budući ministar “kao socijalistički svjestan omladinac svjedočio o nesocijalističkim ispadima svojih vjeroučitelja fra Blage Karačića i fra Ferde Vlašića” te “pomogao utvrditi Udbine navode i kao svjedok optužbe spremiti na dvomjesečnu robiju svoje vjeroučitelje”, napominjući kako je “taj nemili događaj opisao jedan sudionik događanja jasno prokazavši Gojka Šuška kao Udbina suradnika”. Mesić navodi još detalja, među kojima i činjenicu da je “nesvršenog studenta Pedagoške akademije pri samom kraju studija, u proljeće 1968. u Rijeci posjetilo dvoje suradnika vojne obavještajne službe, od kojih je jedan oženjen Gojkovom sestričnom, izvjesni Marušić, te mu uručilo putnu ispravu kako bi mogao prije odsluženja vojnog roka legalno napustiti Jugoslaviju“. „Donošenje putovnice”, piše dalje Mesić, “Šušak može zahvaliti svojemu bratu Jozi koji je bio rukovodilac u Sekretarijatu za narodnu obranu Široki Brijeg. Radeći na regrutnim poslovima, bio je nadaleko poznat kao komunist unitarističke opredijeljenosti te po svojevrsnom zlostavljanju mladića iz Širokog Brijega (Lištice) i okolice, koje bi u suradnji s Udbom upućivao u grupama na odsluženje vojnog roka u garnizone za preodgoj, najčešće u Kičevo. Bila je riječ o mladićima hrvatske nacionalnosti koji potječu iz obitelji koje su imale članove u ustaškoj vojsci ili su bili politički protivnici režima”.

Nakon što je Josip Manolić postao član Predsjedništva SRH, u lipnju 1990. otputovao je u Kanadu, nastavlja opisivati Mesić. “Jedan od domaćina u Kanadi bila je i obitelj Gojka Šuška. Susreo se i s Gojkovom majkom Stanom koja mu je povjerila i najvažniju tajnu: ‘Gojko nije ustaša, on pripada istom jatu kojem i vi, gospodine Manoliću.’ Manolić se s tvrdnjom takve vrste nije susreo samo u Ottawi. Imao je brojne susrete i s iseljenicima koji su pripadali staroj mreži Ivana Krajačića, susretao se i sa svojim bivšim suradnicima koji su emigrirali u Kanadu.” Mesić kaže kako je “bio uvjeren kako se Franjo Tuđman zalaže u vladu postaviti ‘ekstremnog ustašu’, opasnog emigranta kojeg se moraš čuvati, a ono ispadne da je Tuđman u vladu nastojao postaviti šutljivog ‘komunista’ i čovjeka koji je bio povezan s jugoslavenskim službama.” Bivši predsjednik zaključuje: “Gojko nije bio jedini ‘Mefisto’ u Tuđmanovu okruženju, nije bio jedini lažni inženjer povratnik iz Kanade, došlo ih je nekoliko, nije samo on sudjelovao i carevao u nepotizmu, nakaradnoj ideologiji koju najčešće nije znao ni obrazložiti, državu nije samo on tretirao kao svoju privatnu imovinu, nije on bio jedini ‘zaštitnik bandita’ koji su danas većinom ugledni građani, a obogatili su se na švercu oružja, droge ili rane privatizacije. Činili su to mnogi drugi, no on je nesumnjivo dobio za sve što je učinio najviša hrvatska državna odličja i najviši čin u Hrvatskoj vojsci, a da nijedan dan nije bio na bojištu.”

Golem je posao napisati memoare koji iscrpno, gotovo iz dana u dan, opisuju politički turbulentno razdoblje od gotovo šezdeset godina, koliko traje Mesićeva aktivna politička karijera, tim više zato što Mesić nije pisao dnevnik. Za suradnika, priređivača i urednika na tom poslu Mesić je odabrao Franju Maletića, 72-godišnjeg pravnika, doktora informacijskih znanosti i sveučilišnog profesora te, među ostalim, priređivača knjiga koje se u priličnoj mjeri preklapaju s temom Mesićeve autobiografije: riječ je o sjećanjima Josipa Manolića “Politika i domovina” te “Špijuni i politika”, a u stanovitoj mjeri i o knjizi “Franjo Tuđman – dosje 229562“. Inače je Maletić autor brojnih studija i knjiga, među ostalim prvog hrvatskog općeg te specijaliziranih „Who ih who” leksikona, te u suradnji s akademikom Petrom Šimunovićem, kapitalnog onomastičkog izdanja „Pučanstvo Republike Hrvatske na početku 21. stoljeća”.

U razgovoru s novinarom Nacionala u petak, Mesić i Maletić opisali su ukratko povijest svog poznanstva te kako je počela suradnja na pisanju Mesićevih sjećanja. “Upoznali smo se 1993., kada sam pripremao prvi ‘Who is who’ leksikon. Sa svih strana imao sam otpore i jedini koji me je podržao bio je predsjednik Mesić: napisao je pismo u kojemu je naglasio kako je ‘Who is who’ projekt višestruko koristan. Pismo smo proslijedili svima čije smo biografije željeli obraditi i ono nam je otvorilo vrata”, rekao je Maletić. Postoji, osim toga, i osobni detalj, dodao je Maletić: “Moja supruga i supruga predsjednika Mesića radile su zajedno u vrtiću. Ja sam tako preko svoje supruge doznao da Mesić ide u zatvor.” No pravi poticaj suradnji na memoarima dala je predsjednica Geoekonomskog foruma Jasna Plevnik, koja je predsjedniku Mesiću, na njegovo pitanje tko bi mu mogao pomoći napisati memoare, predložila Franju Maletića.

“Razmišljao sam tri mjeseca. To je izuzetno složen i zahtjevan posao, a naročito je posebna odgovornost pisati za predsjednika Republike. Nakon što sam se konačno odlučio, sve sam drugo stavio na čekanje i svu snagu usmjerio na taj posao”, rekao je Maletić o Mesićevoj ponudi. Dulje od dvije godine Mesić i njegov suradnik sastajali su se dva ili tri puta tjedno i razgovarali po nekoliko sati, dok bi imali koncentracije. Maletić je razgovarao sa stotinjak sugovornika i konzultirao, tvrdi, svu relevantnu građu o Mesiću: 250 tisuća novinskih članaka, oko dvije tisuće knjiga i tridesetak tisuća dokumenata u arhivima. I sav su taj materijal Mesić i Maletić prodiskutirali. “Lako je napisati razdoblje za koje postoje dokumenti. Uglavnom je to vrijeme poslije 1990. No iznimno je teško pronaći dokumentaciju koja potkrepljuje razdoblje prije 1990. Ipak, uspio sam, među ostalim, rekonstruirati i policijski dosje o Mesiću, za koji u zapisniku Hrvatskog državnog arhiva postoji podatak kada je predan u Arhiv, ali ga ondje više nema. U jednu riječ, svaki stav koji predsjednik iznosi nastojali smo potkrijepiti dokumentima i svjedočenjima”, kazao je Franjo Maletić.

Sadržaj prvih dviju knjiga Mesićeve autobiografije podijeljen je u dvadeset poglavlja. U njima Mesić potanko kronološki opisuje svoje političko djelovanje uklapajući ga u široki kontekst vremena i političkih okolnosti, poklanjajući naročitu pažnju dijelovima svojega političkog života oko kojega su se proteklih desetljeća plele kontroverze. Tridesetak stranica posvetio je svojem djelovanju kao zastupniku u Saboru socijalističke Hrvatske i predsjedniku općine u Orahovici; u pet poglavlja, na više od stotinu stranica, opisao je hrvatsko proljeće 1971. i njegov slom; u dva poglavlja, na šezdesetak stranica, opisao je “životno iskustvo koje nikome ne preporučuje”, robijanje u Staroj Gradiški; u tri poglavlja opisao je osamdesete, a u tom sklopu i više situacija u kojima je tada dolazio u dodir s Franjom Tuđmanom. U preostalih sedam poglavlja, oko četiristo stranica, Mesić je posvetio razdoblju od lipnja 1989. do kraja 1990., odnosno, od osnivanja HDZ-a do donošenja Božićnog Ustava krajem prosinca 1990. U prilog tvrdnji da su Mesićeva svjedočanstva često i pokušaj prevrednovanja dosadašnjih uvriježenih “istina”, vrijedi citirati i odlomak u kojemu Mesić sudi o hrvatskim komunistima krajem osamdesetih: “Mislim da nije dovoljno naglašena uloga i zasluga SKH u demokratskim promjenama koje su dovele do demokratskog poretka i ostvarenja hrvatske državnosti”, piše Mesić. “Bez obzira na to što sam imao vrlo kritički stav prema vladavini komunista, a i bio njihova žrtva, mislim da je važno da danas ne zaboravimo ključne doprinose SKH odnosno SKH–SDP demokratizaciji i otvaranju puta prema stvaranju samostalne i neovisne RH.”

Premda će Mesićevi memoari biti zaokruženi tek nakon što bude objavljen i njihov drugi dio, nova četiri sveska o razdoblju od 1991. do kraja Mesićeva drugog predsjedničkog mandata 2010. i vremenu nakon toga, prikaz prvoga, upravo objavljenog dijela, može se zaokružiti generalnom ocjenom koju je bivši predsjednik Stjepan Mesić, političar zasigurno najzaslužniji za konačnu europeizaciju Hrvatske i njezino priključivanje EU-u, iznio u završnom odlomku posljednjeg poglavlja svoje upravo objavljene knjige, naslovljenom „Post factum“: “Život u pluralističkom društvu nezrele demokracije nije se pokazao baš jako uspješnim modelom. Istina, ratne su prilike pridonijele da se brojne namjere HDZ-ova programa nisu ostvarile ili se nisu ostvarivale dinamikom koju smo očekivali.

Ideali se nisu ostvarili, politička pragma donosi nova iskustva, gradimo liberalno društvo, postajemo socijalno neosjetljivi, jača autoritarna država. Ulazimo i u zamku podvale kako je na djelu pomirba djece partizana i ustaša, rijetki se usuđuju protestirati, a još rjeđi znaju da je riječ o projektu zapadnih centara moći koji je oblikovan kao strategija za razbijanje komunizma početkom osamdesetih. Pomirbu promoviraju Franjo Tuđman i ekstremna hrvatska emigracija. No pomirba je i način afirmacije poraženih snaga Drugoga svjetskog rata, onih pojedinaca koji su djelovali u ustaškom režimu NDH. Na djelu je tihi revizionizam povijesti koji traje sve do današnjeg dana i sve jače nagriza temelje na kojima počiva moderna Hrvatska.”