Nakon više od 15 godina kantautorica Meri Cetinić nastupit će opet u Zagrebu. Dobitnica Porina za najbolji album zabavne glazbe “Malo mora na mom dlanu” održat će u Dvorani Lisinski koncert uz goste – kćer Ivanu Burić, glazbenicu, i dvije klape. U povodu 40 godina od objave vrlo uspješnog albuma prvijenca i izdanja pjesme “Četiri stađuna”, 17. listopada u Lisinskom izvest će najveće hitove među kojima su “More”, “Dome moj”, “Konoba”, “Zemlja dide mog”, “Samo simpatija”, “U prolazu”, “Ja sam žena” i “Potraži me u predgrađu”. Meri Cetinić rođena je u Splitu, a prvi put se predstavila javnosti 1968. godine kada je pobijedila na natjecanju mladih pjevača “Raspjevano proljeće” u Splitu s pjesmom “Warm and Tender Love” Percyja Sledgea. Godine 1972. sa Slobodanom Kovačevićem osnovala je skupinu More u kojoj je i nastupala do kraja 1978., kada je započela svoju uspješnu solo karijeru. Godine 1980. godine objavljuje drugi – ali prvi autorski – album “Ja sam žena”, koji se prodaje u rekordnoj nakladi i kao takav prvi je u Hrvatskoj pop glazbi.

NACIONAL: Čak je 40 godina prošlo od početka vaše karijere, odnosno od prvog albuma, kako danas gledate na taj album i mjesto koje ima u hrvatskoj glazbi?

Prije solo karijere i prvog albuma pjevala sam i svirala u trima splitskim grupama, Che, Delfini i More. S grupom More sam od 1973. do 1978. snimila šest singlica i jedan album. Moj prvi solo album “Meri” nastao je 1979. kad sam definitivno odlučila dalje krenuti sama. Dobila sam ponudu od tadašnje diskografske kuće Jugoton da ga snimim u Zagrebu s tada najboljim studijskim glazbenicima Vedranom Božićem, Pečom Petejom, Miroslavom Sedakom, Zagrebačkim solistima, Matom Došenom. Moj brat Ante Cetinić došao je iz Nizozemske i pripremio sve aranžmane i radio produkciju. Album je prodan u zlatnoj tiraži i dao nekoliko hitova – “Mornareva žena”, “Ti i ja”, “Probudi moju ljubav”. Sve su bile autorske pjesme, moje, bratove i drugih autora s kojima sam tada surađivala.

NACIONAL: Čega se najradije sjetite iz dana kad ste počinjali karijeru?

Sjećam se entuzijazma i veselja s kojima sam radila, premda je bilo i teških momenata, ali nikada nisam odustajala od započetih ideja i težnje da se u svakom trenutku napravi najbolje što se može.

NACIONAL: Tko vam je u tim trenucima najviše pomogao i je li glazbenici na početku uopće potrebna pomoć?

Naravno da je veoma važno da u početku, ali i kasnije, imate dobre suradnike. Ispočetka je bila odlična suradnja sa Slobodanom Kovačevićem u grupi More, jer sam imala slobodu interpretirati na svoj način, a i odgovarale su mi njegove skladbe. Kasnije sam ostvarila odličnu suradnju sa Zdenkom Runjićem, Jakšom Fiamengom, Ivom Lesićem… Veliku pomoć imala sam i od svog brata Ante Cetinića koji je tada već živio u Nizozemskoj i sve prve solo albume i hitove snimila sam kod njega, on je radio produkciju, aranžmane, snimao. Tadašnji glavni i odgovorni urednik Jugotona Dubravko Majnarić poticao me i osiguravao novac da svake godine snimim novi album.

‘Danas je u Splitu drukčije što se glazbe tiče, kriteriji su pali i previše je izvođača bez veće vrijednosti. U prvom planu su klape koje su se dosta komercijalizirale. Ali Split je Split’

NACIONAL: Koliko je važna pjesma “Četiri stađuna”, objavljena prije 40 godina? Jeste li ponosni na nju i je li vas ta pjesma nekako obilježila?

Skladba “Četiri stađuna” autora skladbe Zdenka Runjića i autora stihova Tomislava Zuppe, kao i prva nagrada žirija na Splitskom festivalu 1979., dogodili su se kad sam krenula dalje sama. Ponosna sam, naravno, osim što je mene obilježila i što je to jedna od mojih najljepših skladbi, doživjela sam i zadovoljstvo prije nekoliko godina kad mi se je javila poznata japanska pjevačica Izumi Yamaguchi i izrazila želju da dođe u Split i da se upoznamo, jer je i ona čula tu skladbu i oduševila se mojom interpretacijom i pjesmom i uvrstila je u svoj repertoar. Bila je već dva puta i divno smo se družile, čak smo je zajedno izvele u splitskom HNK.

NACIONAL: Što smatrate vrhuncima u karijeri, a što biste najradije zaboravili?

Ne bih zaboravila ništa, sve je to bio moj put koji sam prošla, pjesma i glazba su me vodile po svijetu i naučila sam puno toga kroz putovanja, sve je to ogromno iskustvo i bogatstvo. Svaki koncert, uspješan album ili pjesma vrhunci su za sebe. Možda sam, ipak, najponosnija na svoju pjesmu “Dome moj” koja je i nastala nakon turneje po Australiji, za koju su me inspirirali naši hrvatski iseljenici i druženje s njima. Pjesmu sam izvela na Splitskom festivalu 1989. gdje me je čuo belgijski pjevač Eric van Neygen i odlučio je snimiti u duetu sa svojom suprugom Sanne 1990. godine. Pjesma je izdana u Belgiji kao “Veel te mooi” i postala je ogroman hit i pjesma godine.

NACIONAL: Živite u Splitu, koji je nekad bio apsolutno vodeći grad kad je zabavna glazba u pitanju. Danas je, čini mi se, izgubio tu ulogu. Kako vidite Split danas i onda, koliko se promijenio?

Od svog djetinjstva sjećam se Splita kao grada u kojem je bilo puno plesnjaka, natjecanja mladih pjevača, svirki najboljih grupa na nekoliko lokacija svake večeri. I ja sam pjevala kao dijete na festivalu mladih, čak sam i pobijedila 1968. na Raspjevanom proljeću. Bilo je uvijek puno izvrsnih glazbenika, svirala se svjetska glazba. Sve smo učili samo preko radija ili gramofonskih ploča, ali s puno rada, učenja, vježbanja. Danas je drukčije što se glazbe tiče, kriteriji su pali i ima previše izvođača koji baš i ne donose neku veću vrijednost. U prvom planu su klape koje su se dosta komercijalizirale. Ali Split je Split, u svakoj generaciji postoje pravi talenti, samo im treba dati više prostora i važnosti.

NACIONAL: Kako je živjeti u Splitu? Je li glazba u Splitu i dalje važna?

Živim u Splitu, ali i u Blatu na Korčuli, potrebno mi je i jedno i drugo, svako me ispunjava na svoj način. Split je grad mog rođenja, tu sam završila sve škole, provela mladost i najveći dio života. Blato je “zemlja dide mog” i osjećam se blisko s tom prekrasnom prirodom, volim tu tradiciju, ljude, mir… Glazba je dio i Splita, i Blata, ljudi su nadareni, topli, emotivni. Split se dosta promijenio pod utjecajem novog vremena, turizma i svega što ide uz to, ali duh je još uvijek tu, temperament i dišpet.

NACIONAL: Zašto ste se odlučili za glazbu, kako je to izgledalo? Je li presudan bio neki susret, neka anegdota?

Nije bilo u pitanju da izaberem nešto drugo, bila sam opsjednuta glazbom i po cijele sam dane svirala i pjevala, od svog djetinjstva.Ništa drugo nije me zanimalo, slušala sam i upijala s oduševljenjem tadašnju svjetsku produkciju, grupe i pjevače, učila od njih. U kući sam imala tek nekoliko ploča, sjećam se da sam puštala Erica Burdona i grupu Animals na 45’, tako je njegov glas zvučao kao savršeni ženski vokal i do besvijesti pjevala uz to svaki dan.

‘U mladosti sam upijala svjetsku produkciju. Sjećam se da sam puštala Erica Burdona i Animalse na 45′, a taj je glas zvučao kao savršeni ženski vokal i do besvijesti sam pjevala’

NACIONAL: Jeste li ikad požalili zbog odluke da se okrenete glazbi?

Ne, nikad, glazba je najljepše što znam i u njoj sam se ostvarila i kao osoba i otkrila u sebi onaj dio u kojem se mogu najbolje izraziti, dati sebe drugima kroz iskrenu emociju, uživati u stvaranju.

NACIONAL: Što vam glazba znači u životu?

Glazbi sam zahvalna za puno sretnih trenutaka u svom životu, iako je to ponekad bio mukotrpan put, ponekad iscrpljivanje do krajnjih granica i psihički i fizički, ali je to sve bilo vrijedno. Odmalena sam učila kroz muzičku školu i svjetske klasike, izgrađivala svoje kriterije i upoznala esenciju glazbe. Kroz glazbu sam naučila da su rad, strpljenje, ljepota i dobrota najvažniji.

NACIONAL: Nesuđena ste učiteljica, prosvjetni radnik. Sigurno pratite situaciju sa školstvom, kako gledate na sve to – male plaće, borbu za bolju poziciju svojih kolega, kurikularnu reformu?

Zanima me veoma sve što se događa u školstvu, djeca su temelj i budućnost svakog naroda i društva. Koliko vidim, učitelji i nastavnici veoma su nezadovoljni svojim statusom, nedovoljno ih se cijeni i vrednuje.

NACIONAL: Čemu biste vi, da ste u razredu, učili djecu? Što bi vam bilo važno da znaju, koje biste im poruke slali?

Iako sam završila Pedagošku akademiju, to je bilo davno i nemam to iskustvo i svoj način predavanja. Ali kad bih imala priliku, nastojala bih ih učiti svemu vrijednom što znam, da za sve treba uložiti puno ljubavi, volje i rada, biti ozbiljan prema svemu, ništa ne shvaćati olako i poštovati druge, roditelje, starije, prijatelje, domovinu… Da rade ono što vole, razvijaju vlastite talente…

NACIONAL: Kakvi su vam planovi nakon Lisinskog? Imate li u vidu neke koncerte, albume?

Nastavit ću jednako dalje sve dok mi zdravlje i godine budu dopuštali.