Prošli tjedan bio je iznimno uspješan za francuskog glumca Melvila Poupauda. Dobio je French Cinema Award, francuskog filmskog fonda Unifrance koja se daje glumcima koji su zaslužni za promociju francuskog filma izvan Francuske. Zatim su objavljene nominacije za nagradu Cesar koja se smatra francuskim Oscarom, a Poupaud je nominiran za najboljeg glumca za ulogu u „Just the Two of Us“. Za kraj, u petak je proslavio 51. rođendan.

Istovremeno, u hrvatskim kinima prikazuje se novi film Woodyja Allena „Udar sreće“ u kojem Poupaud igra glavnu ulogu. Ima sličnosti između njegove dvije posljednje uloge jer u oba filma on je šarmantni zavodnik koji postaje opasni manipulator. U filmu „Just the Two of Us“ njegovu partnericu, koja strahuje za svoj život, glumi Virginie Efira, dok žrtvu u filmu „Udar sreće“ glumi također francuska glumica Lou de Laâge. O svemu tome s Poupaudom smo prošlog tjedna razgovarali u Parizu ekskluzivno za Nacional.

NACIONAL: U filmu „Just the Two of Us“ glumite obiteljskog manipulatora i nasilnika, smatrate li da je ovo moderna tema o kojoj govorite u pravo vrijeme?

To možda jest moderna tema, s čime se baš i ne slažem, radi se o tome da muškarci i žene sada slobodnije i glasnije govore o tome. Muškarci su se sada promijenili, i ja sam se, koji imam 22-godišnju kći, promijenio. Sretan sam što se sve ovo događa jer, na neki način, doprinosi njenoj sigurnosti. To je nešto što se događa ženama, ali mislim da se ponekad događa i muškarcima koje žene maltretiraju. Mi muškarci o tome baš i ne govorimo, ali ja sam bio u vezi u kojoj me je žena kontrolirala. To je nešto što se svima događa.

NACIONAL: Kako sada gledate na taj odnos?

Pokušavam to zaboraviti. Za tango je potrebno dvoje. Situacija iz filma je ekstremna i ja je takvu nisam nikada iskusio. No na nižoj razini, znao sam se posvađati s nekom ženom s kojom sam bio u vezi, da bih na kraju te svađe shvatio da je ona u pravu, a ja sam u krivu iako sam raspravu započeo misleći suprotno. Neke osobe sposobne su izokrenuti značenje tvojih riječi, tvoje namjere, cijelu situaciju. To mi se događalo. Tada bih pomislio da sam doista bio u krivu, a ona je bila u pravu. Kada uđete u raspravu s nekim, svatko sebe brani. I onda se nađeš usred rata za koji ne znaš tko ga je započeo. Ljubavne veze često se temelje na tim igrama moći. Nisam dobar u tim igrama, ali ih mogu igrati. Ne želim reći da sam ja uvijek dobar, a druga strana loša, želim reći da sam bio u takvoj vezi.

NACIONAL: U jednom ste intervjuu rekli da ste se pripremali za ovu ulogu kao što se sportaš priprema za natjecanje. Možete li to pojasniti?

Želio sam reći da se, ponekad, pripremam tjelesno za svoje uloge, što mi se sviđa jer treniram te mijenjam tijelo kako bih na taj način ušao u ulogu. Što se tiče filma „Just the Two of Us“, znao sam da će imati intenzivne scene te sam taj intenzitet trebao sačuvati na duže vrijeme. S obzirom na intenzivne i nasilne scene, osjećao sam se kao sprinter. Iako sam glumio negativce, nisam nikada bio tako zao, pa nisam navikao na takve uloge. Znao sam da je redateljica Valérie Donzelli osoba s puno energije uzbuđena zbog ove priče koju je silno željela ispričati. A ja volim doći vrlo dobro pripremljen na prvi dan snimanja. Nisam pročitao knjigu na kojoj se film temelji, ali sam smatrao da je scenarij jako dobro napisan i da je tema dobro obrađena. Na nesreću, poznajem i muškarce i žene koji su se našli u ovako groznoj situaciji. Dok sam čitao scenarij i snimao scene u nekim sam se trenucima povezao s likom kojeg glumim, ali ne u onim najradikalnijima. Shvatio sam kako se nekim rečenicama može kontrolirati i manipulirati. Glumeći ovu osobu shvatio sam da sam ponekad iste rečenice znao izgovoriti svojoj djevojci, supruzi, ne znajući kako te rečenice mogu biti manipulativne te kako započinje kontrola. Kao i uvijek, kada sam pročitao scenarij, počeo sam ulaziti u taj lik, pustio da u meni prorade emocije te sam se sve više pretvarao u monstruma.

Niels Schneider, Melvil Poupaud, redatelj Woody Allen i glumica Lou de Laâge iz filma ‘Udar sreće’. FOTO: IMAGO/Panoramic

NACIONAL: Lik kojeg glumite prikazuje svoje pravo lice koji u određenim trenucima želi sebe prikazati kao žrtvu, a svoju suprugu tjera na osjećaj krivnje.

To je tipičan trik tih perverznjaka. Predstave se kao žrtve kako bi mogli kriviti drugu stranu i reći im kako je sve to njihova krivica. Ono što je zanimljivo kod lika kojeg glumim je to da je manipulator, vrlo mračna i zla osoba koja želi ubiti svoju suprugu, ali je svjestan onog što radi. U jednom trenutku on kaže „ja sam lud, moram se liječiti, moram posjetiti liječnika“, da bi u sljedećoj rečenici promijenio priču i optužio suprugu da je bolesna. To je lik koji ide iz jedne emocije u drugu, u jednom trenutku on je normalan, čak i šarmantan i ležeran, da bismo malo po malo, ulazeći u njegov bijes, ljubomoru i posesivnost, otkrivali tko on zapravo jest. Nažalost, mnogo mi je ljudi nakon snimanja i premijere filma reklo da poznaju takve narcisoidne pervertite. Znao sam da takve osobe postoje, ali nisam znao da ih ima toliko. Tijekom nekih scena mogao sam se identificirati s nekim izjavama osobe koju glumim. Nisam narcisoidni pervertit, barem se trudim ne biti, ali u vezi dolazi do trenutaka kada se pogubiš, kažeš stvari zbog kojih ti je žao, to smo svi prošli.

NACIONAL: Glumili ste u filmovima velikih redatelja kao što su Woody Allen, Françoise Ozon, Roman Polanski i tako dalje i rekli da ste kroz svaki film nešto naučili o sebi. Što ste naučili u ovom filmu?

Naučio sam da su se takve stvari događale i u mom životu te da nastojim da se više nikada ne događaju. Glumeći ovu osobu razgovarao sam s ljudima nakon snimanja filma i njegova prikazivanja i sada znam prepoznati kada se počne pojavljivati moja loša strana koju svi imamo. Nekada sam znao reći stvari koje su bile manipulativne. Male stvari koje zvuče normalno, nimalo zločesto, za koje duboko u sebi znaš zašto si to rekao, a to je želja za laganom kontrolom partnera. Nakon uloge u ovom filmu ne želim to ikada više ponoviti. Tu je i pitanje povjerenja prema osobi s kojom si u vezi. S nekim ženama bio sam u vezi zbog povjerenja koje sam u njih imao. Kada postoji povjerenje, nema potrebe za tim igricama. Igraš ih kada nemaš povjerenja u tu osobu. Kada si nesiguran u sebe, tada pokušavaš kontrolirati sve oko sebe.

NACIONAL: Kad već spominjemo Woodyja Allena, u njegovu novom filmu „Udar sreće“ glumite sličnu osobu kao i u filmu „Just the Two of Us“, u oba slučaja vaš je lik šarmantan, ali i uznemirujući.

Možda. Prvo sam snimio film „Just the Two of Us“, a onda film Woodyja Allena. Razlika je u tome što je tema filma Woodyja Allena vrlo lagana, ne shvaćate je ozbiljno, dok film Valérie Donzelli kao da razotkriva i dokumentira stvarni slučaj. Kod Allena imamo maštariju u kojoj vjerujete da je moj lik šarmantna osoba koja voli svoju suprugu. Zapravo, u oba filma osoba koju glumim voli svoju suprugu. U filmu „Just the Two of Us“ volim je toliko da gubim razum, u oba filma sam posesivan. Postoje sličnosti kod oba filma, ali pristup temi je drugačiji. Ono što volim u filmu Woodyja Allena je to da moj lik može biti zabavan, i sam Allen ne može ne biti zabavan tako da na njegovu priču i njegove likove gledam s ironijom.

NACIONAL: Kakvo je vaše mišljenje o Woodyju Allenu koji u SAD-u više ne može snimati filmove zbog sumnji u seksualno iskorištavanje djeteta, dok je u Francuskoj dobrodošao?

Ne znam, istraživao sam tu priču koja je tako kompleksna i čudna. Nikada neću saznati istinu koju zna jedino Woody Allen i, možda, njegova kći. Nisam siguran ni da Mia Farrow zna istinu. Ako je to istina, onda je to grozno, ako nije, onda se optužbe protiv njega ne mogu opravdati. Nije na meni da razotkrijem tu priču, nisam ni novinar ni sudac, ja sam samo glumac koji je sretan što je dobio ovu ulogu i priliku da radi s tako velikim redateljem.

NACIONAL: Na koji način vas je Woody Allen uputio u ovu ulogu i film „Udar sreće“?

Nakon dva dana snimanja Allen mi je rekao neke stvari o liku kojeg glumim, više su to bile indicije, objašnjavajući mi kako da odglumim određene scene. Rekao mi je da uživam u snimanju. Bio je zabavan i pristojan, mogao sam osjetiti da je sretan zbog snimanja filma. Možda je to njegov posljednji film, a snimao ga je izvan SAD-a, u Francuskoj, koju jako voli. Za mene je to bilo dobro iskustvo.

NACIONAL: Vaša majka je bila dio filmske industrije, radila je kao publicistkinja na umjetničkim filmovima, a i vi ste dio umjetničke scene. Zašto se niste okušali u komercijalnim filmovima u Francuskoj ili SAD-u?

Volio bih to, ali nitko me nije zvao, žao mi je što nisam glumio u više komercijalnih filmova. Možda je to stvar mog filmskog ukusa, a možda nakon brojnih uloga u arthouse filmovima nisam bio zanimljiv redateljima komercijalnih filmova. Možda smatraju da nisam pravi odabir za uloge u takvim filmovima. Možda je to stvar sudbine. Iako, moram reći da nikada nisam trčao za uspjehom i prevelikom slavom. Poznajem mnogo slavnih ljudi koji smatraju da je slava prokletstvo jer ne možeš raditi ono što želiš, ne možeš otići u restoran s obitelji, a da te pri tom ne prate obožavatelji ili fotografi. Sretan sam što nisam previše slavan, sretan sam s filmovima u kojima sam glumio. Uostalom, filmski biznis se promijenio u odnosu na vremena kada je moja majka bila njegov dio. Danas imamo streaming platforme, mnogi od najvećih filmskih redatelja su odavno preminuli, a na njihova mjesta nisu došle dostojne zamjene. Nema više ni velikih filmskih kritičara kakav je bio Andre Bazin, svijet filma više nije umjetnički svijet, to je sada komercijalni svijet koji je još uvijek zanimljiv. Kada sam bio klinac, glumci su se dijelili na televizijske, arthouse i kazališne. Danas je sve to pomiješano. To je dobro jer možeš raditi ono što želiš.

Scene iz filma ‘Udar sreće’ Woodyja Allena i ‘Just the Two of Us’ Valérie Donzelli. FOTO: Promo, Thibault Grabherr

NACIONAL: Vi ste ujedno i glumac koji će sa svojim bendom uskoro objaviti album.

Da, ali otkud to znate? Bit će da to znate jer ste iz Hrvatske, a ja jako volim Hrvatsku, godinama sam ljetovao u Hrvatskoj. Kako sam 10 godina bio u vezi s Hrvaticom, tako sam ljetovao u Hrvatskoj, na Visu. Dopalo mi se što je Vis prilično udaljen od obale. Predivan otok. No vratimo se glazbi, upravo smo završili snimanje albuma, bend se zove Super 8 i pored mene čine ga moj brat i prijatelj. Album će biti objavljen u rujnu, snimit ćemo videospotove i održavati koncerte. Ja sviram bubnjeve i napisao sam sve tekstove na francuskom jeziku.

NACIONAL: Je li glazba za vas samo igra ili imate većih ambicija?

To je za mene igra, ali otkako smo završili snimanje albuma s kojim sam jako zadovoljan, nadam se da će biti uspješan i da će se dopasti ljudima. Nadam se da ćemo imati puno prilika za održavanjem koncerata u Francuskoj, a možda i izvan Francuske. Možda ću iskoristiti svoje veze iz filmskog svijeta da održimo nastupe u Japanu, Americi, a možda i na festivalu u Cannesu. Uostalom, zovemo se Super 8 jer je moj djed svojedobno snimao filmove s malom Super 8 kamerom. Dakle, ovaj projekt nije jako ozbiljan, ali se ipak nadam da će se ljudima dopasti i da ćemo im pružiti dobru zabavu.

Francuski glumac Melvil Poupaud razgovarao je s novinarom Nacionala Deanom Sinovčićem. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Ako ćete se sada posvetiti glazbi i koncertnim nastupima, kakvi su vam glumački planovi?

U rujnu će se početi prikazivati nova sezona TV serije „Dans l’ombre“ u kojoj glumim kandidata za predsjednika Francuske. Serija prikazuje razdoblje predsjedničke kampanje te prvi i drugi krug izbora, a zanimljivo je to da je autor serije bivši francuski premijer Edouard Philippe. Sve je vrlo dobro napisano tako da ste uvučeni u detalje kampanje, u sve tajne i afere. Politika me ne zanima, ali ova me serija privukla jer iznutra prikazuje političke događaje. Nakon toga uslijedit će komedija „Les Règles de l’art“ koju režira debitant Dominique Baumard. Radi se o istinitoj priči, događajima iz 2010. koji su se zbili u Francuskoj, kada je opljačkan Muzej moderne umjetnosti u Parizu te su ukradena djela Picassa, Matissea i Modiglianija. Upravo smo završili snimanje tog filma koji je napravljen u stilu komedija braće Coen.

NACIONAL: Prošlog ponedjeljka primili ste nagradu francuskog filmskog fonda Unifrance pod nazivom French Cinema Award. Koliko su vam nagrade važne?

Nimalo. Ono što je važno je to da sa svojim filmovima mogu putovati, upoznati ljude iz drugih zemalja. Uvijek sam smatrao da nije dovoljno biti poznat samo u vlastitoj zemlji, već je bitno razgovarati s ljudima i upoznati druge kulture. I zato mi je drago što sam glumio u filmovima redatelja kao što su Eric Rohmer i Françoise Ozon jer su njihovi filmovi prikazivani u brojnim zemljama i ostvarivali velike uspjehe. Bio bih razočaran kada bih glumio u filmovima koji su zapaženi u Francuskoj, a nitko izvan Francuske ne mari za njih.