Juan Díaz, inženjer biotehnologije iz Ciudad de Méxica, počeo je skupljati nogometne dresove nakon Svjetskog prvenstva 1998. na kojem je Hrvatska osvojila brončanu medalju.

Díaz, tada 11-godišnji dječak, bio je oduševljen nastupima Hrvatske predvođene najboljim strijelcem prvenstva Davorom Šukerom. Također su ga zainteresirale priče o ratu za neovisnost i raspadu Jugoslavije, a koje su mu ispričali njegovi roditelji.

Tada je poželio imati dres s crveno-bijelim kvadratićima u kojem je Hrvatska osvojila svoj prvi trofej.

“Kupila mi ga je mama. Sve je počelo s tim dresom Hrvatske”, rekao je 35-godišnji Díaz, obučen u hrvatski dres, tijekom razgovora za španjolske novine El Pais.

Nakon tog prvog dresa počeo je kupovati dresove raznih reprezentacija i klubova. Nekoliko godina kasnije njegov brat, pet godina mlađi od njega, također se uključio u skupljanje.

Sada, 25 godina nakon što je Hrvatska pobijedila s 2-1 Nizozemsku za treće mjesto, braća Díaz su stigla do 1000 skupljenih dresova momčadi iz čitavog svijeta.

U Meksiku je lako nabaviti dresove velikih i poznatih reprezentacija i klubova, no ta odjeća nije cilj Díazovih. Oni ponosno pokazuju dresove azijskih i afričkih reprezentacija, latinoameričkih klubova te slabije poznatih europskih ekipa.

“Kada smo bili djeca tražili smo dresove Barcelone i Manchester Uniteda, ali to je izgubilo draž jer je takve dresove lako nabaviti. Oni se prodaju svugdje, čak i u supermarketima”, kaže Juan Díaz.

“Trenutačno nam je tisuću puta zanimljivije doći do dresa Angole nego Brazila”, dodaje.

Braća dresove iz kolekcije nisu objesila na zidove, niti to namjeravaju učiniti.

“To je odjeća, i kao odjeću ju nosimo. Ranije sam svaki dan nosio neki nogometni dres, pa su me ljudi radoznalo gledali. Za neka mjesta i momčadi nisu nikada bili čuli”, kaže Díaz .

Taj inženjer više ne nosi baš svaki dan dresove, ali ih ne namjerava prestati sakupljati. Problem mu, međutim, predstavlja gdje držati njih više od 1.000.

“Više ne stanu u ormare pa ih držimo i u putnim torbama, plastičnim kutijama a neke i u obiteljskom podrumu”, napominje. Kaže i kako nekoć dresovi nisu bili skupi kao danas.

“Problem ovog hobija jest što je on skup. Dresovi su bili skupi i kada sam bio dječak, no tada sam ih ipak mogao po nekoliko kupiti. Tijekom godina im se cijena utrostručila ili učetverostručila”, objašnjava.

Svi skupljeni dresovi osim svojih boja, grbova i natpisa imaju nešto što posebno zanima braću Díaz. A to je priča koja stoji iza tih ekipa.

“Nakon nekog vremena počeli smo se zanimati sve više za povijest klubova i reprezentacija. Dresove bismo kupovali jer bi nam se svidjela priča koja je stajala iza tih momčadi koje bi smo gledali”, kaže.

“Interesira nas ono što je dres simbolizirao u određenom povijesnom trenutku, misticizam koji postoji iza dresa”, zaključio je.