Više izvora Nacionalu je otkrilo da se tek nakon žestokih međunarodnih pritisaka hrvatski premijer Andrej Plenković počeo distancirati od svoje prošlotjedne prve izjave nakon pravomoćne sudske haaške presude hercegbosanskoj šestorki. Plenković je u ponedjeljak izjavio da Hrvatska poštuje presudu bosanskohercegovačkoj šestorki, ali da je nezadovoljna nekim njezinim dijelovima, posebno onima kojima se aludira na odgovornost bivšeg hrvatskog državnog vrha.

“Vidjeli ste preciznu izjavu Vlade nakon presude i volio bih da se ta izjava ne interpretira pogrešno, nego da se čita upravo onako kako je izgovorena, to bi bilo jako važno da se ne stvara dojam da Hrvatska ne poštuje presudu”, izjavio je Plenković u ponedjeljak i napomenuo da je druga stvar izraziti nezadovoljstvo nekim dijelovima presude, “naročito kada kao država pokušate triput biti prijatelj Suda, a onda ostanu aluzije na odgovornost hrvatskog državnog vrha iz tog vremena”. Kasnije tijekom večeri istog dana slično je izjavio i u Mostaru.

Plenković je taj zaokret od svog prvotnog javnog istupa u kojem je relativizirao pravomoćnu presudu Haaškog suda protiv šestorke, napravio jer mu je postalo jasno da će u protivnom SAD, Engleska i Njemačka početi značajno mijenjati svoju politiku prema Hrvatskoj, a naročito svoj odnos prema njemu osobno.

Kritike koje su koncem proteklog tjedna britanski The Guardian i njemački Der Spiegel uputili Plenkoviću, a to nisu bili jedini utjecajni europski mediji s tako intoniranim tekstovima, bile su tek medijski uvod u taj politički zaokret. To su Nacionalu potvrdili neki diplomatski, ali i visoki politički izvori iz Hrvatske bliski Plenkoviću.

Sve se to počelo događati jer se u političkim krugovima tih zemalja procjenjuje da je Plenković počeo otklizavati prema pozicijama radikalnih desničara, odnosno da je prihvatio njihovu retoriku vezanu uz Haaški sud. Ti su krugovi već odavno, kako prema haaškom tužiteljstvu i sudu, tako i prema hrvatskim političarima spremnima s njima na suradnju, razvili animozitet jači od bilo kakvog političkog racionalizma. A Plenković je tek u ponedjeljak dao prve naznake da možda nisu u pravu oni koji smatraju da se on počeo politički solidarizirati s upravo s takvim desničarima.

U međunarodnim političkim krugovima tu se situaciju sredinom prošlog tjedna počelo uspoređivati sa situacijom iz vremena kada se sudilo Slobodanu Miloševiću, kada je politička filozofija te radikalne desnice u Hrvatskoj čak i suđenje Miloševiću na jednoj razini doživljavala prvenstveno kao dio međunarodne operacije izjednačavanja krivnje za rat.

Takva politička filozofija u svojim se osnovama već godinama svodi na to da diskutabilne ratne ikone treba zaštititi pod svaku cijenu, a ovih dana definitivno potvrđuje tezu o dvama licima hrvatske politike. Jednim koje je godinama s Haagom surađivalo zdušno i otvorena srca, bez namjera da taj svoj stav mijenja i drugim koje se u praksi pretvaralo u opstrukciju, zavlačenje, otezanje i filistarska muljanja. Visoki politički izvori Nacionalu su ispričali da se zbog njegovih prvih reakcija nakon izricanja presude hercegbosanskoj šestorki u međunarodnim političkim krugovima počelo smatrati da se Plenković počinje dodvoravati upravo onima koji su Haaški sud duboko prezirali te su i na visokim političkim pozicijama u kontekstu te suradnje opstruirali i filistarski muljali. To je zapravo refleksija onoga na što je upozorio britanski The Guardian u autorskom tekstu novinara Chrisa Stephena, koji je Plenkovića istaknuo kao prvog čelnika vlade neke države članice EU-a koji je javno dao potporu osuđenom ratnom zločincu. Slično su primijetili i drugi utjecajni europski mediji.

“Plenković je tu pravomoćnu presudu dočekao nepripremljen. Nije tražio da ga podsjete na ono što se godinama u medijima pisalo o dijelu pogrešne Tuđmanove politike prema BiH. A trebalo ga je na to podsjetiti uoči komentiranja presude u kojoj je minuciozno opisana dvojna Tuđmanova politika prema BiH. Propustili su ga informirati i o čvrsto elaboriranim tezama na temelju kojih je usvojen zaključak da je Hrvatska sudjelovala u međunarodnom sukobu te segmentu politike Tuđmana, Šuška i ostalih zbog kojeg je prihvaćena teza o udruženom zločinačkom pothvatu. To se možda nije moglo učiniti odmah u prvim satima nakon izricanja presude, ali ona je u cijelosti bila javno dostupna već tijekom noći sa srijede na četvrtak i mogla se temeljito iščitati pa se na tim temeljima moglo korigirati neka stajališta i izjave. Plenkoviću je, čini se, promaklo da Hrvatska nigdje u obrazloženju presude nije označena kao agresor na BiH. Ima tu još detalja na koje je trebalo obratiti pažnju, ali ni to nije napravljeno, a Plenković potom govori o dubokoj moralnoj nepravdi”, tvrdi izvor Nacionala blizak vrhu HDZ-a.

Moguće je da su i takve diskusije potakle Plenkovića na to da u ponedjeljak korigira svoje prve izjave i istakne da Hrvatska poštuje haašku presudu.

U međuvremenu se Plenković susretao s Draganom Čovićem, iako je i on izrazito neprimjereno javno govorio nakon prošlotjedne haaške presude. “Presuda je zločinačka prema svakom časniku HVO-a i pripadniku hrvatskog naroda i kao takva neće pridonijeti pomirenju u BiH, koje nam je danas svakako najpotrebnije. Haaški uznici i njihove obitelji imaju podršku i u teškim trenucima nisu sami”, jedna je od takvih izjava Dragana Čovića.

Postoje na jednom dijelu političke scene i pojedinci koji smatraju da je takva presuda donesena dijelom i zbog desnog nacionalističkog trijumfalizma koji se razmahao nakon što su u Haagu oslobođeni generali Ante Gotovina i Mladen Markač. “Tu je klimu razbuktavao s čela HDZ-a Tomislav Karamarko i pustio duha iz boce. Koliko god se SAD spominje u pozitivnom kontekstu kada se diskutira o ključnim lobiranjima za tu oslobađajuću presudu, sada se državni vrh treba pobrinuti za to da nedvosmisleno shvati vrlo brzu američku reakciju nakon izricanja presude hercegbosanskoj šestorki, kao i što ona zapravo znači. U njoj je jasno sadržano što SAD od Hrvatske očekuje, a nije teško procijeniti koliko su prve reakcije premijera Plenkovića od toga odstupale. Slično je i s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović”, izjavio je za Nacional visoki politički izvor.

Plenković se s bliskim suradnicima susreo u nedjelju navečer kako bi se pripremio za dvodnevni boravak u Mostaru. Među ostalim, neke su ga osobe od povjerenja i tada podsjetile na to da, kada je riječ o presudama Haaškog suda, nema balansa po pitanju osude zločina dviju strana u sukobu. Dali su mu i neke druge savjete koji posredno mogu objasniti zašto Plenković isprva nije najprimjerenije reagirao nakon prošlotjedne haaške presude.

“Bošnjaci i Hrvati ponašali su se u tom nesretnom sukobu jednako. Obje su strane činile zločine, osnivale logore, ali je izostala izbalansirana osuda, a nedvojbeno je da je haaško tužiteljstvo teško manipuliralo korištenjem termina ‘udruženi zločinački pothvat’. Nema dileme oko toga da nijedan zločin u sukobu Bošnjaka i Hrvata nije izravno naredio Tuđman. Međutim, treba izbjeći zamku i ne upuštati se u bagatelizaciju ili amnestiju počinjenih zločina. HVO su osnovali zbog obrane od velikosrpske agresije i radi opstanka Hrvata u BiH. Međutim, čelnici Herceg-Bosne bili su nacionalistički primitivci i zločinci na čelu s Matom Bobanom, koji su ušli u sukob s Bošnjacima i izvrsno surađivali s bosanskim Srbima”, rekao je izvor blizak Plenkoviću.

Visoki diplomatski izvor otkrio je Nacionalu da su odnosi između Bobanove i Karadžićeve klike bili toliko dobri da su se više puta sastajali u Ulcinju u Crnoj Gori. “Ondje su se sastali i jednom prilikom početkom 1993. Cijelu noć su proveli zajedno pjevajući. Pjevala se jedna ustaška pa jedna četnička pjesma. Eto, to se radilo u vrijeme hrvatsko-muslimanskog sukoba u BiH”, rekao je upućeni diplomatski izvor za Nacional.

Sve se to prezentiralo i Plenkoviću, koji je sredinom prošlog tjedna isprva najavio da će se konzultirati oko mogućnosti revidiranja po njemu duboko moralno nepravedne haaške presude. “Ali za takvo što ne postoji pravni temelj kada je Vlada u pitanju. To mogu učiniti samo sudionici u postupku pa se otvara pitanje tko mu je uopće savjetovao da takvo što izjavi i što je time htio postići osim skupiti jeftine političke bodove na rubu desnog političkog spektra”, izjavio je za Nacional izvor blizak Vladi.

Da je i sam to shvatio, Plenković je također pokazao u ponedjeljak, kada je izjavio da će Hrvatska tražiti “neku vrstu involviranja” samo ako netko od odvjetnika pokrene zahtjev za reviziju presude, što država ne može učiniti.

U Plenkovićevoj blizini ima i onih koji smatraju da ovaj trenutak treba iskoristiti kako bi se počelo zrelo razgovarati s Bošnjacima. “Treba se okrenuti budućnosti, otvoriti teme zajedničkog suživota u BiH, suočiti bošnjačko vodstvo s potrebom da se jasno odredi želi li za BiH europsku budućnost i namjerava li zemlju usmjeriti prema što bržoj integraciji u EU te kako oni vide svoju ulogu u sprječavanju dodatnog rascjepa između triju konstitutivnih naroda u BiH. Hrvatska i BiH trebaju zajednički sagledati što se može učiniti kako bi se spriječilo iseljavanje Hrvata iz BiH”, smatra izvor blizak Plenkoviću.

Neki suradnici Plenkoviću su sugerirali da svakako u svojim budućim izjavama naglasi da je hrvatska politika prema BiH puno kompleksnija od sramotne epizode koja je završila pravomoćnom osuđujućom presudom u Haagu.

Ali čini se da u njegovoj blizini još uvijek nema nikoga tko bi se usudio savjetovati mu da se mora čvršće i jasnije ograditi od neprimjerenog populističkog pretjerivanja te svojim izjavama jasno naznačiti kako je neprihvatljivo da se osuđeni ratni zločinci glorificiraju na javnoj televiziji.

Prve neprimjerene Plenkovićeve reakcije na prošlotjednu haašku presudu posredno su sigurno pridonijele tome da su se u velikoj većini hrvatskih medija rasplamsale razne apologije slučaja Slobodana Praljka, koji si je na vrhuncu osobne drame iz samo njemu znanih razloga oduzeo život. Ta Praljkova osobna drama u prvim je trenucima zasjenila patnje žrtava zločina za koje je osuđen, a njegova prijatelja Ivu Lučića, bivšeg špijuna, čak motivirala da u kolumni u Večernjem listu ustvrdi da je “legalizam posljednje utočište hulja”.

Ta zlokobna Lučićeva tvrdnja sugerira da je hulja svatko u Hrvatskoj tko priznaje pravomoćnu haašku presudu hercegbosanskoj šestorki, uključujući i premijera Plenkovića, koji je u ponedjeljak baš to istaknuo.

Tek nakon jasnih međunarodnih kritika Plenković je, čini se, počeo shvaćati koliko oprezan mora biti u koketiranju s krajnjom desnicom te koliko to porazno i opasno za Hrvatsku može biti.

Ta Plenkovićeva kolebanja i zastranjivanja primijetili su vodeći europski mediji i u tom ga kontekstu počeli predstavljati kao jedinog lidera u Uniji koji apologetski govori o pravomoćno osuđenom ratnom zločincu. Plenković je u više navrata, u raznim kriznim situacijama, pokazivao istančani talent za primjerenu reakciju u posljednji trenutak.

Pa je u ponedjeljak izgleda shvatio da bi se bez korekcije retorike po pitanju pravomoćne presude hercegbosanskoj šestorki, definitivno suočio s kritikama vodećih svjetskih zemalja. Tada je opet doslovce u posljednji trenutak pokazao politički refleks da zemlju izvuče iz poniranja u najniže desničarske strasti.

Drugo je pitanje ima li on snage to poniranje trajno zaustaviti. Ili će potonuće u najniže desničarske strasti, što u jednom dijelu stranke euforično, a u drugom sa zebnjom iščekuju, možda i svjesno potaknuti zbog vlastitih slabosti u suočavanju s ozbiljnim gospodarskim i pravnim izazovima.