Objavljeno u Nacionalu br. 690, 2009-02-03

Hrvatska je prijavila 16 tradicionalnih fenomena za UNESCO-vu listu zaštićene kulturne baštine što je veliki adut za turističku ponudu jer turisti sve više traže autohtonost

‘Teško mi bilo što izdvojiti jer su svi fenomeni podjednako dragocjeni. Međutim, možda bih ipak istaknuo soparnik, čudesno jelo poljičkog kraja, koje se priprema od brašna i blitve, obogaćeno crvenim lukom – kapulom, češnjakom i maslinovim uljem. Najviše mi se sviđa soparnik kada ga skinu sa žara, a posebno mi je drago ako je tanak i jako pečen”, ispričao je Božo Biškupić, hrvatski ministar kulture, poznat po nesposrednosti i strastvenom sakupljanju umjetnina, koji je prošle godine, nakon konzultacija s mnogim hrvatskim stručnjacima nominirao čak 16 fenomena hrvatske nematerijalne kulturne baštine za uvrštavanje na UNESCO-vu listu. “Istaknuo bih i razigrano vrličko nijemo kolo, dražesne dječje igračke Hrvatskog zagorja, raspjevane kraljice-ljelje iz Gorjana, zvončare iz Kastva, tri stoljeća staru Sinjsku alku i drugo”.

Ministar kulture Božo Biškupić već godinama jako puno ulaže u zaštitu kulturne baštine, izgleda puno više nego u recentnu umjetnost, pa ne iznenađuje što je iznimno ponosan, kako je rekao, na ovaj projekt, koji “nije puno stajao, ali Hrvatskoj, osobito njezinom turizmu, može donijeti veliku korist”. Osim spomenutih fenomena, predloženi su još slavonski bećarac, dvoglasje tijesnih intervala Istre i Hrvatskog primorja, festa sv. Vlaha u Dubrovniku, jurjevski običaji Turopolja, medičarstvo – izrada licitara, pokladni ophodi Međimurja, izrada valjanih rekli iz Gradišta, procesija “Za križen” s Hvara, ličko prelo i čipkarstvo iz Lepoglave, te s Paga i Hvara. Za sve prijedloge napravljen je profesionalan i ozbiljan propagandni materijal: o svakom je snimljen kratki dokumentarni film, a na dva CD-a spržene su atraktivne fotografije te prikladni informativni tekstovi o nastanku fenomena te današnjoj situaciji. Zatim je sve složeno u vrlo praktične i atraktivno dizajnirane kartonske košuljice. “Na tome su radili vrhunski stručnjaci, među njima dr. sc. Tvrtko Zebec, mr. sc. Ljubica Gligorević, Nerina Eckhel, dr. sc. Žarko Španiček, dr. sc. Zorica Vitez, Dinka Gjeldum i mnogi drugi”, rekao je ministar Biškupić.

Primjerice, dokumentarac o soparniku, malo poznatom jelu u kontinentalnoj Hrvatskoj, prikazuje originalni način pripremanja tog jela u autohtonoj sredini, a film o izradi pedesetak vrsti živopisnih dječjih drvenih igračaka u selima Hrvatskog Zagorja kao što su Laz, Stubica, Tugonica i Marija Bistrica, predstavlja nekolicinu rijetkih obrtnika, koji se i danas bave tim gotovo zaboravljenim zanatom – muškarci su drvodjelje, a žene uglavnom boje igračke. A film o tzv. nijemom kolu, karakterističnom za cijelu Dalmatinsku zagoru, otkriva kako se taj fenomen u različitim sredinama različito naziva. Pleše se bez glazbe pa plesači sami određuju ritam udarom noge.”

Odluka UNESCO-a znat će se do kraja ove godine, a kako se neslužbeno saznaje, rekao je ministar, jedino su Kina i Japan predložili više fenomena od Hrvatske, dok je sveukupno zaprimljeno više od 100 kandidatura različitih zemalja. No odabair neće biti jednostavan. Naime, stručnjaci UNESCO-a doći će u Hrvatsku da provjere žive li još među ljudima ti fenomeni ili postoje još samo u legendama i tek će nakon toga donijeti.
Na pitanje jesu li se u Ministarstvu kulture dugo odlučivali o izboru fenomena za UNESCO-a, ministar Biškupić je odgovorio da su na listi radili više od godinu dana i da prijepora oko kandidatura nije bilo, “ali je bilo rasprave, katkada i burne”. Hrvatska je u međuvremenu izabrana u UNESCO-ov Međuvladin odbor za nematerijalnu baštinu u kojem je hrvatski predstavnik poznati etnolog dr. Tvrtko Zebec što za izbor hrvatskih fenomena na UNESCO-ovu listu može biti velika prednost.

“Jedan od uvjeta kandidature fenomena na listu za UNESCO svakako je bio da budu upisani na nacionalnoj listi i oni su svi na njoj, uz još 80-tak drugih”, objasnio je ministar Božo Biškupić. “Lista prijedloga bila je i šira, ali ima vremena, drugom prigodom popis ćemo proširiti. Jako me raduje činjenica da je domaća lista sjajno prihvaćena diljem Hrvatske, primjerice, spomenut ću slučaj soparnika i splitske tržnice, gdje se ubrzo nakon našeg upisa na listu to čudesno jelo počelo nuditi na prodaju sloganom: ‘Kupujte soparnik, kulturnu baštinu’. Pri izboru smo vodili računa i o zastupljenosti pojedinih regija, jer i to je naša zadaća. Pokušali smo naznačiti bogatstvo, brojnost i raznovrsnost naše nematerijalne baštine koja se njeguje, čuva i prenosi stoljećima, brigom i ljubavlju mnogih generacija. Stručnjaci su vodili računa i o kvaliteti pisane, foto i video dokumentacije koja čini sastavni dio kandidature. Drugim riječima, stručnjacima smo prepustili izbor fenomena i njihovo obrazloženje. Ministarstvo kulture programskim će sredstvima potpomoći fenomene i kandidirani prema UNESCO-u i one na nacionalnoj listi. Pomoći ćemo tiskanje literature ili rječnika pojedinih govora, primjerice bednjanskog, donjosutlanskog ili istrorumunjskog govora, koji su već upisani na domaću listu, podupirat ćemo manifestacije vezane za taj fenomen, a poticat ćemo i očuvanje starih zanata.”

“Premalo se zna, a to je vjerojatno zbog naše skromnosti, da smo već u mom prvom mandatu u Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara unijeli pojam nematerijalne kulturne baštine”, nastavio je Biškupić. “Tek četiri godine kasnije UNESCO donosi međunarodnu Konvenciju o očuvanju nematerijalne kulturne baštine, što znači da smo u tome prednjačili. Danas se shvaća koliko je dragocjeno jedinstvo u raznolikosti, a to je pokazao i sastanak u Kyotu prije nekoliko godina, kada su ustanovljeni novi kriteriji za upis na UNESCO-vu listu. Naravno, mi smo svjesni svoga prvenstva i zato smo ponudili 16 fenomena, vodeći brigu o sveobuhvatnosti hrvatskih krajeva i njihovih specifikuma”, rekao je Biškupić zaključivši da je optimist i da vjeruje u uspjeh.

Na pitanje koje stroge UNESCO-ve kriterije je trebalo zadovoljiti, te postoje li neki zahtjevi koji kasnije moraju biti poštivani, Biškupić je odgovorio da su “kriteriji određeni i vrlo strogi i ako želite uspjeti, morate ih zadovoljiti”. “Kao prvo, fenomen mora spadati u jedno ili više područja nematerijalne baštine navedenih u Konvenciji, primjerice običaji, obredi, znanja i vještine, tradicijski obrti, usmena predaja i izričaji, uključujući jezik kao sredstvo komunikacije nematerijalne kulturne baštine”, objasnio je ministar. “Jedan od uvjeta je bio i taj da morate imati mjere zaštite i promocije. Zato mi već imamo izrađenu nacionalnu listu na kojoj se nalazi 80-ak fenomena, a uz to smo, ponovno napominjem, prvi na svijetu obvezu zaštite nematerijalne kulturne baštine uvrstili u Zakon. I naposljetku, ono što je najvažnije jest da fenomen mora živjeti u zajednici, a zajednica mora sudjelovati u njemu kao grupa ili kao pojedinac.”

Zatim je ministar kulture objasnio fenomen ličkog prela, manje poznatog “dragocjenog običaja s dugom tradicijom, karakterističnog za čitavo područje Like, ali i one primorske strane Velebita koja Lici pripada duhom”. Objasnio je da su poznate tri vrste prela, koja se karakteriziraju kao radni i zabavni sastanci: “To su prela za starije oženjene ljude, u što bih se i ja dobro uklopio, zatim prela za mlade te prela za mladiće i djevojke sa svrhom upoznavanja”, rekao je. “Nažalost, sve više izumire, a bilo je tako lijepo naći se na prelu.”
Ministar je Kraljice iz sela Gorjana u sjeveroistočnoj Hrvatskoj nazvao čudesnim običajem, koji je nažalost nedovoljno poznat i u nas. “Fascinantna je nošnja prekrasnih slavonskih djevojaka koje u njoj doista izgledaju poput kraljica”, rekao je. “O blagdanu Duhova njegovao se godišnji proljetni ophod kraljica ili ljelja, kada djevojačke povorke posjećuju domaćinstva i pjevaju i plešu. Djevojke, kraljice iz sela Gorjana, toliko su zadivile Japan na prvom gostovanju, da su ih Japanci ponovno pozvali u svoju zemlju. One izvode ritual plesa i pjevanja sa sabljama, podijeljene na kraljeve i kraljice. Kraljevi nose sablje i muške šešire ukrašene cvijećem, a kraljice bijele vijence poput mladenki. Kraljevi izvode ples sa sabljama, a kraljice pjesmom komentiraju plesne figure.”

Što je sve upisano na hrvatskoj listi zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara i po čemu je to važno? “Među 80-ak upisanih fenomena na nacionalnoj listi spomenut ću govor Huma na Sutli, klapsko pjevanje, legendu o Picokima, pripremu sira iz mješine s područja Dalmatinske zagore, Velebita i Like, te pripremu tradicijskih jela poput zagorskih štrukla, sinjskih arambašića, slavonskog kulena, bračkog vitalca, ličkog sira škripavca, blagdanskog božićnog kruha koledo iz Plemenšćine”, rekao je ministar Biškupić. “Tu su i lončarstvo sjeverozapadne Hrvatske, tradicijsko ribarstvo Lonjskog polja i Moslavine, umijeće izgradnje rovinjske batane, žminjski govor, umijeće šaranja tikvica na području Slavonije, korčulansku morešku, paški teg ili pak glagoljaško pjevanje. Vidite, već se iz pukog nabrajanja jasno razabire – a u budućnosti će još mnogi drugi fenomeni naše nematerijalne kulturne baštine biti upisati na nacionalnu listu – koliko je bogatstvo naš narod stvorio. No to nije samo u zbog očuvanja baštine, već je i sjajan doprinos turističkoj ponudi naše zemlje. Uz dobru prezentaciju nematerijalnih dobara mnogi će se stranci vratiti kako bi u njima iznova uživali.”

Na hrvatskoj listi preventivno zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara na kojoj se nalazi devet neočekivanih i pomalo bizarnih hrvatskih fenomena kao što su picigin, a zatim i obrti poput zagrebačkog frizerskog klana Kincl ili zlatarsko-draguljarske obitelji Jakšić. Po čemu su oni zaslužili upis na hrvatsku listu preventivno zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara? “Ne mora se biti iz Splita da bi se znalo što je picigin – stručnjaci kažu da je ta igra, ili nešto slično tome, nastala prije 6000 godina u zemljama Srednje Amerike”, spremno je objasnio ministar kulture. “Tko ne vjeruje, neka provjeri, ja vjerujem. Nema gotovo nikoga, ni mladog ni starog, tko se na ljetnoj plaži nije okušao u igri picigina, ali Splićani su u tome najvještiji, svjetski prvaci. Pretpostavlja se da su splitski studenti igru koja se zvala vodeni polo donijeli na kupalište Bačvice iz Praga 1908. godine i izgleda da se današnji picigin na splitskim plažama razvio baš iz te igre. Od daleke 1923. godine do danas igra se na Bačvicama, čak i zimi, jer je igranje picigina na samu Novu godinu već odavno preraslo u tradiciju. Od 2005. postoji čak i ‘Prvenstvo svita u piciginu'”.

Božo Biškupić je dodao kako je frizerski obrt Kincl jedan od najstarijih frizerskih salona s tradicijom dugom gotovo sedam i pol desetljeća. Utemeljili su ga još 1935. godine Branka i Rudolf Kincl, a Branka je već 1937. godine na svjetskoj izložbi u Parizu postala prvakinja svijeta u izradi frizura. “Da jabuka ne pada daleko od stabla, potvrđuje i njezina kći Vesna, koja 1958. na svjetskoj izložbi u Parizu postala svjetska prvakinja u izradi večernjih frizura”, ispričao je ministar dodavši kako je taj salon bio pojam tradicije, elegancije i profesionalnosti, a njegove prostore krase brojne nagrade i svjetska priznanja.
“I zlatarsko-draguljarski obrt Jakšić ima dugu tradiciju”, nastavio je. “Majstori Kristan i Kolenka osnovali su ga 1926. godine, a od njih ga preuzima Božidar Jakšić koji nastavlja s njihovim načinom rada u duhu tradicije, isključivo ručnom izradom nakita i starim običajem naručivanja nakita. Sve to svjedoči o bogatoj vrhunskoj obrtničkoj prošlosti grada Zagreba, pa je na preventivnoj listi zaštićene nematerijalne baštine upisano devet fenomena, većinom tradicijskih obrta.”