Objavljeno u Nacionalu br. 623, 2007-10-23

POZNATI HRVATSKI političari, gospodarstvenici, sportaši i estradne zvijezde često su se prvi put u novinama pojavili u sasvim drugom kontekstu od onog u kojem su kasnije postali slavni – nekad kao djeca, a nekad kao osuđenici

Danas se u tisku neprestano piše o poznatim političarima, gospodarstvenicima, sportašima i estradnim zvijezdama, međutim malo tko zna da su se neki od njih u novinama prvi put pojavili u sasvim drugim kontekstima.

Tako se o nekim gospodarstvenicima prvi put pisalo kao o sportašima, o nekim novinarima kao o članovima političkih organizacija, o nekim estradnim zvijezdama kao o članovima kulturno-umjetničkih društava, a o nekim političarima kao o glavnim akterima sudskih procesa. Upravo se u tom kontekstu u tisku prvi put spominje i predsjednik Mesić. U članku iz Vjesnika iz lipnja 1973., pod naslovom “Optužen zbog neprijateljske propagande”, stoji da je “Stjepan Mesić (39), bivši predsjednik Skupštine općine Slavonska Orahovica, stao pred Vijeće trojice Okružnog suda u Osijeku zbog optužbe da je 1970. i 1971. počinio krivično djelo protiv naroda i države neprijateljskom propagandom”. O tom se suđenju pisalo naredna tri mjeseca i u beogradskim listovima poput Politike, a konačan ishod bilo je donošenje sudske presude u rujnu iste godine kojom je “dipl. pravnik Stjepan Mesić zbog neprijateljske propagande osuđen na Osječkom Okružnom sudu na kaznu strogog zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca”. Uz to mu je zabranjeno i “javno istupanje u štampi, radiju i televiziji i na javnim skupovima u trajanju od dvije godine poslije izdržavanja kazne”. Tijekom dokaznog postupka sudsko vijeće je ustanovilo, piše Vjesnik u rujnu 1973., da je “zloupotrijebio demokratske slobode javnog istupanja i da je sa svoje predsjedničke funkcije razbijao bratstvo i jedinstvo”. Na suđenju je prihvaćeno i da se “angažirao na stvaranju tzv. ‘masovnog pokreta’ u Slavoniji”, koji se pod vodstvom Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala početkom ‘70-ih zalagao za veće ovlasti republika u sastavu tadašnje jugoslavenske federacije.

O toj presudi predsjednik Mesić kaže: “Moja presuda od dvije godine i dva mjeseca temeljila se na dvjema tvrdnjama: prvom se ustvrđuje da se ni jedno kazneno djelo navedeno u optužnici nije moglo na sudu dokazati, pa se i ne može smatrati kaznenim djelom. Ali se drugom ustvrđuje da sam, ako se u obzir uzme moja ukupna politička djelatnost, počinio kazneno djelo neprijateljske propagande, kažnjivo po članku 118. Kaznenog zakona. Suđenje je nalikovalo istražnom postupku koji je bio mučan. No na Okružnom sudu u Osijeku, gdje je bio postupak, uglavnom su se redali iskazi svjedoka, a dokaza gotovo uopće nije bilo. Rezultat je svejedno bila presuda od dvije godine i dva mjeseca. To razdoblje nije bilo nimalo ugodno, morali smo se preseliti iz Orahovice u Zagreb i bilo mi je teško naći posao.

Slao sam na desetke molbi, a u svim odbijenicama je stajalo kako nisam moralno politički podoban. Pritom govorim o 1972., a u zatvor sam išao 1975. U Staroj Gradiški sam proveo godinu dana i moram reći da mi nije ostala u lijepoj uspomeni”.

Navodi da se i prije tog suđenja o njemu pisalo u novinama, kada je 1965. postao prvi nezavisni zastupnik u tadašnjem Saboru SR Hrvatske. O tome kaže: “Postojala je zakonska mogućnost da 100 ljudi s pravom glasa dođe na sud i pred sucima potpiše nečiju kandidaturu. Dakle, nisam bio kandidat ni Partije ni Saveza socijalističkog radnog naroda (SSRN), nego nezavisni. Ne sjećam se kako je to bilo prezentirano u novinama, a moram reći i da nisam bio impresioniran jer sam i tada, kao što uostalom radim i danas, nastupao argumentirano”.

Hloverka Novak-Srzić u novinama se i imenom i fotografijom prvi put pojavila kao maturantica, u ožujku 1975., u lokalnom listu Makarska rivijera. Pod naslovom “Više od dvadeset omladinaca primljeno u Savez komunista” navedene su njihove fotografije popraćene odgovorima na pitanje: Zašto sam postao član SKJ? Prisjećajući se toga, nova glavna urednica Informativnog programa HTV-a kaže: “Tek sam nakon druge molbe primljena jer mi je tata, koji je cijeli život bio privatni obrtnik, bio proglašen sumnjivim članom društva. Pisala sam neke plamene tekstove da me prime, jer su svi moji prijatelji bili članovi Partije i osjećala sam se glupo što nisam i ja. To pamtim još po jednoj stvari: imala sam tada jednog dečka koji mi se udvarao, a koji je bio jako pobožan. Nakon tog članka prestao me čak i pozdravljati na cesti, čega se dan-danas sjetim kad ga sretnem na rivi u Makarskoj”.

Prvi veliki članak o njoj kao novinarki objavljen je 1991. u Nedjeljnoj Dalmaciji, nakon što je s Dubravkom Merlićem postala urednica “Vijesti” na Drugom programu HTV-a. Članak pod naslovom “Iz kuhinje u medije” portretira ju kao “jedno od intrigantnijih novih lica Drugog programa”, a potpisuje ga danas poznati splitski književnik Renato Baretić.

“To je doista tako bilo, od dječjih pelena do televizijske kamere. Kako sam došla sa Stojedinice, nisam bila svjesna snage televizije, mislila sam da je bilo važnije novinarstvo nego izgled. Nisam uopće znala da postoji styling, bila sam u hipi fazi, borbena i temperamentna i odudarala sam od drugih. ‘Vijesti’ su bile jako gledane, Merlić i ja smo donijeli neki novi izričaj. U to se vrijeme približavao rat, mijenjao se režim i već 10 mjeseci nakon tog članka zabranili su mi ulaz na HRT. Željko Kardum, danas zaštitno lice Zagrebačke burze, napravio je jedan prilog u kojem je napisao, a ja sam pročitala u eteru, da Tuđmanu treba uzeti olovku iz ruke jer potpiše sve što mu stave pod nos. Nastala je tarapana, rampa na ulazu u HRT nam je bila spuštena, a ‘Vijesti’ su ukinute”.

Za istupanje u medijima kaže da joj je već taj prvi istup u medijima za gimnazijskih dana bio loše iskustvo:
“Kako me nakon toga dečko praktički ostavio, već sam tada shvatila da je bolje biti bogat i anoniman nego siromašan i slavan. Od tada pa do danas oko mene je stalno neka bura. Uvijek sam željela kontrolirati svoj imidž, ali mi to nikad nije pošlo za rukom. Nose me događaji i valjda imam nekakvu karizmu na temelju koje se ljudi opredijele za ili protiv. No uvijek sam govorila da je najgore ljude ostaviti ravnodušnima”.

Da je bolje biti bogat i anoniman smatra i dugogodišnji predsjednik Hrvatske gospodarske komore te predsjednik Uprave Kraša Nadan Vidošević, koji se u medijima konstantno pojavljuje već gotovo 20 godina. Prve izjave za medije počeo je davati krajem ‘80-ih kao direktor tvrtke Dalmacijacement, koja je danas u sastavu meksičke kompanije Cemex – jednog od najvećih svjetskih proizvođača cementa, a u kojoj je još uvijek član Nadzornog odbora. Njegovi istupi u tisku intenzivirali su se 1991., da bi još učestaliji postali nakon 1993. kada je kao 32-godišnjak postao prvi Splitsko-dalmatinski župan te predsjednik nogometnog kluba Hajduk, a u to je vrijeme bio i na čelu Hrvatskog nogometnog saveza. S te je pozicije godinu dana kasnije došao i na mjesto ministra gospodarstva u vladi Nikice Valentića, a bio je i zastupnik u Županijskom domu Sabora. Medijsko eksponiranje mu, kaže, nikad nije bilo drago, ali je bilo neizbježno s obzirom na funkcije na kojima je bio.

“Kako kažu Židovi, uspjeh je u životu kada si zdrav, bogat i anoniman. Koliko sam mogao, uvijek sam bježao od medija, jer svaka leptirica koja leti blizu svijetla na kraju izgori. No osobama na javnim funkcijama medijske je istupe teško izbjeći, ali sam se uvijek trudio da ne pretjeram. Prve istupe u medijima primao sam bez prevelike euforije, nisam zbog toga poletio u oblake. To je bilo vrlo teško razdoblje, nisu to bila vremena za velike spektakle. Tvrtka je loše stajala, radila je ispod 20 posto kapaciteta. Trebalo je radnicima dati plaću, nije bilo mjesta za marketinške aktivnosti. Danas je normalno da se kompanija promotivno pozicionira, što tada nije bilo u prvom planu – ‘91. smo se morali nositi s problemima poput pomorske blokade; brod Europu koji je cement ukrcao kod Sućurca tada je na putu prema Italiji napala jugoslavenska mornarica i to je bila posljednja isporuka cementa do kraja rata. Danas je ta tvrtka najjača firma na Jadranu”.

No, priča, njegovo se ime prvi put pojavilo u novinama u jednom sasvim drugom kontekstu. S 11 godina, 1971., sudjelovao je na Plivačkom prvenstvu Hrvatske u Vinkovcima na kojem je plivajući štafetu osvojio svoju prvu medalju. Povodom toga prvi put je spomenut u tisku, da bi nekoliko godina kasnije u novinama izašla i njegova slika zahvaljujući pobjedi splitskog vaterpolo kluba Mornar u kojem je tada igrao.

Zahvaljujući sportskim uspjesima u mladosti u novine je vrlo rano dospio i HNS-ovac Radimir Čačić, koji je u tisku prvi put spomenut kao 13-godišnjak zahvaljujući rezultatu postignutom na Atletskom prvenstvu Zagreba na kojem se natjecao u skoku u vis. U profesionalnom smislu njegovo se ime počelo pojavljivati u novinama već krajem 70-ih jer je bio direktor tadašnje varaždinske tvrtke Projekt biro, da bi početkom 80-ih bio predstavljan kao jedan od najuspješnijih mladih direktora Jugoslavije. No upravo je zbog toga, kako priča, došao u sukob sa zakonom, o čemu govori jedan od najstarijih novinskih članaka o aktualnom varaždinskom županu i bivšem ministru za javne radove, obnovu i graditeljstvo, objavljen u listu Danas u veljači 1984.

“Neobične tvrtke, kakva je bila Projektni biro, kojoj sam tada bio na čelu, u tim se vremenima nisu ni na koji način uklapale u tadašnje društvo. Tamo sam se zaposlio 1977., s 27 godina, nakon što sam tri godine radio za američku vladu kao direktor izložbi u Istočnoj Europi. Nakon nekoliko mjeseci u tom birou postao sam direktor i tvrtku sam počeo razvijati kao privatnu, što je za socijalizam bilo neobično, ali smo brzo postali najjači biro u Hrvatskoj. No tada je, prema političkim direktivama, u građevinarstvu trebalo pospajati različite tvrtke koje se bave projektiranjem i gradnjom i stvoriti neke vrste holdinga. Mi smo prihvatili da uđemo u jedan takav holding, međutim nakon toga su partijski moćnici promijenili uvjete. Nisam na to pristao i obznanio sam da ćemo se mi samostalno razvijati. Kako je tadašnji zakon nalagao da osoba osuđena na više od šest mjeseci zatvora ne može biti direktor, osudili su me na osam mjeseci zatvora ili uvjetno dvije godine zbog rušenja samoupravnog sistema. Doduše, Vrhovni sud me na kraju oslobodio, a Projektni biro se pretvorio u samostalnu tvrtku Coning dok nam ju HDZ 1990. u pretvorbi nije oduzeo. No bilo je to zaista gadno razdoblje”.

Jedan od najpoznatijih hrvatskih komičara Željko Pervan u medijima se počeo pojavljivati sredinom ‘80-ih, ali ne samostalno, već kao jedan od Zločeste djece s tada novoosnovanog Radija 101. Individualne intervjue počeo je davati tek 1994., 10 godina kasnije, kada je pozvan da sudjeluje u HTV-ovoj emisiji “Jel’ me netko tražio?”. Jedan od prvih takvih bio je intervju za Pop Extra, tadašnji list za mlade, u kojem govori o sebi i svojoj karijeri.

“To je bio prvi put da sam iskočio van čopora i bio primijećen. Bio je to moj prvi izlet na HTV te nakon Radija 101 i OTV-a, prvi posao u mediju koji nije alternativan. U emisiju me zvao Stevo Cvikić, koji je u toj emisiji bio scenarist”.

Tada 32-godišnjak, Pervan je već neko vrijeme radio na OTV-u, na koji su s njim s Radija 101 došli i Damir Pocrnić, Zlatan Zuhrić, Mladen Horvat i Vinko Grubišić. U to je vrijeme, priča, pariški list Le Monde objavio njihovu karikaturu popraćenu tekstom “kao primjer alternative komunizmu”. Za svoj prvi intervju kaže: “Bilo mi je drago dati samostalan intervju, pasalo mi je da me se predstavi u pravom svijetlu – kao komičara. Osim toga imao sam priliku iznijeti svoje poglede na svijet, koji su ljudima bili začudni, a medijima baš zato zanimljivi. No kad je taj intervju izašao, nisam se mogao prepoznati. Shvatio sam kako nema šanse da se u intervjuima vjerno prenese sve što sam rekao te da kroz njih u javnosti postoji neki drugi ja. Ispalo je da je na fotki neki lik koji sliči na mene, ali da se od razgovora do objave teksta često napravi takav sraz između onog što je čovjek htio reći i onog što je zaista rekao do toga što je objavljeno. Osjećao sam se ogoljeno. Nakon toga sam u intervjuima prestao govoriti istinu – počeo sam formirati stvarnost po potrebi, nabrijao bi ju da bi bila zanimljivija. Kad govoriš istinu izložen si, ranjiv i netko se može uhvatiti za iznesene fakte i nauditi ti. A kad daš imaginarnu stvarnost, nitko se ne može za ništa primiti”.

Njegov televizijski kolega Oliver Mlakar, jedan od najpoznatijih hrvatskih televizijskih voditelja, prvi put je predstavljen javnosti u članku u Večernjem listu 1963. godine. Hrvatska televizija tada je tek počinjala s radom, a Mlakar je radio kao spiker na Radiju Zagreb. Prvi članak napisan o njemu, prisjeća se, nije bio velik i značajan:
“Bio je to člančić, nalazio se u crnom okviru na jednoj od stranica Večernjaka. U članku sam bio predstavljen kao osoba koja se krije iza glasa koji svi svakodnevno slušaju na radiju, a tamo su me došli i fotografirati. Bio sam tada samo anonimni student koji je počeo honorarno raditi na radiju i odjedanput sam se pojavio u novinama. Za mene je to bila senzacija”.

Na radiju je počeo raditi 1958. godine, kada je kao mladi student francuskog i engleskog jezika otišao na audiciju za spikera i prošao. Imao je 24 godine, a na radiju je ostao pet godina. O počecima karijere radijskog spikera priča:
“Zgrada Radio Zagreba tada se nalazila u Jurišićevoj ulici br. 4. Na fotografiji koja je objavljena uz prvi članak o meni vide se i dvije petrolejske lampe, jer nam se znalo dogoditi da nestane struje. Program bi se tada prekidao ili bi odašiljač još neko vrijeme radio pomoću agregata. No u studiju bi bio potpuni mrak, morali smo paliti petrolejke da bi smo imali barem nekakvu rasvjetu”.

Na televiziji je, nastavlja Mlakar, počeo raditi 1963. godine, jer su Televiziji Zagreb, koja je tek počela formirati program, trebali spikeri: “S kolegama s radija Ivanom Hetrichom i Ljubom Jelčićem, starim televizijskim spikerima, počeo sam čitati vijesti na televiziji. Tada sam samo povremeno radio na televiziji jer nije bilo puno emisija i program se emitirao kratko. Kad je krenuo redoviti program, s radija su me za stalno prebacili na televiziju”.

Od anonimnog studenta Mlakar je brzo postao voditeljska zvijezda. S kolegicom Gordanom Bonetti vodio je informativne emisije “Jučer, danas, sutra” i “Vijesti”. To je radio punih dvadeset godina. O svojoj tadašnjoj popularnosti kaže:
“Televizijski voditelji tada su brzo postajali jako popularni jer je televizija tada bila veliko čudo. Gotovo nitko nije imao televizor kod kuće, jedini televizori bili su u izlozima trgovina. U zgradi Ferimporta, na Trgu bana Jelačića, u izlogu je bio jedan televizor. Ljudi bi se skupljali pred tim izlogom i gledali u njega kao u čudo. Kad sam se pojavio na televizoru i ja sam bio čudo. Televizija je bila senzacija, a ljudi koji su tada na njoj radili bili su silno popularni”. Kad je počeo raditi na televiziji, sve je češće bio i tema novinskih članaka. No svojoj popularnosti, tvrdi Mlakar, nikad nije pridavao previše pažnje:
“Htio sam da moj posao bude kao i svaki drugi, nisam želio od toga praviti nešto veliko i toga sam se držao cijeli život. Nikad se nisam volio vidjeti na naslovnicama novina, niti mi se činilo da bih se trebao eksponirati. Ipak, s godinama sam se uspio naviknuti na medijsku pažnju – kao što se magarac navikne na batine”.

Novinar, voditelj i urednik HTV-a Goran Milić novinarstvom se počeo baviti početkom sedamdesetih. Jedan od njegovih prvih intervjua objavljen je u časopisu Arena 1978. godine. Milić o tome kaže: “Ne mogu ustvrditi da je intervju u Areni iz kolovoza 1978. bilo moje prvo predstavljanje u nekom časopisu, ali je bilo, možda, peto po redu, nakon već dobrih pet godina pojavljivanja na TV ekranu u važnim večernjim emisijama. U to vrijeme reporteri, voditelji, urednici nisu bili velike medijske zvijezde kakva je danas svaka curica koja počne izvlačiti kuglice za Bingo ili zapleše u novom showu. Televizija nije bila komercijalna pa nije od svojih zaposlenika pravila zvijezde. Glavne su zvijezde bili, naravno, političari, narodni heroji, poneki direktor velike tvrtke, nerijetko znanstvenici koji su imali certifikat o podobnosti i odabrani radnici poput rudara Alije Sirotanovića, nekog studenta sa svim peticama, deseterostrukog udarnika na radnim akcijama itd. Od novinara najslavniji su bili sportski izvjestitelji, više od političkih, a poglavito od onih koji su pratili gospodarstvo”.

Do ljeta 1978. Milić je već povremeno uređivao središnji TV Dnevnik u Beogradu, bio urednik vanjskopolitičke redakcije i izvještavao o mnogim kriznim situacijama. Pratio je, prisjeća se Milić, Ciparski rat te bio 60 dana na blokiranom otoku, izvještavao o vojnom puču u Argentini, pratio prve demokratske izbore u Španjolskoj, putovanja Josipa Broza u Venezuelu, Panamu, Mexico, SAD, Berlin. Ipak, dodaje, novine su o njemu pisale jednom-dvaput godišnje, ozbiljniji dnevni listovi nikada, a ilustrirane revije, tjednici s TV programom nešto češće.

“Sjećam se kako su jednom mene proglasili najboljim novinarom među mlađima, a Dragana Nikitovića među starijima, s prijedlogom da nam se osjetno povećaju plaće. Nakon toga, uz javno obznanjivanje bodova na listama za stanove, slučajno je objavljen i popis novih plaća. Svaki je zamjenik direktora OOUR-a, a bilo ih je 23, imao veću plaću od najboljih novinara. Nikita je bio na 220. mjestu, a ja na 315”.

Blanka Vlašić, koja je nedavno proglašena najboljom atletičarkom Europe, u novinama je prvi put spomenuta s 14 godina. U članku iz Slobodne Dalmacije 1998. navodi se kao jedna od najuspješnijih mladih atletičara na Mlađem juniorskom prvenstvu Hrvatske održanom te godine u Rijeci, na kojem je preskočila 161 cm i osvojila treće mjesto. O tome kaže: “To je prvi članak koji smo sačuvali. Bilo je lijepo vidjeti svoje ime u novinama. To je bilo vrijeme traženja nekih svojih mogućih putova, potvrde svog integriteta, tako da mi je to pomoglo da idem naprijed. Sjećam se da je bilo nekoliko članaka nešto ranije, ali se moje ime spominjalo u tragovima. U toj konkurenciji na prvenstvu u Rijeci sam sa svojih 14 godina bila jedna od najmlađih, jer je to natjecanje obuhvaćalo natjecateljice do 17 godina. Na natjecanje sam otišla s ocem.

Noć prije natjecanja prespavali smo u Delnicama kod bake i djeda, a u ranim popodnevnim satima, dok je tata vozio prema Rijeci, čvrsto sam zaspala. Ta me navika da nakon ručka, a prije nastupa zaspem i danas drži, tako da otac zna reći da ću i pred svoje vjenčanje zaspati”.

Godinu dana kasnije Slobodna Dalmacija objavila je članak u cijelosti posvećen njoj. Razlog tome bilo je finale Juniorskog kupa Hrvatske također u Rijeci, na kojem je dva puta rušila osobni rekord s preskočenih 177 i 179 cm, čime je potvrdila normu za odlazak na Svjetsko mlađe juniorsko prvenstvo. “U tom sam intervjuu, prvom u životu, svom tada 1,5 godišnjem
najmlađem bratu predvidjela nogometnu karijeru. Taj mi članak uvijek izmami široki osmjeh, jer evo 8,5 godina nakon toga on je na dobrom tragu te moje izjave. Bilo je jako ugodno u novinama vidjeti čitav članak o sebi, ali me on na neki način obvezao da tvrdnje o koncentriranosti na daljnje uspjehe, koje sam u njemu iznijela, i ostvarim. Naravno, moj status među vršnjacima je vrtoglavo porastao”.

Mate Granić, međunarodni konzultant i nekadašnji ministar vanjskih poslova, već je dugo prisutan u medijima. O njemu se počelo pisati krajem ‘80-ih, ali ne kao o političaru već kao o liječniku. Kao dijabetolog, Granić je tada bio predstojnik kliničkog odjela tadašnjeg Zavoda za dijabetes, endokrinologiju i bolesti metabolizma “Vuk Vrhovac” koji je danas samostalna sveučilišna klinika, a tada je bio u sklopu Kliničke bolnice Merkur. Na to je mjesto Granić došao kada je imao 31 godinu, 1978., da bi dvije godine kasnije dao svoj prvi veliki intervju objavljen u listu Arena.

“I prije sam spominjan u novinama na temu liječenja šećerne bolesti, ali 1980. je izašao prvi veliki intervju za koji su me fotografirali na mom kliničkom odjelu s dvije sestre; jednom našom i jednom Afrikankom. ‘Vuk Vrhovac’ je tada bio suradna ustanova Svjetske zdravstvene organizacije, i to četvrta u svijetu na polju dijabetesa, te je privlačio mnoge liječnike i sestre iz cijelog svijeta koji su tamo dolazili na edukaciju o umjetnoj gušterači i dijabetesu općenito. Bio je vodeća takva institucija za čitav ovaj dio Europe, a aparat za određivanje optimalne doze inzulina u liječenju šećerne bolesti zvan umjetna gušterača Hrvatska je imala među prvima u Europi”.

Taj prvi veliki intervju iz 1980. mu je, govori, bio priznanje za dotadašnji rad, a priznaje i da je bilo “daleko lakše” istupati u medijima kao liječnik nego kao političar. U “Vuku Vrhovcu” Granić je ostao do 1991., kada je pozvan u Vladu.

“Zadnju vizitu imao sam 31. srpnja. Zvao me tadašnji predsjednik Vlade Franjo Gregurić, presvukao sam se, otišao u Sabor gdje sam imenovan za potpredsjednika Vlade i više nikad nisam obukao bijelu kutu. Tada sam bio i dekan Medicinskog fakulteta, savjetnik mnogih ministarstava, predsjednik Fonda zdravstva Hrvatske zajedno s tadašnjim ministrom zdravstva Andrijom Hebrangom. Bio sam duboko involviran u događanja prije ulaska u Vladu, zbog čega su me i zvali, a poziv u Vladu sam prihvatio jer je bio rat. Bilo mi je teško donijeti tu odluku, pogotovo jer mi je supruga bila u osmom mjesecu trudnoće. Tada nisam bio svjestan da zauvijek napuštam medicinu. No kalvarija koju je prolazila Hrvatska bila je odlučujuća, a nakon što sam postao ministar vanjskih poslova, više nije bilo realno da se vraćam u medicinu”.

Ravnateljica Istarskog narodnog kazališta, redateljica Saša Broz, prvi put se pojavila u medijima još kao trogodišnja djevojčica na fotografiji sa svojim djedom Josipom Brozom Titom. Fotografija je snimljena u proljeće 1972. godine, a na njoj Saša Broz kopa nos, a njezin djed nešto zapisuje. Snimljena je u Vili Zagorje, prisjeća se Saša Broz, i jedna je iz serije fotografija snimljena tog jutra: To je prva fotografija koju imam s djedom koja je objavljena u medijima. Sjećam se da je bilo toplo jutro, bila sam obučena u haljinicu koju mi je otac kupio u Italiji posebno za tu priliku.

Tu haljinu još uvijek čuvam. Fotografije iz te serije za mene su posebne jer prikazuju djeda u svjetlu u kojem do tada nije bio prikazivan – kroz obitelj. Ne sjećam se svega, ali pamtim ga kao toplu, prijaznu i duhovitu osobu. Moja sjećanja nisu vezana uz neku strogu, uštogljenu atmosferu, on je uvijek bio taj koji je razbijao uštogljenu protokolarnu atmosferu zafrkancijom i šalama. Za mene je on najzabavniji muškarac kojeg sam imala priliku upoznati”.

Fotografije snimljene u Vili Zagorje, nastavlja, objavljivane su u gotovo svim njezinim kasnijim intervjuima. Prvi vezan uz njezinu profesionalnu karijeru objavljen je 1990. godine, kada je bila studentica prve godine režije na Dramskoj akademiji u Zagrebu, povodom prve predstave koju je režirala. “Bila sam tek na prvoj godini faksa, a režirala sam svoju prvu predstavu u kazalištu Mala scena i to u nezavisnoj produkciji. Predstava se zvala ‘Ljubaf’, a u njoj je, između ostalih glumio i moj tadašnji momak, sada bivši suprug Ranko Zidarić. Bila sam presretna. Povodom svih mojih predstava uvijek su me povezivali s djedom i nije me to nikad smetalo. Ali to je bio prvi put da se pisalo o meni i mom radu bez spominjanja djeda i zato sam bila prezadovoljna”.

Od mjuzikla do zvijezda

Prva fotografija popularne pjevačice Severine Vučković objavljena je 1982. u Slobodnoj Dalmaciji uz kratki tekst pod naslovom “Prvi mjuzikl”. U tekstu se najavljuje dječji mjuzikl “Frane Štrapalo” u izvedbi splitskog KUD-a Mozaik koji je vodila Lepa Smoje, supruga poznatog književnika Miljenka Smoje. Severina Vučković, tada 10-godišnjakinja, u mjuziklu je glumila glavnu žensku ulogu. U tekstu u kojem je mjuzikl najavljen, umjesto Severina Vučković, najavljena je kao Svemira Vučković. Devet godina kasnije objavljen je članak s početaka njezine profesionalne karijere. U travnju 1991. izašla je u Večernjem listu, povodom primanja plakete Večernjeg lista za najbolju mladu pjevačicu.