Film „Close“, odnosno „Blizu“, belgijskog redatelja Lukasa Dhonta osvojio je prošloga tjedna Nagradu publike LUX 2023. na svečanosti održanoj u vijećnici Europskog parlamenta u Bruxellesu. Film u koprodukciji Belgije, Francuske i Nizozemske priča je o intenzivnom prijateljstvu dvojice trinaestogodišnjih dječaka Lea i Remija. Kada se njihovo prijateljstvo iznenada poremeti, pokušavajući shvatiti što se dogodilo Leo se zbliži s Remijevom majkom Sophie. „Blizu“ je film o prijateljstvu i odgovornosti.

Ostala četiri filma koja bila nominirana za nagradu su „Alcarràs” španjolske redateljice Carle Simón, „Burning Days” turskog redatelja Emina Alpera, „Will-o’-the-Wisp” portugalskog redatelja Joãa Pedra Rodriguesa i „Triangle of Sadness” švedskog redatelja Rubena Östlunda.

Pobjednički film odabran je kombiniranjem glasanja europske publike i zastupnika u Europskom parlamentu, pri čemu je svaki dio donio 50 posto glasova. Za filmove je glasalo oko 45 tisuća europskih gledatelja koji su ih mogli gledati na preko 500 besplatnih javnih projekcija u 27 zemalja članica i preko online platforme, kao i 360 zastupnika u Europskom parlamentu. Iako se radi o vrlo toplom filmu o prijateljstvu dvojice dječaka, bez ikakvih eksplicitnih scena, zbog naznake da je jedan od njih bio zaljubljen u svog prijatelja i da se radi o platonskoj homoseksualnoj ljubavi film „Close“ imao je problema s prikazivanjem u Bugarskoj, gdje su projekciju onemogućili nasilni prosvjednici, koji se bune protiv LGBTQI zajednice. Na press konferenciji nakon dodjele Nagrade LUX redatelj Lukas Dhont je odgovarajući na pitanje o tom incidentu gotovo zasuzio: „Nikada nisam mislio da je to radikalan film. Smatrao sam ga nježnim i toplim i ne mogu vjerovati da u demokratskim zemljama Europske unije vlada takva mržnja i netrpeljivost prema drugačijima. Pravi je lijek dobiti ovu nagradu.“

Inače, Nagrada publike LUX, koju dodjeljuju Europski parlament i Europska filmska akademija, nadovezuje se na prijašnju Filmsku nagradu LUX koju je Europski parlament uspostavio 2007. te na European Film Academy’s People’s Choice Award, koja datira iz 1997. Zahvaljujući Nagradi LUX diljem Europe uspostavljene su kulturne veze i skrenuta je pozornost na filmove čije su teme u samoj srži europske javne rasprave.

Nagradom se nastoji i ojačati veze između politike i ljudi. Cilj je kroz inspirativne europske filmove uključiti publiku u rasprave o aktualnim temama u Europi i dati potporu širenju europskih koprodukcija.

„Ovo je jedina nagrada za koju glasaju publika i izabrani zastupnici u Europskom parlamentu. Demokracija, ljudska prava, korupcija, diskriminacija, teme su o kojima govore nominirani filmovi, a borba za slobodu i ravnopravnost je daleko od toga da bude završena. Slavimo europski film i poruke nade koje nose ovi filmovi, sudjelujmo u pozitivnim promjenama!“ rekla je u svom govoru na otvorenju svečane ceremonije dodjele nagrade predsjednica Europskog parlamenta Roberta Metsola. Pri tome je zahvalila veteranki Europskog parlamenta Doris Pack, koja je 2007. godine i osnovala Europsku filmsku nagradu LUX.

Uoči ovogodišnje dodjele Nagrade LUX, koja se prvi put dodijelila na posebnoj ceremoniji u Europskom parlamentu, tjednik Nacional razgovarao je s Matthijsom Wouterom Knolom, glavnim i izvršnim direktorom Europske filmske akademije. Na toj je poziciji odgovoran za izvršno upravljanje, viziju i sve povezano programiranje sadašnjih i budućih aktivnosti Akademije, uključujući razvoj nove publike, projekte filmskog obrazovanja i godišnje Europske filmske nagrade.

Rođeni Nizozemac, Matthijs Wouter Knol je funkciju izvršnog direktora Europske filmske akademije preuzeo 2021. godine. Od 2001. radio je u Amsterdamu kao kreativni producent i suradnik producenta na 30 nagrađivanih dokumentarnih filmova s renomiranim redateljima kao što su Heddy Honigmann, Maria Ramos i Mani Kaul. Za televiziju ARTE je koproducirao digitalno izdanje 40 remasteriranih djela nizozemskog dokumentarista Johana van der Keukena, koje je nagrađeno Prix Cahiers du Cinéma (2006.). Nakon kratkog angažmana u IDFA-i (2007.-2008.), 12 godina je bio dio starijeg tima Berlinalea, prvo kao voditelj programiranja Berlinale Talentsa (2008.-2014.), zatim kao direktor europskog filmskog tržišta (2014.-2020.).

Osim što je tijekom svoje karijere pokrenuo nekoliko novih platformi za obuku i industriju, Matthijs je zagovornik veće raznolikosti i uključenosti. Pokrenuo je programe D&I na EFM-u i Europskoj filmskoj akademiji i jedan je od osnivača Antirasističke radne skupine za europski film (ARTEF). Predaje i na raznim filmskim školama te je redoviti moderator i govornik na međunarodnim događajima filmske industrije. Matthijs je bio dio glavnog žirija na festivalima u Buenos Airesu, Jeruzalemu i Istanbulu.

NACIONAL: Po kojim kriterijima je izabrano pet filmova koji su ušli u natjecanje za Nagradu LUX?

Kao prvo, filmovi trebaju biti europski, što znači da su njihovi autori Europljani. Osim toga, trebaju biti i financirani europskim novcem, najčešće kroz koprodukcije, jer to je način na koji mi stvaramo filmove u Europi. Osim toga, filmovi moraju biti dostupni u kinima, u čemu svakako i nominacija za LUX pomaže, jer je organizirano preko 500 projekcija u kinima u svih 27 zemalja članica EU-a. A, kao što znate, svi nominirani filmovi titlani su na jezike svih zemalja članica EU-a i zbog toga dobivaju i kinodistribuciju u svim tim zemljama, što je doista izuzetno.

NACIONAL: Tko su bili članovi žirija?

Široki spektar ljudi – od pobjednice, odnosno dobitnice Nagrade LUX prošle godine, a to je Jasmila Žbanić, kao i nekoliko izlagača iz Europe, koji dobro znaju kako će koji film funkcionirati s publikom. Zatim, što je posebno interesantno – u žiriju su bili i mladi ljudi iz različitih europskih zemalja unutar programa 27 Times Cinema, koji već 12 godina pruža priliku mladima iz zemalja članica EU-a da prošire svoje vidike na polju kinematografije. A i sam naziv 27 Times Cinema simbolički znači da mladi koji imaju dvadeset i nešto godina vole ići u kina i gledati filmove, i time ujedno predstavljaju 27 zemalja članica. Dvoje od njih bili su izabrani u žiri, kako bi mu pomogli u odabiru naslova koji su ušli u uži izbor. Oni su imali priličan utjecaj na konačni izbor.

NACIONAL: Što znači biti Europljanin?

Za mene to može značiti različite stvari. Za početak – to znači da ljudi žive i rade u Europi. Naravno, u Europi možete biti Europljanin i ako tu niste rođeni jer moderna Europa u svoja društva uključuje mnoge ljude koji nisu rođeni u Europi, ali su došli zbog dobrog razloga. Biti Europljanin uključuje i raznolikost jezika i kultura, kao i europsku baštinu. A uključuje, dakako, i zajedničke vrijednosti koje zajednički slavimo. Nažalost, te su vrijednosti često mrtva slova na papiru, koja se temelje na dugotrajnim sporazumima koje su potpisale različite vlade, no svjedočimo da te vrijednosti, koje su doista jedinstvene u cijelom svijetu, još uvijek trebamo braniti jer se suočavaju s različitim izazovima. Često ponavljamo da je jako dobro imati europsko zakonodavstvo, ali zakon sam po sebi ne znači ništa ako ga se ne implementira, odnosno ako se ne živi u skladu s njim.

Film ‘Close’ belgijskog redatelja Lukasa Dhonta osvojio je Nagradu publike LUX 2023. na svečanosti održanoj u Europskom parlamentu u Bruxellesu. FOTO: PROMO

NACIONAL: Na koji način pet nominiranih filmova reflektira te vrijednosti?

Mislim da ih odražavaju na doista sjajan način. Ovo je bila doista jaka godina kada su u pitanju nominirani za Nagradu publike LUX. Većina filmova govori o ljudskim pravima, o pravu na to da čovjek „bude svoj“. Iako to zvuči kao kliše, svi znamo da pravo na to da „budete svoj“ ne dolazi automatski i da ga se u mnogim zemljama u posljednje vrijeme nastoji osporiti. Baš zato je u ovim filmovima ta tema posebno naglašena, a redatelji su se svaki na svoj način o tome izrazili u svojim filmovima. Oni govore o ulozi i snazi pojedinaca koji se nalaze pred velikim izazovima i moraju napraviti teške odabire, kao i o načinu na koje se vlade određenih zemalja odnose prema prirodi, prema poljoprivredi koju se uništava te sukobima s pravilima i sustavom u koje ulaze ljudi koji žele sačuvati svoj način života i baviti se poljoprivredom na održiv i odgovoran način. Jedna od tema je i korupcija u društvu, koja je postala toliko suptilna da je zapravo više i primjećujemo. A to su teme koje su bliske gledateljima u svim europskim državama. Radi se o svakodnevnim događajima, razgovorima, reakcijama, koje potiču ljude na razmišljanje kako promijeniti stvari i što bi bilo ispravno napraviti.

NACIONAL: Kako ocjenjujete europsku filmsku produkciju nakon pandemije?

Europska filmska produkcija je, dakako, bila pogođena pandemijom, zbog mjera koje su bile na snazi, no rezultat filmova koji su napravljeni u tom razdoblju, a pogledao sam ih jako puno, zbog dodjele europske filmske nagrade, bili su izuzetni. Bilo je dosta prigovora diljem Europe zbog činjenice da su neka snimanja bila zaustavljena, ali to nije utjecalo na kvalitetu filmova. Zapravo, u tom su smislu to bile vrlo jake godine što se, dakako, odrazilo i na kvalitetu filmova koje smo pregledali kako bismo na kraju nominirali njih pet za Nagradu LUX.

NACIONAL: Već neko vrijeme jačaju desni populistički pokreti u EU, jačaju nacionalizam i neokonzervatizam, propituju se već stečena prava. Kako sve to utječe na europsku filmsku produkciju?

Kao prvo, ipak treba reći da Europu čine europske države. To što ljudi imaju drugačiji pristup ili gledaju na svijet iz različitih perspektiva, osobito onih kulturnih, to nije ništa novo. Smatram da to i jest smisao demokracije, da svatko može reći – vau, ovo je način na koji ja gledam na svijet i volio bih izazvati drugačija razmišljanja i o tome imati konstruktivnu raspravu! Mislim da je upravo to jedna od europskih vrijednosti koje slavimo. Naravno da isto tako vidimo da se tijekom vremena stvaraju progresivni pokreti, ali i reakcionarni pokreti, kao i da su vrlo često u dijalogu jedan s drugim. To je ono što se i inače događa u svijetu oko nas – bilo da se radi o politici ili izborima, ili o tome tko vodi razgovor u određenom trenutku. Čini mi se da živimo u vremenu u kojem smo, nakon nekoliko godina u kojima su se događale velike promjene i tijekom kojeg su se čuli zahtjevi za promjenom u EU te kritike sistema kakav postoji, svjedočili mnogim zanimljivim i plodonosnim raspravama. Naravno da uvijek ima rasprava koje otuđuju ljude, onih koji ne vide šumu od drveta ili onih koji ne znaju kuda zapravo žele ići. Neki žele promjene samo zbog promjena, a ne znaju zapravo zašto se to događa i tko od toga profitira, kao i hoće li njihov život zbog toga postati bolji. Međutim, mnogi ljudi u Europi, uključujući i one u kulturi i na filmu, vide da se stvari ne poboljšavaju, nego naprotiv – postaju još kompliciranije. Vraćajući se na vaše pitanje o tome kako sve to utječe na filmsku industriju – mislim da je vrijeme za zdravu raspravu o tome kuda bismo željeli ići, koje promjene predlažemo u industriji kada se radi o održivosti, raznolikosti, uključivosti, ili kada se radi o ulozi žena u filmskoj industriji. Koja je nažalost još uvijek prilično zapostavljena. Te su rasprave započele prije nekoliko godina i smatram da je jako važno da svi osjete kako su dio te rasprave i da je ne vode samo oni koji najviše viču i izražavaju svoja jasna stajališta nego i oni koji su tiši i koji su izgubili nit i ne znaju kamo zapravo idemo i zašto je to dobro ili nije.

NACIONAL: Mogu li se europski filmovi, i uz potporu Europskog parlamenta i potprograma Media, i uz koprodukcije, boriti s američkom filmskom produkcijom?

Vjerujem da mogu jer europski film ima svoju vlastitu snagu koja se odražava u filmskoj produkciji koja priča vrlo različite priče temeljene na različitoj tradiciji i kulturi te ima različite načine na koji se izražava. No ako to uspoređujemo s načinom na koji Amerikanci rade, odgovor bi bio ne. To nije samo pitanje distribucije nego i promocije i marketinga, u koji američka filmska industrija ulaže ogroman novac. Dakle to je i pitanje budžeta, kao i mogućnosti sinkroniziranja svega toga zajedno. Mi nastojimo promovirati europski film, ali još uvijek ima puno mjesta u Europi gdje ljudi dižu obrve i pitaju – a zašto je važno da promovirate svoje filmove, njemačke, švedske, francuske, hrvatske? Mislim da je jako važno poslati poruku da iza europskog filma postoji snažna podrška, a ona uključuje sve nacionalne kinematografije. To uključuje i pitanje gdje ćemo uložiti naš novac. A ja smatram da se ulaganje u promociju u Europi isplati. No tu još ima jako puno posla kako bismo osigurali da to krene u pravom smjeru. Pridružio sam se Europskoj filmskoj akademiji 2021. i primjećujem da je pandemija na tom planu odigrala određenu ulogu. Ljudi su se počeli buditi i shvaćati da način na koji su se stvari do tada radile i nije bio najbolji za budućnost. Vidim da postoji volja da se ubuduće strateški udruže snage kako bismo zajedno napravili više. Ne samo u smislu koprodukcija, koje odlično funkcioniraju, nego i oko promocije i distribucije filmova u Europi.

NACIONAL: Što kažete na kritike da su europski filmovi teški i dosadni za običnu publiku?

Čuo sam to i znam da postoje takvi stereotipi. No isto tako znam da takvi filmovi postoje i u američkoj i azijskoj kinematografiji, ali razlika je u tome da oni ne dolaze do nas u Europi i mi ne znamo za njih. Zato mi u Europi mislimo da su američki filmovi samo veliki zabavni blockbusteri, jer se uglavnom njih prikazuje u velikim europskim cineplexima. Oni sporiji, uvjetno teži filmovi, do nas ne dopiru. Činjenica jest da Europa ima različitu tradiciju proizvodnje filmova, ali nikako se ne slažem s tim da su europski filmovi teški i dosadni. Mi do sada jednostavno nismo imali šansu da razvijemo naviku gledanja tih filmova i da se u njima prepoznajemo. A razlog tome je da, osobito mlade generacije, često nemaju niti priliku gledati ih, u školi ih ne uče filmskoj kulturi, tih filmova nema na televizijama, a ako ih ima, onda se emitiraju kasno noću, kada se ljudi žele zabaviti. Dakle, u Europi ne postoji kultura distribucije, prikazivanja i gledanja europskih filmova. Ja duboko vjerujem da, kada osjetite da je nešto vaše i da govori o vašoj stvarnosti, problemima, željama, ako se radi o europskim pričama, onda to ima drugu težinu. Ako su europski filmovi dosadni, onda su i Europljani dosadni. A ja u to ne vjerujem. Način na koji to možemo preokrenuti, osobito kod mladih generacija, osobito tinejdžera, jest da ih zainteresiramo i naviknemo da počnu gledati europske filmove na vrijeme, da odrastu uz njih, počnu o njima pričati i raspravljati. Treba im omogućiti da ih oni sami otkriju, tako da za 20 godina više nećemo morati voditi ovaj razgovor.

NACIONAL: Ali sami ste spomenuli problem distribucije. Cineplexi ne prikazuju takve filmove. U Hrvatskoj ih se može vidjeti u mreži malih kina ili na festivalima. Pa kako onda natjerati cineplexe, kojima je profit najvažniji, da promijene svoju repertoarnu politiku?

Ako želimo učiniti europsku kinematografiju vidljivom, moramo gledati dalje od kinodvorana, za koje i dalje mislim da su najvažnija mjesta za gledanje filmova. No danas postoji puno više mjesta na kojima ljudi mogu konzumirati kulturu. Prije svega govorim o internetskim platformama i stoga smatram da europski film mora biti vidljiv na takvim mjestima. Veliki sam fan kina, volim ići u kina i želim ih promovirati na sve moguće načine, ali neću ograničiti svoj rad samo na promociju kina jer je u tom slučaju rat izgubljen. Ne možemo prisiliti mlade ljude da ponovo krenu u kina jer oni to neće baš tako lako prihvatiti.

NACIONAL: Kako unutar europske kinematografije stoji hrvatski film?

Ja dolazim iz sjeverozapadnog dijela Europe i gledam na film iz tog ugla. Hrvatski je film u europskom kontekstu prilično ugrađen u regionalnu filmsku produkciju – pri tome mislim na zemlje zapadnog Balkana. Ne mislim da tu postoje velike razlike u odnosu na slovensku, bosanskohercegovačku ili srpsku kinematografiju. Iako, mora se priznati da su bosanskohercegovački filmovi dobili puno međunarodnih nagrada posljednjih godina. Uostalom, Jasmila Žbanić dobila je Nagradu LUX prošle godine za „Quo Vadis, Aida?“ To trenutačno nije slučaj s hrvatskim filmom, koji je imao boljih godina. No mislim da unutar hrvatske kinematografije postoji puno zanimljivih i inovativnih inicijativa o tome kako raditi drugačije i kako doprijeti do publike, osobito one koja dolazi u Hrvatsku ljeti na praznike. Znam i da u Hrvatskoj postoji jedinstveni festival za ljude s invaliditetom Uhvati film, jedan od rijetkih u EU.

NACIONAL: Koliko su festivali poput Zagreb Film Festivala, Motovuna ili ZagrebDoxa relevantni u Europi?

Znam da su i Zagreb Film Festival i ZagrebDox vrlo aktivni. Spremam se ove godine prvi put posjetiti Motovun Film Festival, o kojem sam čuo jako dobre stvari. Dakle – bit ću tamo. Nažalost, do sada nisam posjetio Hrvatsku i jako se veselim što ću to napokon učiniti.