Neki od najvećih zaljubljenika u Zagreb nisu rođenjem Zagrepčani, pa tako ni Antun Gustav Matoš. Rodio se u Tovarniku 13. lipnja 1873. godine, ali već godinu dana kasnije dolazi u Zagreb kojem će posvetiti veliki dio svog opusa.

U dječačkoj dobi bio je veoma živahan i poletan, što ga je dovodilo u brojne nevolje. Školsku klupu kao gornjogradski gimnazijalac dijelio je sa Stjepanom Radićem i Vladimirom Vidrićem. Već je tada njegova buntovnost uzela maha. Ocjene su mu često patile zbog učestalih svađa s profesorima. Vidrić je Matoša iz tih dana pamtio po njegovoj ‘Dečki, idemo!’ koju je uvijek izgovarao u posebnom afektu na tadašnjoj Južnoj promenadi (današnjem Strossmayerovom šetalištu).

Učio je samo ono što ga je privlačilo i zanimalo, a ostalo je zanemarivao. U tim godinama čitao je samo o Shakespeareu i Hegelu, učio je francuski jezik i svirao violončelo. No, teoriju glazbe bi pritom potpuno zanemario. Ni tada, ni u kasnijim godinama, Matoš nikada nije skrivao svoje nezadovoljstvo hrvatskim zastarjelim obrazovnim sustavom. Gimnazijske dane napustio je isključenjem iz škole.

Matoš je imao buran život, još 1894. godine dezertira iz vojske tadašnje Austro-Ugarske te bježi u Srbiju. Nakon toga živi u Ženevi i Parizu, gdje piše svoja najznačajnija djela. Godine 1908. je pomilovan te se vraća u Zagreb gdje ostaje do smrti 1914. godine.