Antun Gustav Matoš rođen je u Srijemu, u Tovarniku, 13. lipnja 1873. godine. Bio je petak trinaesti. Školovao se u Zagrebu u Klasičnoj gimnaziji. Bio je ponavljač sedmog razreda iz predmeta hrvatski jezik, pa tada vjerovatno nitko nije ni slutio da će upravo on bitno revolucionalizirati jezik i uspostaviti nove pjesničke kanone hrvatske književnosti. U Beč je otišao na studije Vojnog veterinarskog fakulteta, ali ih nije završio. U vojsku je otišao 1893. godine, koju je sljedeće godine samovoljno napustio i otišao u Srbiju, u Beograd. Kao mladić preko ljeta je odlazio kod rođaka u Brezovicu i o tome je pisao u svojoj pripovijetki ‘Nekad bilo – sad se spominjalo’.

Po dolasku u Beograd zarađivao je tako što je držao instrukcije u obitelji Sarajevčić, a kod njih je tada i stanovao. Nakon toga se snalazio na razne načine. Jedno vrijeme je svirao violončelo u tamošnjim orkestrima. Onda je postao novinar, pa je pisao članke za „Pobratim“ i „Nadu“. Članci su bili vezani za kazališni i glazbeni život u Beogradu, kao i kritike mnogih tada aktualnih romana i priča. Ostao je zapamćen kao oštar kritičar. U kritikama ponekad nije štedio ni najbolje prijatelje ili cijenjene ličnosti.

Najbolji primjer njegove oštre književne kritike je vezan za roman „Hajduk Stanko“ pisca Janka Veselinovića. Matoš je napisao članak u kome žali što je morao pročitati roman „Hajduk Stanko“ do kraja, a pisca još više žali jer je morao napisati tih 456 strana. Inače, Janko Veselinović je bio jedan od Matoševih najboljih prijatelja. Ostala je zabilježena njegova rečenica: „U literaturi prijatelja nemam, niti ga trebam“. Do kraja života ostao je vjeran ovom svom postulatu.

U Beogradu se Matoš družio sa brojnim književnicima, novinarima i glumcima. Pored spomenutog Janka Veselinovića, još vrijedi spomenuti Milovana Glišića i Stevana Sremca. Tadašnji beogradski umjetnici, tako i sam Matoš, redovno su se okupljali u kafani „Dardaneli“ u kojoj su pisali, čitali svoja djela, te razmjenjivali ideje, kritike ili samo upotpunjavali svoje slobodno vrijeme. Matoš je u Beogradu ostao tri godine, a onda ga 1899. godine životni put vodi u Pariz.