MATKO TREBOTIĆ, slikar, grafičar, scenograf i skulptor, jedan od najvitalnijih umjetnika na likovnoj sceni, od Sveučilišta u Splitu primit će počasni doktorat za doprinos hrvatskoj umjetnosti. Trebotić radi više od pola stoljeća i izlagao je na više od 150 samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu

Matko Trebotić (Milna na Braču, 1935.), istaknuti slikar, grafičar, scenograf i skulptor, jedan je od najvitalnijih umjetnika na hrvatskoj likovnoj sceni. U Splitu je završio Klasičnu gimnaziju, a 1961. diplomirao je arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu. No već krajem šezdesetih godina prošloga stoljeća, nakon prve samostalne izložbe 1968., shvatio je da je njegov pravi poziv likovna umjetnost, a ne arhitektura. O Trebotiću su napisane brojne opsežne monografije na hrvatskom, njemačkom i engleskom jeziku te snimljeno nekoliko dokumentarnih TV filmova. Matica hrvatska objavila je 2008. knjigu “Trebotić u zrcalu kritike 1968.-2008.”, sa 60 izabranih kritika i eseja domaćih i inozemnih povjesničara umjetnosti i kritičara. čime se može pohvaliti malo koji hrvatski umjetnik.

Idućeg tjedna, 15. lipnja, Sveučilište u Splitu uručit će mu počasni doktorat za cjelokupni doprinos hrvatskoj umjetnosti. Tim povodom Matko Trebotić dao je intervju Nacionalu.

NACIONAL: Počasni doktorat veliko je postignuće u karijeri jednog umjetnika. Neki smatraju i da ima veću težinu od svih nacionalnih nagrada za životno djelo koje ste već dobili. Slažete li se s time?

Svaka nagrada vas, normalno, veseli, pogotovo ako dolazi od sveučilišne zajednice mojeg Splita, čiji je Senat na prijedlog Filozofskog fakulteta i Odsjeka za povijest umjetnosti jednoglasno, bez suzdržanih glasova, dodijelio to priznanje. Pored više od dvadesetak nagrada i odličja koje sam do danas dobio, ovo je sigurno najvažnije, ali i najdraže – ne umanjujući jasno time sva dosadašnja priznanja pa ni tri nagrade za životno djelo.

NACIONAL: Koji je bio prijelomni trenutak za vašu inozemnu karijeru? Tko vas je prvi od kustosa prepoznao?

Prijelomne su sedamdesete godine prošloga stoljeća, kada je moje djelo prepoznato od kustosa i vlasnika nekih renomiranih njemačkih i europskih galerija. Te su me galerije i njihov sustav kustosa svesrdno podupirali i izlagali u svojim izložbenim prostorima. Prva je bila galerija Heimeshoff u Essenu gdje sam redovito izlagao od 1971. do 1996., zatim Edition Kröner Galerie u Düsseldorfu, Münchenu i Zürichu. Onda je tu bila važna i galerija Junior s izlagačkim prostorima u Goslaru, Kopenhagenu, Düsseldorfu, Nürnbergu pa na kraju i u Parizu i Beču. Kao šlag na torti pojavila se tada osnovana nova galerija Advance Agency for Modern Artists iz Düsseldorfa, u kojoj je prva izložba bila upravo moja, s prostornom instalacijom „Zemlji zemlje moje“ – možda prvi land-art u Hrvata. Tu mi je izložbu omogućio i financirao prijatelj i vlasnik agencije Peter Lüchau, kolekcionar, mecena i galerist. S agencijom sam potpisao višegodišnji ugovor s pravom otkupa svih mojih artefakata i stalnim pritokom novca na račun kako bih mogao sustavno i djelatno raditi svoj art. Tom performansu tada u Düsseldorfu, uz brojnu domaću publiku, bili su prisutni Goranka i Edo Murtić, kao i Igor Zidić, autor moje prve monografije na njemačkom jeziku, koja je u sklopu tog performansa bila predstavljena njemačkoj publici i kolekcionarima. Nažalost, tu za svakog umjetnika idealnu suradnju prekinula je iznenadna smrt mojeg prijatelja mecene, značajnog podupiratelja moje umjetnosti. Još bih napomenuo da su sve spomenute galerije surađivale i izlagale djela umjetnika kao što su Heinz Mack, Günther Uecker, Henry Moore, Alfred Hrdlicka, Michelangelo Pistoletto, Antoni Tàpies, Juan Miró, Victor Brauner… da nabrojim samo neke. Naravno da je takvo ozračje na neki način osvijetlilo moje djelo i način razmišljanja o umjetnosti.

NACIONAL: Cijeloga života stvarate kao samostalni umjetnik, nikada se niste borili za neko klasično radno mjesto, profesuru. Trudili ste se biti po strani u tom smislu. Smatrate li da je to jedina prava mjera vrijednosti jednog umjetnika, da opstane samo od plasmana svojih djela, a ne od sinekure?

Od prestanka rada i razdruživanja u arhitektonskom birou A.A.A. u Essenu, gdje sam bio mlađi partner, upisao sam se na kultnu Folkwangschule u Essenu-Werdenu kao majstor-đak dekana i slikara Hermanna Schardta. Ostao sam tamo dva, tri semestra da bi me zov galerija odveo u izlagačke vode diljem Europe i šire. Tako do danas mogu nabrojiti više od 150 samostalnih izložbi u nas i inozemstvu. Poslije napuštanja arhitektonskog biroa više nikada nisam imao radno mjesto, redovita mjesečna primanja, docenture, profesure, nikakve sinekure! Moja obitelj i ja živjeli smo „od rada mojih ruku“, da rečem po splitski, citirajući jednog davno umrlog splitskog slikara Milana Tolića: „Preživili smo od mog pinela“. Pedagoški rad nije me nikada zanimao iako sam imao takvih ponuda. Veselila me sloboda u četiri zida svog art-studija koji je uvijek, i u Njemačkoj i u Splitu, bio pored stana, tako da se nikada do „radnog mjesta“ nisam trebao voziti automobilom. To je zapravo bila moja dugogodišnja samoizolacija – ne radi aktualnog koronavirusa – nego samoizolacija u traženju ljudskih i umjetničkih sloboda. Stalno zaposlenje nije bilo moj „đir“.

NACIONAL: Je li to razlog što vas neki naši umjetnici ne vole, kao da im sa svojom domaćom i inozemnom karijerom mašete ispred lica?

Govorite da me neki kolege ne vole, pa što? Zašto bi me i trebali voljeti? Ako stvarno ima takvih, neka uživaju u tome ako im to predstavlja zadovoljstvo jer je to više njihov nego moj problem. A propos toga, imam doma u Splitu jednu malu zbirku slika i skulptura dragih kolega do kojih sam došao zamjenom radova. Nije bog zna što, ali ipak veseli, zato bih nabrojao njihova imena: Anatol Herzfeld, Joseph Beuys, Fritz Schwegler, Karl Krug, Edo Murtić, Nives Kavurić Kurtović, Miroslav Šutej, Vasko Lipovac, Vladimir Veličković, Jože Ciuha, Jure Žaja, Gorki Žuvela, Ivo Šebalj, Antun Masle, Vojin Bakić, Hrvoje Šercar, Vasilije Jordan, Mersad Berber, Ivica Šiško, Antun Motika, Josip Škerlj, Jakov Pavić, Ambrozije Testen, Josip Botteri stariji – i crtež Tartagliina buketa… Uz taj buket veže me jedno sjećanje na velikog umjetnika. U siječnju davne 1977. godine pisao mi je Tartaglia iz Zagreba u Düsseldorf: „Dragi prijatelju, kako vidim, imate još ovu pozitivnu karakteristiku, a to je dva T u prezimenu kao Tintoretto, Titian, Tartaglia, Theotokópulos. Vaš Tartaglia.“ Još danas ljubomorno čuvam to pismo. Sigurno su komparacije pretjerane, ali bilo je lijepo to čuti i pročitati. Ovime bih završio odgovor na vaše pitanje o „kolegama“ koji me navodno ne vole.

NACIONAL: Je li vam danas žao što vas nikada nisu pozvali da predajete na nekoj našoj likovnoj akademiji? Promatrajući vas godinama sa strane, čini mi se da biste bili odličan metodičar, volite mlade ljude, nikada niste bili škrti u prenošenju znanja i ideja?

Pa, znate, nije mi žao jer, kako već kazah, moj odabir je bio art-studio, mir ateljea, a iz njega uzbudljiva putovanja Europom i svijetom s izložbama, ali u traženju novih saznanja i obzora; tražeći i proučavajući, da tako kažem, zidni kamen raznih izvora i raznih gomila, da bi izgrađena gomila na kraju bila samo moja bračka, dalmatinska i hrvatska. Ne bi bilo pošteno predavati mladima kada to ne bih radio punim plućima i srcem. Ali kada mi neki kolege dovedu studente u moj atelje, s njima razgovaram cijelim srcem i dušom! Baš guštam u takvim susretima. Drago mi je i što na moje izložbe posljednjih godina dolazi sve više mladih umjetnika i kustosa.

NACIONAL: Koliko vam je u životu odmogla ili pomogla politika?

Prvo bih rekao da nikada, ama baš nikada, nisam bio član političke stranke ili partije. Živio sam apolitično ako se izuzme moj angažman u splitskoj Zelenoj akciji, kojoj sam bio jedan od osnivača. Kada su došli prvi izbori, neki su se članovi politički angažirali i dospjeli u Sabor. Ja sam s nekima koji se nisu stranački angažirali istupio iz pokreta, s katedralnim župnikom don Cvitkom. Moj jedini „politički“ angažman bio je početkom devedesetih kada sam odlučio ostati u Splitu s malim sinom i ženom, pored stana i ateljea u Düsseldorfu. Nije to bilo neko herojstvo, nego čisti stav prema pitanju gdje pripadam i gdje mi je dom. A u dvor toga doma pala je granata s razarača „Split“. Šteta je bila veća, pored straha, uz razbijene prozore i fasadu. Još se neki od nas sjećaju punih vapora prema Italiji i Zapadu.

‘NIJE MI ŽAO što nisam predavao na akademiji. Moj odabir je bio mir ateljea, a iz njega uzbudljiva putovanja Europom i svijetom s izložbama, ali i traženje novih saznanja i obzora’

NACIONAL: Koja poznanstva s našim ili inozemnim umjetnicima pamtite? Tko je od njih utjecao nas vas u kontekstu razmišljanja o slikarstvu, umjetnosti, životu?

Imao sam priliku i sreću upoznati dvojicu klasika svjetske umjetnosti. Kada sam 1977. u Rimu imao samostalnu izložbu u galeriji Il Grifo, upoznao sam velikana nadrealizma Giorgia de Chirica. Sastajao sam se s njime nekoliko puta na kapučinu za vrijeme tog mojeg boravka u Rimu. Govorio je dobro njemački i udvarao se tada mojoj mladoj supruzi. Drugo je bilo poznanstvo i suradnja s mojim susjedom u Düsseldorfu, karizmatičnim Josephom Beuysom osamdesetih godina prošlog stoljeća. To mi je poznanstvo mnogo značilo u vlastitom poimanju i produbljivanju spoznaje o suvremenoj likovnoj umjetnosti. Još bih spomenuo jednog našeg velikana, slikara Emanuela Vidovića, kojeg nisam osobno poznavao, ali ga se sjećam kao uspomene iz djetinjstva, kada bih ga sretao na putu u školu Varoš – dostojanstvena starca sa sijedom bradicom i šeširom široka oboda – ni ne sluteći tada da će mi biti jedna od vodilja poimanja likovne umjetnosti! Jedan je od najdražih i najcjenjenijih umjetnika, najveće ime hrvatske likovnosti između dvaju svjetskih ratova.

NACIONAL: Za čime najviše žalite, što niste realizirali ili otišli u nekom drugom smjeru?

Žalim za nekim nerealiziranim prostornim projektima kao što je „Tloris i crvena vertikala“ – predstavljen javnosti 2013. godine u Meštrovićev kašteletu u Splitu, potom 2015. – 2016. pred Galerijom umjetnina u Splitu tijekom moje velike izložbe – a da nikada nije ugledala svjetlo dana na nacrtom predviđenu mjestu na Zapadnoj obali, zahvaljujući nečinjenju gradske uprave na čelu s tadašnjim gradonačelnikom. Od svega lijepog – jedno veliko ništa!

NACIONAL: Jesu li Dalmacija i Split ipak idealne mjere svih stvari, plemeniti prostor za život i stvaranje, bez obzira na živopisni mentalitet?

Točno je tako. Moj Split i moj Brač koordinate su moje umjetnosti i mojeg života. Tu je moj dom, moj refugium u kojem se jedino osjećam dobro i sretno; tu mi je obitelj, prijatelji… tu su moje djetinjstvo, mladost, uspomene… Putovanja svijetom samo su naznake prolaznosti i podcrtavanje svih mojih duhovnih i životnih obzora u ovome kanalu, poveznici Splita i Brača.

NACIONAL: Što ćete predstaviti na izložbi u Sveučilišnoj galeriji Vaska Lipovca 15. lipnja?

Prema koncepciji kustosa izložbe Branka Franceschija, izložit ću recentna djela, nastala 2019. i 2020., u danima korone i samoizolacije, kao jedan otisak tog životnog i egzistencijalnog trenutka. Izložbu prati esej Enesa Quiena koji prvi put piše o mojem djelu. Radujem se što ću Splitu pokazati nova, još neizlagana djela.