U komediji ‘’Marginalci’’ redatelja Ljubomira Kerekeša, koja je premijerno izvedena prošlog tjedna, igra i 36-godišnji glumac zagrebački Matko Knešaurek. Osim filma, Knešaurek igra i u kazalištu, i to kao Gaston u vrlo uspješnom mjuziklu ‘’Ljepotica i zvijer’’ u režiji i koreografiji Lea Mujića, koji u Lisinskom ponovno igra u prosincu.

Matko Knešaurek rođen je 1986. Nakon Klasične gimnazije u Zagrebu i glazbene škole – smjer gitara – 2009. diplomirao je glumu i lutkarstvo na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Igrao je u serijama, filmovima te nastupao u brojnim predstavama raznih produkcija. U zagrebačkom Gradskom kazalištu Komedija već je ostvario veliku ulogu – Harryja u mjuziklu ‘’Mamma Mia!’’.

NACIONAL: Upravo je održana premijera filma ‘’Marginalci’’ redatelja Ljubomira Kerekeša, kako je došlo do vaše suradnje, do uloge Frica?

S Kerekesh teatrom surađujem već šest godina, otkad sam s Janom Kerekešom snimao seriju ‘’Zlatni dvori’’. Jan i ja smo se zbližili i odigrali smo nekoliko predstava zajedno. Rekao mi je da bi njegov otac, koji je dugo pisao tekst za predstavu ‘’Pokopaj me nježno’’, želio da ja igram. Pristao sam, kao i Mijo Pavelko, Draško Zidar i Goran Koši i napravili predstavu koju igramo već godinama i zaista je kazališni hit. Po toj predstavi ‘’Pokopaj me nježno’’ snimat će se film. I tako smo krenuli sa suradnjom na nekoliko predstava, ‘’Bibi Bubi’’, ‘’Imovina’’ i Jan mi je prije godinu dana rekao da Ljubo puše scenarij za ‘’Marginalce’’, a taj je film isto tako nastao iz predstave. Ta predstava ‘’Skupština’’ je veliki, najveći hit Kerekesh teatra, igraju Ljubo, Draško Zidar, Mijo Pavelko, stara ekipa. I tako mi je Jan rekao da njegov otac piše ulogu za mene i eto, u filu igram vatrogasca Frica. Genijalna uloga! To je potpuno drugačije od bilo čega što sam igrao, taj način govora, takav karakter. Imali smo dosad dvije premijere, varaždinsku i zagrebačku, ljudi su jako dobro prihvatili film, oduševljeni su zato što se bavi tematikom koja je zaista svima bliska – da smo svi mi marginalci. Ljudi shvaćaju da taj jednostavan život koji svi mi vodimo, i ljudi iz grada, ali i ljudi sa sela, u periferiji, zapravo je realan život. Nije to ono što gledamo na ekranima, da su svi bogati i troše puno novca. Naš život je baš posve drugačiji od toga, a sačinjavaju ga ljudi koji žive jednostavno. Moram reći da Ljubomiru i ekipi filma skidam kapu jer nisu, naime, dobili ni jednu kunu od HAVC-a.

NACIONAL: Kako su to uspjeli?

Kao i prvi film, ‘’Ufuraj se i pukni’’, sve su isfinancirali sami. Kao i ‘’Marginalce’’. Samo na toj činjenici im čestitam jer snimiti film bez ičije financijske pomoći, ali i plasirati ga po kinima, dakle raditi distribuciju. To ne može svatko.

NACIONAL: Zanimljivo je da ćete vi glumci iz filma u 20-ak dvorana odnosno gradova gledati film s publikom, družiti se s njima. To je nešto posve drugačije.

Da, ekipa filma ima ideju da na što više projekcija dođu oni glumci koji mogu, da bi se družili prije projekcije, popili piće, razgovarali s gledateljima, da ‘’cvikaju’’ karte. Jan i Ljubo žele ljudsku interakciju i to me strašno veseli.

NACIONAL: Koliko je vama to važno kao glumcu?

Strašno važno! Meni su ljudi, publika, ono zbog čega ja radim svoj posao. Ja ga ne radim zbog milijuna, slave, zato da me prepoznaju na ulici. Ne, ja radim to zato da bi ljudi koji dođu pogledati film ili predstavu u kojoj igram budu sretni, zadovoljni, da ih zabavim, opustim, oraspoložim, da maknu brigu iz glave. Da shvate da kao glumac nisam neko božanstvo, već običan čovjek koji voli svoj posao.

NACIONAL: Radnja filma prati, naravno, situaciju u hrvatskom društvu, koja nije nimalo lijepa. Okruženi smo lošim stvarima, ponajviše nepravdom i korupcijom, o tome se mora razgovarati. Koliko je vama kao glumcu važno o tome pričati kroz film, ukazivati na te stvari, iako kroz šalu?

U svakoj je šali pola istine. Od pamtivijeka se ljudi bore protiv nepravde, protiv klasne podjele. Nažalost živimo u svijetu u kojem bogati postaju još bogatiji, a siromašni skapavaju od gladi. Čak se ne moramo doticati politike, vlada, Europe ili svijeta, vratimo se na odnos bogati – siromašni. Kako oni koji imaju ne samo za sebe već i za 50 puta toliko, nemaju potrebu s nekim to podijeliti, nekome nešto dati. Neki dan sam baš u Forbesu pogledao koliko je milijardera na svijetu – 2310. Od toga ‘’najsiromašniji milijarder’’ ima 22 milijarde dolara ili eura, ne znam više koja je valuta bila u pitanju. Zamislite situaciju da se svih njih 2310 sastane, odrede neku zemlju koja stvarno treba pomoć, primjerice u Africi, i da svatko od njih izdvoji deset milijuna. I sad deset milijuna puta 2310, dobila bi se velika cifra. Ali nitko od njih nema taj osjećaj da bi se to trebalo ili moglo napraviti. Ne shvaćaju da bi napravili dobro djelo, da bi im se vratilo na lijep način jer sve se lijepo vrati kad-tad, u to čvrsto vjerujem. Žao mi je da ljudi tako ne razmišljaju. I onda se javlja potreba da se kroz filmove ili serije, predstave, to pokušava osvijestiti, da se pokuša doći do onih koji o tome odlučuju. Ali ne može se to riješiti, to je donkihotovska borba s vjetrenjačama, to ne dođe do onih do kojih treba doći.

NACIONAL: Puno ste radili ispred kamere, snimili dosta serija, evo i četvrti film. No u posljednje vrijeme ipak ste se posvetili kazalištu, i to mjuziklu. Igrate u dvama hitovima, najprije ste dobili ulogu u ‘’Mamma Miji!’’, a najnovija uloga Gastona u ‘’Ljepotici i zvijeri’’ donijela vam je hvalospjeve. Zašto mjuzikl, kako je došlo do uloge u ‘’Mamma Miji!’’?

Od malih nogu sam radio spačke, zafrkavao sve oko sebe, a to se nastavilo i u osnovnoj i srednjoj školi. U srednjoj me, sad već pokojna, profesorica povijesti pitala zašto se ne bih okušao u glumi pa sam je u čudu gledao. Nikad prije nisam ni pomislio na to, nisam išao na dramske radionice, a da ne kažem da u srednjoj školi nisam otišao ni na jednu predstavu. Nije to nešto za pohvaliti se, ali iskren sam. Ali ipak sam otišao na prijamni ispit na Pravni fakultet, i kako nisam prošao u Zagrebu, otišao sam u Osijek i završio sam dvije godine prava. Tada mi je moja draga kolegica Marta Bolfan rekla da dođem na prijamni za glumu i lutkarstvo na Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku, nagovarala me neko vrijeme i tako sam došao i prošao, bio sam drugi na listi. Nazvao sam roditelje i rekao im da ne bih nastavio pravo, već da bih pokušao glumu. Mama je plakala, posebno zato što sam rekao da ću studirati u Osijeku.

A kako je došlo do toga da se okušam baš u mjuziklu? Osim što cijeli život nešto pjevam, nimalo ozbiljno, završio sam osnovnu i srednju muzičku školu, dakle imam glazbeno obrazovanje. Nakon akademije došao sam na audiciju za ‘’Mammu Miu!’’, ali nisam baš imao veliko samopouzdanje.

Matko Knešaurek kao Gaston u ‘Ljepotici i zvijeri’ i Harry u ‘Mamma miji!’. FOTO: Ines Novković/Komedija

NACIONAL: Zašto?

Ne znam, takav sam tip valjda, karakterno sam malo povučeniji. Trebalo je vremena da se malo otvorim, a to otvaranje se napokon dogodilo ulogom Gastona u ‘’Ljepotici i zvijeri’’, kad su mi i kolege rekli da je to ono što su čekali kad sam ja u pitanju. Dakle, na audiciji za ‘’Mamma Miu!’’ bili su dirigent Dinko Appelt i redatelj i koreograf Igor Barberić, otpjevao sam ono što sam mislio da bih dobro igrao – ulogu Skyja. Ali Appelt mi je dao note za Harryja i tako sam ja, eto, odmah nakon što sam otpjevao song dobio ulogu. Noge su mi se odsjekle. Odlično je to iskustvo, imali smo 200 i nešto izvedbi, od toga sam ja oko polovicu otpjevao. Igrao sam i u ‘’Alphoncine’’ i onda je moja supruga vidjela da se održava audicija za ‘’Ljepoticu i zvijer’’. Prepao sam se toga, jer kad cijeli život imate nisko samopouzdanje, treba vam vremena da otpustite kočnice. Ja imam skoro dva metra i sto kilograma i ljudi ne očekuju da ću, kad stanem na pozornicu, biti kao mali miš, nego da ću biti div. I na audiciji sam, odmah nakon što me redatelj i koreograf Leo Mujić vidio i čuo, dobio ulogu Gastona. Na probama sam se prvih mjesec dana mučio.

NACIONAL: Zašto?

Nisam znao kako ispoljiti osjećaje. Imao sam određeni sram u sebi, sram da će sve što radim biti pretjerano, da neće valjati. I onda sam obavio prekrasne razgovore s kolegama iz Komedije koji igraju u predstavi – Dražen Bratulić, Danijela Pintarić, Đani Stipaničev, Renata Sabljak, Ervin Baučić, Igor Mešin – i svi su mi oni rekli da sam dobar, ali da mogu još puno više dati. Takvi razgovori trajali su punih mjesec dana, a oni su me sve više ohrabrivali i davali mi snagu. Zahvalan sam im na tome, ne događa se često da su kolege zaista kolege, da te tako podržavaju. I na jednoj probi, dakle mjesec dana od početka rada, odjednom se dogodio ‘’klik’’. Rekao sam si da sad jednostavno moram dati sve što imam. Probe su pred cijelim ansamblom, pred baletom, svatko tko je izvođač mora imati izrazito veliko samopouzdanje da prizna da je pogriješio i da ide ponovno. Ja do tog trenutka nisam bio takav, nisam bio spreman priznati da sam pogriješio. Ali sve se promijenilo tom jednom probom, kad sam prvi put doživio da mi cijeli ansambl – svi glumci, cijeli balet, redatelj Leo Mujić – na probi zaplješću. Meni su se u tom trenutku oči napunile suzama i pustio sam sve svoje sumnje, otpustio kočnice i prepustio se uživanju. Tada je nastao moj Gaston. Da ne govorim da mi najveću podršku daje Fabijan Pavao Medvešek, glumac koji isto tako igra Gastona, mlađi je od mene, ali eto osjetio je da mi treba podrška. Kad imam takvu ekipu, takve ljude oko sebe, onda se s guštom radi predstava. Veselim se novim predstavama u prosincu u Lisinskom, znam da može biti samo bolje.

‘Da opet dođe do pandemije, ne znam kako bih preživio. Da zatvore kazalište, ja nemam što jesti’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Što ste iz ovog iskustva naučili o sebi?

Naučio sam jednu veliku stvar, a to ima veze s mojim odgojem. Odgojen sam jako strogo, uvijek su se tražili rezultati. Kad nisam dostavio rezultate uvijek sam slušao ‘’to nije dovoljno, to treba biti bolje’’. Na neki način, kad to slušaš od malih nogu, to ti uništi samopouzdanje. I onda se dogodi ovakva prekretnica – uvijek kažem da se stvari dogode s razlogom i onda kad se trebaju dogoditi. Ne mogu biti frajer kakav je Gaston, moja potpuna suprotnost – egomanijak, voli sebe i samo sebe na ‘’entu’’ potenciju, uvjeren da je najljepši, najpametniji, najjači, sve ono što ja za sebe ne mislim. Ali morao sam početi vjerovati u to ne bih li ga uvjerljivo mogao prikazati. Ali razgovori s Mujićem, Appeltom i Krešom Batinićem učinili su transformaciju u meni. Shvatio sam da ja to mogu. Netko to shvati s 36, kao ja, netko nakon akademije s 22, a netko nikad. Svaki bi glumac trebao u sebi imati dozu samokritike.

NACIONAL: Je li trema bila veća kad ste trebali na scenu izaći kao Gaston, nego ikad prije?

Apsolutno! Moram vam reći, ‘’čuka’’ mi je kucala 120 na sat, tresao sam se. Bilo je tako i kod ‘’Mamme Mie!’’, ali uloga Gastona donijela mi je samopouzdanje pa je to ipak nešto drugačiji osjećaj. Baš mi je rekla Renata Sabljak da jedva čeka ‘’Mammu’’ da vidi Harryja. Uloga Gastona donijela mi je mentalno, duhovno i emocionalno sazrijevanje. To je jako važno jer čovjek shvati što je i tko je, što može i što ne može. A u ogledalu su mi kolege i publika. Kad dobiješ stajaće ovacije u Lisinskom, onda je to nešto posebno. Nisam znao što da napravim u tom trenutku. Ali ništa ne bih uspio bez svojih divnih kolega. Cijenim kad mi netko u lice kaže da sam pogriješio, onda znam da je iskreno i da je to sa željom da mi pomogne. Lijepo je kad te netko pohvali, svatko voli čuti da je dobar u nečemu, da je nešto dobro napravio. Puno je češća situacija da ti kolege ne žele reći da si napravio dobar posao, ili zbog jala ili zbog ljubomore, ne znam zbog čega.

NACIONAL: Kad smo kod mjuzikla, u Zagrebu je jako cijenjen, jako ga publika voli, ima dugu povijest izvođenja i, ono što je najvažnije, igraju popularni i atraktivni naslovi koje izvode sjajni glumci. Međutim, ti glumci u Hrvatskoj se ne mogu obrazovati za mjuzikl, što samo potvrđuje koliko su talentirani. Možda se zato svi međusobno tako bodre. Kako ste se snašli u tome svemu, pjevanje, gluma, ples?

Idem od sebe. Slušao sam ljude koji to znaju rade. Ja sam tip osobe koja će reći da ne znam plesati, da pjevam pod tušem, i to dobro, i da glumim prosječno. I sad mi pomozite da to na nešto sliči. I onda ljudi vide da sam skroman i da želim naučiti od nekih koji to rade 20 godina. I onda dođem do nekog nivoa, kad dobijem pljesak, ovacije, i shvatim da ja to mogu. Ali znam da sam tek na početku. Drago mi je da ste spomenuli temu edukacije jer o tome se treba pričati. Žao mi je što nemamo školu za mjuzikl, akademiju. Danas, ako si glumac, ne možeš dobiti ‘’sve odjednom’’, cijeli paket, a to je iznimno važno, potrebno je takvo nešto jer ima puno talentiranih ljudi koji bi u tome bili izvrsni.

NACIONAL: Bila sam uvjerena da ste, nakon ovih uloga u dvama ‘’velikim’’ naslovima, primljeni u ansambl Komedije, ali niste. Kako vam je kao samostalnom umjetniku? Neki mi kažu da bi ih ansambl ‘’začahurio’’, da nisu skloni tome da igraju s istim glumcima na istome mjestu, a da im status slobodnjaka omogućuje veću kreativnost. No, naravno, sigurnost stalnog prihoda je sigurno veliki plus, kako vi na to gledate?

Naravno da je stalno zaposlenje sigurnost, u našem poslu ponajviše i s gledišta psihičkog aspekta, osjećaja sigurnosti. Vremena su zaista nepredvidiva, a sukladno tome i sam obujam honorarnog posla. Dugo se već pokušavam zaposliti u Komediji, ali eto iz nekog razloga to se još nije izrealiziralo.

NACIONAL: Zašto?

Pa mislim da na to pitanje svatko zna odgovor. Očito u nekim sferama našeg društva rad, trud i znanje i nemaju neku istaknutu vrijednost. Kada bi se zaista prave vrijednosti cijenile, mislim da bi nam svima zajedno bilo ljepše… Ali eto, puno toga negativnog je uzelo maha, kao što imamo priliku vidjeti svakoga dana. Egzistencijalna sigurnost jako mi je važna. Da opet dođe do pandemije, ne znam kako bih preživio. Da zatvore kazalište ja nemam što jesti, doslovno to mislim.

NACIONAL: Kako vam je bilo tijekom pandemije?

Tijekom pandemije, kao i većini, period je života koji bismo svi zasigurno htjeli što prije zaboraviti iz više razloga. Psihički, fizički i financijski definitivno izazovan period. Ali vodim se izrekom ‘’štedi kada imaš’’ pa se i to preguralo. Izvučeš maksimalno pozitivno što možeš iz svake situacije, a to je da sam mogao biti potpuno posvećen svojoj najdražoj glavnoj ulozi, a to je uloga oca. Iskušao sam se, naravno, u to vrijeme i u drugim stvarima jer nisam tip koji sjedi doma i kuka. Radio sam i kod punca u firmi za iznajmljivanje skela, mogu reći da sam ugodno bio iznenađen kako mi ide! Ima čari u tim egzaktnim zanimanjima. Jako volim rad s rukama. Izrada s drvom, kamenom, keramika mi je strast. Čak sam upisao i školu keramike da upotpunim znanje, a tko zna što se može izroditi iz toga…