Zagrebački bariton Matija Meić od 24. kolovoza u Državnom kazalištu Braunschweig pjeva grofa Lunu, naslovnu ulogu Verdijeve opere ‘Trubadur’

Ulogom grofa Lune u operi „Trubadur“ Giuseppea Verdija, na otvorenoj sceni u sklopu prestižnog Staatstheatera Braunschweig, 38-godišnji hrvatski bariton Matija Meić ponovno je u fokusu operne javnosti. Premijera je 24. kolovoza.˝Meić je jedan od najboljih i najtraženijih opernih pjevača, a debitirao je još kao student 2010. u HNK-u u Zagrebu kao Levi u Zajčevoj operi „Nikola Šubić Zrinski“. Rođen je u Zagrebu, a nakon diplome na Konzervatoriju za glazbu „Blagoje Bersa“ započeo je vokalno usavršavanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Giorgia Suriana.

Debitirao je u Gärtnerplatztheateru 2015. kao Guglielmo, a već u sezoni 2016./2017. postao je član ansambla te cijenjene minhenske kazališne kuće. Uoči premijere „Trubadura“ Matija Meić dao je intervju Nacionalu.

NACIONAL: U Kazalištu Braunschweig premijerno će za koji dan biti izveden Verdijev „Trubadur“, u kojem pjevate glavnu ulogu, grofa Lunu. Kakva su vam iskustva s tom operom i tom ulogom?

Grofa Lunu sam gotovo u cijelosti koncertno već pjevao na ljetnom festivalu u Cresu 2017. pod umjetničkim vodstvom prof. Simona Dešpalja. Tercet iz prvog i ariju iz drugog čina također sam koncertno pjevao više puta. No moje iskustvo s tom operom na sceni seže još u dane kad sam pjevao u opernom zboru u HNK-u Zagreb, pa mogu reći da operu jako dobro poznajem.

NACIONAL: Što vam je u fokusu u pripremi za Lunu? To je karakteran lik, ljubomora i strast glavne su mu odlike. Što je potrebno kako bi se to pokazalo?

To je uloga koja zahtijeva bipolarnu narav, kako pjevački tako i glumački. Za razliku od nekih drugih Verdijevih baritonskih uloga, Luna nema veliki luk razvoja lika, nego obiluje brzim promjenama raspoloženja, od mladenačke zanesene zaljubljenosti u Leonoru do rabijatnog i beskompromisno agresivnog ponašanja prema Manricu. Lunu se vrlo često prikazuje kao militarističkog agresivca čija mržnja prema neprijatelju zasjenjuje njegovu ljubav prema Leonori, pretvarajući ga u gotovo silovateljskog nasilnika sličnog Puccinijevom Scarpiji. No u ovoj produkciji odlučili smo se za drugačiji pristup. U suradnji s redateljem Janom Eßingerom i dirigentom Srbom Dinićem željeli smo Lunu primarno prikazati kao mladog zaljubljenog plemića čiji je glavni fokus osvajanje Leonorine naklonosti, a agresivnost prema Manricu i Azuceni dolazi iz cjeloživotnog opterećenja koje obiteljska prošlost stavlja na njegova leđa.

NACIONAL: Kako je došlo do toga da nastupite u ovoj produkciji? Ovo je nastup na otvorenom. Sigurno je drugačije pjevati vani, imate li posebne pripreme?

Do angažmana je došlo na uobičajen način: kontaktirala me je moja agencija s prijedlogom za sudjelovanje jer su se datumi proba i predstava savršeno uklapali u moj postojeći raspored te sam, nakon što su me redatelj i dirigent „odobrili“ čuvši moju snimku Lunine arije, počeo s pripremama. Budući da se opera izvodi u prostoru koja nalikuje na arenu te je pozornica gotovo potpuno okružena gledateljima, a orkestar je smješten ispod gledališta, blizina gledališta nam dozvoljava minuciozniju glumu te fokus na partnera umjesto na projiciranje glasa u publiku, kao i vrlo slobodno trodimenzionalno gibanje. S druge strane, kako se radi o areni koju publika okružuje i gleda silazno na pozornicu, produkcija obiluje spektakularnim efektima i siguran sam da ćemo publici ponuditi pravi ljetni blockbuster!

NACIONAL: Verdijeve opere gotovo su pa podžanr, kako vam ‘leži’ Verdi, zašto je tako poseban?

Gotovo od početka svog opernog razvitka osjećao sam da će „verdijanski bariton“ biti moj glavni žanr pjevanja, no bilo je potrebno ostvariti tehničke sposobnosti glasa i razviti glumačke sposobnosti za upravo Verdijeve baritonske uloge. Verdijanski baritoni glasovno „žive“ u dosta velikom rasponu glasa, karakter likova zahtijeva mogućnost i mekanog i vrlo moćnog pjevanja te mogućnost autoritativnosti i duboke introspekcije, sve u jednom pjevaču. Zbog toga sam godinama radio s raznim profesorima i stručnjacima na razvijanju tih sposobnosti, a u isto vrijeme punio svoju glumačku košaricu raznim alatima, cijelo vrijeme imajući na pameti što bi mi sve moglo trebati. Verdi je imao nevjerojatnu, gotovo šekspirijansku sposobnost kreiranja iznimno bogatih likova koji prolaze različite emotivne stadije, a možda najbogatije svoje uloge poklonio je upravo baritonima, od okrutnog Iaga u „Otellu“ do komičnog „Falstaffa“.

NACIONAL: Vi ste već niz godina izvan hrvatskih opernih pozornica iako nastupate i kod nas. Zašto ste otišli ili, bolje rečeno, zašto vam hrvatska kazališta nisu pružila priliku, a pokazali ste još na Akademiji da ste potencijal? Što je presudilo, prema vašemu mišljenju, da ne budete „odabrani“ za hrvatske pozornice?

Ne bih se složio s tvrdnjom da sam izvan hrvatskih opernih pozornica. U tri različite uloge nastupao sam u splitskom HNK-u, u kojem sam ostvario svoj verdijanski debi kao Renato u „Krabuljnom plesu“, na što sam iznimno ponosan i zahvalan upravi što me pozvala. Nastupao sam redovito do 2017. u zagrebačkom HNK-u, gdje sam debitirao ulogom Levija u operi „Nikola Šubić Zrinjski“ prije nego što sam bio student Muzičke akademije te tijekom i poslije studija ostvario vrlo značajne uloge za mladog baritona koje su kulminirale Mozartovim „Figarom“, za koji sam nagrađen Nagradom hrvatskog glumišta 2017. Zatim, 2023. sam se napokon vratio u zagrebački HNK kao Verdijev Rigoletto, a ostvarili smo i prekrasnu produkciju „Susannine tajne“ u Klovićevim dvorima. Razlog zbog kojeg baš ja nisam dobio ozbiljnu ponudu za zaposlenje iz hrvatskih kazališta, ne znam, pretpostavljam da nije bilo mjesta, mogućnosti ili potrebe za zapošljavanjem baritona. Zapošljavanje mladih solista u posljednjih nekoliko sezona, posebice u zagrebačkom HNK-u, nešto je čemu samo mogu aplaudirati, jer su vrlo talentirani pjevači mlađe generacije napokon dobili poligon ne samo za razvitak, nego i za stabilnost.

NACIONAL: Ostaje li vam to razdoblje studija u dobrom sjećanju? Kako se osjećate zbog toga? Je li prisutna gorčina ili, suprotno, zadovoljstvo jer ste uspjeli na puno teži način?

Tijekom studija sam dobio zaista izvrsne prilike učiti i kreirati uloge poput Donizettijevog Belcorea, Puccinijeva Schaunarda, Mozartova i Rossinijeva Figara, na kojima sam učio zanat od muzičkog vodstva, ali i fantastičnih kolega solista i iz zbora. Bilo je i teških trenutaka, razočaranja, uspona i padova, ali to je normalno u bilo kojoj karijeri. Ono što je ostavilo gorčinu cijeloj mojoj generaciji jest neizvjesnost. Neizvjesnost tko će što smjeti pjevati, koliko predstava ćemo dobiti, koliko ćemo za to biti plaćeni i hoće li itko imati razumijevanja za početničke nedostatke. Teško je kreirati umjetnost i razvijati zanat ako imate osjećaj da vam stalno „visi sjekira nad glavom“. Nesigurna vremena koja sam prošao očvrsnula su me i rad u drugim sredinama puno mi je lakši.

Sretan sam što mogu ustanoviti da su promjene u mnogim hrvatskim ustanovama, na sreću, vidljive. Primjećujem da se u zadnjih nekoliko sezona u mnogim kulturnim institucijama vrlo naporno radi kako bi se mnoge loše prakse dokinule. Prošle sezone sam radio sa Zagrebačkom filharmonijom i zagrebačkim HNK-om, koji se iznimno trude i uspijevaju poboljšati uvjete rada, organizaciju i komunikaciju. Osim na umjetničkim uspjesima, treba im i na tome čestitati.

NACIONAL: U ansamblu ste Staatstheatera am Gärtnerplatz, kakvo je to kazalište i kako ste postali član?

Tijekom studija proveo sam akademsku godinu 2013./2014. na bečkom Universität für Musik und Darstellende Kunst u klasi prof. Claudije Visce. Tijekom studija sam osvojio nagradu na jednom natjecanju koja je uključivala koncerte s članovima ansambla Bečke državne opere i Bečke filharmonije na kojima me spazio casting direktor minhenskog Gärtnerplatztheatera i pozvao na audiciju za Mozartovu „Cosi fan tutte“ koju sam položio i 2015. pjevao Guglielma kao gost. Nakon toga je uslijedio poziv u ansambl Gärtnerplatztheatera, koje je „A“ kazalište repertoarnog tipa koje izvodi opere, operete, mjuzikle i suvremeni ples na iznimno visokoj razini. Dvojio sam između nekoliko ponuda, no prihvatio sam onu Gärtnerplatza jer sam u razgovoru s intendantom Josefom Köpplingerom dobio dojam da se naše vizije mog razvitka poklapaju. Srećom, moja pretpostavka se obistinila i u svojoj šestoj sezoni dobio sam priliku pjevati dvije „krunske“ uloge baritonskog repertoara – Verdijeva Rigoletta i Puccinijeva Scarpiju. Za tu sezonu sam dobio nagradu za doprinose u kulturi bavarskog ministarstva za znanost i kulturu, što je bila lijepa potvrda vrijednosti i poticaj za daljnji rad. Na putu do te pivotalne sezone u mojoj dosadašnjoj karijeri bila je cijela paleta različitih uloga, od Mozarta do suvremenih opera, od vrlo komičnih do iznimno agresivnih likova, te rad s iznimnim kolegama pjevačima, režiserima i dirigentima.

NACIONAL: Poznato je da su njemačka opera i kultura opere na vrlo visokoj razini, koliko vam je važno biti dio toga, što to znači za jednog opernog pjevača?

Biti operni pjevač u njemačkom kazališnom svijetu ima mnoge prednosti i poneke mane. Ljudi gorljivo idu u kazalište, pogotovo na predstave muzičkog kazališta, a ljetni festivali su također vrlo uspješni i privlače domaću publiku i turiste. Za mnoge produkcije je teško doći do karata, a cijene su paprene, što dokazuje integriranost u svakidašnjicu te da publika smatra važnim pogledati i nove i repertoarne naslove. Publika također voli određene pjevače i ciljano će dolaziti pogledati predstave u kojima baš oni nastupaju, a poslije predstave će vas nagraditi pljeskom ili komplimentom na stanici podzemne ili u restoranu. Pri spomenu moje profesije, tamo me nikad nitko nije pitao mogu li od toga živjeti i kako, nego reagiraju s poštovanjem, gotovo divljenjem. Na opere idu svi, od školske djece, teta u vrtiću, do političara i bankara. Moj obiteljski doktor jednom mi je rekao: “Zaista ne znam kako vi pjevači uspijevate raditi taj posao, tako puno energije i emocija prenijeti na publiku je čudo!” Također mi je jedna gospođa prišla i rekla da joj je predstava koju je gledala bila od iznimne pomoći dok se nosila sa smrtnim slučajem, pa je došla na pet predstava u mjesec dana. Nakon takvih komentara lako je svoj poziv shvatiti ozbiljno.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi nakon „Trubadura“?

Najprije ću 21. rujna nastupiti na otvaranju Samoborske glazbene jeseni te uz Simfonijski orkestar HRT-a i maestra Davora Kelića izvesti skladbe Bacha, Mendelssohna, Wagnera i Ravela. U rujnu i listopadu očekuju me probe i predstave opere „Judita“ akademika Frane Paraća u zagrebačkom HNK-u te recital u Maloj dvorani Lisinski 12. studenoga, na kojem ćemo izvesti velike cikluse hrvatskih i inozemnih autora. U svojoj matičnoj kući vraćam se Puccinijevu Scarpiji, Humperdinckovu Peteru i Nicolaievu Herr Fluthu te ću imati priliku ponovno pjevati Belcorea u Donizettijevom „Ljubavnom napitku“.