Matija Meić pjevat će Renata u operi ‘Krabuljni ples’ u HNK u Splitu, s premijerom 25. veljače

U HNK u Splitu premijerno će 25. veljače biti izvedena opera „Krabuljni ples“ Giuseppea Verdija pod ravnanjem maestra Ive Lipanovića. Ulogu Renata igra Matija Meić, koji je dao intervju Nacionalu.

NACIONAL: Pjevate u operi „Krabuljni ples“ u HNK u Splitu, na što ste stavili fokus u interpretaciji uloge Renata?

Renato u Verdijevom „Krabuljnom plesu“ jedna je od onih uloga koje imaju veliki luk u svom razvoju tijekom predstave, pjevački i interpretacijski. Renato je na početku savjetnik grofa Riccarda, ali i njegov najbolji i najvjerniji prijatelj. S vremenom Renato saznaje da upravo Riccardo zavodi njegovu suprugu Ameliju i pretvara se u gnjevnog i ljubomornog supruga koji operu završava kao ubojica. Taj dramaturški razvoj očituje se i u raznolikom intenzitetu pjevačkih linija, interpretaciji i glumačkoj dramatičnosti te je upravo taj kolorit koji je Verdi pružio baritonu fokus moje interpretacije Renata.

NACIONAL: Koliko mi je poznato, nemate iskustva u Verdijevim operama. Što je različito u načinu pjevanja Verdijevih opera od opera nekih drugih skladatelja?

Do sada sam pjevao razne Verdijeve arije i scene te reduciranu verziju „Trubadura“, poluscenski s klavirom, no pjevati Verdija na pozornici kazališta s orkestrom i zborom drugačije je iskustvo. Verdijeve velike baritonske uloge zahtijevaju specifičnu kombinaciju talenta i sposobnosti, zbog čega i postoji potkategorija baritonskog glasa, tzv. verdijanski bariton. Uloge pjevački leže prilično visoko i vrlo često zahtijevaju veliku fleksibilnost i sposobnost izdržavanja dugačkih fraza koje izražavaju ljubav, razdraganost, čežnju, sjetu, bojazan, a nekoliko trenutaka poslije zahtijevaju tamniji i veći glas sposoban izraziti agresiju, ljutnju ili zlobu.

NACIONAL: Kako ste se pripremali za Renata?

Priprema bilo koje uloge traje često mjesecima, pogotovo kad se radi o ulozi ovako velikog razvoja osobnosti. Prvo se bavim prijevodom teksta koji se tiče moje uloge, što znači da prevodim i tekst koji pjevaju drugi kako bih razumio čitavu dramsku situaciju. Zatim radim na ritmičkom usvajanju teksta i promišljam koje je osjećaje skladatelj zamislio za lik u trenutku kada izgovaram određenu rečenicu. Često se ti osjećaji odražavaju u pjevačkoj melodiji i orkestralnoj pratnji, ali ne uvijek, pa dok učim melodije razmišljam kako glasovno izraziti emocije lika. Kada uloga glazbeno i tekstualno “sjedne”, onda pronalazim tehnička rješenja za vokalne izazove i to ne prestaje do zadnje predstave. Pokušavam uvijek snimati probe i kasnije analizirati što nije kako bih htio, a pri svemu mi je nepresušni izvor pomoći moja supruga mezzosopranistica Martina Menegoni, koja možda najbolje poznaje moj glas i kako bi on trebao zvučati u svakoj situaciji, te skupa pronalazimo tehnička rješenja. Renata sam spremao s coachem Boom Priceom i dirigentom Darijanom Ivezićem u Münchenu, a mo. Ivo Lipanović i redatelj Goran Golovko dali su cjelokupnoj ulozi završni oblik svojom glazbeno-scenskom ekspertizom.

NACIONAL: Zašto volite operu, zašto ste se odlučili baviti baš operom?

Opera je zaista fascinantna umjetnička forma jer se u njoj spajaju glazba, scenske i vizualne umjetnosti te kostimografija i scenografija, sve u jedinstvenom cilju prikazivanja određene priče i ostavljanja dojma na publiku. Svaka operna produkcija je kao golema slagalica različitih oblika koju moramo što bolje složiti, a na svoje likove gledam kao na bojanku, ponekad kompleksniju, ponekad jednostavniju, koju moram unutar određenih linija i oblika što maštovitije obojiti. Ta sinergija različitih talenata može ostaviti duboki dojam na gledatelja, kakav je ostavila na mene dok sam bio dio publike.

NACIONAL: Je li opera u Hrvatskoj dovoljno cijenjena, ima li puno publike i što je potrebno da se brojnost publike poveća?

Budući da je Renato u HNK Split moja prva opera u Hrvatskoj od 2018. godine, ne smatram se kvalificiranim odgovoriti je li opera u Hrvatskoj cijenjena i ima li puno publike jer ne baratam brojevima i postotcima popunjenosti gledališta. No siguran sam u dvije stvari. Prvenstveno da je operna tradicija u Hrvatskoj vrlo bogata izvrsnim umjetnicima i mnogim vrijednim operama od kojih je veliki broj nepoznat široj publici. Također sam siguran da ima nevjerojatan broj talentiranih glazbeno-scenskih umjetnika pa kada bi kapaciteti zapošljavanja četiriju opernih odjela narodnih kazališta bili i dvostruko veći, vrlo lako bi se popunili kvalitetnim glasovima, dirigentima i instrumentalistima.

Opera i kazalište moraju misliti na publiku, a ne čekati da ih publika otkrije. Dobra audio-vizualna rješenja, prisustvo na društvenim mrežama i suradnja sa školama su naše obaveze prema budućim članovima publike koji svaki naš napor višestruko nagrađuju svojim dolaskom i potporom.

NACIONAL: Kakav je osjećaj stati na pozornicu, pred publiku, kako to opisati nekome tko nema takvo iskustvo?

Mnogim ljudima je stati i nešto reći, a kamoli otpjevati, pred drugima zapravo vrlo neugodno, no oni koji rade u izvedbenim umjetnostima godinama su pomalo trenirani izvoditi pred drugim ljudima. Od pjevanja u lokalnoj crkvi ili igrokaza u školi, preko koncertića u glazbenoj školi i akademiji do većih pozornica. Za mene je osjećaj bivanja u opernoj predstavi kao da sam u velikoj sobi s kolegama u kojoj igramo scenu, dok je jedan zid ogroman prozor ili ekran kroz koji nas publika prati. Imam osjećaj kao da u priči postojimo mi – orkestar s dirigentom, solisti, zbor i tehničko osoblje oko scene – a vi u gledalištu nas budnim okom pratite. Vi nas čujete i vidite, ali što je najvažnije, svi se osjećamo. U trenutku završetka predstave pale se svjetla i svi se povezujemo u jedno kroz osjećaj koji nam je podarila izvedba.

NACIONAL: Što je potrebno da neki operni pjevač bude odličan?

Mislim da je odličan operni pjevač skup specifičnih talenata i gotovo zanatskih vještina. Odlični pjevači posjeduju izvanredan glas, tehniku, glumačke i jezične sposobnosti te se tijekom karijere odlično prilagođavaju razvoju svojeg repertoara i dozrijevanju svoga instrumenta. To ponekad nema veze sa zvjezdanim statusom ili zaposlenošću. Neki pjevači odlučuju pjevati jako uzak repertoar, dok drugi vole pjevati različite skladatelje, stilove i na različitim jezicima. Moja osobna preferencija su pjevači koji na scenu, osim glasom, lik donose i fantastičnom glumom u zadanim produkcijskim konceptima te su se sposobni prilagoditi različitim interpretacijama bez gubljenja glasovnih kvaliteta.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi, što sljedeće pripremate?

Nakon Renata u Splitu očekuju me prvi nastupi u dvije monumentalne uloge u mom teatru u Münchenu: imat ću čast i zadovoljstvo prvi put pjevati naslovni lik u operi „Rigoletto“ i poznatog zlikovca Scarpiju u operi „Tosca“. Ta dva lika iznimno su kompleksna i zahtijevaju cijelu lepezu različitih boja, artikulacija i tehničkih rješenja, kako u pjevanju tako i u glumi, te ih smatram draguljima u kruni baritonskih uloga. Zatim moram spremiti ulogu Nicka Shadowa iz opere „Rake’s Progress“ te Millera u „Luisi Miller“. Nastavljam održavati recitale s pijanistom Božom Letunićem s kojim sam izgradio internacionalni i domaći program solo pjesama. Taj format recitala uz klavir vrlo mi je drag jer mi daje prostora za individualnu kreativnost kroz putovanje od sat vremena te se nadam podijeliti ga sa što više publike.