Matija Marinić, kanuist na divljim vodama, osigurao je nastup na Olimpijskim igrama u Parizu, drugima u karijeri. O pripremama, sponzorima i problemima “malog sporta” govori za Tempo

Matija Marinić, najbolji hrvatski kanuist u slalomu na divljim vodama, na Svjetskom prvenstvu u Lee Valleyju izborio je nastup na Olimpijskim igrama sljedeće godine u Parizu. Marinić je tako postao 18. hrvatski sportaš koji je osigurao nastup u Parizu i drugi u hrvatskom kajak/kanu sportu, već ranije nastup na Igrama 2024. osigurala je Anamaria Govorčinović u kajaku jednosjedu na 500 metara. Za Marinića će to biti drugi nastup na Igrama, u Tokiju je prije dvije godine osvojio 11. mjesto.

TEMPO: Na Svjetskom prvenstvu u londonskom Lee Valleyju sredinom rujna izborili ste odlazak na Olimpijske igre. U polufinalu ste se plasirali na 17. mjesto, po brzini ste bili osmi, ali su vas boljeg plasmana koštale četiri kaznene sekunde. Opišite nam vašu utrku, ali i tijek cijelog natjecanja.

Na SP-u u Lee Valleyju glavni mi je cilj bio ostvariti olimpijsku normu, na to sam se fokusirao od početka sezone. Zadovoljan sam ostvarenim plasmanom na Olimpijske igre, no ne mogu biti potpuno zadovoljan cijelim nastupom na Svjetskom prvenstvu. Žao mi je što sam u polufinalnoj vožnji dodirnuo dvoja vrata što me stajalo četiri kaznene sekunde, zbog toga nisam uspio izboriti nastup u finalu. Tako je to u mojem sportu, svaki je centimetar bitan. Postava staze je bila tehnički jako zahtjevna. Ja sam imao dva dodira, no mnogi su moji konkurenti imali još više problema tijekom utrke. Utrka je bila jako zahtjevna, ne samo fizički nego i psihički. U kvalifikacijskim vožnjama imali smo dosta problema s vremenskim uvjetima. Tijekom prve vožnje kvalifikacijske utrke puhao je jak vjetar koji je nosio palice posvuda, a trebalo se jako fokusirati na vožnju bez kaznenih sekundi. Nažalost, nisam uspio ne dirati palice pa sam dirajući dvoja vrata izgubio plasman kroz prvu vožnju i to mi je stvorilo dodatan pritisak pred drugu vožnju koja mi je ostala kao jedina šansa za prolazak u polufinale. Na sreću, uspio sam zadržati koncentraciju. Uz jaku kišu koja je počela padati dok sam bio na stazi, odvozio sam čistu vožnju bez kaznenih sekundi. Tako sam izborio plasman u polufinale.

TEMPO: Što ste prvo napravili kada ste shvatili da ste se plasirali na Igre u Parizu?

Prvo sam nazvao obitelj! Supruga, sin, roditelji, brat i njegovi nisu sa mnom samo sanjali san o mom drugom nastupu na Olimpijskim igrama, nego su mi bili i podrška u svakodnevnom životu profesionalnog sportaša, a to obuhvaća sve, od mojih izbivanja iz kuće zbog treniranja i natjecanja do oporavaka nakon operacija.

Matija Marinić najviše vremena provodi na pripremama u Sloveniji zbog čega je blizak prijatelj svjetskog prvaka Benjamina Savšeka. Igor Kralj/PIXSELL

TEMPO: Na Igrama u Tokiju bili ste 11., međutim, više od svega u centru medijske pažnje bili ste jer ste morali u izolaciju jer je s vama i trenerom u avionu bio putnik zaražen covidom. Koliko vas je cijeli taj problem omeo na stazi?

Ta kompletna situacija uistinu je bila nezgodna za mene. Izolacija nam je na prvu donijela veliku neizvjesnost i cijeli moj tim mentalno poljuljala. U jednom trenutku djelovalo je kao da će godine priprema za olimpijske igre biti bačene u vjetar. Treniranje nam je na kraju omogućeno u izolacijskoj grupi koja je imala termin u 13 sati, dakle, po najjačem suncu kada su temperature dosezale 40 stupnjeva. Cijeli život pamtit ću koliko je vruć bio beton uz stazu. Kako sam bos u čamcu jer se tako bolje osjećam, nakon hoda do staze dvaput sam po nekoliko minuta u vodi rashlađivao stopala. Nadam se da u Parizu neće biti sličnih nevolja.

TEMPO: Za Olimpijske igre u Tokiju pripremali ste se u Al Ainu, prethodnih godina zimske pripreme odrađivali ste u Australiji i Africi. Gdje planirate trenirati ove zime?

Bavim se sportom na otvorenom i navikao sam se na svakojake vremenske uvjete. Zimi sam svaki dan na rijeci Savi, veslam i po snijegu. Na zimske pripreme primorani smo ići u toplije krajeve jer u Hrvatskoj nema divljevodaške staze, a u mojem je sportu najvažnija tehnička izvedba. Takvu vrstu treninga mogu imati samo na divljoj vodi. Ove godine ponovo planiram ići u Al Ain sa svojim sportskim kolegom i prijateljem Slovencem Benjaminom Savšekom, inače aktualnim svjetskim prvakom i osvajačem zlata na Olimpijskim igrama u Tokiju. I prošle zime trenirao sam na umjetno izgrađenoj divljevodaškoj stazi u Al Ainu. Tada sam zbog oporavka nakon operacije koljena bio u kajaku pa su me kolege iz Slovenije pitali jesam li promijenio disciplinu. Sportski kamp u Al Ainu idealan nam je za pripreme. Ujedinjeni Arapski Emirati mnogo su nam bliže od Australije pa let nije dug i nemamo jet leg, tako pripreme možemo mnogo bolje iskoristiti. Staza je odlična za trening jer je riječ o najdužoj takvoj stazi na svijetu. Tehnički je jako teška s odličnim brzacima i rolama. Cijeli je kompleks apartmanskog naselja pokraj staze pa na treninge idemo pješke. Kako smo na pripremama sa Slovencima, u kampu u Al Ainu vlada prijateljsko ozračje. Međusobno se natječemo, ali i bodrimo. Dani nam završavaju uz zajedničke roštilje i druženje. Sretan sam zbog odličja koja posljednjih godina niže Savšek, no volio bih da na Olimpijskim igrama u Parizu dijelimo postolje i zajedno primamo olimpijske medalje.

Matija Marinić već je godinama najbolji hrvatski kanuist na divljim vodama te je na mnogim natjecanjima osvajao medalje, što pokazuje i ova fotografija iz 2013. godine s natjecanja u Sloveniji. FOTO: imago sportfotodienst/GuliverImages

TEMPO: Gdje trenirate dok ste u Hrvatskoj? Postoji li ikakva ideja ili mogućnost da se negdje u Hrvatskoj napravi kvalitetna staza za slalom na divljim vodama?

Kada sam u Zagrebu, treniram na Savi, no Sava je mirna rijeka. Prva najbolja opcija za trening na divljoj vodi je Ljubljana. Tamo sam ove godine spremajući se za olimpijske kvalifikacije proveo većinu svojih treninga. Punih pet mjeseci u Ljubljani sam trenirao svaki tjedan od ponedjeljka do petka. U Zagrebu imamo idealne uvjete za izgradnju divljevodaške staze baš na Savi kod toplane u naselju Savica-Šanci. Jedna francuska energetska firma napravila je idejni projekt kajakaške staze koja bi bila samoisplativa. Radila bi na principu mini elektrane. Za vrijeme nekorištenja kajakaškog kanala proizvodila bi električnu energiju. Tada bi se voda preusmjeravala kroz generatore i mogla bi cijelu noć proizvoditi struju. Tijekom dana služila bi kao kajakaški poligon za treninge i organizaciju raznih natjecanja, čak i onih velikih kao što su europska i svjetska prvenstva. U Europi se sve takve staze koriste i za rekreativce, pa i turizam. Nadam se da ću to doživjeti za vrijeme svoje sportske karijere.

TEMPO: Iza sebe imate četiri operacije koljena, jesu li problemi s koljenom, zbog vaše pozicije u kanuu, uobičajene u vašem sportu i o kakvim se ozljedama konkretno radi?

Da, to je česta ozljeda u našem sportu. Mnogi kanuisti imaju problema s koljenima. Položaj u kanuu je dosta težak. Klečim na oba koljena u čamcu, sjedalo je visoko samo osam centimetara, a uz to sam i zavezan gurtnama. Tijekom treninga velika se opterećenja prenose baš na koljena. Zadnja operacija bila mi je prije točno godinu dana, šivanje meniska zbog RAMP lezije. Srećom, operiran sam u vrhunskoj ortopedskoj bolnici Akromion kod dr. Denisa Tršeka, a i moja supruga Tea je magistra fizioterapije pa mi je i ona mnogo pomogla u rehabilitaciji nakon operacije. Tijekom same rehabilitacije moja sportska budućnost bila je neizvjesna. Nisam znao hoću li u čamcu uopće ponovo moći klečati. Punih mi je šest mjeseci nakon operacije trebalo da kleknem u čamac. Do tada sam veslao u kajaku koji, dakle, nije moja disciplina. Tada sam stvarno uživao u veslanju jer nisam imao problema s koljenom zbog sjedeće pozicije u čamcu. Pritom sam naučio i neke nove stvari koje sam kasnije primijenio u kanuu. Tijekom sezone nastavio sam povremeno veslati i u kajaku.

‘Mnogi kanuisti imaju problema s koljenima. Položaj u kanuu je dosta težak. Klečim na oba koljena u čamcu, sjedalo je visoko samo osam cm’

TEMPO: Uz treninge u kanuu na vodi, kako izgleda ostatak vaših priprema? Koliko dnevno i tjedno trenirate? Tko je u vašem stručnom timu osim trenera Stjepana Perestegija?

Osim treninga na divljoj vodi, obavljam i niz drugih treninga. Što se tiče aerobnih treninga, bavim se cestovnim biciklizmom u koji sam se zaljubio. Ima nešto sjajno u tome da u jednom danu na biciklu prijeđeš sto kilometara. Uz to radim plivačke treninge na bazenu Mladost, ipak sam prešao iz vaterpola u kanu. Uz klasične treninge u teretani, bavim se i crossfitom u kojem mi pomaže kondicijska trenerica Tajana Grujčić. Još se bavim i jogom, Wim Hof disanjem… Iza mene ne stoji neki veliki tim. Ono što postižem rezultati su obiteljskog, prijateljskog i vlastitog entuzijazma prema sportu. Treniram svaki dan po dva puta, a tjedno odradim oko dvanaest treninga. U psihološkoj pripremi mnogo mi pomaže psihologinja prof. dr. sc. Renata Barić. Supruga Tea, magistra fizioterapije, ponovit ću još jedanput, odradila je ogroman posao tijekom mojih rehabilitacija nakon operacija.

TEMPO: Prije kanua, do 12. godine, bavili ste se vaterpolom. Što vas je odvelo u kanu i na divlje vode?

Rekao bih da mi je možda bilo dosta bivanja u vodi pa sam izašao na vodu u čamcu.

TEMPO: Iako je slalom na divljim vodama olimpijski sport, ipak spada u „male sportove“. Kako je u Hrvatskoj biti uspješan u jednom takvom sportu, uspijevate li privući sponzore, pogotovo ako znamo da morate puno vremena provoditi vani na pripremama?

Iskreno, što se tiče sponzora, dosta je teška situacija. Od ove godine HEP je generalni sponzor Hrvatskog kajakaškog saveza. Osobno nemam ni jednog sponzora, možda baš zato što se bavim tzv. malim sportom. Nadam se da će se to promijeniti. Smatram da je kanu na divljim vodama jako atraktivan i da će svojom popularizacijom postati zanimljiviji sponzorima.