Iz Veleposlanstva Poljske u Hrvatskoj u petak je stiglo priopćenje za medije premijera Republike Poljske Mateusza Morawieckog, u kojem komentira rat u Ukrajini te situaciju u Europi i Europskoj uniji. Priopćenje u nastavku prenosimo u cijelosti:

“Rat u Ukrajini razotkrio je istinu o Rusiji. Tko nije želio primijetiti da Putinova država ima imperijalističku tendenciju, danas se mora suočiti s činjenicom da su u Rusiji oživjeli demoni 19. i 20. stoljeća: nacionalizam, kolonijalizam, a također sve vidljiviji totalitarizam. Ali rat u Ukrajini razotkrio je također istinu o Europi. Mnogi europski čelnici dopustili su da ih Vladimir Putin zavede i danas proživljavaju šok.

Povratak ruskog imperijalizma ne bi trebao biti iznenađenje. Rusija je već gotovo dvadeset godina polako obnavljala svoju poziciju točno pred očima Zapada. Zapad je u tom trenutku umjesto razborite budnosti izabrao geopolitički drijemež. Umjesto da mu se pravodobno suprotstavio, radije nije vidio rastući problem.

Europa se u današnjoj situaciji našla ne zato što je bila nedovoljno integrirana, već zato što nije htjela poslušati glas istine. Taj je glas već godinama dopirao iz Poljske. Poljska si ne prisvaja monopol nad istinom, ali je u odnosima s Rusijom mnogo iskusnija od drugih. Poput Kasandre koja je prorekla pad Troje, predsjednik Poljske Lech Kaczyński bio je u pravu kada je prije mnogo godina rekao da Rusija neće stati na Gruziji i da će posegnuti za više. I njega se također nije poslušalo.

Činjenica da se poljski glas ignorira samo je primjer šireg problema s kojim se suočava današnja EU. Ravnopravnost njenih pojedinih država deklarativnog je karaktera. Politička praksa pokazuje da su prije svih bitni glasovi Njemačke i Francuske. Radi se, dakle, o formalnoj demokraciji i de facto oligarhiji u kojoj vlast drže najjači. Štoviše, najjači rade greške i nisu u stanju prihvatiti kritiku izvana.

Osigurač koji EU štiti od tiranije većine je načelo jednoglasnosti. Pronalaženje kompromisa među 27 zemalja, koje često imaju suprotne interese, može biti frustrirajuće, a sam kompromis možda neće 100 posto zadovoljavati sve. Međutim, to osigurava da se svaki glas čuje, a usvojeno rješenje ispuni minimalna očekivanja svake države članice.

Kada netko predlaže da djelovanje EU još više nego dosad ovisi o odlukama Njemačke – a takva bi bila posljedica ukidanja načela jednoglasnosti – dovoljno je napraviti kratku retrospektivnu analizu njemačkih odluka. Da je posljednjih godina Europa uvijek postupala kako je htjela Njemačka, bismo li danas bili u boljoj ili lošijoj situaciji?

Kada bi cijela Europa slijedila njemački glas, onda bi već nekoliko mjeseci bio aktivan ne samo Sjeverni tok 1, već i Sjeverni tok 2. Ovisnost Europe o ruskom plinu, koju Putin danas koristi kao oruđe ucjene protiv cijelog kontinenta, bila bi gotovo nepovratna.

Kada bi cijela Europa u lipnju 2021. g. usvojila prijedlog za organiziranje summita EU-Rusija – tada bi Putin bio priznat kao punopravni partner, a sankcije nametnute Rusiji nakon 2014.g. bile bi ukinute. Kada bi taj prijedlog, koji su tada blokirale Poljska, Litva, Latvija i Estonija, bio prihvaćen, Putin bi dobio jamstvo da EU neće poduzeti stvarne akcije u obrani teritorijalnog integriteta Ukrajine.

Da je i Europska unija usvojila predložena 2015. g. pravila raspodjele migranata, umjesto politike oštre obrane vlastitih granica – temeljne karakteristike suvereniteta države – danas bismo još više bili objekt, a ne subjekt međunarodne politike. Upravo je 2015. g. Putin uvidio da se migranti mogu koristiti u hibridnom ratu protiv EU, i 2021. g. zajedno s Aleksandrom Lukašenkom na taj način napao Poljsku, Litvu i Latviju. Da smo 2015. g. slušali zagovornike otvorenih granica, danas bi naš otpor na buduće velike krize bio još manji.

Naposljetku: kada bi cijela Europa slala oružje Ukrajini u takvim razmjerima i takvom brzinom kao Njemačka, rat bi odavno bio gotov. I to nemilosrdnom pobjedom Rusije. I Europa bi bila na rubu još jednog rata. Jer bi Rusija, ohrabrena slabošću svojih protivnika, krenula dalje.

Danas je za Putina svaki glas Zapada o ograničavanju opskrbe Ukrajine oružjem, ublažavanju sankcija, dovođenju “obje strane” (dakle agresora i žrtve) do dijaloga – znak slabosti. Međutim, Europa je mnogo jača od Rusije.

Ako danas zaista želimo govoriti o demokratskim vrijednostima, vrijeme je za veliki ispit savjesti za Europu. Predugo je za mnoge zemlje najvažnija vrijednost bila niska cijena ruskog plina. Znamo međutim da je mogla biti niska jer u nju nije bila uračunata stvarna cijena krvi kojom danas plaća Ukrajina.

Savladavanje imperijalizma u Europi izazov je i za samu Europsku uniju. Međunarodne organizacije moći će se uspješno suprotstaviti imperijalizmu samo onda kada će same braniti temeljne vrijednosti – slobodu i jednakost svih svojih država članica. To je posebno aktualno u pogledu Europske unije.

EU ima sve više problema s poštivanjem slobode i jednakosti svih država članica. Sve češće čujemo da se o budućnosti cijele Zajednice ne bi trebalo odlučivati jednoglasno, nego većinski. Odstupanje od načela jednoglasnosti u drugim sferama djelovanja EU približava nas modelu u kojem jači i veći dominiraju nad slabijima i manjima.

Deficit slobode i deficit jednakosti javlja se također u eurozoni. Prihvaćanje zajedničke valute ne jamči održiv i skladan razvoj. Euro čak uvodi mehanizme međusobne konkurencije, koji su primjerice vidljivi u stalnom višku izvoza nekih zemalja, koje održavanjem gospodarske stagnacije kod drugih spriječavaju aprecijaciju vlastite valute. U takvom sustavu jednake mogućnosti ostaju samo na papiru.

Ti deficiti čine Europsku uniju posebno ranjivom i slabe je u sukobljavanju s ruskim imperijalizmom. Rusija želi promijeniti Europu u nešto što joj je poznato i blisko već stoljećima – u koncert sila sa zajednički zacrtanim sferama utjecaja. Ne moram govoriti što takav “međunarodni poredak” znači za europski mir.

Sve češće mogućnosti obrane prava, interesa i potreba srednjih i malih zemalja gube u konfrontaciji s najvećim državama. To je prisilno kršenje slobode, često počinjeno u ime navodnog interesa cjeline.

Opće dobro bila je vrijednost koja je bila u središtu europskog projekta. Bila je pokretačka snaga europskih integracija od njenog samog početka. Danas je to dobro ugroženo partikularnim interesima najčešće inspiriranim nacionalnim egoizmima. Sustav financira neravnopravnu igru između slabih i jakih. U ovoj igri ima mjesta kako za najveće zemlje s velikom ekonomskom snagom, tako i za male i srednje zemlje bez te prednosti. Najjači posežu za političkom i ekonomskom dominacijom, potonji za političkim i ekonomskim klijentelizmom. Za sve njih opće dobro biva sve apstraktnijom kategorijom. Europska solidarnost postaje prazan pojam, sveden na iznuđivanje pristanka na realno upravljanje jačega.

Budimo danas izravni: današnji poredak Europske unije ne štiti nas dovoljno od stranog imperijalizma. Čak suprotno: institucije i prakse EU, koje same nisu oslobođene iskušenja dominacije nad slabijima, ostaju otvorene prodoru ruskog imperijalizma.

Zato apeliram na sve europske čelnike da imaju hrabrosti razmišljati sukladno vremenu u kojem živimo. A nalazimo se u povijesnom trenutku. Imerijalna Rusija može biti poražena – zahvaljujući Ukrajini i našoj podršci njoj. Pobjeda u ovom ratu samo je pitanje naše dosljednosti i odlučnosti.

Zahvaljujući opskrbi opremom, koja je u razmjerima mogućnosti Zapada još uvijek relativno mala, Ukrajina je počela preokretati tijek rata. Rusija napada, sije smrt i razaranje, čini okrutne zločine – ali gotovo pola godine moral Ukrajinaca nije slomljen. Moral ruskih trupa, kako pokazuju obavještajni podaci, sve je slabiji. Vojska trpi vrlo ozbiljne gubitke. Resursi naoružanja i druge opreme nisu neiscrpni, a njihova će produkcija u pogođenim sankcijama industrijama biti sve teža.

Stoga treba podržavati Ukrajinu da povrati svoj izgubljeni teritorij i prisili Rusiju na povlačenje. Tek je tada moguć pravi dijalog i završetak rata koji će značiti njegov stvarni kraj, a ne samo kratki predah prije sljedeće agresije. Samo će takav kraj značiti našu pobjedu.

Prijetnju imperijalizma moramo nadvladati i unutar EU. Potrebna nam je duboka reforma koja će na vrh načela EU vratiti opće dobro i jednakost. To se neće dogoditi bez promjene gledišta – države članice, a ne institucije EU, moraju odlučiti o smjerovima i prioritetima djelovanja Zajednice, jer su upravo institucije stvorene za države, a ne države za institucije. Temelj suradnje mora biti izrada dogovora svaki put, a ne dominacija najvećih nad ostalima.

Trenutna situacija tjera nas da razmišljamo u potpuno novim okvirima. Moramo imati hrabrosti priznati da je EU podbacila u covid krizi i ratu. No, problem nije u tome što presporo slijedimo put integracija i da bismo taj proces trebali snažno ubrzati. Problem je u tome što je sam taj put pogrešan. Ponekad, umjesto dva koraka naprijed, vrijedi napraviti korak unatrag i pogledati na stvari iz određene perspektive. Perspektiva povratka načelima koja organiziraju europsku zajednicu od temelja čini se najsigurnijom. Ne radi se o osporavanju temelja EU, već o njihovom ojačavanju, radije nego građenju preko njih. Europa treba nadu kao nikada prije. A to može pronaći samo u povratku načelima, a ne u jačanju institucionalne nadgradnje.”