Sa samo 21 godinom Matej Mandić postao je golman reprezentacije i Zagreba, s kojim je uspješno igrao u Ligi prvaka. S reprezentacijom odlazi na Olimpijske igre u Pariz i odbija ponude inozemnih klubova

Iako je rukometni klub Zagreb ispao iz Lige prvaka porazom od francuskog Montpelliera, za golmana Mateja Mandića, koji će u svibnju proslaviti 22. rođendan, nema razloga za nezadovoljstvo. On se, s Dominikom Kuzmanovićem, ustabilio kao golman reprezentacije koja je na kvalifikacijskom turniru u Njemačkoj osigurala nastup na Olimpijskim igrama u Parizu. RK Zagreb je, s druge strane, nakon pet sezona prošao grupnu fazu Lige prvaka u kojoj je, prema statistici obrana, Mandić bio treći najbolji golman. Mandić je još jedan vrhunski proizvod rukometnog kluba Izviđač iz Ljubuškog iz kojeg su potekli nekadašnji reprezentativni golmani Mirko Alilović i Marin Šego. On je odlučio postati golman daleko prije nego što je izrastao do 205 cm visine, a njegov talent bio je toliko vidljiv da je za prvu momčad Izviđača zaigrao već sa 16 godina. Što se dalje događalo, ispričao nam je u razgovoru za Tempo.

TEMPO: Posljednjih godina spominjalo se kako hrvatska rukometna reprezentacija ima problema s golmanima, da bi u se kratkom razdoblju pojavila dva 22-godišnjaka, vi i Dominik Kuzmanović. Jeste li svjesni svoje važnosti u klubu i reprezentaciji?

I Kuzmanović i ja bili smo projekt saveza i klubova u kojima igramo. S godinama smo stasali, možda malo prije nego što je netko očekivao. Kako imamo samo 22 godine, onda je to s jedne strane pritisak, a s druge strane veliko zadovoljstvo. U kvalifikacijama za Olimpijske igre obavili smo dobar posao, ali nećemo se zaustaviti na tome, već ćemo se dalje razvijati. I donosit ćemo dobre rezultate jer ono na Europskom prvenstvu nije bilo dobro.

TEMPO: Kakav je odnos u reprezentaciji vas i Kuzmanovića? Branili ste na Europskom prvenstvu naizmjence, pamte se njegove obrane protiv Njemačke.

Mi smo prijatelji izvan terena, dosta razgovaramo, pomažemo jedan drugome. Bilo je sasvim normalno da u kvalifikacijama za Olimpijske igre Kuzmanović brani protiv Njemačke kada je na Europskom prvenstvu protiv njih imao više od 20 obrana. To je bio dogovor izbornika s Valterom Matoševićem, trenerom golmana. Između nas nema nikakve ljubomore, Kuzmanoviću je ležala Njemačka, meni Austrija. Na kraju smo otišli na Olimpijske igre, što je najvažnije.

‘Dominik Kuzmanović i ja bili smo projekt saveza i klubova u kojima igramo. S godinama smo stasali, možda malo prije nego što je netko očekivao’

TEMPO: U reprezentaciji vam je trener iskusni Matošević, u klubu mladi Arijan Jović. Što vam svaki od njih dvojice daje?

Arijan Jović je mlada krv, on je tek počeo raditi, sigurno mu na početku nije bilo lako. Radimo dobro u klubu, radi se puno golmanskih treninga, puno koristimo videotehnologiju, gledamo videosnimke, puno razgovaramo, pripremamo se za utakmice. Princip rada u reprezentaciji s Matoševićem je isti, s time da je on prošao puno više toga tako da može pomoći s nekim savjetima.

TEMPO: Ponikli ste u klubu Izviđač iz Ljubuškog kao i mnogi drugi hrvatski rukometaši. Što je to u Hercegovini što mlade privlači rukometu?

Rukomet nije jedini sport u Ljubuškom kojim se mladi mogu baviti ali je glavni, ima tradiciju. Klupska organizacija je vrlo dobra, Izviđač je uvijek u vrhu BiH lige, i ove godine će vjerojatno biti prvak, a sve to privlači djecu i mlade. Ja sam se u rukomet zaljubio preko rođaka tako da sam želio početi trenirati prije nego što sam krenuo u osnovnu školu. Tata je rekao da prvo trebam krenuti u prvi razred osnovne škole. Krenuo sam u prvi osnovne i na rukomet. Kada uđete u neki razred u školi, čut ćete da svi treniraju rukomet. Uz to, mnogo se djece rađa s talentom za rukomet, i sada tamo ima momaka koji, budu li ustrajni, mogu zakucati na velika vrata.

Matej Mandić rukometnu je karijeru započeo u Izviđaču iz Ljubuškog, gdje je sa 16 godina počeo braniti igrajući u SEHA ligi. Sanjin Strukic/PIXSELL

TEMPO: Jeste li od prvog razreda osnovne škole željeli biti rukometni golman?

Jesam, od prvog treninga želio sam biti golman. Ćaća nije dao, ćaća je govorio da ću biti igrač. Nakon dva, tri treninga stao sam na gol i dobio udarac loptom u glavu. Mislio sam da se to neće više događati. Drugi trening, evo mene opet na golu, opet me lopta pogodila u glavu. Kako sam i dalje želio biti golman, onda je i ćaća rekao – to je to.

TEMPO: Vaš uspon je bio toliko brz da ste prošle godine bili i golman juniorske reprezentacije na svjetskom juniorskom prvenstvu i golman A reprezentacije.

Da, i Kuzmanović i ja bili smo na dva fronta. Sve se to malo prebrzo događalo. S 18 godina sam ušao u reprezentaciju i igrao s Duvnjakom, Čupićem i ostalima koje sam gledao na televiziji i nisam mogao vjerovati da sam sada tu, s njima. Prihvatiš to, radiš, trudiš se da ostaneš što duže. Napredovao sam iz dana u dan, vjerovao u sebe, sve mi se to vratilo.

‘Dolaskom u Zagreb prvi sam put otišao od kuće, nedostajali su mi dom, mater, ćaća, sestre, svi. Trebalo je vremena da se adaptiram na Zagreb’

TEMPO: Jeste li razgovarali s Mirkom Alilovićem i Marinom Šegom, nekadašnjim golmanima reprezentacije koji su također započeli karijeru u Izviđaču iz Ljubuškog?

Nisam, ne poznajemo se, iako mi je Alilović preko majke rodbina, pa sam ga nekoliko puta sreo. No to je bilo u vrijeme kada sam bio klinac. Meni je puno u razvoju pomogao Milan Tolić, trener golmana u Izviđaču iz Ljubuškog. Njemu možda idu najveće zasluge.

TEMPO: U kojem ste trenutku shvatili da biste od rukometa mogli živjeti i profesionalno se baviti njime? Je li to bilo u trenutku kada vas je rukometni klub Zagreb pozvao da prijeđete k njima?

Ja sam sa 16 godina igrao u SEHA ligi, Izviđač je u sezoni 2018/2019. nastupao u toj ligi. Odigrao sam šest, sedam utakmica, stvarno sam, za svoje godine, dobro branio. Tada sam vidio da mogu, da je to to, nakon čega je i Zagreb zagrizao za mene. Izviđač je napravio plan kako bih sve više branio i razvijao se te je nakon dvije, tri godine došao poziv Zagreba, što sam ja vidio kao mogućnost napredovanja i pokazivanja rukometnom svijetu.

Dagur Sigurðsson, novi izbornik hrvatske reprezentacije, s lakoćom je pobjedama na kvalifikacijskom turniru odveo Hrvatsku na Olimpijske igre u Pariz. FOTO: Ronny Hartmann/AFP/Profimedia

TEMPO: U Zagrebu su, odmah po vašem dolasku, rekli da ste vi njihov projekt za budućnost. Očito, nitko nije sumnjao da ste „materijal“ za velike stvari.

Da, kada sam dolazio u Zagreb rekli su mi da ću biti projekt kluba, da će me polako uvoditi. Već u prvoj sezoni branio sam u Ligi prvaka, Slavić i ja smo bili golmani. Sljedeće sezone imao sam zdravstvenih problema, imao sam operaciju jer mi je na trtici urasla dlaka, što se zakompliciralo pa sam pet mjeseci bio izvan terena. Nisam uopće mogao trenirati, samo sam ležao. Na teren sam se vratio u studenome pretprošle godine, branio nekoliko utakmica, odradio zimske pripreme, podigao se u formi, a trener Slavko Goluža me je stavio na gol. I onda mi je u veljači prošle godine, na utakmici Lige prvaka protiv Magdeburga, pukla loža. Ta sezona je bila za zaborav, ali klub me čekao, istrpio je, neki drugi klub me ne bi čekao.

TEMPO: Zagreb vas nije dao ni na posudbu, što su činili s mlađim igračima kao što su Klarica i Srna.

Kada sam došao u Zagreb na pregovore, rekao sam im kako ne bih želio ići na posudbu, na što su mi rekli da se to neće dogoditi. Odmah su mi rekli da ću trenirati s prvom momčadi i dobivati minute. To mi se svidjelo. S druge strane, prvi sam put otišao od kuće, nedostajali su mi dom, mater, ćaća, sestre, svi. Trebalo je vremena da se adaptiram na Zagreb. Nakon toga sam počeo braniti, dobio sam samopouzdanje.

‘Sigurðsson je staložen, zna što želi od ekipe, to se vidjelo na kvalifikacijskim utakmicama za Olimpijadu. Nije unosio nervozu u ekipu kada nam nije išlo’

TEMPO: Kako ste se osjećali kada ste, vrlo mladi, igrali protiv najboljih svjetskih rukometaša u Ligi prvaka i na Europskom prvenstvu?

Bilo je pritiska jer se posljednjih nekoliko godina golmani često prozivaju. Bilo je teško i Kuzmanoviću i meni, s 21 godinom stali smo na gol reprezentacije i dobro odradili Europsko prvenstvo. Sigurno je da nam je bilo teško protiv nekih. Klub je jedno, reprezentacija drugo. U Ligi prvaka imaš igrača za koje kažeš „pusti mi ga“, ali kada igraš protiv Francuske ili Danske onda toga nema. Trebaš se dobro pripremiti. Mi smo rezali videoisječke određenih igrača da vidimo kako šutiraju. Analiziramo kako tko voli šutirati, svaki igrač ima neke svoje šuteve. Na utakmici je najvažniji tvoj osjećaj, ja dosta branim na osjećaj, golmanski instinkt. Ipak, videoanaliza mi dobro dođe, naročito oko šuteva izvana ili s krila.

TEMPO: Već ste doživjeli i smjenu izbornika. Kakav je Dagur Sigurðsson? Jeste li mijenjali neke svoje navike?

Jesmo, nešto malo. On je došao iz Japana, iz komforne zone, u Hrvatsku da bi s nama napravio rezultat jer je vidio potencijal. On je normalan lik, staložen, zna što radi, zna što želi od ekipe, to se vidjelo na kvalifikacijskim utakmicama za Olimpijadu. Bio je miran i staložen i nije unosio nervozu u ekipu kada nam nije išlo.

Luka Lovre Klarica i Matej Mandić su vršnjaci na kojima Zagreb i reprezentacija grade dugogodišnju rukometnu budućnost. FOTO: Igor Kralj/PIXSELL

TEMPO: Koliko su vam značile tri pobjede u kvalifikacijama za Olimpijske igre da biste se oporavili nakon lošeg rezultata na Europskom prvenstvu?

To nam je puno značilo, svi smo bili jako sretni zbog toga. Atmosfera se u ekipi odmah podigla. Pobjeđujemo, igramo super, željeli smo još ostati u Njemačkoj. Sami sebi smo se divili kako izgledamo na terenu. Milina i gušt.

TEMPO: Mediji su objavili kako je Kuzmanović dogovorio prelazak u njemački Gummersbach. Razmišljate li i vi o odlasku u inozemstvo?

Produžio sam ugovor sa Zagrebom do 2026. godine. U posljednje vrijeme imao sam doista puno ponuda za odlazak u inozemstvo, ali sam odlučio ostati u Zagrebu, braniti i razvijati se. U Zagrebu imam dobru minutažu, dosta branim, to mi je u ovim godinama najvažnije. U Zagrebu se stvara lijepa priča, želim biti dio toga, i Klarica je produžio ugovor, želimo vratiti Zagreb tamo gdje mu je mjesto. Ako tako bude, čak i kada će mi istjecati ugovor mogao bih ostati još pet godina. Novac će već doći. Ćaća nije ništa rekao, on uvijek kaže da sam odlučim, a on će biti na mojoj strani.