Glumica Matea Marušić igra glavnu ulogu u predstavi ‘Tena – kronika raspada jedne ljepote’ koju u koprodukciji radi čak pet hrvatskih kazališta. O Slavoniji iz priče Matea kaže: ‘Uspavanost i pustoš kraja osjetimo, no i dalje je vidim sa svom toplinom, širokogrudnošću i potencijalima koje nesebično nudi’

U koprodukciji čak pet hrvatskih kazališta – zagrebačkog Dramskog kazališta Gavella, Gradskog kazališta Joza Ivakić Vinkovci, Ludens teatra, Centra za cjeloživotno učenje i kulturu Bjelovar i Gradskog kazališta Požega – radi se predstava ”Tena – kronika raspada jedne ljepote” koju je prema pripovijetki Josipa Kozarca dramatizirao Borislav Vujčić. Taj se tekst izveo 1992. u tada spaljenom HNK u Osijeku, u jeku Domovinskog rata, pa ima i simboličku važnost. Čak 27 godina kasnije izvodi se ponovno na hrvatskim pozornicama, i to u režiji i adaptaciji Dražena Ferenčine.

Kozarac je u ”Teni” pisao o destruiranju tradicionalnih vrijednosti, ali u isto vrijeme je u Teni pronašao djevojku koja će biti odlučna i djelovati. Njezin usklik: ”Ja sam ja, sve što je na meni, moje je!” prepoznatljiv je. Kozarac je pisao o lošoj ekonomskoj i društvenoj situaciji – raspadanju seoskih zadruga, Khuenovoj strahovladi i eksploataciji lokalnih šuma, pa glavni lik ujedno predstavlja i metaforu za Slavoniju, za ”raskoš koja se neštedimice rasipa”. U dramatizaciji Borislava Vujčića, Kozarčev tekst postao je temelj za novi tekst koji realistične prizore spaja s etnološkim pristupom. U predstavi ”Tena – kronika raspada jedne ljepote” igraju Filip Šovagović, Ivan Grčić, Davor Svedružić, Vladimir Andrić, Selena Andrić, Vedran Dakić, Areta Ćurković. Glavnu ulogu igra Matea Marušić, jedna od najaktivnijih i najcjenjenijih mladih hrvatskih glumica. Rođena je 1993. u Osijeku, a tijekom srednjoškolskog školovanja pohađa klasični balet u HNK Osijek pod vodstvom Vuka Ognjenovića. Godine 2012. godine upisala je Glumu na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu te 2016. diplomirala u klasi prof. Senada Bašića. Prošle godine završila je i Master studij na Akademiji umjetnosti Novi Sad u klasi prof. Borisa Isakovića. Matea Marušić je 2019., za ulogu Laure u ”Staklenoj menažeriji” osvojila Nagradu hrvatskog glumišta u kategoriji Izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina, ženska uloga. Članica je ansambla Gradskog kazališta Joza Ivakić u Vinkovcima.

NACIONAL: U predstavi ”Tena-kronika raspada jedne ljepote” igrate glavnu ulogu, kako ste doživjeli Tenu, na što ste stavili fokus?

Velika je čast, ali i odgovornost igrati Tenu, lektira je to koja prema svojoj kompleksnosti lika, uzvišenom jednostavnošću radnje s razlogom zauzima jedinstveno mjesto hrvatske književnosti. Seoska djevojka koja kroz svoje traumatično djetinjstvo počevši od smrti majke, oca alkoholičara, u sebi ne slobodnom voljom uzgaja, čuva i upoznaje tragedije svoje i svojih korijena, boli, strahova, neiživljenosti, a kasnije slobodnom voljom zavodljivo i uspješno sve to prekriva lažnim samopouzdanjem, drskošću, promiskuitetom kroz naglašenu tjelesnost s kojom vrlo vješto svjesno, no ponekad i nesvjesno manipulira. Upravo na te glumački izazovne polaritete željela sam staviti fokus jer je oni čine autentičnom i živom, bliskom svakome od nas.

NACIONAL: Koja se to ljepota raspada, ona ljudska ili jednoga kraja, Slavonije? Jer o tome piše Kozarac. Koliko Vujčić prati originalnu priču, a koliko je redatelj Ferenčina mijenja u ovoj produkciji?

Vjerujem kako je riječ prvenstveno o važnosti slobode izbora, o prepoznavanju i raspadu jedne duše koja silnim bježanjem od suočavanja sa suštinom svoga bića odabire put odbačenosti kako bi konačno potvrdila svoju nezasitnost i nesreću vlastitog života. Baš zato sam je imala potrebu obraniti, smatram da takvu rastrojenu ranjivost koju Tena tvrdoglavo nosi ima upisano svatko od nas, svaki narod i svaka duša. Pratimo suštinu priče koju izvrsno i suvereno redatelj Ferenčina kroz suvremene prilagodbe čini razumljivim, duhovitim i prepoznatljivim te time ističe potrebu i aktualnost Tene danas.

‘Tena u Slavoniji ima težinu i nosi teret. No kroz proces sam maknula predrasude o tome ‘kako bi trebalo’ i krenula iz sebe, skidajući slojeve stida kako bih osjetila njezinu ranjivost’

NACIONAL: Slavonka ste, rođeni ste u Osijeku, a zaposleni u kazalištu u Vinkovcima, raspada li se Slavonija? Nije riječ samo o onom što je pred očima svima, a to je činjenica da je petina stanovništva otišla, odselila, već raspada li se Slavonija društveno, socijalno, moralno? Kako je vidite?

Ne bavim se takvim načinom razmišljanja, neminovno je da tu uspavanost i pustoš kraja osjetimo svako od nas; i u okolini i u srcu, no ne želim se oduprijeti dojmu da je i dalje vidim sa svom toplinom, širokogrudnošću i potencijalima koje strpljivo i nesebično nudi.

NACIONAL: Kozarac piše o propadanju seoskih zadruga i eksploataciju šuma stranih vlasnika, osiromašenje lokalnih ljudi. To bi se, u drugačijem pogledu, moglo primijeniti i na današnju sliku Slavoniju, bavite li se time u predstavi i kako vi kao mlada Slavonka vidite taj fenomen? Kako mladi Slavonci danas doživljavaju Slavoniju?

U tom smislu Tena i jest metafora Slavonije, no počelo se sa ”šarmom” pričati o Slavoniji kao takvoj, a tvrdim da su odavno došle potpuno nove generacije mladih ljudi koje svojom odvažnošću i brzinom učenja serviraju drugačiji pogled životnih vrijednosti te da od njihove neposrednosti možemo puno toga naučiti.

NACIONAL: Tena je djevojka koja je u vrijeme kad je pripovijetka napisana bila posve drugačija od onoga ustaljenog ponašanja djevojaka toga vremena, bila je predstavnica hrabrije žene, one koja radi što želi i smatra da treba, a ne ono što bi se moralo. Kako vidite taj aspekt priče i hoće li vaša Tena biti drugačija?

Kozarac je upravo tu očitovao svoju širinu upisavši Teni karakteristike buntovne, odlučne i beskompromisne. No samo naizgled, jer ona svoje istinsko blato i pustoš ravnice tek kasnije upoznaje kao svoje isprovocirano prokletstvo.

NACIONAL: Koliko je danas važno govoriti o takvim ženama, može li kazalište pomoći u osvještavanju tzv. ženskog pitanja o kojemu se često raspravlja?

Izuzetno je važno i kazalište u tome ima veliku moć da ogoli dušu, propitkuje, nagovijesti. To i jest kvaliteta klasičnih djela koja u centar stavljaju ženu i njihovih autora jer oni znaju da svejedno kada su pisali, da se čovjek; njegova suštinska ljudska priroda ne mijenja.

NACIONAL: U svjetlu teške situacije koja je godinama prisutna u Hrvatskoj po pitanju žena, još uvijek ukorijenjenom patrijarhatu, pa i nedavnom straviènom femicidu u Splitu, kako vidite poziciju žene u hrvatskom društvu?

Svjedočimo kako smo po mnogo toga kao društvo zaista narasli, no pasivnošću u pojedinim segmentima kao da smo se svi u svojim uvjerenjima i usađenim krivim učenjima itekako pogubili te još uvijek postoje predrasude i vidljive podjele koje nas udaljavaju od vlastitih vrijednosti.

NACIONAL: Kako vi kao glumica vidite sebe u svom umjetničkom okruženju? Sve su češći i hrabriji istupi žena koje su trpjele ili doživjele maltretiranje. Jeste li vi imali slično iskustvo i koliko je važno da se o tome napokon priča? Postoji li još uvijek taj problem u glumačkoj profesiji?

Zaista suosjećam s kolegicama, svjedočila sam i sama takvim ispovijedima. Tijekom studija i sada profesionalno me prati sreća što nisam izravno bila izložena takvom zlostavljanju. Jezivo je čitati sve naslove, slušati ispovijedi koje koliko mogu pratiti nažalost samo rastu, no baš zbog toga potrebno je iznova hrabriti i poticati takve istupe.

NACIONAL: Ovo je još jedna u nizu velikih ženskih uloga koje igrate, a za jednu ste dobili i Nagradu hrvatskog glumišta. Je li se situacija, ili se samo čini, promijenila u smislu velikih ženskih uloga, čini li vam se da se posljednjih godina rade predstave u kojima ima pravih dobrih ženskih uloga?

Sigurna sam da jest, uvjerila sam se pogotovo prošlih nekoliko sezona sjajnim glumačkim kreacijama mojih kolegica i rado njihov rad koristim kao neiscrpan udžbenik za vlastiti glumački rast.

NACIONAL: Što vam je u Teni najveći izazov, opterećuje li vas što je riječ o kanonskom liku, i to još vama tako bliskom?

Tena, ponajviše u Slavoniji ima posebnu težinu i dakako da nosi i određen teret. No kroz proces pokušavala sam maknuti sve predrasude i predstave o tome ”kako bi trebalo” i krenuti iz sebe, skidajući svoje slojeve stida i srama kako bih što bliže osjetila njezinu ranjivost i potrebu za slobodom.

NACIONAL: Zašto ste se odlučili za glumu, tko vas je zainteresirao za glumu?

Prije samog promišljanja o glumačkom pozivu, izvjesno vrijeme plesala sam balet u HNK Osijek pod vodstvom Vuka Ognjenovića, pohađajući klasove sve intenzivnije pratila sam kazalište, repertoar i glumce. Atmosfera kazališta uvukla mi se pod kožu i tako sam se intenzivno na ozbiljniji način počela zanimati za glumački poziv. Prvi korak bio je dramski studio, potom individualne glumačke pripreme kod uvažene kolegice Vlaste Ramljak, a onda su uslijedili prijemni, sarajevska Akademija i naposljetku vinkovačko kazalište. U glumi vidim konstantnu potragu za što istinitijim i ranjivijim, gdje nastaje prilika za živjeti život sa svim njegovim aspektima i to smatram suštinskom ljepotom s kojom se uvijek mogu najintimnije povezati i stvarati. Na sceni, pohranjujem i pamtim upravo takva iskustva, ona me podsjete zašto sam odabrala ovaj poziv kreiranja gdje raste ne samo moja glumačka, nego i privatna ličnost. To je nevjerojatno širenje unutar sebe.

NACIONAL: Rođeni ste u Osijeku, diplomirali ste u Sarajevu, a zaposlili se u Vinkovcima. Kako ste završili u Sarajevu? Niste jedina hrvatska glumica koja je diplomirala na toj inače jako cijenjenoj akademiji.

Magistrirala sam i na novosadskoj Akademiji, u klasi profesora Borisa Isakovića. Ponosna sam što sam imala priliku promijeniti i živjeti u navedenim gradovima, jer upravo takve prilagodbe pune glumačko iskustvo koje je neminovno neprestano obnavljati.

‘U glumi vidim konstantnu potragu za što istinitijim i ranjivijim, gdje nastaje prilika za živjeti život, i to smatram suštinskom ljepotom s kojom se uvijek mogu najintimnije povezati’

NACIONAL: Čega se najradije sjetite tijekom studija, kojeg profesora, savjeta, predstave, susreta?

”U sebi imate cijeli Olimp” uputa je profesora Senada Bašića koja mi donese najveći mir i podsjeti ljepoti filigranskog rada na glumačkom putovanju.

NACIONAL: Kako ste dobili posao u Vinkovcima? To je inače malo kazalište, sa svega troje glumaca u ansamblu, koje su prednosti rada u malom kazalištu? Je li upravo ta raznolikost koja vam se tako pruža?

Vrlo spontano, kao i većina mladih glumaca bila sam u potrazi za prilikama. Moja prva prilika dogodila se upravo u Vinkovcima i odmah sam pristala. Svojim radom maksimalno želim opravdati tu priliku, a ni jedan rad nije uzaludan, čvrsto vjerujem u to.

NACIONAL: Što najviše volite u Vinkovcima?

Vinkovci su grad koji je urezao moje prve profesionalne umjetničke korake, koje mi je dalo povjerenje i priliku raditi, predstaviti se, rasti i zbog toga me zauvijek zadužio.

NACIONAL: Ova je predstava koprodukcija čak pet kazališta, koje su prednosti takvog načina rada?

Uvijek priželjkujem druge gradove i kolektive. Vjerujem da je to i smisao glumačkog djelovanja, ta neprestana razmjena energija, iskustava. Takvi životni sokovi neminovno su potrebni svakom glumačkom biću kako bi iznova moglo crpiti iz njih i nadograđivati svoje scensko iskustvo. To nam daje polet.

NACIONAL: Ovaj tekst ima važno simbolično značenje jer je 1992., u jeku Domovinskog rata bila prva izvedena u bombardiranom HNK u Osijeku. I eto, 27 godina kasnije, ponovno igra na hrvatskoj sceni, što vam je najzanimljivije tijekom rada na ovoj predstavi?

Nije bilo lako opravdati Tenu, takav život, ali da – i to je život. Ono čemu sve svjesnije svjedočim jest to kako zaista svaki proces, pogotovo ovaj zahtijeva od mene sve veću posvećenost, odgovornost i brz ulazak u potpuno novu razinu koncentraciju za potrebnu empatiju lika kojeg igram. Zbog sve većeg iskustva, saznanja, moja očekivanja, ali vjerujem i struke neminovno rastu. U radu mi jest važna profesionalnost, ali prvenstveno dobra atmosfera koju gradi zajedničko povjerenje u beskompromisno i nesebično davanje. A u procesu Tene upravo je sve to i bilo; suptilna i pažljiva osluškivanja redatelja Ferenčine prema glumcu, okruženost darovitim i motivirajućim kolegama koji su svojim kreacijama oživjeli ovako snažan tekst, najdirektniji je put ka što istinitijem.