Balet Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, kao i ostale umjetničke grane tog kazališta, unatoč pandemiji radi jako puno. Nova premijera ‘‘Mediteranska trilogija: Pulcinella & Poslijepodne jednog fauna & Španjolska rapsodija’’ izvest će se 11. veljače, a ostale predstave često su na repertoaru i riječkog kazališta, ali i po cijeloj Hrvatskoj. Neke predstave riječkoga Baleta nominirane su za Nagradu hrvatskoga glumišta, i to one koreografkinje Maše Kolar, ujedno i ravnateljice Baleta od 2017. godine. Ona je izazvala veliku pozornost medija prije mjesec dana uputom članicama i članovima ansambla da čiste prostore Baleta jer su sve spremačice otvorile bolovanje. Maša Kolar u intervjuu tvrdi da su priču mediji prenijeli senzacionalistički. Maša Kolar rođena je u Zagrebu 1973. te je završila Školu suvremenog plesa Ane Maletić, pohađala je Vlaamse Dansacademie u Bruggeu i završila preddiplomski studij suvremenog plesa, nastavnički smjer na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti. Profesionalnu plesačku karijeru započela je 1986. u zagrebačkom kazalištu Komedija, a nastavila 1992. u Baletu Dresden gdje je 1995. dobila status solistice. Od 1998. angažirana je u Thoss TanzKompanie, a plesala je u trupama u Europi, Australiji, Aziji. Predavala je na Sveučilišnoj plesnoj akademiji u Stockholmu i na Sveučilišnoj plesnoj akademiji u Interlochenu, asistirala je u Aalto baletu u Essenu. Od 2006. zaposlena je u Učilištu ZKM-a kao plesna pedagoginja i koreografkinja, nastavljajući internacionalnu karijeru slobodne plesne umjetnice. Koreografira za brojne ansamble, a dobitnica je i Nagrade hrvatskog glumišta 2008. te raznih drugih nagrada.

NACIONAL: Prije nekoliko tjedana Nacional je prvi objavio tekst o tome da članovi i članice ansambla Baleta HNK Ivana pl. Zajca, aktivni plesači, zbog nedostatka spremačica, čiste prostore kazališta u kojima borave i vježbaju. Poprilična se bura digla oko toga, ali se sve ubrzo stišalo. Kakva je sad situacija, je li se sve vratilo na staro ili neki još uvijek čiste? Je li itko od članova i članica ansambla poduzeo ikakve sudske radnje?

Često se na području jugoistočne Europe uz pomoć medija dižu tenzije zbog banalnih i svakodnevnih životnih situacija poput problema čišćenja, umjesto da ozbiljnim medijima pričamo o svojim nastojanjima i umjetničkim uspjesima. Pretpostavljam da je ovakav senzacionalistički suodnos sa svakodnevicom dio tranzicijske putanje našeg društva i njegovih pojedinaca. Problem čišćenja koji je nastao uslijed bolovanja gotovo svih spremačica Kazališta tek je jedan u nizu problema s kojima se uprava Kazališta svakodnevno susreće. Živimo i radimo u novim uvjetima, u uvjetima epidemije. Oni ne zaobilaze kulturne institucije. Upravo sada više nego ikada od uprave i umjetničkih ravnatelja očekuje se nova razina osviještenosti, spremnosti i angažiranosti prema radu, pozivu, struci i umjetnosti. Ne angažirajući se na pravi način dopustit ćemo eri korone da naše umjetničke vrijednosti zamijeni opnom prolaznih aktualnosti, lažnih informacija i društvom skandala. Inače, na ovakvu suradnju i solidarnost potaknuo me kolega iz Njemačke, ugledni baletni pedagog i plesač. Uvjerena sam da u ovakvoj situaciji u kakvoj već gotovo dvije godine živimo i pokušavamo pronaći i stvoriti uvjete za rad, to nigdje drugdje ne bi bilo neobično. Diljem svijeta su zbog pandemije kazališni umjetnici, pa tako i plesači, ostali bez posla. Stoga mi nije palo na pamet da bi svega 30 minuta dobrovoljnog čišćenja u tri tjedna moglo proizvesti takav skandal, posebice zbog toga što je u tom, na sreću vrlo kratkom, trenutku jedina alternativa bila prekid rada.

Polovično informirani mediji nanijeli su mladom i umjetnički ambicioznom riječkom baletnom ansamblu i meni, ravnateljici, simboličku štetu i nepravdu. Iako sam čistila gotovo samostalno, ne bih li svojim angažmanom oplemenila otežanu radnu situaciju, medijski me se po tom pitanju u potpunosti diskreditiralo. Umjesto toga svu slavu čišćenja pokupili su članovi baletnog ansambla koji su od samog početka, radi velikog opsega posla pripreme baletne predstave “Orašar”, odustali od pomoći i solidariziranja. Gotovo je nevjerojatno i impresivno kojom se brzinom u današnje vrijeme može konstruirati narativ koji se slijepo prenosi iz jedne u drugu medijsku kuću ne propitujući njegovu istinitost a u biti, i u ovom konkretnom slučaju čišćenja, radi se o narativu koji je u direktnoj opreci od istine i zdravog razuma.

Balet ‘Posvećenje proljeća’ u koreografiji Maše Kolar nominiran je za Nagradu hrvatskog glumišta. FOTO: Fanni Tutek Hajnal

NACIONAL: Kako ste vi kao ravnateljica Baleta doživjeli sve to, je li vas iznenadilo to što se netko očito osjetio loše i potražio pomoć medija i sindikata? Smatrate li se odgovornom?

Kao ravnateljica Baleta uvijek se osjećam odgovornom, odgovornost mi je u opisu posla. Upravo me opis poslova mog radnog mjesta, ali i obaveza koju nosi funkcija ravnateljice Baleta te vlastita potreba da uvijek jasno artikuliram svoj kritičan, ali i stručan angažman prema umjetnosti plesa, baleta i izvedbe naveo da poduzmem sve potrebne mjere, pa premda to značilo da samostalno usisavam i perem pod baletne dvorane kako bi se naš umjetnički program u predbožićno vrijeme mogao nesmetano odvijati i kako bi Balet i ove godine mogao izvoditi “Orašara” u koreografiji Maura de Candije pred prepunim gledalištem i razgaljena srca. Preuzimanjem ravnateljstva Baleta Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u rujnu 2017., preuzela sam 24/7 status odgovornosti, pa me zato ne čudi što se ta funkcija dodjeljuje isključivo mandatno. Biti ravnateljicom Baleta u Rijeci koji je u stalnom dodiru s pojmom interkulturalnosti znači biti na domaćem terenu, ali također i voditi ansambl koji je istodobno i nacionalan i internacionalan. Naš ansambl je hrvatski tj. riječki po nazivu i financiranju, a međunarodni po sastavu, svojoj kakvoći i uspjesima. Činjenica da je naš umjetnički rad kratkog vijeka, društveno podcijenjena i slabo plaćena kategorija potakla me da od samog početka rada na mjestu ravnateljice Baleta redovito vodim grupne i individualne sastanke te oblikujem verbalnu platformu za formalne i neformalne, zajedničke i individualne problematike plesača i struke. To što njih nekoliko smatraju da je učinkovitije probleme rješavati s medijima i sindikatima, preskačući razinu komunikacije unutar vlastitog ansambla žalosti me na ljudskoj razini.

NACIONAL: Ubrzo nakon toga Balet je raspisao audiciju, koliko se kandidata javilo? Što vam to govori?

Naša internacionalnost i tržišna vrijednost zrcali se i u činjenici da je odaziv na audiciju nakon raspisanog javnog natječaja nadmašio sva očekivanja. Za sada smo zaprimili oko 500 prijava sa svih strana svijeta. Jedan od preobražaja Baleta u Hrvata je njegova potpuna internacionalizacija, možda jedini pozitivan rezultat zapadnog kulturnog imperijalizma. Hrvatskom baletu nedostaje vlastitih čvrstih modela edukacije pa smo mi ravnatelji prepušteni alternativi, internacionalnom tržištu rada. Uz procese sve većih emigracija današnjih umjetnika ovako velik odaziv pripisujem i nedavnim međunarodnim gostovanjima i uspjesima riječkog ansambla te suradnji s novim valom međunarodno priznatih i autorski upečatljivih koreografa, poput Andonisa Foniadakisa, Douglasa Leeja i Giuseppea Spote. Usporedbe radi, prije tri godine na posljednjoj velikoj audiciji bilo je jedva nešto više od deset kandidata.

NACIONAL: Kako gledate na prijedlog novog Zakona o kazalištu koji poseban fokus daje plesačima u ansamblima? Udruge se oštro protive predloženom načinu zbrinjavanja plesača koji su premladi za mirovinu, a prestari za aktivno bavljenje poslom.

Nisam sudjelovala u sastavljanju prijedloga članaka u novom Zakonu o kazalištu koji bi se odnosilo na baletne umjetnike. Umjesto da vam dam svoje mišljenje o prijedlogu novog zakona, dat ću vam vlastiti primjer. Počela sam plesati kao dijete, nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja u Zagrebu i plesne akademije u Belgiji intenzivno sam plesala 17 godina u državnim baletno-plesnim kompanijama u Njemačkoj, Švicarskoj i Italiji. Kao plesačica surađivala sam s Johnom Neumeierom, Matsom Ekom, Maurom Bigonzettijem i Stephanom Thossom. S 36 godina odlučila sam se vratiti u Hrvatsku te nastaviti internacionalnu plesačku karijeru kao nezavisna umjetnica istovremeno intenzivno uranjajući u plesnu pedagogiju, balet majstorstvo i koreografiju. Prije četiri i pol godine postala sam ravnateljica Baleta u Rijeci, završila preddiplomski studij plesa pri ADU, operirala kuk, a sada završavam diplomski studij Kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci.

NACIONAL: Kako je HNK u Rijeci riješio problem, i još rješava, takvih plesača?

Preobražaj nacionalnog baletnog ansambla u Rijeci nije samo u njegovoj internacionalnoj komponenti, već i na razini sistematizacije radnih mjesta. Kako bismo opravdali svoju umjetničku i društvenu vrijednost, riječki Balet izjednačio je statuse, iz hijerarhije uloga tipičnih za područje baletne umjetnosti koja se oduvijek vrlo jasno čitala po statusnoj podjeli na soliste i corp de ballet u isključivo solistički korpus. Jedino je kvaliteta koju nudi homogena zajednica istovrsno kvalitetnih, a karakterno različitih baletnih solista garancija da se riječki balet odupre zastarjelim i nefunkcionalnim tradicijama. Tako smo uspjeli oblikovati jedini baletni ansambl u Hrvatskoj koji nudi samo ugovore o radu te time izbjegli mnogogodišnje honorarne ugovore i kazne koje takvo prikriveno zapošljavanje povlači. U riječkom ansamblu pleše i radi 18 plesačica i plesača sa solističkim statusom, baletni majstor, dvije baletne pedagoginje, dva baletna pedagoga unutar baletnog studija, inspicijentica, baletna producentica i ja, ravnateljica Baleta. Ova transformacija refleks je promijenjenog repertoara koji ima tendenciju umjetničke homogenizacije i postaje sve više nalik repertoarima srodnih europskih kuća, ako ne i bolji, inspiriran zapadnom elitom koreografskih imena i estetika. Ukratko, Balet s karakterom, kako i glasi naš moto. Nadolazećom audicijom namjera nam je baletni ansambl povećati s još četiri plesačice/plesača kako bi riječki Balet izgradio novu nadu, motivaciju i poticaj za daljnji umjetnički razvoj.

‘Čipka’ Maše Kolar i ‘Plamteća voda’ Andonisa Foniadakisa neke su od najuspješnijih predstava HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. FOTO: Fanni Tutek Hajnal

NACIONAL: Unatoč pandemijskim uvjetima HNK u Rijeci jedno je od kazališta koje radi jako puno, mnogo je predstava iza vas, ali i ispred vas. Najavljena je baletna premijera, riječ je o ‘’Mediteranskoj trilogiji’’, a vi ste jedna od koreografkinja. O čemu se radi?

Svakako da se radi, ne postoje nikakvi opravdani razlozi da se ne radi, stvara i izvodi. Kroz pandemiju prolazimo hrabro, opstajemo komunicirajući sa svojim djelatnicima, publikom te u dosluhu s dežurnom epidemiologinjom Kazališta. Nedjelovanjem bismo si samo učvrstili položaj na marginama zajednice umjetnika i društva uopće, što za riječki Balet nikad nije, niti neće biti opcija. Pod parolom “Opstanak 2” promišljamo premijerni baletni program 2022. vođeni koncepcijom prevođenja kompleksnih partitura velikih skladatelja poput Stravinskog, Pergolesija, Debussyja, Ravela i Prokofjeva u kompozicije i ritmove raznovrsnog pokreta i plesa. Na tom tragu je i najavljena prva premijera Baleta “Mediteranska trilogija”. Ona predstavlja tri različite mediteranske priče od kojih je prva klasična i prpošna “Pulcinella” talijanskog koreografa Giovannija Di Palme, uprizorena u stilu commedia dell’arte. U drugoj priči, u ulozi koreografkinje, a inspirirana djelom Claudea Debussyja “Preludij za poslijepodne jednog fauna”, pokušat ću iznijeti nerazdvojivu sintezu dualne prirode fauna. Priču protkanu akcentima kontrastne prirode fauna, raščetvorenog između materije i apsolutnog, stvarnosti i ideala, gradim na raskošnim plesačkim talentima riječkih baletnih solista Michelea Pastorinija i Ksenije Krutove. Finale ove baletne trilogije, Ravelovu “Španjolsku rapsodiju” inscenirat će novo koreografsko ime s europskih pozornica – Filipe Portugal neoklasičnim plesnim vokabularom.

NACIONAL: Uskoro u ZKM-u gostuje balet ‘’Plamteća voda’’ koji je dobio jako dobre kritike.

Predstava “Plamteća voda” koreografa Andonisa Foniadakisa postala je jedan od naših najjačih izvoznih brendova, iznimna i nezaboravna umjetnička poslastica. Predstava je postala riječko kulturno nasljeđe projekta Europska prijestolnica kulture (EPK) 2020., a zbog tematike koja evocira apokaliptično stanje svijeta u kojem živimo tražena je na domaćim i inozemnim scenama i festivalima. Nakon Bonna, Maribora, Pule i Šibenika gostovat ćemo u ZKM-u 20. siječnja.

NACIONAL: Gostovanja po hrvatskim kazalištima nisu uobičajena, zašto? Jednako kao i činjenica da se ne radi puno koprodukcija. Posebno bi to bilo korisno kad je riječ o velikim ansambl predstavama jer bi se troškovi smanjili, zašto se to ne prakticira?

Kako nismo isključivo gostujuća kompanija, financijski ne ovisimo o turnejama i gostovanjima, ali imajući u zaleđu jaku umjetničku, tehničku i produkcijsku infrastrukturu postali smo atraktivan baletno-plesni proizvod povoljan za festivale i gostovanja u kazalištima diljem Hrvatske i inozemstva. Riječki Balet povećao je svoja gostovanja. Pomlađen i vrlo moćan ansambl te trenutačni repertoar s djelima poput “Čipke” i “Posvećenja proljeća”, “Orašara” i “Plamteće vode” gleda se u Puli, Šibeniku, Đakovu, Zadru, Karlovcu i Zagrebu. Do sada su ostvarene koprodukcije s Baletom splitskog HNK-a i Muzičkim bijenalom Zagreb. Dok se svojim inozemnim gostovanjima, primjerice u Bonnu, Geri, Regensburgu, Ljubljani, Beogradu ili Mariboru, riječki baletni ansambl pozicionira na međunarodnoj sceni, s druge strane, redovno gostujemo u Đakovu, Karlovcu, Slavonskom Brodu. To je također jednako važan dio naše strategije, podrška manjim gradovima i plesnim scenama te stvaranje plesne publike i u manjim hrvatskim sredinama.

NACIONAL: Je li, prema vašemu mišljenju, bolje da ansambl radi puno i češće manje zahtjevnih predstava, ili točnije kraćih, ili pak da se radi rjeđe, ali neke velike predstave? Je li bolja ta raznovrsnost? Pitam vas to jer neki u vašoj struci zamjeraju vam upravo to – kažu da riječki Balet uglavnom pleše manje nezahtjevne forme.

Svoje promišljanje baletno-plesnog repertoara gradim na poznavanju sociološkog, kulturno-političkog i ekonomskog lokaliteta Rijeke, iako ono što ovdje promatram nije usko riječki specifikum, već svih kulturno decentraliziranih zona Hrvatske. Bolno, nemoralno i financijski nekorektno bilo bi u Rijeci raditi megalomanske, skupe predstave. Rijeka postaje grad sveučilišta, studenata, grad kulture, takvom gradu potreban je visoko motiviran balet kao zajednica plesačkih individua s najvišim profesionalnim težnjama koji će se bez ikakvih problema nakon lokalne publike moći okrenuti onoj u gradovima naših domaćih i inozemnih partnera.

Ako, pak, pod zahtjevnošću govorimo o onoj izvedbenoj onda ona ne da nije manja, nego je nerijetko riječ o “plesu do posljednjeg daha”. Jednako i kad je riječ o “veličini” forme: nije li to kao suditi o knjizi prema broju stranica? Riječ je naprosto o drugačijim formama, tehnikama i estetikama.

Riječki Balet doista nije niti želi biti samo još jedna klasična baletna kompanija u regiji, svojim se projektima težimo izdvojiti i drugačije brendirati. Mlada smo, usudila bih se reći, europska plesna i baletna kompanija u uzletu čije polazište i cilj nisu “plesne lutke” već plesačke osobnosti – Balet smo s karakterom.

NACIONAL: Zašto ste prihvatili poziv intendanta Marina Blaževića da budete ravnateljica Baleta, što je bio najvažniji razlog?

Volim izazove, posebno one povezane s plesnom umjetnošću, kroz njih oblikujem našu stvarnost i valoriziram je. Biti u umjetničkom timu intendanta Marina Blaževića znači učiti, kritički promišljati, a ostati kreativan.

NACIONAL: Kako vidite Balet dosad, od 2017., i kako ga vidite na kraju svog mandata?

Moja ljubav prema ansamblu riječkog Baleta je neizmjerna. Presretna sam što su se svi ti različiti plesački karakteri i senzibiliteti vođeni što vlastitim afinitetom, a što mojim umjetničkim kadriranjem našli upravo u ovom trenutku u Rijeci. Na kraju svog mandata nadam se da će Balet biti nova snaga našeg Kazališta, samoodrživ i profitabilan.

NACIONAL: Što su najveći izazovi kad si balet ili balerina u Hrvatskoj? Plesali ste i u Hrvatskoj i u inozemstvu, koreografirali, predavali, završili ste Plesnu akademiju, dakle balet poznajete iz svih aspekata, kako ocjenjujete položaj plesača u Hrvatskoj?

Pored svega što sam već navela, dodala bih još i ovo. Najveći izazov ravnatelja baleta u Hrvatskoj je na koji način kompenzirati baletnim umjetnicima mjesečna primanja niža od onih u ostalim zemljama članicama EU-a, a koji su poput većine mladih ljudi skloni tražiti bolje i više.

NACIONAL: Vaše koreografije su zapažene, ‘’Čipka’’ i ‘’Posvećenje proljeća’’ u vašoj koreografiji bile su nominirane za Nagradu hrvatskog glumišta, a i vi kao koreografkinja. Kakav je osjećaj na sceni gledati kako vaše ideje kroz pokret plesača izlaze na scenu?

Koreografiranje je baš luda i ponešto divlja zanimacija, koreografija nikad ne ispadne onakva kakvom je na početku zamišljaš, ona bude uzbudljivija i bolja jer su u konačnom činu koreografije utopljene ne samo tvoje vlastite ideje već trud, vjera, pulsacija i talent umjetnika s kojima radiš.

NACIONAL: Kako je došlo do toga da radite koreografije nakon plesačke karijere? Je li to bio neki logičan slijed u karijeri? Jeste li imali tremu, kakav je bio osjećaj nakon prve koreografije?

Kod mene se tranzicija iz plesačke u pedagoško-koreografsku karijeru odvijala nekim logičnim tempom, bez treme, ali s pregršt dilema i samoispitivanja.

NACIONAL: Što vam predstavlja najveći izazov sad kad ste ravnateljica?

Izazov, ali i veselje predstavlja mi suradnja s mladim i meni bliskim timom ravnatelja našeg kazališta: Renatom Carolom Gaticom, Giuliom Settimom, Filipom Fakom, Alanom Vukelićem i Valentinom Egelom. Većinom se ne slažemo jer svatko od nas pokušava što uspješnije balansirati između zajedničkih potreba kazališta i potreba vlastite umjetničke grane. Najveći izazov predstavlja nam svima izlaženje na kraj s nepresušnom ludošću i lucidnošću našeg intendanta Marina Blaževića.