Maruška Vizek na vrijeme je alarmirala javnost. S mjesta ravnateljice Ekonomskog instituta u Zagrebu još je potkraj prošle godine upozorila na usporavanje gospodarskog rasta Hrvatske. Predviđanja su se, nažalost, pokazala točnima. Kao što je vrijeme potvrdilo još neke njene neugodne dijagnoze, poput one o slučaju Agrokora, koji je neposredno nakon izvlaštenja Ivice Todorića i izbora privremene uprave – dok se Vlada naveliko hvalila kako je uhvatila bika za rogove – nazvala pacijentom u induciranoj komi.

Maruška Vizek znanstvenica je novog kova. Premda vrlo mlada, u 38. godini postala je nezaobilazan autoritet. Ne samo u stručnim krugovima, nego i na javnoj sceni. Svoju prisutnost u javnosti smatra obavezom jer akademska zajednica ne smije ostati nijema i distancirana od društvenih prijepora; dužna je svoja znanja staviti na dispoziciju onima koji vode državu, ali još više učiniti ih dostupnima i što širem krugu građana, kako bi Hrvatska, koja „obiluje potencijalima“, napokon uspješno realizirala svoje mogućnosti. Na sebi svojstven jasan i direktan način Maruška Vizek govorila je za Nacional o ekonomskom propadanju države zahvaljujući vladajućem ortačkom ili rodijačkom kapitalizmu koji je proizveo slučajeve kao što je Agrokor, a danas ih, sam netaknut, navodno pokušava spašavati.

NACIONAL: Industrijska proizvodnja pada, gospodarski se rast usporava, upravo pristigla izvješća Bruxellesa govore o sve većem zaostajanju Hrvatske. Premijer Andrej Plenković poručio je prilično flegmatično da će izučiti u čemu je problem. Znate li vi u čemu je problem?

Pa to je kristalno jasno. Dinamika se usporava zbog neprovođenja strukturalnih reformi. Hrvatska je, ovakva kakva jest, dosegla svoj razvojni plafon. Gospodarstvo nema snage povući više od toga. Od 2016., kada smo postigli svoj limit od 3,2 posto rasta BDP-a, počelo je gubiti na snazi. Bez reformi nema šanse da se to promijeni. Prije svega, dok se naše gospodarstvo, sada tipično ortački ustrojeno, ne učini tržišnim, ne možemo očekivati bolje ekonomske rezultate. Što znači da će se zaostajanje za Europom, ne samo za onom starom, nego i za tranzicijskom Europom, dodatno povećavati.

NACIONAL: Porazan je podatak da je Hrvatska, koja je devedesete dočekala kao treća najrazvijenija tranzicijska zemlja, u četvrt stoljeća svoje samostalnosti došla do toga da je danas na dnu Europe, kao druga najneuspješnija članica EU-a.

Nažalost, zbog niskog rasta gospodarstva, što je, ponavljam, posljedica izostanka reformi, Hrvatska će u doglednoj budućnosti postati najsiromašnija zemlja Europske unije. Dok se većina bivših socijalističkih zemalja približava europskom prosjeku BDP-a po glavi stanovnika, Hrvatska svoje zaostajanje povećava. Ekonomski zaostajemo čak i za tranzicijskim zemljama koje su nam nekada gledale u leđa.

NACIONAL: Rumunjska trenutno raste brže od Hrvatske, lani je njen rast od sedam posto bio čak dvostruko veći od hrvatskog, a i reformske procese dodatno je intenzivirala. Hoće li nas i oni prestići?

Po BDP-u još nije, ali Rumunjska nas je već pretrčala po kupovnoj moći svojih stanovnika, pokazatelju najprimjerenijem za mjerenje blagostanja građana. Nastavimo li takvim tempom i dalje, velika je vjerojatnost da će nas u dogledno vrijeme prestići i Bugarska.

NACIONAL: Svemu tome unatoč, premijer Plenković je, kako tvrdi, zadovoljan ekonomskom situacijom. Posebno se hvali smanjenjem deficita. Koliko je stvarno značenje tog uspjeha?

Smanjenje javnog duga svakako treba pozdraviti. Ali ga je istodobno nužno i realno dimenzionirati. Smanjenje deficita rezultat je prije svega povoljnih cikličkih okolnosti. Zemlja je izašla iz recesije, državni prihodi rasli su brže od rashoda. Ali upitna je dugoročna održivost tog smanjenja. Hrvatska ekonomska sudbina uvelike ovisi o faktorima koji nisu pod našom kontrolom – od, primjerice, kamatnih stopa na tržištima kapitala do ekonomske situacije u EU. Trenutno povoljne cikličke oscilacije uvijek su privremena karaktera. Čim se situacija pogorša, što će se zbog većeg broja preuzetih financijskih obaveza – nabavke vojne opreme, dizanja razine veteranskih mirovina te povećanja plaća u javnom sektoru – gotovo sigurno dogoditi, stvari će opet krenuti nizbrdo.

Intenzitet smanjivanja javnog duga narednih godina doživjet će usporavanje. Još gore, zbog preuzimanja novih obaveza javna će potrošnja rasti, što znači da Hrvatska zapravo priprema teren ne za redukciju, nego za novu eksploziju disbalansa kad sljedeći put uđemo u recesiju. Nepovoljne prognoze dolaze i iz Europske komisije koja inzistira ne samo na nominalnom, nego i na strukturnom deficitu, dakle deficitu iz kojeg su izuzeta ciklička kretanja prihoda i rashoda, pa u svom recentnom izvješću tvrdi da se stvarni, ciklički prilagođeni deficit u Hrvatskoj povećava.Ali čak da Vlada i ostvari sve svoje planove vezane za deficit i javni dug, Hrvatska je i dalje izrazito zadužena zemlja, s nimalo fiskalnog prostora da u nekoj narednoj recesiji poreznim rasterećenjem ili većom javnom potrošnjom pomogne gospodarstvu.

NACIONAL: Crno nam se piše?

Dobra je strana trenutnog rasta gospodarstva u tome što je zasnovan na zdravim temeljima. Nije upogonjen na zaduživanju, nego na potrošnji građana. Investicije su nam još uvijek slabe, ali to je boljka cijele Europe.

NACIONAL: Rekli ste jednom da je turizam, koji trenutno čini rekordnih 19 posto BDP-a, Hrvatskoj blagoslov, ali i prokletstvo. S jedne strane, spašava državne financije, uvijek dođe ljeto i turisti pa kapnu neke devize… S druge strane, takva situacija pogoduje održavanju statusa quo. Činjenica da Hrvatska – dok je turizma – ne može propasti, vjerojatno tupi volju za provođenjem reformi?

Bez turizma Hrvatska bi se po ekonomskoj snazi našla negdje na razini Bosne i Hercegovine, što uz sve dužno poštovanje prema susjedima svakako nije blistava perspektiva. Ali pretjerana je oslonjenost na tu djelatnost problematična zato što turizam predstavlja izvrsnu stabilizatorsku industriju, ali nema ni jedne uspješne svjetske ekonomije koja se razvila zahvaljujući turizmu. S jedne strane ne osigurava brzi rast BDP-a, a s druge strane nosi puno potencijalnih opasnosti. U malim zemljama kao što je Hrvatska turizam dovodi do povećanja ukupne razine cijena, što rezultira aprecijacijom realnog tečaja i šteti izvoznoj konkurentnosti industrijske proizvodnje. Uspješan turizam, drugim riječima, dugoročno erodira cjenovnu konkurentnost robnog izvoza, što je posebice problematično znamo li da naš robni izvoz na stranim tržištima konkurira prije svega cijenom, a ne kvalitetom proizvoda. Ne treba zanemariti ni posljedice na kvalitetu života. Turizam je infrastrukturno izrazito intenzivan i zahtijevan, a naša obala u tom pogledu danas je na rubu održivosti. Električna je mreža prenapregnuta, kanalizacija i otpad neriješeni, Split je lani usred sezone ostao bez pitke vode… Za turizam nije dovoljno izgraditi moderne prometnice.

NACIONAL: Drugi trenutačno najuspješniji biznis jest izvoz ljudi. Nenad Bakić nedavno je izračunao da doznake Hrvatskoj donose dvostruko više sredstava od stranih investicija. Znači, vladajućima odgovara iseljavanje građana, ne pritišću domaće burze rada i šalju devize?

Nije to ništa novo, već povratak na situaciju kakvu smo imali za vrijeme Jugoslavije, kada su inozemne doznake značajno popravljale ne samo obiteljske budžete, nego i ukupnu ekonomsku situaciju zemlje. Zabrinjava, međutim, poražavajuće niska razina stranih investicija. Ulagači zaobilaze Hrvatsku. To nikako nije slučajno. Zaobilaze nas zbog loše poslovne klime: pretjerane regulacije, nikakve pravne izvjesnosti i neučinkovitog pravnog sustava, stalnih izmjena poreza, a prije svega zbog ovisnosti poslovnog sektora o političkoj volji. Izgleda da u svojim glavama nikad nismo raskrstili sa socijalizmom. Lani je jedno istraživanje Ekonomskog instituta pokazalo da su tržišne sile u Hrvatskoj dva do tri puta slabije nego u zemljama regije. U takvim uvjetima govoriti o neoliberalnom kapitalizmu u Hrvatskoj totalna je floskula. Kod nas je na djelu ortački kapitalizam.

NACIONAL: Kako biste definirali hrvatsku varijantu ortačkog kapitalizma?

Riječ je o sustavu u kojem političke elite u dosluhu s interesnim lobijima donose odluke o gospodarstvu, zbog čega politički mehanizmi supstituiraju tržišne procese. A politički su mehanizmi suboptimalni. Uvijek preferiraju podobnost na štetu izvrsnosti. Zato Hrvatskom vlada negativna selekcija. Da se razumijemo, nisam tržišni fundamentalist. Mislim da i tržišna ekonomija ima ozbiljne nedostatke i da država redistribucijom mora osigurati adekvatnu ponudu javnih dobara. Ali u Hrvatskoj je državni intervencionizam enorman i sveprisutan, usto i strašno neefikasan, a moć tržišta i njegovih mehanizama u tolikoj mjeri okrnjeni da u ekonomskom smislu možemo rasti, ali samo tako da naše relativno zaostajanje za regijom i razvijenom Europom postaje sve veće.

NACIONAL: Država je intervenirala i u slučaju Agrokora. Donijela je i poseban zakon koji je omogućio preuzimanje posrnule privatne kompanije. Ali stvari se tamo, čini se, ipak kompliciraju?

Da, čini se da recentne odluke Visokog trgovačkog suda prilično kompliciraju situaciju s Agrokorom. Veliko je pitanje hoće li se nagodba moći postići u zadanom roku. Osobno mislim – i to sam ponavljala od samog početka – da je lex Agrokor bio posve nepotreban. Postojeći stečajni zakon mogao je, uz male prilagodbe, garantirati potrebna rješenja. Ne vjerujem da se kreditori involvirani u cijeli slučaj – dovoljno ozbiljni i dovoljno svjesni ozbiljnosti situacije – ne bi dogovorili s originalnim vlasnikom koncerna. Tim više što s vremenom postaje sve vidljivije da politika ciljano manipulira činjenicama. Javnost su prvo plašili pričom da je Agrokor prevelik i da bi njegov krah rezultirao raspadom cijelog hrvatskog gospodarstva, što ne stoji. Namjerno se pritom baratalo netočnim podacima, utjecaj koncerna prilično se precjenjivao.

NACIONAL: Namjerno? Zašto?

Radi sijanja straha, a sve s ciljem stvaranja javne potpore za lex Agrokor. Riječ je o kampanji utjerivanja straha u kosti građanima, da bi im se isprepadanima lakše prodala priča o nužnosti državne intervencije. Jednako su nas plašili ulaskom Rusa. I što se dogodilo? Nakon godinu dana, evo Rusa natrag Agrokoru. Kako stvari sada stoje, vrlo je izgledno da će ruski vjerovnici imati kontrolni paket dionica. Mnogo je dragocjena vremena potrošeno da bismo se danas našli tamo gdje smo bili na početku. A pritom je napravljeno mnogo nepotrebne štete: mali su dioničari izvlašteni, na suspektan način izveden je rollup aranžman, otkriven je skandal sa savjetničkim uslugama… Povrh svega, nije osmišljen plan restrukturiranja. Ne zna se što će na koncu biti s Agrokorom.

NACIONAL: Je li ta godina izgubljena ili je utrošena u razmontiranje nuklearnog reaktora, kako je situaciju u Agrokoru nazvao prvi Vladin povjerenik Ante Ramljak?

Godina dana potrošena je da bi se sanirala bilo kakva eventualna politička šteta od tog procesa. To je – po meni – bio glavni motiv donošenja lex Agrokor. Osobno me cijeli slučaj jako, ali baš jako podsjeća na proces braći Karić u Srbiji. Karići su bili suvlasnici, većinski, u kompaniji Mobtel, ali ih je država izvlastila. Podignuta je optužnica na sličnim temeljima na kakvima se zasniva i postupak Todoriću: izvlačenje novca i slične kriminalne aktivnosti. Braća su pobjegla u Rusiju, za njima je raspisana i tjeralica. Rezultat? Karići su se vratili u Srbiju i danas se slobodno šeću Beogradom. Država je odustala od optužnice. Ali kompanija više nije njihova. Sličan scenarij, uvjerena sam, dogodit će se i s Agrokorom.

NACIONAL: Premijer Plenković i najbliži mu suradnici tvrde da je državna intervencija u Agrokoru najveća reforma u Hrvatskoj?

Blago nama ako je to reforma! Ortački kapitalizam ne može se reformirati metodama ortačkog kapitalizma. Umjesto da se država povuče iz tržišnih procesa, ona se u njih u ovom predmetu dodatno involvira. Zato lex Agrokor smatram samo još jednom manifestacijom ortačkog kapitalizma. Istog onog koji je i kreirao slučaj Agrokor. Da je cilj bio čišćenje, stvari bi se drugačije rasplele. Znamo kako se to radi. Neka pogledaju kako je to napravio Island sa svojim posrnulim bankama ili kako su to radili Česi kad su devedesetih čistili jednu svoju veliku bankarsku krizu. U slučaju Agrokora ušančene interesne skupine moguće je razmrdati, možda i razmontirati, samo izvodeći stvari na čistac, što naša politika očito ne želi. Upravo suprotno! S lex Agrokor model koji je stvorio problem preživljava, čak bi ga, navodno, kako nas Vlada uvjerava, trebalo smatrati najboljim ili jedinim mogućim rješenjem.

NACIONAL: Koliko ta situacija može biti opasna za političku vlast?

Ako Ivica Todorić počne pričati s dokazima, onda može biti vrlo opasna. Ali on još uvijek ne iznosi konkretne materijalne argumente za svoje optužbe, što trenutno jako ruinira njegovu vjerodostojnost. Razumijem da dokaze možda čuva za sud. Pokaže li se da je govorio istinu, Hrvatska bi se mogla naći u velikoj političkoj krizi.

NACIONAL: Slučaj Agrokora pokazao je nefunkcioniranje i nekih ključnih državnih institucija, Hrvatske narodne banke ili HANFA-e. Kako danas stoje stvari?

Ne vidim da se nešto puno promijenilo. Izgradnja institucija dugotrajan je posao, ni u zapadnim ekonomijama nije išao preko noći. Moj je dojam da političko natjecanje u ovoj zemlji služi preuzimanju kontrole u dvama pravcima. Prvo, preuzimanju kontrole nad nacionalnim resursima kako bi se osigurala mogućnost njihova čerupanja i raspodjele po ključu političke podobnosti. Drugo, kontrola politike nad pravosudno-represivnim aparatom kako bi se zameli tragovi često problematične redistribucije javnih sredstava i imovine. Minimum minimuma je profesionaliziranje upravljanja javnim poduzećima i imovinom te inzistiranje na podizanju kvalitete institucija.

NACIONAL: Frapantan je podatak iz jednog vašeg istraživanja da svaka politička vlast tijekom četiriju godina mandata zaposli dvadesetak tisuća svojih ljudi po državnim kompanijama.

To je bio jedan moj izračun temeljen na vrlo konzervativnim pretpostavkama. Stvarni broj radnih mjesta koja su pod direktnom političkom kontrolom realno je mnogo veći. Usto, produktivnost je u državnim tvrtkama za trećinu slabija nego u privatnima, a prosječne plaće su 40 posto veće. Neadekvatno upravljanje državnom imovinom, a pogotovo javnim poduzećima, definitivno je jedan od razloga ekonomskog zaostajanja Hrvatske.

NACIONAL: Još je šokantniji podatak da javna poduzeća kojima dirigira politika godišnje troše oko 160 milijardi kuna, što je za tridesetak milijardi više od državnog proračuna?

Da, s tim da je trošenje sredstava iz državnog proračuna relativno transparentno, dok je u državnim poduzećima mnogo skrivenije od javnosti, što je idealna prilika za bujanje klijentelizma i korupcije. Zato se naši političari ne žele odreći javnih tvrtki. One su izvorište njihove financijske i političke moći. Upravljanja tim kompanijama najbolje pokazuju da su nacionalni interesi, kojima politika voli mahati, zapravo duboko u drugom planu.

NACIONAL: Tako dolazimo do zaključka da političkoj vlasti ne odgovara mijenjanje te situacije? Političkoj klasi općenito ne odgovara provođenje reformi?

Da, tržišne reforme smanjile bi moć političkih struktura, što se na svaki način pokušava eskivirati. Politika godinama bježi od reformi jer je postojeći sustav uspostavila po mjeri vlastitih, parcijalnih, a ne nacionalnih interesa. Ali istraživanja pokazuju da se javno mišljenje okreće protiv njihove logike. Prvi put imamo situaciju da dvije ključne stranke ni zajedno ne mogu sastaviti natpolovičnu većinu. Signal da nešto ozbiljno moraju mijenjati.

NACIONAL: Rekli ste da je Agrokor mogao biti ogromna prekretnica. Zašto? Kako?

Zato što je otvaranje slučaja Agrokor bilo prilika da prođemo kroz katarzu, a zbog načina na koji je problem odrađen, to se nikada neće dogoditi. U jednom trenutku postojala je šansa da se pronikne u ključne aspekte cijele afere: kako se dogodilo da je Agrokor postao tako velik i tako utjecajan, koje su ortačke veze u tom slučaju bile presudne, kojim su sve kanalima transferirana sredstva, što je odlučivalo u tome da su dobavljači vlastitom voljom sudjelovali u njegovu financiranju, stvarajući paralelni financijski sustav, koga je Ivica Todorić spašavao i kako mu se to vraćalo, tko su mu bili kumovi u državnim strukturama, kakva je bila uloga HNB-a, HANFA-e, Porezne uprave, fondova gospodarske suradnje… Mogli smo i trebali napraviti jedan dubinski sken i definitivno osvijestiti kako se hrvatskom državom upravlja.

Ali politika je odlučila problem sanirati donošenjem lex Agrokor, zakona kojeg zovem PIP 2.0, što znači Pretvorba i privatizacija, drugi čin. Intervencijom države opet se vrši redistribucija resursa, jedino što izgleda znamo raditi. S tim da su u ovom slučaju resursi originalno bili privatni pa je faktički riječ o nacionalizaciji. Budućnost će pokazati da je Agrokor bio jedan od ključnih trenutaka u kojima je Hrvatska izabrala krivi smjer. Ne govorim o spašavanju koncerna. Govorim o tome da je državna intervencija onemogućila suočavanje nacije s razmjerima i karakterom ortačkog kapitalizma na temelju kojeg je Agrokor izgrađen i održavan na životu.