Predstava “Dobro je dok umiremo po redu’’ premijerno će se prikazati u Zagrebačkom kazalištu mladih 21. rujna, a tekst Ivora Martinića govori o poželjnom slijedu života. Ta rečenica trebala bi biti umirujuća jer je istinita, no ta rečenica ne umiruje. Kako kaže sam autor, “htio sam se sukobiti s naslovom i reći – ne, nije dobro samo ako se umire po redu. U međuvremenu treba i živjeti, usuditi se, mijenjati, zaljubljivati. Živcirala me svedenost naslova, formalnost, živciralo me to ‘dobro je’, živciralo me to ‘po redu’. Živcirala me uglađenost, konvencija, trezvenost tog naslova. No tako valjda mora biti. Da se nisam svađao s naslovom, ove drame ne bi ni bilo.”

Ivor Martinić jedan od najznačajnijih dramatičara mlađe generacije. U ZeKaeM-u drugi put praizvodi se njegova drama; nakon izvanrednog uspjeha predstave “Moj sin samo malo sporije hoda” u režiji Janusza Kice, autorski tim nove generacije – mladi redatelj Aleksandar Švabić i dramaturg Ivan Penović, na scenu će postaviti “Dobro je dok umiremo po redu”. U središtu drame je razvedeni bračni par koji se sastaje za olujne noći kako bi ispratili sina u inozemstvo. Susret bivših supružnika, nove djevojke oca i bivše djevojke sina događa se u sjeni neuspjelog otvaranja restorana koji je Janku, ocu, trebao biti novi početak. No sin se ne pojavljuje, a Janko saznaje da mu je otac na samrti.

Martinić je rođen 1974. u Splitu, a kao dramatičar je debitirao 2009. dramom “Ovdje piše naslov drame o Anti” u režiji Ivice Šimića i izvedbi Gradskog kazališta mladih iz Splita. Ista drama postavljena je u Engleskoj, Srbiji i Belgiji. “Drama o Mirjani i ovima oko nje” njegova je najpoznatija drama praizvedena 2010. u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u režiji Ive Milošević, a naslovnu ulogu odigrala je srpska glumica Mirjana Karanović. Predstava je doživjela veliki broj izvedbi, brojna gostovanja te je osvojila desetak festivalskih nagrada. U Hrvatskoj je drama premijerno izvedena u listopadu 2010. kao prva dramska premijera kojom je otvorena jubilarna 150. sezona Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Drama je postavljena i u Sloveniji, Argentini i Urugvaju, a prema njoj se snima i film redatelja Zrinka Ogreste.

‘Odlasci nigdje nisu toliko vidljivi kao na otoku. Recimo, rujan je mjesec odlazaka na mom Braču. Odlaze turisti, klinci odlaze upisati nove škole ili fakultete, odlaze domaći u nove domove’

Godine 2011. praizvedena je spomenuta drama “Moj sin samo malo sporije hoda” u Zagrebačkom kazalištu mladih. Predstava je postigla veliki uspjeh, osvojila više od dvadeset kazališnih nagrada i tako postala jedna od najnagrađivanijih kazališnih predstava u povijesti hrvatskog kazališta. Premijerom te drame u sklopu Međunarodnog festivala dramatike Europa + Amerika u Buenos Airesu započinje njegov proboj na španjolsko govorno područje. Predstava u režiji Guillerma Cacace postigla je veliki uspjeh; odigrana je više od 500 puta i prozvana je “fenomenom nezavisnog kazališta’’. Predstava je nagrađena brojnim nagradama uključujući prestižnu ACE nagradu društva kazališnih kritičara Argentine za najbolju predstavu nezavisnog kazališta. Drama je postavljena i u Boliviji, Čileu, Meksiku, Paragvaju, Peruu, Urugvaju, Venezueli. Također je postavljena u Srbiji i Francuskoj i u brojnim studentskim produkcijama u Hrvatskoj, Argentini i Španjolskoj. Martinić već godinama radi u Barceloni.

NACIONAL: Kako je došlo do teksta “Dobro je da umiremo po redu”, što je bila ideja?

Prvi impuls za pisanje bila je scena iz predstave “Moj sin samo malo sporije hoda’’ u režiji Janusa Kice koja je uspješno igrala u ZKM-u. U toj sceni trojica muškaraca, nakon što žene prenesu veliki kauč, sjednu na taj kauč ni ne pomislivši da bi i sami mogli pomoći oko prenošenja stvari. Htio sam napisati dramu o tim duboko patrijarhalnim, ali isto tako bespomoćnim i zbunjenim muškarcima u srednjim godinama. Muškarcima koji su se tako dobro smjestili u ovo naše patrijarhalno društvo da ih se više nitko ni ne usuđuje prozvati zbog lijenosti, nekompetencije i smotanosti.

NACIONAL: Rekli ste u predgovoru da ste se svađali s naslovom i da nije bilo tako, drame ne bi ni bilo. Zašto ste se svađali s naslovom?

To je dio mog procesa. Kako drame pišem dugo vremena, bitno mi je pronaći pravi naslov koji će mi tijekom pisanja novih verzija držati sve misli na okupu, podsjećati me o čemu točno pišem, ali me i provocirati. U slučaju ove drame nervirala me svedenost i formalnost naslova te sam to i problematizirao u drami.

NACIONAL: U tekstu se bavite smrću, odlascima. Kako tako mlad čovjek razmišlja o tako teškim, tužnim stvarima? Možda zato što ste i sami otišli iz Hrvatske, jer živite u Španjolskoj?

Tema smrti je konstantna u mom radu, njom sam se bavio i prije odlaska. Odlasci su dio moga života. Odrastao sam na otoku Braču koji ima dugu tradiciju iseljavanja. Svi koji su rođeni u malom mjestu odrastaju s time da će možda jednom otići, jer su i moji roditelji privremeno i jako rano napustiti svoje mjesto kako bi završili škole. Odlasci nigdje nisu toliko vidljivi kao na otoku. Recimo, rujan je mjesec odlazaka na Braču. Odlaze turisti, klinci odlaze upisati neke nove škole ili fakultete, odlaze domaći u svoje nove domove u Švedskoj, Njemačkoj, Irskoj…

NACIONAL: Kako komentirate odlazak velikog broja ljudi iz Hrvatske?

Žalosti me veliki broj ljudi koji odlazi iz egzistencijalnih razloga. Volio bih da više ljudi odlazi zato što im se sviđa neki grad ili jer su dobili stipendiju za neko sjajno sveučilište. Na žalost, takvi sretni odlasci su kod nas rijetkost. Nedavno smo u aferi Agram čuli razgovor gradonačelnika glavnog grada u kojem beskrupulozno namješta posao rodbini bez ikakva straha od zakona i propisa. Upravo zbog takvih slučajeva korupcije i nepotizma ljudi odlaze.

NACIONAL: Zašto ste vi otišli, kako živite u Španjolskoj?

Barcelonu posjećujem već više od deset godina jer jedna od mojih najboljih prijateljica živi ovdje. Otišao sam jer mi se ovaj grad jako sviđa, smatram da je jedan od najljepših na svijetu, a poklopio se i s mojom željom da živim u velikom mediteranskom gradu. Odlasci u nove gradove i sredine me osvježe, drže me budnim i aktivnim.

‘Puno hrvatskih dramskih pisaca radi u inozemstvu i bez toga rijetki bi mogli opstati. Nema strategije za dramske pisce pa dramska produkcija počiva na talentiranim pojedincima’

NACIONAL: Jedan ste od najcjenjenijih dramaturga, apsolutno svi vas hvale, vaši su tekstovi nagrađeni i izvode se po Hrvatskoj, Europi, svijetu, posebno na španjolskom govornom području. Kako je uopće došlo do toga da odete?

U Hrvatskoj i dalje radim jednako kao i prije, a bavim se gotovo isključivo pisanjem dramskih tekstova i adaptacija, što ne zahtijeva nikakvo stalno prebivalište. Sretan sam što se bavim poslom zbog kojeg mogu živjeti bilo gdje. Veliki broj hrvatskih dramskih pisaca radi u inozemstvu i bez toga rijetko tko bi mogao opstati jer i naša kazališta s najvećim budžetima mogu isproducirati samo četiri ili pet kazališnih predstava godišnje, od čega svake druge godine samo jedna predstava bude po domaćem tekstu. Na žalost, ne postoji nikakva kulturna strategija za dramske pisce tako da čitava dramska produkcija počiva na talentiranim pojedincima koji samo svojom voljom kreiraju dramsku produkciju ove zemlje.

NACIONAL: Kome pišete? Mora li vaš tekst biti upućen nekome, kako to izgleda?

To je pitanje koje i sam sebi često postavljam, pogotovo sada kada pišem iz druge zemlje i kada sam svakodnevno okružen nekoliko jezika. Ukratko, pišem za one koji će taj tekst postaviti, znači za glumce i redatelje, a pišem rečenice takve kvalitete koje će posredstvom glumačkog bića doći do slušaoca i gledaoca u nekom prostoru.

NACIONAL: U inozemstvu je dramaturg važna osoba, za razliku od Hrvatske. Tek posljednjih godina, čini mi se, vraća se dignitet dramaturgu, zašto je to tako? Tko je kriv za to?

Nisam siguran da se vraća dignitet dramaturgu, samo se dogodilo da je u posljednjih nekoliko sezona nekoliko kolega napravilo toliko sjajne dramaturške poslove pa je postalo vidljivo koliko su dramaturzi zapravo potrebni hrvatskom kazalištu. No, još uvijek su jako loše plaćeni, često su za kazališne budžete nužno zlo, a nema ni teatrološke ili kritičarske mase koja bi njihov rad znala valorizirati. Hrvatsko kazalište trenutačno ima nekoliko sjajnih dramaturga poput Jelene Solarić, Vedrane Klepice, Željke Udovičić, Gorana Ferčeca…

NACIONAL: Vi živite vani, ali u Hrvatskoj se vaš rad itekako cijeni, ove vas godine osim ovog očekuje još jedno postavljanje vašeg teksta, a snima se i film prema vašoj drami. Vrijedi li i za vas ona koju se tako često govori, da vrijediš u Hrvatskoj jedino ako se dokažeš u inozemstvu?

Ne bih se složio. Na žalost, postoji niz hrvatskih redatelja i autora koji su iznimno cijenjeni u inozemstvu, a u Hrvatskoj su ignorirani. Oliver Frljić je primjerice jedna od trenutačno najvećih europskih kazališnih zvijezda kakvu hrvatsko kazalište u čitavoj svojoj povijesti nikad nije imalo. U Hrvatskoj ne samo da je ignoriran, nego ga se hrvatsko kazalište i boji.

NACIONAL: U svojim se tekstovima često obraćate obitelji, disfunkcionalnim obiteljima i obiteljskim odnosima, u ovom slučaju je to odnos otac-sin, ali i bivši supružnici. Zašto vas zanima obitelj, kako ju vidite, koliko je važna?

Obitelj je zajednica kroz koju se najbolje vide društvene promjene. To je zajednica koja se mijenja, pogledajte samo odnos prema ženama u obitelji kroz proteklih nekoliko desetljeća. Pa žene još prije samo nekoliko desetljeća nisu imale ni pravo glasa. Kroz nedavnu humanitarnu akciju “Spasi me’’ moglo se jasno vidjeti koliko su žene još uvijek nezaštićene u Hrvatskoj.

NACIONAL: Kako u tom svjetlu vidite pokrete kao što su U ime obitelji, koje je vaše mišljenje o tome?

Oduvijek su postojali nazadni pokreti koji su se bojali svake moguće promjene i koji civilizacijske društvene napretke nisu mogli pratiti.

‘Zastrašuju me tolerancija na nasilje i netrpeljivost u Splitu. Sada plaćamo cijenu nebrige za građansku kulturu grada. To što je nekad bilo splitski šarm, sada se pokazuje kao nimalo bezopasno’

NACIONAL: Kako izgleda kad iz Barcelone gledate Hrvatsku i sve ono što se u Hrvatskoj događa? Što vam najviše smeta? Ono što se vidi jest neprestana ideološka borba koja nikako da prestane, a ta borba događa se nauštrb školstva, zdravstva, zdravog razuma. Političari nikad nisu imali manju popularnost, ali i dalje ne prestaju prepucavanja, korupcija je vidljiva na svakom koraku. Kako to komentirate?

Specifično hrvatska obilježja svakako su spremnost našeg naroda za konstante ideološke prepirke. Na žalost, to iskorištavaju političari, pa se čini kao da živimo u konstantnoj prošlosti. Skloni smo opraštati političarima afere, mitove, korupcije… Samo je bitno jesu li “naši” ili “njihovi”.

NACIONAL: Krenula je i kampanja za predsjedničke izbore, pratite li je i što mislite o kandidatima?

Bojim se da je pred nama samo novo ideološko prepucavanje, a još više me rastužuje kako su mediji spremno dočekali nove ideološke teme za prepucavanje. Nadam se da će se tijekom kampanje naći ipak pokoji odgovorni medij koji će znati postavljati pitanja o zdravstvu, ekologiji, porastu netrpeljivosti, razvoju turizmu i znati odgovoriti zašto mladi odlaze iz Hrvatske.

NACIONAL: Rođeni ste Splićanin, a u Splitu se u zadnje vrijeme događaju zanimljive stvari, kako vidite situaciju u Splitu?

U Splitu sam rođen, ali sam odrastao na Braču. U Splitu sam živio tijekom srednje škole i već tada je Split prvenstveno grad Hajduka, zabavnih melodija i misica. To što je tada bio splitski šarm, sada se pokazuje kao nimalo bezopasnim. Zastrašuje me tolerancija na nasilje, netrpeljivost. Nebriga za građansku kulturu grada sada plaća svoju cijenu.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi?

Trenutačno završavam svoju dramu koju će publika moći pogledati u sjajnom novootvorenom kazalištu Kunst Teatar na Trešnjevci. Veselim se susretu s publikom.