U zlatnoj dvorani Hrvatskog instituta za povijest, u gornjogradskoj Opatičkoj ulici u Zagrebu, modni dvojac Boudoir koji čine 38-godišnje sestre, blizanke Morana Saračević i Martina Čičko Karapetrić, sredinom travnja održao je prezentaciju najnovije kolekcije, nazvane “Precious”. Na ovom nesvakidašnjem modnom događaju koji nije nalikovao tradicionalnim prezentacijama na tjednima mode, nije bilo ni svjetla reflektora i konstruirane scenografije, nego su manekenke bez piste hodale u tom luksuznom povijesnom prostoru. Manekenke su nosile dvadeset toaleta, sa stotinama ručno rađenih aplikacija i šest tisuća latica, ručno šivanim na haljinama. Modni kritičari proglasili su ovu večer vrhuncem modne karijere Boudoira koja traje petnaest godina. „Naša odjeća je od prvog dana bila prepoznatljiva. Imala je snažan autorski pečat i po tome smo se izdvajale od ostalih hrvatskih dizajnera. U ovoj reviji je došlo do savršenog spoja našeg modnog rukopisa i prekrasnog ambijenta. Mi smo tražile ekskluzivan prostor koji još nije korišten za takve namjere. Svi Zagrepčani znaju kako ta zgrada na Gornjem gradu izgleda izvana i da je u njoj sniman film ‘Glembajevi’ Antuna Vrdoljaka. No samo rijetki sretnici su imali prilike da uđu i dožive svu raskoš tog interijera. Ne radimo odjeću za široke mase, nego za žene s puno stila koja traži poseban ambijent. Usporedile bismo ovu zadnju reviju našom prvom i najdražom, održanom 1990. također u netipičnom modnom prostoru, u atriju Muzeja grada Zagreba. Tom prilikom napravljen je specijalni set, naši dekorateri interijera smislili su kako od pozornice stvoriti boudoir, složen s buketima cvijeća, žardinjerama, brojnim detaljima“, priča Morana Čičko Karapetrić.

 

 

• Dizajnerice Martina Čičko Karapetrić i Morana Saračević, sestre koje su prije 15 godina pokrenule brend Boudoir, a upravo su predstavile i novu kolekciju ‘Precious’, za Nacional govore o hrvatskom modnom tržištu i tajnama posla

• ‘Tužno je gledati kako se u centru dućani otvaraju i zatvaraju. Užasno je frustrirajuće. Mi se ne prilagođavamo tržištu. Šivamo haljine sebi za dušu’

• ‘Mi smo romantične duše i kreiramo za žene koje žale što se nisu rodile u neko drugo vrijeme. Našom odjećom žene se teleportiraju u neka druga, romantičnija vremena’

 

 

 

„Uzvanici su nam poslije revije prilazili i čestitali. Žene diplomata rekle su nam: hvala vam što smo bili ovdje, u pola sata smo se osjećali kao da nismo u Hrvatskoj. Ovo je bila revija koja je budila osjećaje. Iako će mnogi reći kako je moda danas brza, potrošna i trendovska, ona je umjetnost. Pogotovo ako je uspijete prezentirati na pravi način, da publiku dirne. I kad revija završi, da publika osjeti kako je nazočila nečem posebnom. U ovoj stresnom kriznom vremenu ljudi su najviše željni privida ljepote. Makar ona kratko trajala. Ljudima je potreban taj bijeg i odmak od stvarnosti. Dok je nama bitno da se dogodi modna magija“, priča Morana Saračević.

Modni dvojac Boudoir stekao je popularnost ženstvenim haljinama. Godinama su bile prisutne na svim tjednima mode, ponajviše na Cro A Porteru, no posljednjih godina odlučile su promijeniti pristup prema javnim prezentacijama. I po tome se izdvajaju od ostalih hrvatskih dizajnera. „Neredovito održavamo klasične revije. Stoga dva puta godišnje snimamo ekskluzivne modne editorijale i stilizirane kampanje u suradnji s modnim fotografom Mladenom Šarićem i vizažistom Sašom Jokovićem. Radimo temeljite pripreme, baš prije dva tjedna dovršena je kampanja za zadnju kolekciju, za koju smo posebno izgradili set u jednoj šumi. U sve što radimo ulažemo puno energije. Iako ima onih koji nas čudno gledaju i pitaju: čemu takav trud u ovakvom okruženju? No ljudi to na kraju ipak razumiju i prepoznaju. Naš cilj je uvijek postići viši nivo koji, vjerojatno, nadilazi hrvatske standarde,” pojašnjava Morana Saračević. Dizajnerice Boudoira ovako komentiraju da u Zagrebu postoje čak tri Fashion Weeka godišnje, dok svjetske modne metropole, poput Pariza, Milana ili New Yorka, imaju samo jedan. „Ničega nije previše pod uvjetom da postoje kvalitetni autori. U Zagrebu bi bio dovoljan samo jedan Tjedan mode, na kojem bi se okupili najbolji dizajneri. Jer njih zapravo i ima toliko. Fashion weekovi su dali iluziju mladim dizajnerima kako je to posao od kojeg se lako i dobro živi. I došlo je do inflacije modnih imena. Krivnja leži i na organizatorima, koji žele zaraditi i nisu dovoljno kritični prema tome koga će uzeti. Njihova je deviza: bitno je da se dešava i da sponzori plate. A nije uvijek svaki dizajner na razini takvog modnog eventa. Imate puno primjera ambicije bez talenta kod mladih autora, no netko im je dao priliku. Time se srozava kvaliteta. Da nas pogrešno ne shvatite, mi smo sretne kad se pojavi talentirani mladi dizajner. To je i za nas stimulativna konkurencija. Ali ni svaki modni događaj u Hrvatskoj nije na istoj razini produkcije. S vremenom će se morati dogoditi jača selekcija. Jer se dešava da od šume ne vidiš drvo. Već je i publika počela selektirati događaje, dok je u početku hrlila na sve. Došlo je do zasićenja. Eventi su sami sebi postali svrhom. I ljudi su postali željni promjene“, kaže Morana Saračević.

KOLEKCIJU ‘HOMMAGE NOIR’ SU PRVI PUT PREDSTAVILE 2008. GODINE
FOTO: Mladen Saric

„Mi ne odlazimo na evente, pojavljujemo se samo gdje moramo, zbog poslovne komunikacije. Ili da podržimo nekolicinu kolega čiji rad cijenimo, poput Roberta Severa, Borisa Pavlina, Matije Vujice, Ivice Klarića i Juraja Zigmana. Svi radimo različite stvari, svatko od nas ima prepoznatljiv rukopis. Klijenti odlaze kod onoga, čiji im rad u tom trenutku najviše odgovara. Mi nismo konkurencija. Međusobno se podržavamo, redovito odlazimo jedni drugima na revije, šaljemo klijente. Među nama postoji kolegijalnost i solidarnost. Mi nismo kao estradne zvijezde“, kaže Martina Čičko Karapetrić. U situaciji u kojoj je hrvatska modna industrija godinama u krizi, kad propadaju tvornice tekstila, obrtničke radnje se zatvaraju, a dućani u središtu Zagreba zjape prazni, modni dvojac Boudoir u takvom okruženju jest iznimka. „Nama je tužno svakodnevno gledati kako se u centru dućani otvaraju i zatvaraju. Užasno je frustrirajuće. Poslovi se moraju temeljiti na proizvodnju, a ne na prodaji. Ako znaš raditi neki posao s rukama, nitko ti ga ne može oduzeti. Kad pokrenu posao mnogi ljudi nisu svjesni kako se moraju pomiriti s time da prve dvije godine, u najboljem slučaju, budu na pozitivnoj nuli. Nisu pripremljeni da imaju zalihu novca, za ulaganje u najam, radnike, materijale… Misle ako su se locirali u centru grada da će samo po sebi teći med i mlijeko. Takvi vlasnici odmah uposle nekoliko ljudi da sami ne bi morali zasukati rukave. To je pogrešno. Ljudi nisu realni, ni svjesni zakona tržišta. Mi doista možemo živjeti od ovog posla. Zadovoljne smo jer radimo, naš dućan je otvoren i redovito plaćamo račune. Za hrvatske prilike je već uspjeh što petnaest godina radimo u kontinuitetu. Kreiramo odjeću koju same želimo nositi. Mi se ne prilagođavamo tržištu. Šivamo haljine sebi za dušu i ne opterećujemo se time hoće li se uspjeti prodati. To je rijetka privilegija. Ne radimo haljine za mase, niti im želimo podilaziti. Uspjeh je što sve ove godine uspijevamo od ovog posla preživjeti i prehraniti naše obitelji. Kad bismo dovršile neku ekscentričnu haljinu ponekad bismo se zapitale: jesmo li pretjerale i hoćemo li je uspjeti prodati? No kad smo shvatile da se baš takve haljine najviše traže i najbrže prodaju, odlučile smo se opustiti i slijediti intuiciju. Ne živimo u Parizu i nemamo razmaženu, bogatu klijentelu koja bi nosila otkvačene stvari. Ali baš nas briga. Nama je Pariz u Zagrebu. I radimo modu s puno chica i glamoura za svoj gušt. I nema veće sreće od toga. Ljudi ne vjeruju da iza našeg brenda stojimo samo nas dvije i naša asistentica. Nitko drugi“, objašnjava Martina Čičko Karapetrić. Ona naglašava kako je svaka haljina iz njihovog salona ručni rad, koji iziskuje sate predanog rada, preciznog modeliranja, krojenja i šivanja. Svoju radionicu nazivaju malom manufakturom. Kako su locirane u najstrožem centru Zagreba, svakodnevno im u salon navraćaju grupe inozemnih turista. Ostaju ugodno iznenađeni kad vide kako njihova odjeća nije uvezena, nego je originalni hrvatski proizvod. Kao radoholičarkama, Martini Čičko Karapetrić i Morani Saračević radni dan počinje već u pet sati ujutro. Tad, uz prvu kavu, sjedaju za računalo i rade na modelima, a od deset sati su u salonu i dizajniraju te rade s klijenticama. Njihov 12-satni dan često završi u kasnim noćnim satima, opet pred ekranom računala. Obje su dizajnerice udane. Morana Saračević ima dvije kćeri, a Martina Čičko Karapetrić dva sina i kćer. Njihova modna priča započela je u djetinjstvu, sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad su kao djevojčice, poslije nastave, počele dolaziti u poslovni prostor kojim se i danas koriste. U njemu je tada bio salon šešira Hella koji je vodila njihova baka modistica Đurđica Čičko. Uz nju su izučile modistički zanat i uistinu su rijetke hrvatske dizajnerice koje se mogu pohvaliti takvim obiteljskim obrtničkim backgroundom. Nakon Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, završile su Tekstilno- tehnološki fakultet, u generaciji u kojoj su danas etablirani dizajneri Robert Sever, Boris Pavlin, Ivica Klarić, stilistica Ivana Bilandžija Billy te nekoliko modnih urednica.

„Baka nas je naučila da izrađujemo šešire. Danas nam ta vještina koristi ponajviše jer su nam šeširi najbolji modni dodaci za kampanje i revije. Danas najviše izrađujemo tokice za vjenčanja, zbog potražnje. Dobro nam dođe to znanje, jer uvijek možemo kreirati nešto što drugi dizajneri ne znaju. Baka nas je naučila i stjecanju radnih navika, ophođenju s mušterijama i poslovnim finesama. Mi smo romantične duše i kreiramo za žene koje žale što se nisu rodile u neko drugo vrijeme. Našom odjećom žene se teleportiraju u neka druga, romantičnija vremena. Mi glumimo kao da vanjski svijet ne postoji i najsretnije smo u svom svijetu. Baš nas briga kako su drugi ljudi odjeveni i da slijepo trče za trendovima. Mi ćemo se svaki dan ‘zrihtati’ i našminkati, nema šanse da neuređene izađemo na ulicu. Divimo se pokojnoj Ani Karić kao ikoni stila, ili Žuži Jelinek, koja još uvijek hrabro, usred dana, nosi velike šešire“, objašnjava Morana Saračević.

Od svojih kolega dizajnerice Boudoira razlikuju se i po pristupu tzv. celebrity kulturi u Hrvata. „Pritisak je jako velik, ali ne popuštamo. Mi nemamo običaj da posuđujemo haljine javnim osobama i toga se pridržavamo od prvog dana. Tko želi nositi naš model, mora ga platiti. Tek nekoliko poznatih osoba, čiji identitet ne želimo otkriti, naše su stalne mušterije i mogu dobiti popust. Inače, brojne zvijezde samo žele posuditi haljinu na jednu večer. Mi na to ne pristajemo. Jer jednom nošena haljina je uvijek nošena. Naše klijentice izdvoje za našu haljinu nekoliko tisuća kuna, žele imati ekskluzivan model i toga se pridržavamo. Ne patimo od toga da se netko naslikava u našoj odjeći. Primjećujemo fenomen sve većeg broja javnih osoba, koji se pojavljuje svugdje, a nitko ne zna čime se zapravo bave. Mnogi su samoproglašeni umjetnici. Ljuti nas to, jer znamo koliko smo mi radile da bismo ušle u ULUPUH i dobile status umjetnika. A danas je ta titula postala obezvrijeđena, svi su postali nekakvi umjetnici“, kaže Morana Čičko Karapetrić. Prije šest mjeseci pokrenule su vlastitu sportsku kolekciju Fiskultura. Pokrenule su vlastitu internetsku prodaju, putem koje primaju narudžbe iz cijelog svijeta. Iako nemaju ambicije pokrenuti tvorničku proizvodnju, njihova sportska linija pokazala se kao puni pogodak i već pripremaju novu, još dostupniju širem tržištu. Bit će, kažu, nosiva i ne preskupa, što je bitno u današnje vrijeme. Martina Čičko Karapetrić i Morana Saračević, 38-godišnje blizanke, cijelog života intenzivno su vezane jedna za drugu. Obje nerijetko misle da su u pravu, a to je ponekad teško uskladiti. U principu odlično se slažu, ali kad se sukobe „tad frcaju iskre“. U suštini su introvertirane osobe, koje su najsretnije dok u tišini svoje krojačnice stvaraju vlastiti modni svijet. Ne robuju diktatu modnih trendova, ne prate Fashion TV, tvrde kako ne čitaju Vogue i ostale razvikane modne časopise. „Ne želimo biti pod ničijim utjecajem. Bilo je pokušaja da su nekoliko puta pokušali kopirati našu odjeću. No ubrzo su odustali, kad su spoznali kolika se kvaliteta izrade krije u našim haljinama. Našu inspiraciju vadimo iz memorije sjećanja, nekih slika, filmova, predstava, snova… Želimo da je naš izričaj autentičan. A ne da ga ljudi prepoznaju kao kopiju nečega. Prateći slijepo druge, to se neminovno može desiti. Samo želimo biti najbolje u svom poslu i pričati svoju priču. Ljudi, na kraju, to ipak prepoznaju. Imamo svoj mali svemir u kojem živimo. A što više radimo, našoj kreativnosti nema granica“, kaže Morana Saračević.