U sklopu 10. festivala povijesti Kliofest u NSK u Zagrebu postavljena je izložba ‘’Između slave i zaborava: Lea Deutsch – čudo od djeteta i žrtva Holokausta’’, čija je jedna od autorica Martina Bitunjac. Osim toga, Martina Bitunjac objavila je hrvatsko izdanje knjige ‘’Žene i ustaški pokret’’, u kojoj se prvi put netko sustavno bavi ulogom žena u NDH.

Povjesničarka Martina Bitunjac na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu apsolvirala je studij moderne i stare povijesti te klasične arheologije, a potom i doktorirala iz područja moderne povijesti na istom sveučilištu, kao i na Sveučilištu La Sapienza u Rimu gdje je neko vrijeme na Odsjeku za povijest, religiju i kulturu djelovala kao znanstvena suradnica. Danas je docentica na Povijesnom odsjeku Sveučilišta u Potsdamu, znanstvenica u Moses Mendelssohn centru za europsko-židovske studije.

NACIONAL: U sklopu 10. festivala povijesti Kliofest u NSK je postavljena izložba ‘’Između slave i zaborava: Lea Deutsch – čudo od djeteta i žrtva Holokausta’’, a vi ste jedna od autorica. Što izložba prikazuje i zašto je važno Leu Deutsch stavljati u fokus?

Prije točno 80 godina, u svibnju 1943., Leu Deutsch, nekoć slavno čudo od djeteta, ustaše i nacionalsocijalisti ubili su samo zato što je bila Židovka. Postala je žrtvom antisemitske i rasističke politike istrebljenja kao i milijun i pol židovske djece i mladih. Ovom izložbom želimo obilježiti Leinu smrt, ali i odati počast njezinu umjetničkom radu i nasljeđu.

Unatoč Leinu kratkom životu, postoji i dalje njezina impresivna umjetnička ostavština, primjerice njezine fotografije, novinski članci s njezinim zabavnim izjavama i kazališne kritike – sve to prikazujemo u našoj trojezičnoj izložbi. Brojne izložene fotografije zahvaljujemo njezinu ocu koji je bio strastveni fotograf i jedini koji je preživio Holokaust. U izložbi dokumentiramo i vrijeme straha i progona u NDH. Kada su ustaše došli na vlast i uveli „rasne zakone“, Lea je bila diskriminirana, odbačena i ubrzo zaboravljena. Nijedan pokušaj preživljavanja obitelji Deutsch nije urodio plodom: Lea je prešla na katoličanstvo, napisala je pismo molbe Odjelu za rasna pitanja Ministarstva unutarnjih poslova NDH i pokušala pobjeći partizanima. Pisma molbe njezinih glumačkih kolega i prijatelja ustaškoj vladi bila su ignorirana. Sva ta pisma još postoje i dio su izložbe koju sam koncipirala i napisala zajedno s profesorom Damirom Agičićem, izdavačem moje knjige o Lei Deutsch.

Nadam se da ovom izložbom možemo u edukativnom smislu podići svijest tolerancije i solidarnosti – vrijednosti koje su zastupali Lea i njezina obitelj te ljudi koji su im u najtežim trenucima njihova života pomagali.

NACIONAL: Vi ste, kao što ste spomenuli, autorica i knjige ‘’Lea Deutsch – Dijete glume, glazbe i plesa’’, riječ je o monografiji, presjeku njezina kratkog života, bogate kazališne karijere i smrti u Auschwitzu. Zašto ste odlučili proučiti detaljnije njezin život i objaviti knjigu o Lei?

Fasciniralo me njezino otvoreno biće i umjetnički talent. Svoje razne uloge je igrala s mnogo strasti i kao malena se nije suzdržavala da kaže svoje mišljenje. Kritizirala je i novinare i režisere ako joj je nešto zasmetalo. Bila je prava mala diva. Pronašla sam mnogo intervjua s njezinim duhovitim izjavama za medije. Najstroži kritičari tog vremena koji su znali pisati jako negativne kritike kazališnih predstava, divili su joj se. Njezine uloge bile su raznolike i izazovne, međutim, one su također odražavale tridesete godine međuratnog razdoblja. U Jugoslaviji je to i dalje bilo vrijeme mira, ali i gospodarske krize te političkih napetosti. Dječje zvijezde, kao što su bile Shirley Temple i Lea Deutsch, odvraćale su pozornost s tih društvenih problema.

U Hrvatskoj je Leino ime poznato zahvaljujući prvoj njezinoj biografiji Pavla Cindrića i filma Branka Ivande „Lea i Darija“. Postavljen je i kamen spoticanja kraj zgrade u kojoj je živjela. Ali nažalost ne njeguje se dovoljno njezina kulturna ostavština i sjećanje na nju. Bilo bi važno imati muzej o Lei, možda u njezinu bivšem domu. Isto tako smatram da bi trebalo postaviti kamen spoticanja za njezinu majku i brata koji su s njom postali žrtve Holokausta.

Moja knjiga o Lei, koju sam pisala za mlade, prvo je objavljena na njemačkom jeziku u seriji „Židovske minijature“ naklade Hentrich&Hentrich, zatim na hrvatskom u Srednjoj Europi i uskoro će biti publicirana na poljskom. Knjigu na poljskom jeziku ćemo predstaviti u Auschwitzu, mjestu gdje je bila deportirana, u sklopu otvorenja izložbe u tom mjestu. Isto tako ćemo izložbu prikazati u Berlinu u suradnji s Veleposlanstvom RH u Njemačkoj. Cilj mi je da javnost, pogotovo mladi ljudi, čuju za njezinu životnu priču u Hrvatskoj i izvan nje. Mislim da se mladi ljudi mogu lako identificirati s njom i zato mi je drago da je Agencija za odgoj i obrazovanje odobrila upotrebu knjige kao obrazovnog materijala za nastavni predmet Povijest i Hrvatski jezik, za 8. razred osnovne škole, 2. razred srednje strukovne škole i 4. razred gimnazije.

NACIONAL: Što ste naučili iz tog istraživanja njezina života? Je li vas nešto posebno iznenadilo?

Iz životne priče Lee Deutsch sam mogla i možemo svi puno naučiti o čovječanstvu, solidarnosti, prijateljstvu, ali i o beskrupuloznosti i iskorištavanju moći u zločinačkim sustavima kao što je bio ustaški režim. Na mojim seminarima na Sveučilištu u Potsdamu raspravljamo o važnosti otpora, iz čega se nadam da studenti mogu izvući povijesne lekcije te da neće šutjeti u prekarnim situacijama. Jedino što me iznenadilo bilo je to što se Lei nije posvećivalo previše pozornosti u hrvatskom društvu.

NACIONAL: Koliko je povijesne građe dostupno o takvim važnim osobama, žrtvama Holokausta?

Zasigurno je jednostavnije provoditi istraživanje o poznatim osobama, kao što je Lea Deutsch, jer su nam ostavile veliko nasljeđe koje je potrebno sačuvati i njegovati. Svjedočanstva o njezinu životu poglavito nalazimo u novinama i arhivima. Međutim, nacionalsocijalisti i njihovi kolaboracionisti pokušali su izbrisati svako sjećanje na židovski život i zločine počinjene protiv židovskog stanovništva. Nije im uspjelo. To su spriječili pojedinci, a posebice židovski borci otpora, koji su tijekom Drugoga svjetskog rata imali misiju prikupljanja dokaza o zločinu i o židovskom životu općenito. Najpoznatiji je primjer tajni arhiv povjesničara Emanuela Ringelbluma. On i brojni drugi Židovi prikupili su dokaze o nacističkim zločinima u Varšavskom getu i sakrili ih u vrčeve mlijeka koji su bili zakopani i pronađeni tek nakon rata. Druga su važna svjedočanstva dnevnici koje su također pisali djeca i mladi tijekom Holokausta. Unatoč svojoj mladoj životnoj dobi, bili su svjesni onoga što je pred njima, izvještavajući o strašnim iskustvima u koncentracijskim logorima i getima. Vodili su svoje dnevnike kako bi sljedeći naraštaj znao što im se događa i, naravno, kako bi svoje ogromno mentalno opterećenje mogli povjeriti dnevniku, svojem imaginarnom prijatelju.

Renata Jambrešić Kirin sudjelovala je u postavljanju izložbe o Lei Deutsch u NSK, a Martina Bitunjac i Damir Agičić Autori su izložbe ‘Između slave i zaborava: Lea Deutsch – čudo od djeteta i žrtva Holokausta’. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Upravo je objavljen hrvatski prijevod vaše knjige ‘’Žene i ustaški pokret’’, tom temom se dosad nitko nije detaljnije bavio. Otkud ideja da se tome posvetite?

Već kao studentica sam se bavila ženama u nacionalsocijalizmu, kao što je propagandna redateljica Leni Riefenstahl, koja je nakon rata tumačila svoju ulogu samo kao umjetnost, a ne kao važan politički propagandni doprinos u službi NSDAP-a. Zanimalo me jesu li i u NDH postojale žene koje su podržavale ustaški pokret. Moje pitanje dovelo me do novinskog arhiva državne knjižnice Staatsbibliothek u Berlinu, u kojoj se čuvaju i hrvatske novine, i zapravo sam pronašla ono što sam tražila. Na temelju toga nastao je ovaj rad koji sam pisala na Sveučilištu La Sapienzi u Rimu i na Humboldtovu Sveučilištu u Berlinu kao dvojni doktorat.

NACIONAL: Iako se o tome nije govorilo niti su se vlasti time bavile, žene su – protivno mišljenjima – imale aktivnu ulogu u ustaškom pokretu, u NDH. Kako pišete, s obzirom na to da se u NDH ženu promatralo isključivo kao suprugu i majku, velik dio njih je bio upravo to, brinule su se o odgoju djece i o kući. No ta uloga domaćice samo je prividna jer su sve žene imale obavezu odgoja pravog ustaše pa je propaganda imala veliku ulogu, zar ne?

Propaganda je važno ratno sredstvo kojim su i pripadnice ustaškog pokreta znale rukovoditi. Pošto su ustaše definirali Hrvate kao „arijevce“, a sam Hitler je akceptirao tu definiciju, žene su trebale rađati čisto hrvatsku i zdravu djecu i odgajati ih u ustaškom duhu. Realnost je često bila drugačija. Iako je u NDH bila propagirana tradicionalno-patrijarhalna ženska uloga, žene sklone ustaškom pokretu obnašale su razne dužnosti: u vojsci kao pilotkinje ili administrativne pomoćnice, kao političke akterice u okviru jedinih dopuštenih ženskih organizacija, Ženskoj ustaškoj mladeži i Ženskoj lozi hrvatskog ustaškog pokreta, ili čak kao čuvarice u koncentracijskim logorima.

NACIONAL: Neke žene, uglavnom one bliske ustaškim dužnosnicima, imale su i važnije uloge. Irena Javor bila je najviše pozicionirana, koja je njezina uloga bila i kako se ona danas promatra?

Irena Javor je bila zapovjednica Ženske loze hrvatskog ustaškog pokreta i time politički najutjecajnija žena u NDH. U toj funkciji bila je izravno podređena Anti Paveliću. Njezin otac, Stipe Javor, ubijen je u zatvoru za vrijeme prve Jugoslavije kao protivnik te države. Ona je bila intelektualka zadužena za mobilizaciju žena u ustaški pokret. Ženska loza je imala svoj list Ustaškinja, gdje je širila i rasističku propagandu, organizirala je „Tjedan majke i djeteta“, brinula se za ranjenike itd. Pavelić je Irenu Javor, kao i mnoge druge žene, za njezin politički rad odlikovao, a 1945. se gubi njen trag. Danas je Irena Javor pala u zaborav.

‘Pavelićeva kći Višnja krijumčarila je poruke svog oca iz zatvora koji je nakon atentata na kralja Aleksandra I. bio u Italiji, a njezina majka je promicala njegov kult ličnosti’

NACIONAL: Pišete o nekolicini važnih žena u NDH, ali najzanimljivije su svakako Marija i Višnja Pavelić, supruga i kći poglavnika Ante Pavelića. S Višnjom ste i razgovarali, što možete reći o njihovim ulogama u NDH i odnosu s Pavelićem?

Obje su žene odigrale važnu ulogu u Pavelićevu životu. Njegova kći već je kao dijete bila uključena u akcije ustaškog pokreta. Na primjer, krijumčarila je pisane poruke svojeg oca iz zatvora, koji je nakon atentata na kralja Aleksandra I. bio interniran u Italiji. Roditelji su je smatrali vrlo pouzdanom. U NDH je studirala pravo, preuzimala predstavničke zadatke u ime oca, posjećivala ranjene vojnike s njime i bila članica organizacije Ženske loze hrvatskog ustaškog pokreta. Nakon Drugog svjetskog rata počela se baviti skupljanjem arhivskog materijala s ciljem da očuva sjećanje na oca čije zločine je negirala.

Njezina majka Marija od samog je početka imala utjecaj u ustaškom pokretu – već i tijekom razdoblja političkog egzila u Italiji, što dokazuju talijanski policijski dokumenti. U NDH je promicala muževljev kult vođe te se, između ostalog, brinula o obrazovanju muške siročadi u Ustaškom dječačkom zavodu, koji su jednog dana trebali preuzeti vodeće uloge u režimu. Nakon rata su je mnoge ustaše optuživali da je podupirala zločinačku politiku supruga.

NACIONAL: Pišete i o Nadi Šakić koja je, dakako, imala značajnu ulogu, bila je zapovjednica logora u Staroj Gradiški, polusestra Maksa Luburića i supruga Dinka Šakića, osuđenog na 20 godina zatvora zbog svoje uloge zapovjednika koncentracijskog logora u Jasenovcu. I s njom ste razgovarali, ona je negirala zločine, odnosno relativizirala ih, kako ste doživjeli nju kao osobu i njezinu ulogu u NDH?

Nada Šakić je u retrospektivi sebe samu definirala kao borbenu osobu za vrijeme NDH. Ali je i relativizirala svoju ulogu, izvještavajući da je u Staru Gradišku došla pukim slučajem, jer ju je njezin brat Vjekoslav Luburić, šef logora, s kojim je bila u jako dobrim odnosima, pozvao da dođe u logor kako ne bi bila sama kod kuće. Nije željela biti definirana kao ustaška dužnosnica, što je bila, već samo kao privatna osoba koja se nalazila u Staroj Gradiški. Također, poricala je činjenicu da je u logoru bilo djece. Međutim, nije poricala ubojstva koja su se dogodila, ali ih je stavila u kontekst rata. No kroz razgovore i pronađene dokumente došla sam do zaključka da je svakako iskoristila tu novu ulogu čuvarice logorašica za zloporabu moći. U tom kontekstu je igralo i ulogu da je imala moćne muške rođake, brata i kasnijeg supruga, kojeg je upoznala u Jasenovcu. Svjedoci su izvijestili da je također provodila nasilje nad nedužnim interniranim ljudima te bila uključena u selekcije. Međutim, za razliku od svojeg supruga, ostala je nekažnjena.

Lea Deutsch uči jednu od svojih brojnih uloga za predstave u HNK u Zagrebu. FOTO: HAZU

NACIONAL: Koliko su za vas bili značajni upravo ti razgovori s nekim od najvažnijih žena u NDH, što ste naučili iz njih?

Intervjui sa svjedokinjama iz toga doba nude subjektivnu perspektivu o iskustvima, načinima razmišljanja i postupcima žena koje su pomogle oblikovati zločinački ustaški pokret i režim. Jedna spoznaja iz tih intervjua bila je da se misaone strukture, koliko god pogrešne i loše bile, ne mijenjaju ili tek rijetko mijenjaju tijekom godina. Te su žene kroz život komunicirale s istomišljenicima i izbjegavale bilo kakav oblik samorefleksije.

NACIONAL: Uloga žena u hrvatskom društvu za vrijeme NDH uvelike je bila uvjetovana propagandom, neke od njih su bile učiteljice, tek nekolicina njih je studirala, neke su radile u logorima, a većina je bila u dvjema ustaškim organizacijama unutar kojih su imale uloge u državnom aparatu. Kako su one živjele u mizoginoj patrijarhalnoj NDH?

Obrazovane žene, koje su pripadale građanstvu i imale vodeće uloge u ustaškom pokretu, promicale su pasivnu, tradicionalnu ulogu žena. Primjerna žena stoga bi morala roditi brojnu „arijevsku” djecu kako bi bila prepoznata kao punopravna članica narodne zajednice. Međutim, žene ustaškog pokreta kao Irena Javor, njezina zamjenica Vlasta Arnold ili zapovjednice Ustaške mladeži Mira Vrljičak-Dugački i Dolores Bracanović, nisu odgovarale toj pasivnoj ženskoj slici. Imale su moćne funkcije u svojim prostorima utjecaja, pisale su nacionalističke članke u raznim novinama, održavale kontakte s drugim fašističkim organizacijama djevojaka i žena u inozemstvu, odlazile tokom rata na službena putovanja, mobilizirale žene za pokret. Nisu nikako živjele u skladu s tradicionalnom predodžbom o ženama.

NACIONAL: Što vam je bilo najveće iznenađenje tijekom istraživanja o ovoj temi?

Da su žene ustaškog pokreta u propagandnim, edukativnim, političkim i vojnim sektorima igrale doista važnu ulogu te da su fanatično podupirale zločinačke ciljeve režima. Ustaški je pokret čak i prije 1941. godine zbog političko-taktičkih motiva bio ovisan o suradnji žena te se donekle suzdržavao od stereotipnih ograničavanja žene na njezinu tradicionalnu ulogu. Žene koje su do 1941. sudjelovale u borbi za nezavisnu hrvatsku državu u funkciji posrednica, kurirki, doušnica, špijunki i teroristkinja nisu raskinule samo s tradicionalnim rodnim poretkom, već su bile i ugledne članice pokreta. Među te „nevidljive” aktivistice ubrajale su se, između ostalog, teroristkinja Stana Godina (poznata po romanu Ante Pavelića „Lijepa plavka“), za kojom je zbog sudjelovanja u atentatu na kralja Aleksandra I. bila raspisana međunarodna tjeralica, supruga ustaškog vođe Marija Pavelić, kao i Manda Devčić, majka i ustaška „junakinja“.

NACIONAL: Je li normalna situacija da se žene i uloga žena u NDH gotovo uopće ne propituje u hrvatskom društvu? Nada Šakić oslobođena je svake sumnje jer protiv nje nije bilo dokaza, primjerice. Kako to komentirate?

Uloga žena u NDH se ne propituje zato što je do sada u fokusu stajala samo muška participacija u ustaškom pokretu, koji su u svojim višim političkim i vojnim pozicijama bili vidljiviji od žena. Ali ovaj je pokret mobilizirao ili barem pokušao mobilizirati učenike i studente, intelektualce i seljake, žene i djecu. Cilj je bio stvoriti čisto „arijevsko” društvo koje obuhvaća sve spolove i društvene slojeve osim ljudi koji iz rasističkih i političkih razloga nisu odgovarali ustaškom režimu. S druge strane, žene se stereotipno percipiraju kao miroljubive i manje utjecajne u zločinačkom aparatu. Nacionalsocijalističke žene su zbog toga u poslijeratnim suđenjima u Njemačkoj bile često pošteđene strogih kazni. Za razliku od toga, Jugoslavenska armija kratko prije završetka rata i nakon rata ubila je mnoge žene zbog kolaboracije s neprijateljima, denuncijacije i počinjenog zločina, primjerice Maju odnosno Mariju Buždon-Slomić, zapovjednicu ženskog logora u Staroj Gradiški, koja je počinila mnogobrojne zločine protiv čovječnosti.

NACIONAL: Što ova knjiga može pokazati hrvatskim građanima? Zašto je važno o tome pričati, pisati, tražiti objašnjenja?

Knjiga baca svjetlo na različite aspekte NDH, na primjer socijalnu, društvenu, ratnu i vojnu historiografiju, povijest medija i nasilja i naravno žensku povijest. Rad se isto tako bavi suočavanjem s kolaboracijom NDH s nacističkom Njemačkom i fašističkom Italijom. Važno je otvoreno pričati o tome jer u jednom dijelu hrvatskog društva postoji još uvijek manje kritični stav prema NDH i mišljenje da su ustaše samo pod pritiskom Nijemaca morali uvesti „rasne zakone“ i time počiniti zločine nad velikom broju stanovništva. Iako je u njemačkom vanjskopolitičkom interesu bilo istrjebljivanje europskih Židova, njemački se pritisak tijekom postavljanja i provedbe plana o istrjebljenju Židova koji su živjeli u NDH pokazao nepotrebnim. Naposljetku, ustaški je režim, poput ostalih kolaboracionističkih država tijekom Drugoga svjetskog rata, imao financijsku korist od nestalog lokalnog židovskog stanovništva. Tu su politiku podržavale i žene kao denuncijantice, špijunke, tajnice zločinačkog sistema te kao ubojice u logorima. Važan je znanstveni diskurs o takvim osjetljivim temama bez da ga se politički instrumentalizira.

NACIONAL: Živite i predajete u Njemačkoj, gdje je knjiga i objavljena. Kako je njemačka javnost reagirala na nju?

U Njemačkoj se studija smatra dijelom istraživanja jugoistočne Europe. Tijekom posljednjih nekoliko godina pojavile su se važne studije o ženama u nacionalističkim partijama u istočnoj Europi. Postoji veliko zanimanje za ovu temu i za knjigu o ženama u ustaškom pokretu koja je već 2013. izašla na talijanskom jeziku. To istraživanje kao i radovi, primjerice o ženama u Mađarskoj i Ukrajini za vrijeme Drugog svjetskog rata, pružaju sasvim nove znanstvene rezultate i rasvjetljavaju rodnu perspektivu istraživanja nasilja.

NACIONAL: Koji su vam planovi s knjigom i što trenutačno pišete?

Različite tematske aspekte knjige ću predstaviti ove godine na jednom skupu u Sieni. Bavit ću se i dalje temama o Drugom svjetskom ratu i Holokaustu. Trenutačno pišem članak o mladim ljudima u aktivnom i pasivnom otporu. A nedavno je u američkom časopisu Holocaust and Genocide Studies izašao koautorski članak o dnevnicima djevojčica u Holokaustu.