Antikapitalistički seminar, zamišljen kao mjesto zajedničke proizvodnje znanja koje je integralni dio borbe za bolji svijet, i ove će godine propitivati neke od pojmova i teorija koje objašnjavaju postojeći sistem i njemu svojstvene odnose eksploatacije, opresija, nasilja i discipliniranja, ne bi li zajednički razvili alate za njegovu promjenu. Program Antikapitalističkog seminara će se realizirati kroz osam predavanja s raspravama i dvije radionice. Predavanja i radionice drže Nina Čolović, Maja Solar, Vir Lev, Stipe Ćurković, Lazar Petković, Andrea Vuljević, Vesna Vuković i Martin Beroš s kojim smo razgovarali o seminaru i temi koju će predavati, ‘’Popularna kultura i društvo’’.

Martin Beroš je komparatist književnosti, kulturni i medijski radnik, prevoditelj, stručni suradnik i jedan od organizatora Subversive festivala i urednik portala Slobodni Filozofski. Prevoditelj je i suprevoditelj niza teorijskih i esejističkih tekstova te knjiga, a kao urednik i prevoditelj surađivao je s nizom teorijskih i kulturnih časopisa i portala.

NACIONAL: Ivogodišnji Antikapitalistički seminar se razvija kao politička edukacija koja otvara prostor za stvaranje i kritičko propitivanje pojmova, ideja i teorija koje će doprinijeti promjeni svijeta. Zašto je u samom polazištu seminara borba protiv kapitalizma?

Kapitalizmom se moramo baviti jer se njegove dinamike neprestano bave nama i našim tijelima. Kapitalistički režim akumulacije je društveno nesvjesno, arbitar naše stvarnosti. Što god naumili činiti u vlastitim životima i zajednicama, kojim se god pitanjem bavili aktivistički ili u političkoj areni, nemoguće je ne biti njime okrznut. Kapitalizam nastaje u specifičnim historijskim uvjetima – nasilnim metodama prvobitne akumulacije odnosno odvajanja ljudi od sredstava za proizvodnju ili preživljavanje te pravnom promjenom vlasničkih odnosa u društvu koja omogućuje transformiranje bogatstva u kapital. Ti su odnosi danas generalizirani po čitavom svijetu. Pogonjen je stvaranjem profita do kojeg dolazi kapitalističkom eksploatacijom, odnosno izvlačenjem viška vrijednosti koju u radnom procesu proizvode radnici i radnice, koji nemaju ništa doli vlastite radne snage.

I dok nam idealni presjek na teorijskoj razini apstrakcije daje jednu ovakvu suhoparnu jednadžbu, historijsko-sociološka klasna analiza u tu jednadžbu mora uvesti pitanje heterogenosti radništva, odnosno djelovanje sukonstitutivnih opresivnih mehanizama koji povijesno supostoje kao formativni modusi operandi u različitim fazama kapitalizma, na različnim geopolitičkim prostorima i mijenjaju se sukladno političko-ekonomskoj konjunkturi.

NACIONAL: Što ste time mislili reći?

Pod time mislimo na to koliko su rasni režimi bili instrumentalni za, primjerice, britanski i američki kapitalizam te imperijalizam, ili na koji način rodna podjela rada i rodni patrijarhalni mehanizmi doprinose stvaranju profita, iako ga ne proizvode direktno. Potonje se tiče socijalne reprodukcije: što je sve potrebno da se radnici i radnice proizvedu te se psihofizički spremni pojave na tržištu rada, i na koga društvo primarno vrši pritisak da obavlja taj rad? Dakle, govorimo o društvenim procesima koji proizvode radnu snagu kao robu, ali i načinima na koji su oni povezani i isprepleteni s društvenim procesima kojima se proizvodi sva ostala roba.

NACIONAL: Gledate li stoga na kapitalizam kao izrazito negativno društveno uređenje ili ne?

Kapitalizam sa svojim načinom proizvodnje i orijentiranošću na profit kroz povijest kontinuirano prolazi kroz krize, a stoljeća njegove dominacije danas nam pokazuju strahovitu štetu koju način njegove regeneracije i oporavka ima po ljudski i životinjski svijet, prirodni okoliš… U konačnici, kapitalizam pretpostavlja neograničeni rast na ograničenom planetu, što je kontradikcija o kojoj se odnedavno sve realnije govori, uz različita rješenja.

Na seminaru nam je, između ostalog, u cilju pokazati kako se kapitalistička logika refraktira u različitim domenama i aspektima društva i s obzirom na različite društvene skupine.

NACIONAL: I ove godine je u planu propitivati neke od pojmova i teorija koje objašnjavaju postojeći sistem i njemu svojstvene odnose eksploatacije, opresija, nasilja i discipliniranja. Kakav je alternativa tom i takvom društvenom uređenju koje koristi eksploataciju kao primarnom obliku odnosa poslodavca prema radniku?

Alternativa je uređenje koje ne koristi eksploataciju kao odnos. Pritom je neka vrsta socijalizma – uređenja utemeljenog na zajedničkom, društvenom vlasništvu nad proizvodnim kapacitetima, s pojačanom ulogom samoupravljačkih praksi na radnim mjestima i u zajednicama i dalje na agendi kao tranzicijska opcija.

NACIONAL: Zašto?

U jeku zdravstvene krize, pandemija, opetovanih ekonomskih kriza, urušavanja ljudskih prava, nikada nismo mogli, ali danas očigledno ne možemo govoriti o kapitalizmu kao sistemu kojega treba nekako popraviti. Njegove nepregledne posljedice nećemo zakrpati individualnim pristupom recikliranja otpada ili bivanjem još boljim, kompetitivnijim i kapacitiranijim radnicama/ima – time karbonski otisak neće postati bitno manji, niti će naša radna mjesta postati stabilnija, tržišta rada manje orodnjena, rasizirana, ejblizirana i nasilna, naše nadnice neće postati veće, niti će naši životi postati ispunjeniji – moramo hitno preosmisliti socioekonomske odnose, proizvodnju i načine korištenja dobara i resursa na globalnoj razini – kapitalizam naprosto nije održiva opcija.

NACIONAL: Vi sugerirate da je onda socijalizam krajnje rješenje.

Izuzimajući malo vjerojatnu mogućnost globalne simultanosti takve promjene, produktivizam u socijalizmu, kao i u kapitalizmu, to robovanje normi, globalnoj i unutarnjoj konkurenciji, društveno potrebnom radnom vremenu, marksistički rečeno, odražava se osim na trošenje naših tijela, i na opresivne prakse prema skupinama. Mahom onima koje se danas identificiraju kao queer osobe, ali i starijoj populaciji, osobama s invaliditetom i onima koje odstupaju od očekivanih normi.

NACIONAL: Koja je onda alternativa tome?

U tome je pogledu komunizam, kao post-radno društvo, misleći pritom na aboliciju rada baždarenog prema produktivističkim imperativima, ne prestanak svake djelatnosti ili proizvodnje, kao i dugoročni potencijali ukidanja roda, granica, nacija, pa i identiteta samih, prava alternativa o kojoj treba početi promišljati već danas. Naravno, gramšijanski rečeno, problema će u društvu uvijek biti i trebat će ih rješavati – idealno finalno društvo ne postoji.

NACIONAL: Vi ćete održati predavanje naslova ‘’Tragovima političke edukacije u popularnoj kulturi’’. Na što konkretno mislite kada govorite od političkoj edukaciji u popularnoj kulturi?

Iako se ovi termini kolokvijalno koriste kao pejorativni sinonimi, lijeva tradicija u pristupu političkoj edukaciji pravi razliku između propagande, kao diseminacije velikog broja ideja unutar manjeg broja ljudi, i agitacije – diseminacije nekoliko centralnih ideja na najveći mogući broj ljudi. Podjela jest donekle kruta, obilježena povijesnim vremenom u kojem je artikulirana i tadašnjim dostupnim tehnološkim opcijama distribucije medija, te se može činiti da priziva ideje o političkoj avangardi ili podjeli rada između uskog kruga propagandom izučenih agitatora i pasivnih masa koje potonji dižu iz drijemeža. Međutim, moguće ju je promatrati i kroz različite temporalne dimenzije u daleko horizontalnijem, iako i dalje strukturiranom uređenju.

‘Kapitalizmom se moramo baviti jer se njegove dinamike neprestano bave nama i našim tijelima’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Što to znači?

Postoji vrijeme kada kao organizirani politički akteri mapiramo uvjete u kojima djelujemo, silnice koje priječe ili pospješuju naš angažman prema određenom cilju, pa u odnosu na to raspravljamo o strategiji, dugoročnim implikacijama našeg djelovanja i taktikama kojima ćemo ga provoditi, a postoji vrijeme kada oboružani parolama, letcima, plakatima i pamfletima politički djelujemo i agitiramo za promjenu u društvu. Međutim, iako ambiciozno, bilo bi preoptimistično tvrditi da danas raspolažemo s previše takvih organizacija i inicijativa, odnosno da su različite hvalevrijedne aktivnosti dosegle razinu umrežavanja koja bi se mogla nazivati društvenim pokretom, kamoli Partijom. U širem smislu, ne samo strankom kao interesnom grupacijom.

NACIONAL: Kakva je danas situacija?

Danas smo uglavnom okrenuti individualnim strategijama preživljavanja, a politizacija se odvija u atomiziranim ili dijadnim jedinicama. Mahom preko popularne kulture, i mahom oko pitanja koja ne zadiru u netom opisanu logiku funkcioniranja kapitalističkog sistema proizvodnje i kapitalističkog društva koje ga konstitutivno podržava. A vrijeme za to se preklapa sa socijalno-reproduktivnim vremenom rezerviranim za zabavu, relaksaciju i eskapizam. Nećemo daleko stići individualnim napajanjem na idejama koje bilo pop kultura bilo kultura općenito može isporučiti.

NACIONAL: I kako onda dalje?

U takvoj konstelaciji, politička edukacija kakvu susrećemo u pop kulturi svedena je, bilo razinom problematizacije koju je u stanju estetizirati, bilo kapacitetima publike da nakon 12-satnih radnih smjena recipira kompleksne narative, uglavnom na agitaciju, na razmatranje centralnih ideja, koje nas eventualno mogu potaknuti na ulaženje u dublju problematiku, implikacije i slično, no time se rijetko bavimo, dijelom i zato što je politika kolektivna stvar i zato što je dobitak od poniranja dublje u mapiranje svijeta neizvjestan čak i ako orbitirate ili kruh zarađujete u akademskim, istraživačkim, novinarskim, civilnodruštvenim i sličnim krugovima, a kamoli ako vam je jedina aktivnost u koju to individualno možete upregnuti – dodijavanje rodbini na prazničkim posijelima.

NACIONAL: Kako i gdje se to može vidjeti u popularnoj kulturi kroz serije, filmove ili popularnu glazbu?

Rijetki su uradci poput serije ‘’Žica’’ ili filma ‘’Queimada’’ (1969.) koji dijelom i odlukom apostrofiranja sociološke naspram psihološke naracije, obrtanje dinamike čega je i označilo deterioraciju ‘’Igre prijestolja’’, uspijevaju artikulirati, filmskim ili jezikom drugih umjetnosti kompleksnije narative, a čak i tada ne uspijevaju biti zamjena za paralelni pomni rad na neestetiziranim analizama i kritikama, čitanju socioloških djela, ne-fikcije itd. Bilo bi zanimljivo vidjeti koliki su kapaciteti različitih audiovizualnih formi kao zamjene za ozbiljne dubinske analize za koje je knjiga i dalje dominanta, ali to ne znači da eksplikacije nekih općih mjesta i poanti u pop kulturi ne mogu biti korisne, bilo kao, kako navodim u sažetku svog predavanja, odskočna daska, inspiracija za ulazak u razgovor o temi, ili kao didaktičko, metodološko pomagalo, razbijanje ritma i tempa političko-edukacijskih sesija.

NACIONAL: Koja je poanta toga?

Poanta je, dakle, na tragu Treće kinematografije, učiniti uživanje pop kulture kolektivnim raspravnim događajem, vezanim uz izgradnju inicijativa i organizacija koje će biti kontrakulturni element mreže struktura solidarne ekonomije u društvu, namjerava li projekt emancipacije imati bilo kakvu dulju ambiciju. Pritom, da uzmem primjer iz svog predavanja, identificiranje uspjelo filmski izvedenog prikaza procesa klasne formacije – organiziranja određenog broja ugnjetavanih majmuna u klasnu jedinicu koja razumije da dijeli strukturnu poziciju te kolektivno i disciplinirano radi na ostvarenju zajedničkog cilja emancipacije od ljudi koji ih tlače i ubijaju, može biti uvod u zajedničku raspravu o nejednakim odnosima u društvu nakon gledanja filma ‘’Rise of the Planet of the Apes’’ (2011.) na nekakvom zajedničkom druženju, gdje će već i samo iskustvo obitavanja na kapitalističkom tržištu rada vjerojatno biti dovoljno za određeni moment introspektivne politizacije pitanja, ili može, kao na našem seminaru, pružiti prijemčiviji šlagvort za nešto minucioznija poniranja u problematiku marksističkog pojma klase, čime se već idućeg dana bavi Lazar Petković, ili primjerice, problematizaciju sociološki nezgrapnog i politički nesretnog pojma “ženske klase” (svim apelativnim potencijalima kovanice unatoč), o čemu će radionicu održati Nina Čolović. Popularnoj kulturi koja je prepuštena atomiziranom gledatelju s nejasnim motivima konzumacije pojedinog djela potencijali su daleko skromniji i nejasniji.

NACIONAL: Teme ovogodišnjeg Antikapitalističkog seminara dotiču se obrazovanja u kapitalizmu, marksističkog pojma klase i nacionalizma, transrodnosti i politike itd. Koliko su sva ta teorijska predavanja zapravo primjenjiva u praksi?

Mogli bismo odgovoriti pitanjem „Je li praksa uopće moguća bez nekog teorijskog momenta u pozadini?“. Razmišljanje o tome što radimo i zašto to radimo svojstveno nam je kao ljudskim bićima, nema razloga da tako ne bude i u politici, a oni koji bježe od teorije često zapravo već imaju neki vlastiti set ideja koji smatraju nedodirljivim i zapravo guše raspravu, a time i demokratičnost, kao i uspjelost borbe. Bavljenje teorijom naša je dužnost kao aktivista, naprosto zato što određenim iskustvima koja ne dijelimo ne možemo pristupiti nikako drukčije. Teorija je naš obol bivanju dobrim saveznicima u političkom angažmanu.

NACIONAL: Jedan ste od organizatora Subversive festivala. Ovogodišnji filmski program donosi čak pedeset filmskih naslova. Koji bi od svih filmova posebno izdvojili i zašto?

Subversive festival je jedan od većih festivala u Hrvatskoj koji je podijeljen na tjedan dana diskurzivnih programa i tjedan dana subverzivnih filmova, a projekcije također prate i niz razgovora i masterclassova s redateljima/icama. Za Subversive film festival kao umjetnička direktorica zadužena je Dina Pokrajac koja je ove godine pripremila zbilja bogat filmskim program s nizom renomiranih autora kao što su, s retrospektivom posvećenom crnom filmu, kojeg otvara pobjednik Berlina. Među renomiranim autorima su i dokumentarist Nicolas Philibert, a u igranoj konkurenciji i Cristian Mungiu, Aleksandar Sokurov, Hong Sang-soo, Lav Diaz itd.

NACIONAL: Najbolji filmovi bit će nagrađeni?

Filmovi će se natjecati za nagrade Wild Dreamer „Dragan Rubeša“ za najbolji dokumentarni i igrani film. Nisam ih još stigao sve pogledati, ali bih izdvojio dramediju ‘’Dućan’’ redateljice Ami-Ro Sköld koja prati zaposlenike supermarketa donoseći studiju radnih odnosa u neoliberalnoj ekonomiji, dokumentarac ‘’Plaža Enchaquirados’’, o lokalnoj ekvadorskoj trans zajednici koja fluidni odnos prema spolu i seksualnosti baštine od lokalnih autohtonih plemena, u kojima je, prije represije španjolskih kolonizatora, seksualna raznolikost tvorila važan segment kulture i rituala njihovih predaka, naroda Huancavilca, te satiru ‘’Robinson Crusoe je seronja’’ Benjamina Debooseresa koja pravedničkim gnjevom demontira imperijalističku ideologiju i kulturni mit o bijelom čovjeku koji je 28 godina živio sam na naseljenom otoku, „civilizirao“ autohtone stanovnike otoka i proglasio ga svojim vlasništvom.

NACIONAL: Ovogodišnja tema Subversive festivala je ‘’Od distopije do utopije: sve je još uvijek moguće’’. Znači li to da doista vjerujete u promjene i da do njih može doći zahvaljujući što boljoj edukaciji i kritičkim raspravama kakve promovira upravo Subversive festival?

Subversive festival svakako nije jedini koji u Hrvatskoj otvara prostor sadržajima koji sežu onkraj granica kapitalističkog realizma, iako je u tome postojan, čak i kada pruža šator struja od liberalno-lijevih do queer-komunističkih. Mislim da u politici štošta ovisi o prijeđenom putu. Izgradnja organizacija kapacitiranih za agiranje na društvenoj promjeni traje, često to bude proces od 20-ak godina. Međutim, već je i sam rad na uvođenju i propagiranju progresivnih, antikapitalističkih ideja borba koju možemo i trebamo voditi svaki dan i ulazna točka u strukturiranije poduhvate.