Ponekad najbolji i najobjektivniji uvid u određenu tematiku može dati osoba koja je malo odmaknuta od svog predmeta istraživanja. A da se velikim književnikom s prostora bivše Jugoslavije uspješno može baviti jedan Nijemac, pokazao je književnik i publicist Michael Martens u knjizi „Vatra u vatri: Ivo Andrić jedan europski život“, recentnom izdanju naklade Ljevak koje predstavlja prvu cjelovitu biografiju nobelovca Ive Andrića.

Michael Martens rođen je u Hamburgu 1973. Njemački je novinar, pisac, stručnjak za balkanska pitanja i dugogodišnji dopisnik lista Frankfurter Allgemeine Zeitung.

NACIONAL: Kakve su bile reakcije na vašu knjigu u državama bivše Jugoslavije, što ste iz toga zaključili o percepciji Andrića?

Bilo je toliko recenzija i komentara da više ne mogu tvrditi da sam ih sve pročitao. Koliko vidim, većinom su reakcije bile pozitivne, ali u Srbiji je također bilo i negativnih reakcija, a u nekim slučajevima i radikalno negativnih. No ja već dugo radim na svojoj sljedećoj knjizi o Andriću i na to obraćam pažnju.

NACIONAL: Odakle inspiracija Andrićem? Koliko ste ga dugo i kako istraživali za ovu knjigu i što ste novo saznali?

Prvi put sam za Ivu Andrića čuo 1991. ili 1992. od nastavnika povijesti u gimnaziji u Hamburgu. Taj nastavnik je spomenuo roman “Na Drini ćuprija” kao remek-djelo europske književnosti 20. stoljeća. Iako tada nisam pročitao tu knjigu, nikada nisam zaboravio njegovu preporuku jer sam volio tog nastavnika. Onda sam se 1995. kao mladi novinar preselio u Rusiju, naučio govoriti i čitati ruski i počeo se zanimati za rusku književnost: Gogolja, Dostojevskog, Tolstoja, Puškina, Čehova, Harmsa, Platonova… A kad sam 2002. stigao u Beograd, sjetio sam se preporuke svog nastavnika. Pročitao sam roman “Na Drini ćuprija” i shvatio da je moj učitelj bio u pravu. To je jedan od velikih europskih romana 20. stoljeća. Sedam godina sam radio na biografiji.

NACIONAL: Postoji uvriježena percepcija Andrića kao političkog oportunista, što i vi spominjete u knjizi. Kakvo je, u tom smislu, vaše mišljenje o njegovu svjetonazoru, političkim stavovima, dosljednosti i karakteru?

Što se oportunizma tiče: Andrić je, pored drugih stvari, bio i oportunist. Ali moramo razumjeti i Andrićev težak položaj i njegove odluke jer je živio u politički osjetljivim vremenima. Jedan srpski profesor iz Londona tvrdio je da je Andrić bio „moralan i hrabar čovjek“. Ja tvrdim da to nije tako jednostavno. Tridesetih godina Andrić je bio član antikomunističke Jugoslovenske radikalne zajednice Milana Stojadinovića. Poslije Drugog svjetskog rata postao je član Saveza komunista Jugoslavije. U oba slučaja, dakle, pripadao je najmoćnijoj partiji u zemlji. Postoje dobri razlozi koji mogu objasniti Andrićevo članstvo u tim, ideološki tako suprotstavljenim, partijama. Kao prvo, njegov jugoslavenski patriotizam. Andrić je oba puta želio pripadati najmoćnijoj partiji koja je kontrolirala onu zemlju za čiji se opstanak on zalagao. Ali čini li ga to „moralnim i hrabrim čovjekom“? Nemojte me pogrešno shvatiti: pjesnici nisu aktivisti za ljudska prava. Kvaliteta nekog književnika ne mjeri se njegovim karakterom. Ali ne treba ni raditi tu grešku da se iz ideoloških motiva Andriću pripisuju osobine koje nije imao. On je pokušao, koliko je to bilo moguće, sačuvati moralni integritet. Ali hrabar je bio vrlo rijetko u životu.

NACIONAL: Što se tiče njegova karaktera, opisivali su ga kao introverta i mizantropa. Kako biste ga vi, na temelju svog istraživanja i pisanja knjige, portretirali kao osobu?

Andrić je imao mizantropske osobine, ali ja ne bih rekao da mizantropija predstavlja srž njegovog karaktera. Definitivno je bio introvertan i vrlo oprezan. To mu je posebno pomoglo kao diplomatu. Kao piscu, za njega je najvažnije bilo da ga se ne uznemirava tijekom pisanja. Zbog toga je napravio mnoge kompromise, uključujući i one ružne.