Marta Katavić, apsolventica slikarstva koja je upravo dobila Nagradu publike na natječaju za mlade umjetnike „Erste Fragmenti 19“, već par godina plijeni pažnju likovne publike. Rođena je u Križevcima 2000., a već je 2015. izdala dječju slikovnicu ,,Nebeska tvornica’’. Godine 2019. započinje studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a 2023. na ALU upisuje sveučilišni diplomski studij, smjer slikarstvo, u klasi profesora Matka Vekića. Ovo je njezin prvi veliki intervju za Nacional, u kojemu pojašnjava kakav joj je bio put kao mlade slikarice, kako je oduvijek znala da je profesionalno privlači umjetnost i što joj znači ova nagrada.

NACIONAL: Dobili ste Nagradu publike, ali podrazumijeva li to da ste već ranije ušli u uži izbor žirija?

Nas osmero je izabrano i unutar te selekcije je bio izabran i Grand Prix koji je dobio Mihael Bađun.

NACIONAL: Je li vam to bilo iznenađenje ili ste nekako predosjećali da bi vaš rad mogao postići takvu vidljivost? Naime, mnogo umjetnika tvrdi da su mogli prepoznati da će dobiti neku nagradu.

Da, znam za to. Cijelo iskustvo „Erste fragmenata“ bilo mi je jako neobično – ne u lošem smislu – jer se do sada nisam mnogo prijavljivala na natječaje. Prijavila sam se u zadnji čas i nisam paničarila ako mi rad ne prođe zbog tehničkih razloga, bila sam opuštena. Što se tiče Nagrade publike, znala sam da imam dosta prijatelja na Facebooku i Instagramu, ali mislim da je tu dosta veliku ulogu odigrala i moja familija, koja je objavila informaciju za glasanje na društvenim mrežama. Ljudi su doslovce preko noći podigli broj lajkova, odnosno glasova, i to mi je bilo zaista šokantno. Nisam očekivala takvu podršku. Bilo mi je predivno koliko me je ljudi bilo spremno podržati, i moji Križevčani, ljudi iz inozemstva, jako lijepa spoznaja.

NACIONAL: Imate li već sada dojam, koliko ste u umjetničkom svijetu, da se upravo nagrade publike ne mogu krivotvoriti, namjestiti i da su one autentičan impuls publike koja nešto prepoznaje u vašim slikama?

Vjerojatno jest nekakav pokazatelj da ljudi rezoniraju s radovima, zasigurno. U kontekstu društvenih mreža, sama do nedavno nisam bila jako angažirana po tom pitanju i nisam pridavala mnogo pažnje platformama i dijeljenju radova, tako da i to nije jedini pokazatelj. Ima divnih radova i od kolega i drugih umjetnika koji nikada nisu bili stavljani na društvene mreže i nisu tako doprli do publike. Tu dosta igra ulogu i marketing i PR.

NACIONAL: Treba li sve što radite stavljati na društvene mreže ili treba jedan dio ideja i koncepata čuvati za sebe do izložbe, da ne bi netko pokupio ideju? Tu su umjetnici većinom jako podvojeni i određeni.

Imala sam dugo jako veliku averziju od stavljanja i dijeljenja radova, to mi je bila bolna točka. Ali ne iz razloga da bi mi netko ukrao ideju, već mi je to bilo jako intimno, kao da dijelim javno dio sebe. Možda je tu bilo i malo straha od neprihvaćanja, a možda sam bila malo i previše kritična prema sebi. Nemam straha od krađe jer ako ti netko i uzme ideju, ne može uzeti tvoju priču i poruku; to se nikada zaista do kraja ne može ukrasti.

NACIONAL: Kada sam se prvi put susrela s vašim slikama, iznenadilo me koliko su vam radovi slojeviti. Dotičete slojeve podsvijesti, nesvjesnog, imate jaku analitičku dionicu, koja ide dublje od ekspresivne geste. Niste se zadržali samo na površini ekspresionističke, ili tradicije apstraktnog ekspresionizma i gestualnog slikarstva, „kopate“ slojeve, da tako kažem. A opet, znam da ste imali sretno djetinjstvo, obiteljsku podršku, ne razračunavate se u slikama sa svojim demonima.

Kada slikam, nemam osjećaj neke tragedije ili drame u sebi. Možda ponekad, kada nešto želim izbaciti van, ali primijetila sam da tek kasnije kad se odmaknem od svojih radova znam prepoznati kako su neki dosta morbidni. Taj dio koji ste spomenuli, to jest „uzimanje“ od svijeta u kojem živimo, tog kaosa s kojim smo okruženi, stanja svijesti koja nas dotiču. Istina je da imam divnu obitelj, pozadinu i okruženje iz kojeg dolazim, i na tomu sam iznimno zahvalna. Taj emocionalni teret koji se ponekad iščitava u mojim slikama dakle ne mora nužno biti moj, suosjećam s drugima oko sebe i hvatam te emocije i impulse iz okruženja. Drago mi je da se to prepoznaje u slikama.

NACIONAL: Česti motiv vaših slika su lica. Jesu li to tuđa lica, ili čak vaša, kao serija analitičkih autoportreta, što vas toliko opčinjava u licima?

Mislim da je to kombinacija više stvari. Od malih nogu sam, još u vrtiću, imala želju da želim nekoga dobro portretirati, crtala sam u olovci. Postepeno sam došla do tog motiva. Sviđalo mi se i kako je mama na obiteljskim videosnimkama snimala kadrove naših lica vrlo blizu, a na fakultetu mi je vlastiti odraz u ogledalu usred malog prostora bio logičan odabir za motiv. Volim proučavati i druge umjetnike i čini mi se da mi ti bliži rakursi omogućavaju da više uđem i u apstrakciju, ne moram se točno držati forme, i to me oslobađa u procesu slikanja.

NACIONAL: Kada promatram ta lica, podsjećaju me na tradiciju antičkih, fajumskih portreta u vosku, ne radi se samo o europskom ekspresionističkom slikarstvu 20. stoljeća… Kao da ste povukli neku dalju liniju.

Može biti. Volim učiti i proučavati. To možda izranja u radovima, ali bez da sam to imala namjeru prikazati. Proučavam knjige o različitim kulturama pa mi se nešto možda „uhvati“, ali to nije svjesno i namjerno. Ali uvijek je to dio mene.

NACIONAL: Čini mi se važnim da idete i u školu koja se bavi psihoanalizom, jungovskim nasljeđem. Možete li to malo pojasniti?

Apsolutno. Prvo bih spomenula školu koja me dovela do ovog stupnja, a to je Škola osobnog i organizacijskog razvoja. Nju vodi psihijatar Robert Duras i on me potaknuo da idem u tom smjeru. On mi je otkrio Freuda, Junga, koliko su važni za umjetničko stvaranje i kako ta tamna strana naše psihe može biti korisna za umjetnost; kako proučavati svoje snove i naučiti iz njih psihologiju. Škola koju mi je predložio, „Jungian Coaching School“, napravljena je zapravo za psihologe koji već rade s drugima, tako da nisam išla u tom smjeru, zanima me više teorija, ali ona se bazira na Jungovim učenjima. Škola počinje u studenome.

NACIONAL: Imate li još neke uzore među drugim slikarima, umjetnicima kroz povijest?

U svakom periodu života otvara mi se neko novo poglavlje, otkrivam nove umjetnike. Osim likovnih uzora, veliki utjecaj na mene ima glazba. Ona je prva stvar koja je uvijek tu negdje uz mene, ali i ples. Ne slušam glazbu dok slikam, ali pamtim atmosferu i prenosim je kroz određenu boju. Jako je utjecalo na mene i kad sam vidjela neke tuđe slike konačno uživo – sasvim druga priča nego preko fotografija i knjiga. Snažno su me pogodile slike Adriana Ghenia, Georga Baselitza, Pierrea Bonnarda. Kada sam uživo na Venecijanskom bijenalu vidjela slike Anselma Kiefera, to je bio neopisiv osjećaj! No to nije značilo da želim njegovu gestu nužno implementirati u svoj rad, već mi se nešto energetski promijenilo u tijelu.

NACIONAL: Jeste tada shvatili kako je dobra i izvrsna umjetnost energija i da doslovce takvo djelo živi?

Upravo to! I ranije sam u to vjerovala, ali tada sam osjetila iz djela tu povratnu energiju. Dobro djelo nije mrtvo. Slušala sam te priče ranije, ali mislila sam da umjetnici malo „briju“. Svaki put kad bih vidjela Kieferove radove, imala sam isti osjećaj. Jednako tako i s radovima Marlene Dumas, njezina lica su jako snažna. Dala mi je neku neopisivu slobodu u slikanju. Bliska mi je i Joan Mitchell, fenomenalne su joj boje. Slikar Karel Appel također. Volim ekspresivnu apstrakciju. A opet, na vlastite slike ne gledam kao na apstrakciju. Nisam svjesna koliko sam „unutra“ dok slikam, koliko uronim u raščlanjivanje stvarnosti, nemam odmak, ali činjenica je da emocije prenosim bojama.

NACIONAL: Uskoro u studenome pripremate izložbu u Galeriji Panacea u sklopu zagrebačke Klinike za tumore s kolegicom Martom Dijak?

Pozvao nas je asistent Grgur Akrap da tamo izlažemo. Oduvijek mi je s kolegicom bila neka posebna dinamika u stvaranju, dobro se nadopunjavamo. Taj ambijent nam je zanimljiv jer će slike vidjeti ljudi koji se možda ne susreću često s umjetnošću, a ona je prostor kontemplacije i meditacije. Pogotovo u ovom bolničkom kontekstu. Makar da se samo na trenutak zaustave ispred naših djela i nešto prepoznaju u njima, neki djelić atmosfere.