Maro Joković, jedan od najboljih hrvatskih vaterpolista svih vremena, vratio se nakon dvije i pol godine u reprezentaciju i nastupit će peti put na Olimpijskim igrama koje se održavaju u Parizu

Kada je potkraj 2021. godine Maro Joković objavio da napušta vaterpolsku reprezentaciju, smatralo se da je to definitivan znak da je vrijeme za smjenu generacija. Međutim, izbornik Ivica Tucak od tada pa nadalje govorio je – Joković se može vratiti u reprezentaciju kad god poželi. Ipak se radi o igraču koji je osvojio najviše vaterpolskih titula u karijeri, pri čemu se ističu zlatna medalje s Olimpijskih igara te zlata sa svjetskih i europskih prvenstava, dok je na klupskoj razini dva puta osvojio Ligu prvaka, s Jugom i Pro Reccom. Ovaj 36-godišnji Dubrovčanin i aktualni igrač Juga vratio se pred Olimpijske igre u Parizu koje će mu biti pete u karijeri.

TEMPO: Nakon što ste krajem 2021. odlučili napustiti reprezentaciju, izbornik Ivica Tucak rekao je da se možete vratiti kad god poželite. Kako su izgledali vaši razgovori tijekom posljednjih godinu dana, je li vas on nagovarao da se vratite u reprezentaciju?

Da pojednostavim, naši razgovori nisu bili dramatični, već su bili prijateljski. Mi se znamo dugi niz godina, nije to samo odnos trenera i igrača. Nakon Olimpijskih igara u Tokiju vidio sam da ne mogu davati sebe na onoj razini kakvu to reprezentacija zahtijeva, kakvu igranje na velikim natjecanjima zahtijeva. Jednostavno, došlo je do zamora materijala, nakupilo su puno toga, tako da sam to trebao presjeći. Međutim, sve ovo vrijeme u zraku je visjela priča o mom potencijalnom povratku. Ona se intenzivirala protekle zime, prije Svjetskog prvenstva u Dohi. Što zbog ozljede, što zbog bolesti, nisam bio u tjelesnom stanju u kojem bih mogao pružiti bilo kakve usluge bilo kome, pa ni reprezentaciji na natjecanju kao što je Svjetsko prvenstvo. Prije tri mjeseca ponovo smo razgovarali i u pet minuta smo se našli na istoj liniji. Ipak je u pitanju Olimpijada, veliko natjecanje, kraj jednog ciklusa. Tucak je još jednom izrazio veliku želju da budem dio reprezentacije. Dodatno je na mene utjecala euforija koja je vladala posljednje dvije, tri godine jer je reprezentacija postala respektabilna ekipa. Želja s moje strane i želja s njegove strane vrlo su se brzo našle. S obzirom na to da je u pitaju Olimpijada vrlo sam se rado odazvao i sada sam na pripremama s reprezentacijom. Osjećaj je stari, ali kao da je novi. Ja sam se priključio svjetskim prvacima tako da je na meni da im se podredim i da se pokušam uključiti u ovaj kolektiv koji je toliko toga napravio u posljednje dvije, tri godine.

TEMPO: Vi ste napustili reprezentaciju nakon što su je par mjeseci prije vas napustili igrači kao što su Xavi Garcia, Bušlje i Obradović. Jeste li smatrali da je vrijeme za novu, mladu generaciju kojoj treba prepustiti mjesto?

To je prirodni ciklus koji se događa svake četiri godine u svim reprezentacijama. Nekome dođe da napusti reprezentaciju nakon jednog ciklusa, nekome nakon dva, a meni je došlo nakon četiri ciklusa. Pomislio sam da je možda vrijeme za neku mladu, svježu krv. Pokazalo se da je ta smjena generacija bila pun pogodak, osvojena su dva zlata i jedno srebro. Smjena je bila bezbolna, hrvatski vaterpolo ostao je tamo gdje mu je mjesto, u samom vrhu. S nekim momcima nikada prije u životu nisam igrao, s mnogima sam se upoznao kroz klupske nastupe, tako da su mi prvih 15 dana priprema bile prilagodba, da vidim kako tko diše, kako tko voli primiti loptu na ruku, malo lijevo, malo desno, kako tko igra u obrani, a kako u napadu. Jedno je kada to gledaš na televiziji, a drugo je kad igraš s nekim ili protiv nekoga. S onim s kim igraš moraš se razumjeti u stotinki sekunde.

TEMPO: U jednom trenutku ste rekli da bi vaš povratak u reprezentaciju možda donio više lošeg nego dobrog. Jeste li preispitivali samog sebe?

Rekao sam to jer se to ne može nikako znati. Da, preispitivao sam se, sto mi je upitnika bilo iznad glave. No imao sam dobar ‘’feedback’’ igrača koji su se našli na širem popisu reprezentacije. Oni su bili za moj povratak u reprezentaciju. Bilo mi je važno da moj dolazak u reprezentaciju ne poremeti neke odnose u ekipi koja je stvorila koheziju i koja je iznjedrila ove rezultate u posljednje tri godine. Mislim da je, na kraju, ta bojazan bila suvišna jer se mi jako dobro poznajemo, atmosfera je u cijeloj momčadi jako dobra. Ovaj rad i entuzijazam, ovo što se događa u bazenu i izvan bazena, ta kohezija koja se ovdje stvara, to nije neka floskula.

TEMPO: Koliko je na vaš povratak u reprezentaciju utjecalo ljeto 2022. za koje ste i sami rekli da je prvo tijekom kojeg ćete se odmoriti jer nemate obaveza. Koliko vam je to ljeto pomoglo da se psihički i tjelesno oporavite?

Najlakše je postići tjelesni odmor, tada ne radiš ništa ili nešto radiš, ali sa smanjenim intenzitetom. Odmor glave, odnosno psihički odmor je jedna druga sfera na koju treba obratiti pozornost. Ne misliti o vaterpolu daje olakšanje u pozitivnom smislu. Tada se cijelo tijelo regenerira jer se psihički umor odražava i na tjelesni dio. A kada je, k tome, došlo i do uspjeha reprezentacije, bilo mi je drago da se nastavlja ta tradicija. A ja sam se uspio tjelesno i psihički odmoriti. Te godine sam imao slobodno ljeto, a prošle sam godine tijekom ljeta bio na Malti tri mjeseca, kada oni imaju ljetnu ligu. To mi je bila neka vrsta aktivnog odmora. Upoznao sam drugu kulturu, a ostao sam tjelesno aktivan. U ovim godinama treba održavati formu kako bi se održao kontinuitet igre za sljedeću sezonu.

TEMPO: Rekli ste da Malta ulaže puno novca u vaterpolo i da je to treba respektirati.

Radi se o tradiciji koju oni održavaju. Oni su veliki vaterpolski entuzijasti. Moram priznati da sam, što se tiče kvalitete vaterpola i organizacije, možda očekivao i više. No oni su veliki zaljubljenici u vaterpolo, Malta se na vaterpolskoj karti uvijek isticala kao jedna dodatna vrijednost. Oni to pokazuju kroz svoju ljetnu ligu i uvijek imaju priliku pozvati jednog ili dvojicu stranca, ovisi kako se liga dogovori, koji sve to dignu na višu razinu. Tako se stvori pravo rivalstvo te se prošlog ljeta po klubovima okupila lijepa skupina vrhunskih internacionalaca. To se najbolje vidjelo na All Star utakmici, kada vidite koji su to inozemni igrači bili, onda je jasno da je vaterpolo tog ljeta bio na višoj razini no inače. To je povuklo veće zanimanje za utakmice i veće financije. S njihove strane to je bila lijepa priča, a nama dobro dođe da ostanemo aktivni tijekom ljeta i da tijekom tih dva, tri mjeseca iskusimo život u Malti.

TEMPO: Prošlog ljeta na Malti je organizirana škola vaterpola koju je vodio Sandro Sukno, a vi ste bili navedeni kao pomoćni trener.

To je zajednička inicijativa mene i Sandra, to je neka vrsta vaterpolskih kampova za mlade vaterpoliste. Iskoristili smo njihovu želju da pomognu, iskoristili smo ljeto na Malti, sve smo to ukomponirali kako bismo imali mali kamp u trajanju od sedam dana. Mi ćemo i dalje nastaviti s tim projektima, slijede novi izazovi.

TEMPO: Može li se temeljem toga pomisliti da jednog dana planirate postati trener?

Trenutno se time ne zamaram. Iskreno, volim, kad god mogu, prenositi znanje i iskustvo na mlađe igrače. To mi je uvijek bio gušt. Taj sam dio uspio pokazati kroz kampove. No za sada se ne vidim kao trener. Dok god sam aktivan, fokusiran sam na igrački dio i to me drži i veseli. Licencu za trenera imam, ali ne znam hoću li se ikada baviti trenerskim sportom. Još nisam načisto s time.

TEMPO: U karijeri ste imali od koga učiti, od Ratka Rudića i Ivice Tucka pa do Igora Milanovića koji vam je bio trener u Pro Reccu.

Da, u Olympiacosu mi je bio trener Thodoris Vlachos, dok mi je u Bresciji trener bio Alessandro Bovo. To su u trenerskom vaterpolskom svijetu legendarna imena. Ne smijem zaboraviti ni Vjeku Kobeščaka, trenera Juga, s kojim surađujem dugi niz godina. Ono što me najviše iznenađuje je to da čak i u ovim godinama, kada misliš da si sve vidio od vaterpola, shvatiš da ima još nekih detalja koji se mogu naučiti. To je poticajna stvar. Uz entuzijazam koji imam činjenica je da se još uvijek nešto može naučiti, što mi daje dodatni impuls. Imao sam priliku raditi s vrhunskim trenerima koji su ostvarivali nevjerojatne rezultate.

TEMPO: Kada ste došli u Pro Recco, Olympiacos i Bresciju osvajali ste nacionalna prvenstva, ali ne i Ligu prvaka. S Pro Reccom ste to ostvarili u drugoj sezoni. Je li to bilo frustrirajuće?

Najviše mi je žao što s Brescijom nismo napravili jedan korak više, osvojili smo treće mjesto u Ligi prvaka. A način na koji je Brescia igrala te godine bilo je i iznenađenje i avangarda. Mi smo u talijanskom prvenstvu 2021. srušili Pro Recco koji je 14 godina zaredom osvajao prvenstvo. Žao mi je što nismo igrali finale Lige prvaka protiv Pro Recca jer smatram da bismo i tu učinili neki dar-mar. Te godine došlo je do nevjerojatne kemije u momčadi, a imena koja su tada igrala bila su fascinantna i dobro ukomponirana. Količina emocija i predanosti koju sam doživio u Bresciji od prvenstveno talijanskih igrača je nešto što mi je postalo upečatljivo. To se ne viđa tako često i zato mi je žao što nakon lijepe priče oko osvajanja prvenstva nakon dugo godina nije napravljen još jedan korak pa da se barem uđe u finale Lige prvaka. To bi za Bresciju bila antologijska priča.

TEMPO: Je li i proslava pobjede nad Pro Reccom 3:1 u finalu doigravanja bila antologijska?

Nisam mogao vjerovati da su ljudi koji su niz godina gubili od Pro Recca plakali, grlili se, u toj euforiji bili su u izvantjelesnoj ekstazi. Bio je to poseban trenutak i zbog pandemije koronavirusa, kada je Brescia bila pod raznim zabranama izlaska. Energija koja je tada bila na bazenu bila je rijetko viđena. Pitanje je kada će Brescia imati priliku biti dio takvog slavlja.

TEMPO: Nakon Brescije vratili ste se u Jug, u vrijeme kada je u hrvatskom klupskom vaterpolu sve manje novca. Kako vam je izgledala situacija u kojoj druge zemlje u kojima ste igrali ulažu novac u vaterpolo, a Hrvatska, koja je svjetski prvak, kaska u tome?

Teško je kada si u tome i vidiš da se može jer druge zemlje i drugi klubovi imaju sredstava za razvitak ne samo vaterpola, već i cijele svijesti oko razvoja sporta. Vaterpolo je moje područje, imaš osjećaj da bi se to, u zemlji svjetskih i olimpijskih prvaka, trebalo dovesti na višu razinu. No pomaci su minimalni i svedeni su na entuzijazam pojedinaca. Stalno se apelira kako bi trebali postojati zakonodavni okviri, da bi trebalo biti odredbi koje bi zakonodavnom tijelu olakšalo funkcioniranje sporta općenito, pa tako i vaterpola. Znam da se na tome radi, ali ne znam kojim intenzitetom jer se time ne bavim. Nisam dovoljno upoznat da bih to mogao komentirati. Na primjerima zemalja iz okruženja vidimo da se može i da je to primjenjivo te da to daje rezultate. Dobrodošlo je učiti od drugih koji su ostvarili uspjehe i imaju smjernice. Pa zašto ih onda ne kopirati te probati tako nešto napraviti u Hrvatskoj.

TEMPO: Bez obzira na velike uspjehe vaterpolske reprezentacije, izbornik Tucak je često na udaru kritika, naročito kada se medalja na nekom prvenstvu ne osvoji. Kako to objašnjavate?

Mislim da to nije slučaj samo s vaterpolom. U sportu u Hrvatskoj i na Balkanu priznaju se samo najsjajnija odličja, a i to priznanje traje vrlo kratko. Tucak kao kapetan ovog broda je prvi na udaru, i kada je dobro i kada je loše. Mislim da je tijekom svih ovih godina, otkako je na čelu, već navikao. On je temperamentan, osjećajan, živ u svojim izljevima emocija, možda i u izjavama koje daje. Često je na udaru ne samo javnosti, već i krovnih vaterpolskih organizacija. No to je njegov način komunikacije, on je takav, ima tu dalmatinsku žicu koja mu ne da da se smiri. Koliko ga poznajem, mislim da je navikao na to. On je prošao svega i svačega u životu, kroz sportske uspone i padove, imali smo i fenomenalnih rezultata, ali i lošijih. Na kraju, kada se podvuče crta, on je najtrofejniji hrvatski izbornik koji još nije zadovoljan, još želi osvajati medalje, još ima želje. Sada mu je produžen mandat na još četiri godine i očito je da način na koji vodi reprezentaciju daje rezultate. To ne može uvijek biti zlatna medalja, ali održava hrvatski vaterpolo u vrhu i to je ono čemu mi težimo. On je prvi na udaru jer on bira igrače, određuje taktiku, on je glavni.

TEMPO: Neupitno je da njemu motivacije ne nedostaje. Što vas motivira?

Olimpijske igre su nevjerojatan motiv, kako onome koji dolazi prvi put, tako i onome koji dolazi peti put, kao što će biti meni. Još uvijek osjećam nervozu prije utakmice. I dok je god tako, bilo da se igrala utakmica na Olimpijskim igrama ili u prvenstvu Hrvatske, ja ću nastojati davati sebe na vrhunskoj razini. Olimpijske igre su dodatni motiv na svu onu motivaciju koju već imam kao igrač. Uvijek ideš korak više, stepenicu više, u našoj individualnoj sportskoj svijesti sportaš se bori iz dana u dan, protiv protivnika i često protiv samog sebe. Motiva ne nedostaje. Onog dana kada vidim da više nisam motiviran, da mi sve to stvara problem, onda će to biti znak da nema smisla da nastavim.