Iako će nas ustavnopravni stručnjaci uvjeravati da je Hrvatska sekularna država u kojoj je država odvojena od Crkve, sloboda vjeroispovijesti zajamčena, a sve vjerske zajednice jednake pred zakonom, jer tako piše u članku 41. Ustava RH, svakim danom novi primjeri pokazuju da baš i nije tako. Hrvatska praksa sekularizacije nešto je sasvim drugo, jer već dugi niz godina uloga Crkve kod nas zadire u sve društvene pore i segmente, prvenstveno zahvaljujući državnoj vlasti i političkoj volji vladajućih. Od odgoja u vrtićima, obrazovanja i vjeronauka u školama, do liječenja u zdravstvenim ustanovama koje krše zakone i uskraćuju građanska prava. Utjecaj Katoličke Crkve značajan je i snažan, ne samo na lokalnoj već prvenstveno na državnoj razini, kakav nije ni približno u brojnim europskim državama s katoličkom većinom. Zadnji takav primjer, koji je zahvaljujući Nacionalovu istraživanju dospio u fokus javnosti, jest saznanje da Republika Hrvatska financira djelovanje Hrvatskog katoličkog sveučilišta i već godinama plaća njegove zaposlenike iako to nije predviđeno Vatikanskim ugovorima. O tome slučaju, kao i o manifestacijama i posljedicama evidentno ojačalog procesa negiranja ili dokidanja sekularizma u Hrvatskoj, u školama, poput one u Strožancu pokraj Splita, na fakultetima i sveučilištima, u vojsci, policiji, vojarnama, sudstvu, bolničkim centrima, ali i u politici, razgovarali smo s Markom Vučetićem, profesorom Filozofskog fakulteta u Zadru, bivšim saborskim zastupnikom i sada nezavisnim predsjednikom Gradskog vijeća u Zadru.

„Udar na sekularnu državu je teroristički čin i negacija države. Neshvatljivo mi je da građani šute pred naletom parareligijskih pokreta, udruga i političkih opcija koje, pod kanonom hrvatstva, pretvaraju boga u terorista napadajući na žene, homoseksualce, nacionalne manjine…“ istaknuo je Marko Vučetić. Govoriti o sekularizaciji u Hrvatskoj postaje koliko nemoguće toliko i neugodno.

NACIONAL: Kako je došlo do toga da Republika Hrvatska financira djelovanje Hrvatskog katoličkog sveučilišta iako to nigdje nije predviđeno Vatikanskim ugovorima?

Vatikanskim ugovorima Katoličkoj Crkvi je omogućeno osnivanje visokoškolske ustanove. Nije propisano, kao što je to slučaj s vjeroučiteljima i osnovnim i srednjim katoličkim školama, da država na sebe preuzme obvezu financiranja svih materijalnih prava zaposlenika, nego se odnos između osnivača visokoškolske ustanove, a to je Crkva, i države može riješiti posebnim ugovorom. Kad je riječ o Hrvatskom katoličkom sveučilištu, ugovor su potpisali tadašnji premijer Ivo Sanader i tadašnji zagrebački nadbiskup Josip Bozanić. Bozanić nam je poznat po upozorenjima na grijehe struktura, a Ivo Sanader je osuđen zbog neumjerenog prakticiranja toga grijeha. Kako bilo, nastala iz grijeha ili ne, financijska struktura Hrvatskog katoličkog sveučilišta određena je tim ugovorom tako da država financira njegove zaposlenike, koji su potrebni za najviše 40 studenata po studijskom programu.

NACIONAL: Kako komentirate činjenicu da se od 2014. godine ti zaposlenici vode u Centralnom obračunu plaća državnih službenika, dakle, da sve zaposlenike HKS-a plaća država i tretira kao državne službenike?

Hrvatsko katoličko sveučilište može imati studijskih programa koliko god želi. Samo treba voditi računa da, ako želi da država u potpunosti financira nastavnike, ne upisuje više od 40 studenata po studijskom programu. Prema podacima koje pamtim, a odnose se na 2021. godinu, to privatno sveučilište imalo je 164 zaposlenika, a njih 155 primalo je plaću iz proračuna. Naravno, to je privilegij i Katolička Crkva je privilegirana. Koliko je privilegirana, dovoljno govori podatak da od svih privatnih visokoškolskih ustanova, takve povlastice uživa samo Hrvatsko katoličko sveučilište. Sve dok biramo političare grješnih struktura misleći da tako branimo hrvatstvo i katoličanstvo, bit će još takvih ugovora, koji nisu ništa drugo nego derivat, navodno, ukinute prakse indulgencije. Ivo Sanader je, što se tiče Crkve, svoje grijehe otkupio. Crkva se pridržava ugovora i Sanadera ne spominje. Ugovor je, dakle, pravovaljan, na snazi je i ugovorne strane ga ne krše.

‘Hrvatsko katoličko sveučilište može, ako želi da država financira nastavnike, upisati do 40 studenata po studijskom programu, a 2021. imalo je 164 zaposlenika, od kojih je 155 na državnom proračunu’

NACIONAL: Što je sa sekularizacijom kada su u pitanju sudski procesi? Zahvaljujući Vatikanskim ugovorima i tu vrijede posebna pravila kada su u pitanju suđenja ili sudski postupci protiv svećenika.

Vatikanski ugovori narušavaju jednakost građana pred zakonom jer se, primjerice, ne može pokrenuti istražni proces protiv nekog svećenika a da se prije toga ne obavijesti njegova biskupa. Biskup tada ima dovoljno informacija da može pokrenuti proces zaštite crkvenih interesa. Potpisujući nešto takvo, država je – dakle, DORH, policija, sudovi – pristala da imamo dvije kategorije građana: svete – njih se ne dira, i profane – one koji su nebitni i nisu zaštićeni od represije. Imali smo primjer splitskog svećenika koji je za vrijeme lockdowna redovito održavao mise i svojim djelovanjem poticao fanatizirane, militantne vjernike da na vratima crkve nasrnu na novinarku Živanu Šušak Živković. Svećenik je verbalno napadao policijske službenike. I grubo ih omalovažavao. Kako se država odnosila prema njemu? Naravno, kao prema svetom čovjeku kojega se ne dira.

NACIONAL: Je li na djelu klerikalizacija obrazovanja u Hrvatskoj? Što je značio i kome je trebao Ugovor o suradnji Katoličko-bogoslovnog fakulteta i Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu?

Ovaj Ugovor, zbog reakcije javnosti, nije realiziran. I dobro je da nije. Crkva je tu štitila svoje interese. Ona želi imati što više vjernika. Ona želi ili povećavati ili ako to već ne može, zadržati postojeću društvenu moć. Državu je, u ovom slučaju, zaštitila reakcija javnosti. Država se nije bila u stanju sama zaštititi. Crkva zapošljava vjeroučitelje u školama, a država ih plaća. Namjera ovog ugovora bila je da vjeroučitelji, studiranjem još jednog studijskog programa, mogu uz vjeronauk predavati još neki predmet. Kad se neki vjeroučitelj, voljom biskupa, a ne temeljem provedenog natječaja, zaposli kao vjeroučitelj na svega nekoliko sati nastave tjedno, njega se tretira kao svakog drugog nastavnika. I on može ako je uz teološki studij završio, primjerice, studiji povijesti, bez javnog natječaja dobiti povećanje satnice do pune norme. Tako da uz vjeronauk predaje i povijest. Njega je, dakle, kao vjeroučitelja zaposlio biskup, a onda se zaposlio i kao nastavnik povijesti. I to sve bez natječaja. Ključna je volja biskupa.

NACIONAL: Jesu li u Hrvatskoj ugrožena prava vjernika ili ateista i agnostika? Ili je ugrožena sekularnost države?

Kada svi shvatimo da se negiranjem procesa sekularizacije ugrožavaju prava vjernika, ateista i agnostika, tada ćemo krenuti na put političkog, društvenog i povijesnog ozdravljenja. Sekularizacija odvaja državu od religijskih zajednica. Ona omogućava da religijske zajednice budu prisutne u društvu bez uspostavljanja dominacije i prilagođavanja društva volji bogova.

NACIONAL: Koje su manifestacije prisutnosti Crkve i obveznih vjerskih obreda u djelovanju vojske i policije?

Sve je to dio istog mitskog alkemijskog procesa koji građane razapinje između koruptivnih politika i pohlepne Crkve. Crkva je i ovdje pronašla mogućnost da vojnike i policajce pretvori u bogu drage branitelje vjere. Malo je nezgodno što je Krist pozvao kršćane da „ vrate mač u korice“. A naši svećenici blagoslivljaju oružje. Oružje je prokletstvo. Koliko je perverzna mitska uzurpacija kršćanstva i države, koliko je zlokoban navodni blagoslov vojnika, najbolje svjedoče riječi pokojnog gospićkog biskupa Mile Bogovića, koji je za tada osuđenog ratnog zločinca Mirka Norca 2008. godine na misnom slavlju rekao: „Hvala mjestu Otoku što nam je dalo hrabrog Mirka Norca.“ Ta misa je, razumije se, čisto bogohuljenje. Samo bogohulnici blagoslivljaju oružje i u ratnom zločincu ističu vrlinu hrabrosti. Mile Bogović je bogohulnik. I on je živio u perfektu. Bio je prazno mjesto sadašnjosti.

‘Kad je riječ o Hrvatskom katoličkom sveučilištu, ugovor su potpisali tadašnji premijer Ivo Sanader i tadašnji zagrebački nadbiskup Josip Bozanić. Ivo Sanader je, što se tiče Crkve, svoje grijehe otkupio’. FOTO: Sime Zelic/PIXSELL

NACIONAL: Kako stvari stoje u zdravstvu i zdravstvenoj skrbi, prije svega u državnim bolnicama? Je li organizirani pritisak na žene koji pred bolnicama provode vjerske skupine kako bi ih odvratile od abortusa, također oblik crkvenog upliva u zdravstvo?

To je nedopustivo. Riječ je o zlouporabi prava na slobodu vjeroispovijesti kako bi se nekome onemogućilo pravo na zdravstvenu skrb. Branio sam i branit ću pravo na slobodu vjeroispovijesti. Vjernici imaju pravo usmjeravati vlastiti život po vjerskim načelima. Ali ne smiju svoju vjeru nametati drugima. Molitelji pred bolnicama upravo to čine. Oni negiraju vlastitu vjeru, pretvaraju je u oružje protiv drugih. Njih bih najprije prozvao zbog negiranja prava na slobodu vjeroispovijesti. A onda i prava na zdravstvenu zaštitu. Riječ je, dakle, o višestrukim uzurpatorima i negatorima prava.

NACIONAL: Zašto je za pitanje nepoštovanja sekularizacije u bolnicama važan slučaj Etičkog povjerenstva u Općoj bolnici Zadar?

Član toga etičkog povjerenstva je i svećenik. Profesor sam nekoliko etičkih kolegija na Sveučilištu u Zadru. Ako želimo imati etičko povjerenstvo, onda treba biti u stanju cjelovito sagledati neki etički problem. Sve i da mogu, svećenici to ne smiju napraviti. Oni se, uostalom, obraćaju vjernicima. Njima je moral zadan i on ne proizlazi iz autonomije njihova uma, nego iz heteronomije božje objave. A o božjoj volji se ne raspravlja, nju se slijedi. To je moral zapovijedi i zabrana, a ne racionalne prosudbe. Dakle, svećenik uopće ne bi smio biti član etičkog povjerenstva. Taj slučaj je samo nastavak mitske alkemije bolnica. Upravo zbog narušene sekularizacije, bolnice postaju mjesto pretvaranja pacijenata u vjernike, kao što su škole mjesto pretvaranja učenika u vjeroučenike.

NACIONAL: U koji dio priče o sekularizaciji spadaju takozvani klečavci?

„Klečavci“ su performeri koji ne mogu izaći na kraj s vlastitim statusom u ovom poretku. Po njihovom uvjerenju taj poredak je nastao božjom voljom stvorenog svijeta, pa mole da se dogodi čudo – da im autoritet, ma što to značilo, dođe izvana, a čedna žena iznutra. I da se sve to dogodi u ovom predziđu kršćanstva. Njima bih sugerirao, simbolike radi, da kleče na granicama ove države, tako da klečanjem precizno obilježe teritorij za koji mole.

NACIONAL: Koliko takvoj situaciji doprinose mediji? Koliki je utjecaj Crkve na medije u izvještavanju o vjerskim događajima?

Mediji su, uglavnom, kapitulirali pred zahtjevima Crkve. Vjerski događaji se prikazuju kao neupitne znanstvene činjenice. O vjerskim temama se ne raspravlja, nego se dopušta da patogena vjera presuđuje našem javnom životu. Prisjetimo se pohođenja zemnih ostataka Leopolda Bodana Mandića. U tome slučaju mediji su, uglavnom, pohod vjernika tijelu Leopolda Bogdana Mandića prikazivali u fanatičnom zanosu.

NACIONAL: Što u modernoj ustavnoj demokraciji znači udar na sekularnost države?

Udar na sekularnost države je teroristički čin. To je negacija države. Neshvatljivo mi je da vjernici i građani šute pred naletom parareligijskih pokreta, udruga i političkih opcija koje boga pretvaraju u terorista koji nasrće na žene, homoseksualce, nacionalne manjine, udomljenu i posvojenu djecu koja koloritom ne ulaze u kanon hrvatstva.

NACIONAL: Je li Hrvatska tek formalno ustavnopravno sekularna država, s faktičkim favoriziranjem jedne religijske zajednice koja ima neformalni status državne vjere?

Hrvatska je primjer u institucijama i zakonima nedovršene države. Jer da jest, o ovoj temi ne bismo raspravljali. Hrvatska je država blagoslovljenih konvertita. Prvi takav konvertit je Franjo Tuđman. Njemu je, kao okorjelom nevjerniku, trebala podrška Katoličke Crkve. Budući da je upravo Katolička Crkva desetljećima čuvala političko hrvatstvo. Komunistički general je tu kategoriju političkog hrvatstva upoznao u kasnijim godinama života pa je nevjernik Tuđman tu podršku Crkve osigurao kupovinom. Vatikanski ugovori u osnovi su kupoprodajni ugovor kojim je Tuđman dobio licencu Hrvata od početka svoga života. Dok je Katolička Crkva na dar dobila „predziđe kršćanstva“.

NACIONAL: Postoji li izravna involviranost politike u procese negiranja sekularizacije? Često se spominjao Most kao crkveni projekt na hrvatskoj političkoj sceni.

Most je prvenstveno stranka, kako se to u političkom žargonu kaže, „korisnih idiota“ Andreja Plenkovića i političkog katoličanstva. Oni, zahvaljujući toj korisnosti, ne znaju što je stvarnost. Tako ne znaju ni što je stvarnost Crkve. Oni, nadalje, pripadaju parareligijskim urotničkim pokretima kojima je lako upravljati. Plenković to savršeno dobro radi. Koristi ih za kontrolirani rast desnice, otvara im medijski prostor. Riječ je o ekipi koja je odustala od intime vlastitog života. Osim toga, oni imaju poneku, po crkvenim mjerilima, ozbiljnu grešku neusklađenosti života s moralnim naukom Katoličke Crkve. Takvi odgovaraju političkom katoličanstvu. Ono im zaboravlja grijehe prošlosti, a oni zauzvrat rade što drugi žele.

NACIONAL: Zna li Hrvatska što je proces sekularizacije?

Definitivno ne zna. Riječ je o čežnji i žudnji malobrojnih. Kao društvo osuđeni smo na neuspjeh jer se i za sekularizaciju molimo. Naš put je put nestanka. Ako se jednom suočimo s neuspjehom, dobit ćemo priliku za novi početak. I mi i Crkva u Hrvatskoj.

NACIONAL: Je li nedavni istup francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, kada je rekao da će „škole biti neumoljive u zabrani nošenja abaja“, dugih muslimanskih ženskih haljina, dosljedan oblik zalaganja za sekulariziranu francusku školu? Postoje li mogućnost i nada da će se u Hrvatskoj pojaviti netko u sustavu državne i javne vlasti tko će se založiti za hrvatsku sekulariziranu školu?

Sekularizacija u javnom školstvu je potrebna, i u Francuskoj i u Hrvatskoj, kako bismo učenike zaštitili od religijske instrumentalizacije. Ona je na djelu kad roditelji odijevaju djecu u odjeću kojom izražavaju religijsku pripadnost. Macron želi da pogledom na učenike vidimo učenike, a ne da ih zbog odjeće kategoriziramo po kriteriju religijske pripadnosti. Vjera je osobni pristanak. Taj pristanak je iznimno rijedak kod djece školske dobi. Ona prihvaćaju, i to zato što moraju, svjetonazor roditelja. Kad neki roditelj pretvara vlastito dijete u oglasni prostor neke religije, radi se o nasilju. Tom nasilju se škole, budući da vode računa o dobru djece, moraju oduprijeti. Macron to radi, a u Hrvatskoj se političari natječu u tome tko je vjerniji nakaradnoj nacionalističkoj ideji političkog katoličanstva. Iluzorno je očekivati da će hrvatski građani izabrati nekoga tko zna što je sekularizacija. Tada bi svijet gledali očima vlastite djece.

NACIONAL: Kako komentirate nedavni slučaj u Strožancu pokraj Splita, jedva zabilježen u javnosti, kad je proslavu početka školske godine u osnovnoj školi obilježilo prisustvo svećenika koji je blagoslovio sve učenike i roditelje i predvodio javnu molitvu u prostorijama škole? Roditelji koji nisu vjernici smatrali su takav čin u državnoj školi nedopustivim i osjećali su se diskriminirano.

Navedeni slučaj, koji nipošto nije usamljen, primjer je religijski motiviranog nasilja nad učenicima, nastavnicima, roditeljima. Ali i nad samim bogom, ako boga uopće ima. Bog je trajna mogućnost. On vjerom postaje stvaran, izvan vjere je nemoguć, nepotreban i suvišan. U Hrvatskoj postoje javne i vjerske škole. U prvima je bog nepotreban i suvišan, a u drugima je nužan. Pokušaj pretvaranja javne škole u vjersku školu, a to je učinjeno u Strožancu, ujedno je pokušaj nasilnog pretvaranja tamošnjih učenika u vjeroučenike, odnosno pokušaj pretvaranja njihovih nastavnika i roditelja u vjernike. Ova perfidna, alkemijska aktivnost je nasilna. Ona robuje protuhumanoj slici arhetipskog Hrvata iz 90-ih godina prošlog stoljeća koji mora biti i katolik, jer je naša država, tako mit kaže, „predziđe kršćanstva“ te je ujedno sveta i bogu posvećena. Ova mitska slika hrvatstva, države i boga nas uništava i odvodi u točku nestajanja. Mit je uništio 20 puta više života nego što ih je stradalo u Domovinskom ratu. Škole su mjesto usvajanja znanja, one demitiziraju svijet i, religijskom terminologijom rečeno, nude nam mogućnost da se sami spasimo. Ulaskom svećenika u javnu školu nije se dogodio nikakav blagoslov. To je bila manifestacija proklinjanja racionalnosti i jačanja destruktivne mitske svijesti koja će nas i dalje uništavati.

NACIONAL: Zašto roditelji djeluju anonimno? To možda možemo i razumjeti, štite svoju djecu od neugodnosti. Ali zašto ravnatelji škola traže crkveni blagoslov? I u kakvoj je to vezi s aktualnom političkom klimom?

Dobro je dok roditelji djeluju, makar i anonimno, jer to znači da nisu nacionalizirali i klerikalizirali vlastito roditeljstvo, odnosno, da se nisu odrekli vlastite djece. Ravnatelji javnih škola koji prizivaju crkveni blagoslov, posebna su priča. Oni su se, zbog svetosti sitnih karijera, odrekli svega. O njima treba govoriti u perfektu. Oni su nekada nešto bili, sada su, u pedagoškom i humanom smislu, prošlost ili prazno mjesto u sadašnjosti. Ako imamo na umu da u ovoj državi politika imenuje ravnatelje škola, onda je jasno da koruptivnim politikama nije stalo do toga da se u školama odgoje građani, nego da se odgojnom manipulacijom proizvedu podržavatelji koruptivnih politika. Za sada im, nažalost, ta rabota prolazi bez značajnijih otpora.

NACIONAL: Možemo li procijeniti koliko je takvih situacija u Hrvatskoj godišnje? Zašto ne reagira Ministarstvo znanosti i obrazovanja i županije kao osnivači škola?

Sve navedeno je u funkciji održavanja nacionalnog mita. Svima njima odgovara pedagoško nasilje koje će omogućiti da, kako je to rekao Viktor Ivančić, u školu uđu djeca, a iz škole izađu Hrvati. A pravi Hrvati, ne zaboravimo to, ujedno su katolici. Mislim da u Hrvatskoj nema škole koju u nekom trenutku ne posjeti svećenik. I ne prisvoji je.

NACIONAL: Zašto se zaboravlja i izbjegava spomenuti da je ban Ivan Mažuranić, 1874. godine donio Zakon o pučkim školama kojim je Crkvi oduzeo nadzor nad školstvom u Hrvatskoj?

Sramotno je da smo u 19. stoljeću imali zakone koji nam sada u 21. stoljeću izgledaju avangardno. Sekularizacija nije udar na Crkvu. Ona je učinkovit mehanizam da se obrane sekularnost države i sakralnost Crkve. Sekularizacija je odgovor na udar Crkve na države. Jasno je da prihvaćanjem sekularizacije, državu ne promatramo u teološkim kategorijama. Ona tada nije sveta, ne predstavlja vrijednost u sebi, nego se neprestano usavršava kako bi bila dostojna svakog pojedinog građanina. Takvom državom ne vladaju lopovi. I takvu državu financijski ne iscrpljuju Vatikanski ugovori. Hrvatska, nažalost, nije takva država.