Marko Šelić Marčelo jedan je od najcjenjenijih srpskih repera i jedini reper s počasnom diplomom Magister Humanitas za pedagoško djelovanje i poseban doprinos razvoju kulture mladih, koju mu je dodijelio Fakultet pedagoških nauka u Kragujevcu. Oni koji poznaju njegov rad nisu bili iznenađeni tim priznanjem, s obzirom na to da Šelić nije samo „jedan od repera“, već je i glazbenik, pisac, pjesnik, skladatelj i kroničar vremena i društva koji je napisao više stotina kolumni za brojne tiskane medije u Srbiji. Na sceni je prisutan gotovo 20 godina, objavio je šest studijskih albuma, a posljednji od njih „Nojeva varka“ izašao je sredinom prosinca prošle godine.

Napisao je romane „Zajedno sami“ (2008.), „Malterego, knjiga prva: Rubikova stolica“ (2012. i izmijenjeno i dopunjeno izdanje 2016.) te „Malterego, knjiga druga: Higijena nesećanja“ (2017.), koji je potom ušao u izbor za NIN-ovu nagradu. Objavio je i zbirku tekstova „O ljudima, psima i mišima“ (2009.). Posebno priznanje privukao je konceptualnim albumom „Napet Šou“ 2014. godine, koji je pratila i zbirka kolumnističko-esejističkih tekstova raznih autora.

S kolegama iz regije – Edom Maajkom, Remi iz Elementala, Branom iz Dubioza Kolektiva i redateljicom Adom Sokolović – koautor je regionalne televizijske emisije „Perspektive“. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, smjer srpski jezik i književnost. Novi, šesti studijski album „Nojeva varka“ Marka Šelića Marčela predstavlja kao vrhunskog pripovjedača, skladatelja i autora.

NACIONAL: Vaš posljednji studijski album „Nojeva varka” čine pjesme koje su istovremeno i kronika društva, i vaša ispovijed, i poziv na buđenje. Zašto ste se odlučili za takvo vrlo iskreno pripovijedanje, koje se može slušati i poput neke audio-knjige?

Nije baš neka odluka, s obzirom na to da bend i ja ni ranije nismo radili kompromise. Kad se baviš nečim što želiš da je umjetnost ili da joj se makar koliko-toliko primakneš, kompromis je zabranjen teren jer vodi u sljedeći kompromis, pa u sljedeći, i eto te ubrzo u kompromiskuitetu. Nije, dakle, posrijedi odluka nego izazov: neke od naših najslušanijih pjesama u biti su priče-pjesme, skoro pa minijaturne radiodrame, te je logičan sljedeći korak bio čitav album kao jedna priča. Nešto poput romana u stihu, gdje bi pjesme funkcionirale kao poglavlja. A onome što sam ovoga puta imao reći i pristaje ta forma a la vođenje dnevnika pa se od te premise gradio pristup.

NACIONAL: Koncept albuma dobiva smisao ako ga se sluša od prve do posljednje pjesme. Koliko će to publika shvatiti i prihvatiti?

To je sljedeći zabranjeni teren; što bi rekao R. R. Martin: „Poštujem svoju publiku, ali to ne znači da je ovo demokracija.“ Ne možete izglasati što se hoće od sljedeće knjige. Tamo gdje se kalkulira na temelju nekakve tržišne analize, prestaje stvaralaštvo i počinje ekonomija. Na tebi je, dakle, da radiš iz sve snage i najbolje što umiješ, pa ako prođe fino – hvala, ako ne, nikome ništa, radi dalje. Svakom djelu treba prići kao da ti je prvo i kao da ti je posljednje. Ili tako ili nemoj ni počinjati. No ove pjesme, ili barem veći dio njih, mogu se slušati i zasebno, pazio sam da svaka ima glavu i rep unutar sebe, ali svakako je dojam kompletniji kada se „Nojeva varka“ sluša redom i u cijelosti. Istina je da singlovi kolo vode; nije istina da se i to ne može okrenuti u korist koncepta.

NACIONAL: I prije nego što ste objavili novi album „Nojeva varka”, uspjeli ste singlom „JBG” osvojiti publiku, koja ga je prihvatila kao svojevrsni izraz – bolje reći, urlik – nemoći, ali i otpora aktualnoj vlasti. Mnogi su se pronašli u vašim stihovima, u „prkosnom jebiga“. Zašto ste tu pjesmu izdvojili kao singl?

To nije prvi singl, samo je najprimjećeniji i zainteresirao je neke nove ljude koji nas ranije nisu pratili – a zapravo je peti. Četiri singla izašla su prije toga – „Udahni“, „Flešbek“, „Dvadeset“ i „Fernweh“ – po redoslijedu koji je i na albumu. Sve spotove režirao je Nemanja Maraš i nadovezuju se jedan na drugi radnjom; planiramo još tri tako da ćemo na kraju imati osam ekraniziranih pjesama, što je polovica albuma. Nije nam bilo lako odabrati koje ćemo pjesme pretočiti u video a koje ne, ali nemamo uvjeta da snimimo sve pa smo razmišljali: koje bi to pjesme onima koji prate samo singlove, a ne cijele albume, mogle ispričati ovu priču tako da se ipak dobije dojam cjeline?

‘Osim cenzurom i prešutnom zabranom rada, režimskih ‘crnih listi’, s pojedincima koji misle drugačije ne obračunavaju se samo režimski tabloidi, nego cijela jednopartijska skupština‘

NACIONAL: Budući da je pet singlova već vani, jeste li uspjeli u toj ideji?

Nekako smo, nadam se, uspjeli u tome: tko pogleda samo tih osam spotova, imat će suštinu priče pred sobom; album onda dođe kao „director’s cut“ za one koji se tim putem zainteresiraju za cijelu sliku. Koristim zato i ovaj intervju da pozovem vaše čitatelje da skoknu na YouTube i pogledaju te prethodne singlove, „JBG“ se time osjetno bolje kontekstualizira. A pozivam ih i da počnu pratiti rad Indiga, sjajnog umjetnika koji je tu pjesmu skladao, kao i ostale suradnike s kojima smo imali privilegiju spojiti kreativnost na albumu: Billain, Vukašin Marković, SickPrime, Vlada Lalić, Aleksandar Cupara…

NACIONAL: Što mislite zašto je baš „JBG“ proglašena pjesmom koja najbolje opisuje stanje u Srbiji danas te je prihvaćena kao svojevrsna himna otpora i bunta?

Na to sam se osvrnuo u svojoj kolumni za dnevni list Danas: u tom vrlo glasnom dojmu ljudi da je to „himna svih protesta“ ima nečega čudnog ako se uzme u obzir da se u toj pjesmi jednom vlastodršcu kaže „evo ti sve, ćutaću ako sam ja taj ko ovde smeta“. To nimalo ne zvuči kao pobuna. Album na kraju izbije do nove nade i volje, da, ali „JBG“ stoji na njegovoj sredini i zapravo je nekakav krik odustajanja. Priča počne opozivom samoga sebe i povlačenjem u ravnodušnost, u svoj mikrokozmos, i onda prvo pratimo kako takva odluka nekoga tko nikad nije bio flegma skoro pa bukvalno jede iznutra; „JBG“ potom dođe kao točka pucanja, autoeksplozija. Bespomoćni bijes. I otuda nije nezanimljivo razmišljati zašto s publikom komunicira tako kako komunicira. Moguć odgovor: zato što je to prirodan redoslijed stvari – beznađe prethodi nadi, odustajanje prethodi pobuni. U tome kako je pjesma „kliknula“ s vrlo širokom publikom vidim, otud, jednu lošu i jednu dobru vijest. Loša je da se mnogi osjećaju očajno i poniženo. A dobra je isto to. Jer to je klica šanse za promjenu.

NACIONAL: Album otvara pjesma „Udahni” u kojoj spominjete predsjednika koji „i dalje drži čas fašizma”, ali kažete i da se osjećate „kao da ste dvadeset godina bili u komi i probudili se danas”, a devedesete su „i ispred i iza”. Zbog čega?

„The walking dead“ – i strip i TV serija – počinje tako što se Rick Grimes probudi iz kome i shvati da se, dok ga nije bilo, dogodila zombi-apokalipsa. Iako se nama to dogodilo budnima, ima dana kad ustaneš i jednostavno ne vjeruješ. Ratni huškač iz devedesetih je predsjednik i ljudi ga ne prepoznaju, valjda zato što sad ima naočale; turbofolk je metastazirao u reality show i još grozomornije muzičke izotope; nacionalizam nas je zavio u crno, sve ove naše zemlje, a ljudi ga slave uvjereni da nema patriotizma bez nacionalizma. Tako sagledano, nije daleko od pameti misao da su devedesete i ispred i iza. Na svima nama je da to ipak ne dopustimo, nipošto, jer bojim se da još jedne devedesete ne bismo preživjeli.

NACIONAL: Vaše pjesme su svojevrsne kronike propadanja društva koje vas okružuje i prožete su gorčinom, srdžbom, tugom. Je li u Srbiji danas doista sve tako depresivno, crno i nevaljalo?

Da, svakako, i ne, nikako. Ono što se opisuje kao ružno mahom je gola, vrlo provjerljiva faktografija. Ali moja zemlja i moj narod nikada nisu bili samo to. Ovdje je toliko toga istinski lijepoga i dobrog, toliko divnih ljudi, i to je poenta na koju i ovaj album izbija: da, još se i te kako vrijedi boriti. Za njih i uz njih. Peti listopad svojevremeno je pokazao da ti ljudi to još ipak znaju. Bolna je činjenica da se poslije toga nismo bolje snašli, ovoga puta moramo biti pametniji. Ali borba je nužna jer s druge strane stoje isti protivnici: oni kojima su devedesete prirodno stanište.

NACIONAL: Kroz većinu pjesama zazivate otpor tom ludilu, otpor mržnji, otpor kriminalu, otpor nacionalizmu. Koliko je takav otpor moguć u današnjoj Srbiji?

Znate kako, situacija nije dobra, ali nije kao da u povijesti nije bilo i gorih primjera. Stvar je u tome što se svaki autoritarni režim upinje da u ljude usadi upravo to: ideju da je otpor nemoguć. I onda pretjera u ugnjetavanju pa im se pokaže da je nemoguće još i kako moguće. Kada toliko izgubiš kompas da ljudima počinješ ugrožavati vodu, zrak i zemlju te da na njih ideš bagerom, čekićem i motikama, misliš li zaista da će oni mirno stajati i to dopustiti? Izgleda da moć doista zasljepljuje.

‘Ljudi u Srbiji su Taoci ludila nacionalista, bez kraja i konca’, smatra Marko Šelić. FOTO: Nemanja Maraš

NACIONAL: Je li po vašem mišljenju neko svjetlo na kraju tunela odličan uspjeh zeleno lijeve koalicije Moramo, koja je na nedavnim izborima osvojila u Beogradu čak 12 mjesta narodnih poslanika i 13 odbornika u Skupštini grada Beograda?

Da, to su svakako dobre vijesti. Riječ je o ljudima koji još nisu razočarali, ljudima vrijednim podrške. Kažem, malodušnost nikad nije rješenje, treba brojati svaku malu pobjedu i gurati dalje.

NACIONAL: Krajem prošle godine na meti državnih dužnosnika, pa i same premijerke Brnabić, našao se ugledni srpski redatelj Goran Marković jer je iskreno progovorio o tome što mu trenutno smeta u Srbiji, prozivajući i predsjednika Vučića. Brnabić ga nazvala „agresivnim, umjetnički impotentnim i bez nacionalnog identiteta“. Kako to komentirate?

Suviše je tu retoričkih akrobacija za osobu koja se silno muči stići na kraj vlastitih rečenica, ako milosrdno uzmemo da Ana Brnabić, premijerka koja predsjednika javno oslovljava sa „šefe“, uopće ima vlastite misli ili rečenice. U konkretnom primjeru koji navodite to su zapravo riječi jedne ministrice, premijerka je taj tweet samo prenijela. Odvratno je do mjere fizičkog grča u stomaku gledati kako se na Gorana Markovića obrušavaju ljudi koji svakodnevno, javno, sami priznaju da su tu gdje jesu isključivo zahvaljujući „šefu“, utrkujući se tko će sročiti barokniju strofu ulizivanja za tu svoju grupnu „odu gadosti“. Misleći da su jači i od gravitacije, pljuju uvis. Rade Šerbedžija sasvim je u pravu: Markovića najbolje brane njegovi filmovi. Što ne znači da treba prekriženih ruku gledati te bijedne napade. Mnogi su digli glas i to mi je drago. Nije da se besramni mogu posramiti, no ipak.

NACIONAL: U jednom intervjuu spomenuli da ogromna količina laži prilikom izvještavanja o prosvjedima održanim krajem prošle godine, dodatno izaziva i provocira ljude da se bune. Znači li to da danas u Srbiji nema medijske slobode i da je cenzura veća nego ikada, o čemu govorite i u pjesmi „Nigde” opisujući svoj status u medijima?

Slobode ima na medijskim marginama, daleko od nacionalnih frekvencija kojima režim telehipnotizira glasačko tijelo. Ali suludo je što i ta sloboda zavrjeđuje odmazdu, kao što vidimo na tolikim primjerima, ne samo Markovićevom. Osim slučajeva cenzure i prešutne zabrane rada, svojevrsnih režimskih „crnih listi“, s pojedincima koji misle drugačije ne obračunavaju se samo režimski tabloidi, nego cijela jednopartijska skupština. Sjede tamo i opanjkavaju, protjeruju iz zemlje Dragana Bjelogrlića, napadaju Seku Sablić, suca Mišu Majića i koga sve ne, proglašavaju ih izdajnicima i stranim plaćenicima kao nekad Milošević, istim rječnikom. To je, što je netko davno rekao, osveta najgorih đaka.

NACIONAL: Vratimo se vašem albumu „Nojeva varka” i pjesmi „JBG”, u koju se uvukao i Miroslav Krleža: „Ali niko nije otišo iz Srbije zbog mene, no zbog vas, Al’ svejedno dvadeset godina slušam da sam ja izdajnik. E pa, kad je tako… Veliki Meštre Sviju Hulja, slušaj…” Je li vas Krležino djelo „Veliki meštar sviju hulja” inspiriralo za taj prikaz stanja u Srbiji?

Više su posrijedi hommage i referenca, upotreba slavnog Krležinog naslova kao svima poznate fraze, iako paralele, dakako, ne moraju tu stati.

NACIONAL: Prije pjesme „JBG”, taman negdje na sredini albuma, izuzetno je teška, ali fantastično moćna pjesma „Ostrvo mržnje”. U njoj opisujete mržnju koja se forsira u svim državama Jugoslavije kao dio politike vlastodržaca te spominjete i „zatišje pred buru“. Vjerujete li da bi se mogle ponoviti devedesete, da se nacionalisti otrgnu s lanca i ponovo povedu narod u rat?

Prije svega, najljepša hvala na komplimentu. Zanimljivost: tom pjesmom počinje Shakespeareova „Bura“ u režiji Kokana Mladenovića, na kojoj smo moji suradnici Nensi, Raid i ja imali čast raditi s fenomenalnim glumačkim ansamblom Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada. I naravno da se uzdam u to da se devedesete nikada neće ponoviti, ali ne mislim da se nacionalisti uopće moraju otrgnuti s lanca: lanac je sve vrijeme kod njih. A u lancima smo mi, ostali. Taoci njihova ludila bez kraja i konca.

NACIONAL: Uz svoj posljednji studijski album „Napet šou” iz 2014. godine objavili ste i knjigu u kojoj su pjesme s albuma i opis njegova nastanka, uz gostovanje eminentnih srpskih pisaca poput Davida Albaharija, Mihaila Pantića ili kazališnog redatelja Kokana Mladenovića, koji su se u autorskim tekstovima osvrnuli na vaše utjecaje kao pisca i pjesnika. Kako to da niste nastavili s tom praksom i na novom albumu?

Zato što smo to već napravili. Bijaše to velika i lijepa avantura koju ne valja skrnaviti pukim copy-pasteom. Budemo li ubuduće radili nešto slično, morat će se napraviti nekakva konceptualna razlika. No u pripremi je zbirka odabranih stihova s dosadašnjih albuma, novi roman, zbirka poezije nevezane uz glazbu… Sijaset novih pothvata za ljubitelje pisane riječi.

NACIONAL: O kakvom je romanu riječ i kada ga planirate predstaviti, kao i spomenutu zbirku poezije?

Svakako ove godine, vidjet ćemo kad. Riječ je o posljednjoj knjizi zamišljene trilogije „Malterego“, na kojoj radim praktički čitavo desetljeće. Prvi dio „Rubikova stolica“ doživio je više reizdanja, a objavljen je i u Ukrajini i Makedoniji; drugi, koji se sastoji od dva toma „Higijena nesećanja“, našao se u širem izboru za prestižnu Ninovu nagradu za roman godine. Dakle, bila je jedan od tridesetak najboljih naslova te godine, po mišljenju žirija. Sada valja zaokružiti priču i oprostiti se od likova s kojima sam već tako dugo, što je jedan od razloga zbog kojih odlažem rad na tom romanu. Zbirka poezije potpuno je drugačija avantura od prozne, ali i od glazbene. Posrijedi je ljubavna poezija, ali pomalo specifična. Naslov je „Razvodna kutija“, samo nije u pitanju ona strujna. Nego kutija puna razvoda/raskida, koja je u vlasništvu razvodničara – kao riznica njegovih „slučajeva“.

NACIONAL: Tko je razvodničar?

Suprotna od matičara. Službenik kojeg pozoveš da te razvede ili rastavi. S tim što matičara uvijek zakazuje par, a razvodničara najčešće angažira samo jedan supružnik. Ova druga strana često se i ne nada, dođe na kavu s partnerom ili se vrati s posla kući – kad ono, za stolom ili pak u dnevnoj sobi sjedi razvodničar. Ti se pitaš tko je sad ovaj, a on ti već čita koja su ti prava i dužnosti, kako da što efikasnije nestaneš i, naravno, završi time što kaže da više nikad ne možete poljubiti mladu/mladoženju. I onda je svaka pjesma nešto što su njegove „žrtve“ u danima koji slijede imale izjaviti.

NACIONAL: Prošle godine je u Srbiji objavljena knjiga „Repotpisani – 100 najboljih tekstova srpskog hip hopa”, koja daje odličan uvid u srpsku hip hop liriku. Koliko je, po vašem mišljenju, upravo poezija u okviru hip hopa najbolji mogući prikaz društva u kojem živimo?

Može biti kada to hoće. A sve manje hoće. Što je s jedne strane u redu, zaista se ne mora tupiti o društvu u svakoj pjesmi svakog autora. Veća je nevolja u tome što je sadržaj sve isprazniji, nevezano uz teme. Da parafraziram repliku iz naše verzije „Bure“, sada se sve teške teme zatrpavaju lakim notama.