Svjetsko prvenstvo u nogometu u Rusiji ostat će u pamćenju građana Hrvatske po uspjehu reprezentacije koja je dosegla do finala, no uspjeh je postigla i Hrvatska radiotelevizija koja je ovo veliko natjecanje kvalitetno popratila. Mnogi će kazati – za promjenu, barem u odnosu na neka prethodna izdanja. Reporterske ekipe na terenu slale su kvalitetne materijale i reportaže, komentatori su se uspjeli držati na visini zadatka, a studijska emisija bila je dobro strukturirana, vođena odmjereno i stručno, ali i ležerno, s vrlo solidnim izborom gostiju i dovoljnom količinom interaktivnosti s publikom, ali i prihvatljivom dozom ležernosti.

Njen glavni protagonist, donekle neplanirano, postao je Marko Šapit, Makaranin s višegodišnjim iskustvom novinara i urednika na HRT-u koji je vodio dvadeset i osam emisija uživo, plus cjelodnevni prijenos dočeka nogometaša u Zagrebu. I pobrao brojne pohvale u javnosti i medijima. Samo dva dana kasnije on se našao u Barceloni, gdje se jednakim entuzijazmom prebacio u ulogu komentatora Europskog prvenstva u vaterpolu. Došavši u Barcelonu osjetio se kao kod kuće, u Splitu i Dalmaciji: ‘’Ovdje je milijun ljudi na ulicama. I vruće, jako vruće’’, kaže Šapit.

NACIONAL: Kako je uopće došlo do toga da dobijete projekt ‘’Zabivaka’’?

Mjesto u studiju bilo nam je donekle problematično jer je Viki Ivanović već odradio neka prijašnja prvenstva, neke druge kolege možda su još uvijek premladi, pa sam na koncu presjekao i pristao biti voditelj pod uvjetom da odradim sve do kraja. Načelni plan ipak je bio da ‘’držim’’ studio do osmine finala i potom otputujem u Rusiju kako bih komentirao utakmice, ali negdje po putu shvatili smo da sve dobro klapa i naprosto odlučili ići dalje.

NACIONAL: I onda odmah u Barcelonu, to je ipak zavidan ritam. Kad vam je godišnji?

Uhvatit ću ga ovog ljeta, barem se nadam… Trebao sam ići u Španjolsku na početak prvenstva, no to smo odgađali utakmicu po utakmicu, kako je naša reprezentacija prolazila dalje. Na koncu je za prvi susret umjesto mene uskočio kolega Luka Petrinec.

NACIONAL: ‘’Zabivaka’’ se pokazala kao zahtjevan, ali na koncu uspješan projekt. Kako izgleda dnevna rutina čovjeka koji se punih mjesec dana svakodnevno pojavljuje na televiziji?

Vrlo jednostavno: u zgradi na Prisavlju boravio sam od jutra do večeri, bez prestanka. Izlasci su se svodili na minimum i najčešće bi se događali kada bih osjetio potrebu da se malo ‘’ispušem’’. Tada bih otišao na kavu, u dućan ili apoteku, eventualno ošišati se i srediti bradu. Ali ništa od toga mi nije teško palo, pogotovo kada sam shvatio da je ljudima ‘’leglo’’ to što radim; voljni moment tada dobiva novi poticaj.

NACIONAL: Kada ste spavali i odmarali se?

Spavao sam jako malo, znalo bi mi se dogoditi da navečer od umora ne bih uspio uhvatiti san. U glavi sam vrtio kako smo odradili posao tog dana i što nas čeka sutradan, a znalo bi se dogoditi i da zovem kolege u Rusiju, nesvjestan vremenske razlike i činjenice da i ti ljudi moraju odmoriti. A ujutro bi uslijedilo rano buđenje, nešto vremena sa sinom i odlazak na posao, no ništa nije teško kad zaista guštaš u svome poslu.

NACIONAL: Niste bili pod stresom?

Nema stresa jer adrenalin odradi svoje. No ako ćete iskreno, napete znaju biti uvodne emisije uoči utakmica naše reprezentacije: tada imamo najviše pripremljenog materijala, hrpu smiješnih ili zabavnih priloga, javljanja s terena, želju ugoditi što većem broju ljudi, pa onda još treba voditi računa i o reklamama i početku utakmice. Imali smo zaista sjajnu ekipu režisera s kojima smo ponekad mijenjali stvari u hodu, no ni u jednom slučaju nismo zakasnili na intoniranje himni. Toga me je uvijek bilo strah. Emisije nakon utakmica uvijek su ležernije, pa čak i ugodnije, a nitko nas nije gnjavio ni ako bismo malo probili termine emitiranja.

Smatram da gledatelje ne treba zamarati predugačkim emisijama i da ih ne treba maltretirati maratonskim uvodima: dovoljno je pružiti im informacije, dati poneku zanimljivost, javiti se s novostima s terena i to je to.

NACIONAL: Kako ste došli do odabira gostiju u studiju?

Joško Jeličić i Mateo Beusan bili su sigurno ‘’unutra’’, drago nam je da je četvrto prvenstvo zaredom na to pristao i Antun Samovojska, kolega kojeg iznimno cijenim, a zatim smo tražili još jedno jako nogometno ime. Sve dok nije postao trener Dinama, opcija je bio Nenad Bjelica, čak smo u početnim fazama ozbiljno razmišljali o Zlatku Daliću – jasno, dok nije postao izbornik – a na koncu smo se jednoglasno složili oko Roberta Prosinečkog.

NACIONAL: Primijetili smo da ove godine na HRT-u nismo gledali eksperimente poput publike u studiju, glazbe uživo ili raznih skečeva.

Koliko se sjećam, zadnja takva emisija bila je za vrijeme Svjetskog prvenstva 2010., s večernjom show emisijom i publikom u studiju, ali po meni je to previše i više naprosto ne prolazi, nema smisla. Kao rezultat dobije se hiperprodukcija koja često može dosaditi svima, pa i publici.

Bitnije je napraviti kvalitetan uvod, skupiti dobre materijale i kasnije odraditi solidnu analizu. A ove godine imali smo sreće da smo na terenu imali kolegu Edina Mahmuljina.

NACIONAL: Da, njegovi prilozi naišli su na sjajne reakcije.

Smatram da odavno nismo imali tako rasnog reportera ne samo za sportski segment, nego i za novinarstvo ‘’opće prakse’’. Njegove reportaže su sjajne zato što očito uživa radeći ih, na meni je bilo samo da ga pošaljem u grad i pružim mu slobodu da traje koliko on smatra da je potrebno. Na koncu smo dobili sjajne, sulude i neočekivane priloge. Ona njegova reportaža iz vlaka i završni ‘’stand-up’’, na kojemu vidiš da je čovjek mrtav-umoran i da se radi o autentičnom doživljaju. To je to.

NACIONAL: Usudili bismo se reći i da je emisija ovaj put bila znatno ležernija, pa čak s plesanjem, grljenjem i pokazivanjem emocija, za razliku od nekih prijašnjih izdanja.

Ne pada mi na pamet pričati o prethodnicima, mogu samo kazati da sam odlučio odraditi posao onako kako smatram da je najbolje i ne forsirati baš ništa. Nemam unaprijed napisana pitanja nego tek natuknice, pa zato pustim goste da pričaju i potom se ubacujem, često i ne složim ili proturječim. Vodimo razgovor gotovo jednak onome koji bismo vodili bez kamera, eventualno tek pazimo na rječnik. Vjerujem da je gledateljima to dobro leglo, pa čak i situacije kada se ne bismo slagali, dok je nekada davno to znalo izgledati pomalo umjetno i isforsirano.

NACIONAL: Neki su primijetili da Joško Jeličić ipak ne izgleda tako spontano.

On ima svoj stil. Nudili smo mu i da bude sukomentator u prijenosu utakmica, no očito se najugodnije osjeća u studiju. Temeljit je i pedantan, voli se spremiti za sve, pa i one komentare kojima malo ‘’zasoli’’ stvari. Primijetili smo da je velikom broju gledatelja mlađe generacije postao idol jer su prepoznali čovjeka bez dlake na jeziku.

S druge strane, svi gosti u studiji međusobno su različiti i smatram da je to jako dobro funkcioniralo, bilo bi loše i dosadno da smo svi bili jednaki. Osobno sam uživao, inspirirao me jedan gospodin iz Splita koji je na početku prvenstva izjavio: ‘’Gušta’ san ka’ nikad u životu!’’.

Bilo mi je zadovoljstvo ići na posao, veseliti se novom danu i razmišljati što još možemo napraviti, a to se očito prenijelo i na druge članove ekipe: momci iz Rusije zvali bi me čim bi primijetili da emitiranje nekog priloga kasni pet ili šest minuta, čisto da provjere je li sve u redu. Onda se na to nadovezao i mali milijun snimki i zafrkancija s društvenih mreža, bilo je naprosto sjajno.

NACIONAL: Što vam bolje leži, vođenje studijskih emisija ili komentiranje u prijenosu uživo?

Uz dužno poštovanje i dalje najviše uživam u ulozi komentatora, to mi je najdraži dio posla i vjerujem da ga radim dobro. Nisam pretjerano oduševljen pojavljivanjem pred kamerama i bio bih sretniji da me ljudi ne prepoznaju na ulici, no znam da je s ovim poslom to gotovo nemoguće.

NACIONAL: Imate li običaj pregledavati odrađene emisije?

Ne, nikada nisam gledao vlastite snimke, dapače, u početku pune dvije godine nisam želio ni čuti svoj glas u eteru jer mi je kao i većini ljudi zvučao neprirodno. Jedan jedini put kada sam ponovno odgledao dio svog prijenosa bio je nakon utakmice Hajduka i Dinama, i to zbog vlastitog gafa. Odradio sam završni intervju s Milanom Badeljem i zamolio da potom dovedu igrača Hajduka Juricu Buljata, no oni su doveli Borisa Pandžu pa sam ga ja, eto, prekrstio u Juricu Pandžu. Uslijedilo je masovno zafrkavanje pa sam to zaista morao ponovno pogledati.

Ne opterećujem se poslom koji je već odrađen, imam ljude do čijeg mišljenja mi je stalo i pouzdam se u njihove dojmove, a imam prijatelje s ‘’dozvolom za vrijeđanje’’ ako nešto zaista kiksam.

NACIONAL: Ostala nam je zabilježena vaša replika Antunu Samovojski, kada ste na njegovu izjavu da reprezentacija ‘’nema gdje igrati’’ odgovorili – a što je s Poljudom?

Dosta ljudi se zakačilo za taj detalj i javilo mi se nakon emisije, iako moram kazati da se nije radilo ni o kakvom sukobu, nego o najobičnijoj i potpuno normalnoj razmjeni mišljenja. Slagali se ili ne slagali, moramo razgovarati.

NACIONAL: Što uopće mislite o ideji da Hrvatska gradi ‘’nacionalni stadion’’, naravno u Zagrebu?

Smeta me pristup u javnosti i politici da nakon svakog većeg uspjeha krećemo u najavu megalomanskih projekata: nakon zlata u gimnastici najednom nam treba dvadeset gimnastičkih dvorana, nakon uspjeha u rukometu petnaest novih arena, nakon medalje u vaterpolu hrpetina novih bazena… Pa tako i sada, odjednom silne priče o nekakvom ‘’nacionalnom stadionu’’.

Pravo pitanje je koliko bi on koštao i je li nam uopće potreban, odnosno imamo li stadion koji barem približno zadovoljava te kriterije i koji bi se puno jeftinije mogao obnoviti – a ovdje dolazimo do drugih problema u društvu koji se moraju riješiti. Zbilja je najlakše lupnuti 500 milijuna nečega u novi stadion, a malo teže pogledati u susjedstvo u kojemu reprezentacije ne igraju nužno u glavnim gradovima ili odlučiti uložiti toliki novac u, recimo, pet novih kampova i pet sportskih škola sa savršenim uvjetima.

Ako se itko zalaže za sport, smatram da sam to ja, no retorika Hrvatskog nogometnog saveza u ovom slučaju je grabežljiva – dajte nam para. Jednako kao i koncept ‘’Opatijske inicijative’’ koja je također predviđala dodatno uzimanje javnog novca. Treba najprije vidjeti može li se nešto promijeniti s ovime što imamo, može li se možda malo bolje upravljati sportom.

NACIONAL: Često se kroz sport, a posebno nogomet, pokušava provući teza o podijeljenoj naciji.

Nitko u ovoj državi nikoga ne mrzi – pogledajte, pa cijeli Trg bana Jelačića na dočeku je pjevao o ‘’majci Dalmaciji’’ – ali čini mi se da nas netko stalno i namjerno pokušava podijeliti.

Evo, recimo, te famozne baklje: kako jednog dana gradovi mogu doslovno gorjeti od njih, a već sutradan je jedna baklja na stadionu predmet zgražanja, kao da se u najmanju ruku radi o nervnom otrovu? Svi se vole baviti posljedicama, a malo tko uzrocima, pa im priče o nacionalnim stadionima ili navodnoj podjeli dobro dođu. Prava istina je da cijela Hrvatska voli i želi gledati svoju reprezentaciju, što su ovi dočeci po gradovima jasno pokazali.

NACIONAL: Reprezentaciju se voli na svakom koraku, no Hrvatski nogometni savez baš i ne.

Kako voljeti ovakav HNS? Evo, dat ću vlastiti primjer: jedino što mi je u ‘’Zabivaki’’ tijekom cijelog prvenstva nedostajalo bilo je malo više priloga o momčadi, malo njihove interne zafrkancije ili ležernijih priloga od obične i krute konferencije za novinare. Pokušali smo valjda stotinu puta i jednako toliko puta bili smo odbijeni. Nisu nas odbili igrači, nego vodstvo Saveza. Obrazloženje se često svodilo na to da se radi o ‘’ekskluzivnim sadržajima za njihova medijskog partnera’’, odnosno HNTV-a.

Pa tko je tu lud? Imamo nacionalnu reprezentaciju koju ljudi žele gledati, imamo javnu televiziju koju svi gledaju i umjesto da HNS pristupi nama s idejom, oni nas konstantno odbijaju i teškom mukom uspijemo dobiti prilog o oružarima, liječničkoj službi, menadžerici Ivi Olivari i tako dalje. Znam da je HNS slično postupio i prema Hrvatskoj turističkoj zajednici, gdje su ljudi ostali u šoku kada im nije odgovoreno na zahtjev da igrači prokomentiraju sudjelovanje u propagandnom spotu za hrvatski turizam, premda su igrači bili itekako raspoloženi za to. S time se borimo već mjesecima i godinama, radi se o izoliranom svijetu koji naprosto ne dopušta drugačije mišljenje.

NACIONAL: Svejedno, pretpostavljam da biste istog trena ponovili cijelu ‘’Zabivaku’’?

Apsolutno, a pogotovo uzevši u obzir svjetsko čudo koje je ostvarila naša reprezentacija. Dio nas vjerojatno još uvijek ni ne shvaća što smo doživjeli, niti da će se to teško ponoviti. Što se mene tiče, trebaju mi dva dana odmora i emisija može početi.