Objavljeno u Nacionalu br. 407, 2003-09-02

Marko Marčinko postao je ključni svjedok o funkcioniranju kriminalne organizacije HDZ-ovih desničara

Prema Nacionalovim policijsko-pravosudnim izvorima, Marko Marčinko, osnivač Glumina banke koji je nedavno osuđen na sedam godina zatvora, krunski je svjedok višegodišnjeg funkcioniranja HDZ-ova reketa. Iscrpni iskaz o prisilnim “provizijama” i “donacijama” u korist HDZ-ovih moćnika Marčinko je dao već 2001. Plaćao je Iviću Pašaliću, tadašnjem političkom savjetniku predsjednika države, Miroslavu Kutli, jednom od najvećih HDZ-ovih kapitalista, Petru Luburiću, bivšem šefu dubrovačkog SZUP-a, izvjesnom Čurkoviću, tajnom agentu, i Boži Vučkoviću, još uvijek aktivnom djelatniku zagrebačke Policijske uprave koji je sudjelovao u njegovu kaznenom progonu.

Osnivač Glumina banke otkrio je USKOK-u kako je reketiran od strane HDZ-ovih moćnika Kako je Marčinko opisao vlastito iskustvo, HDZ-ov reket po svemu je imao obilježja klasičnog gangsterskog reketa: dok kriminalci traže novac u ime fizičke “zaštite” žrtve i njezine imovine, prijeteći nasiljem, ponekad čak otmicama i ubojstvima, reketaška mafija tada vladajuće stranke ubirala je prihode kao nagradu za političku “zaštitu”, odnosno za nesmetano poslovanje banaka i poduzeća. Kad bi se netko usudio oglušiti o HDZ-ove financijske prohtjeve, slijedila je odmazda institucionalnog državnog aparata ? porezne službe, financijske policije, MUP-a ? koji je HDZ kontrolirao. I tada nije bilo instance kojoj bi se žrtva mogla obratiti za pomoć.

O HDZ-ovim reketaškim akcijama Marčinko je osobno razgovarao s Radovanom Ortynskom, bivšim glavnim državnim odvjetnikom Republike Hrvatske, na početku njegova mandata 2001. No, kako je navodni antimafijaški borac bio fiksiran isključivo na “suđenje desetljeća” protiv tzv. zločinačke organizacije, Ortynski je Marčinkovo svjedočenje o HDZ-ovoj reketaškoj mafiji ignorirao, zataškao i osudio na pravosudni zaborav. Ozbiljnija istraga počela je tek u jesen 2002., kad je Ortynski smijenjen.

Pošto je pred zagrebačkim Županijskim sudom proglašen krivim za gospodarski kriminal, Marčinko je Mladenu Bajiću, novoimenovanom državnom odvjetniku Republike Hrvatske, uputio pismo od šezdesetak stranica kojim je i drugi put ispričao priču o sudbini reketaške žrtve. Za razliku od svog prethodnika, Bajić je pokazao interes pa je predmet dodijeljen USKOK-u koji se njime i danas intenzivno bavi.

Tako je HDZ-ova tehnika naplate političke “zaštite” postala policijska i pravosudna tema mnogo prije nego što se Stipe Gabrić Jambo, donedavni gradonačelnik Metkovića, požalio medijima da je vlastitoj stranci dijelio “donacije” uz ucjenu i prisilu. Uostalom, u Gabrićevu slučaju prava je istina radikalno drukčija: tu je reketom ? nesumnjivo, namjernim sijanjem zabune ? nazvana klasična HDZ-ova pljačka državnog proračuna u kojoj je samom Gabriću ostala stečevina poslovnog carstva “kralja neretljanske doline”. Bio je ekskluzivni dobavljač Hrvatske vojske. Krumpir je, primjerice, MORH od njega otkupljivao po trostruko većoj cijeni od tržišne. Ako je dio tog ekstraprofita dijelio s HDZ-om, vladajućom strankom koja mu je priuštila povlaštene trgovačke ugovore s Ministarstvom obrane, to može značiti samo jedno: MORH je Gabriću osiguravao goleme prihode uz obavezu da izvjestan postotak završi u HDZ-ovoj stranačkoj blagajni.

Prave su žrtve, za razliku od Gabrića, uglavnom skončale u bankrotu. Kao najdrastičniji primjer, zbog prikrivanja i pokrivanja HDZ-ova reketa, zatvorska kazna za Marka Marčinka pred Vrhovnim je sudom uvećana s četiri na sedam godina. Dok u ladicama Državnog odvjetništva u Dubrovniku leži desetak kaznenih prijava protiv Stipe Gabrića Jamba, Marčinko je postao prvi i jedini krupni tajkun koji je pravomoćno osuđen za gospodarski kriminal. Gledano iz perspektive optužnice i sudskih vijeća, presuda je, doduše, prilično argumentirana: u svojstvu direktora Glumina banke Marčinko je u bančinu trezoru proizveo manjak od 14 milijuna kuna, a potom je to pokušao zamaskirati, najjednostavnije rečeno, lažnim tržišnim gubicima u fiktivnim kupoprodajama dionica. Tijekom glavne rasprave Marčinko nije objašnjavao gdje je završio milijunski iznos koji je nestao iz Glumina banke. No, s obzirom na Marčinkovu privatnu imovinu koja se sastoji od zagrebačkog stana njegove kćeri studentice i stare obiteljske kuće u Čazmi, bančin novac nije osobno prisvojio. Čak ni kuća u Čazmi više nije njegova. Odlukom suda, prešla je u vlasništvo države.

Vjerujući, naime, da će se koalicijska vlada raspasti i da će se vrlo brzo restaurirati stari HDZ-ov režim, Marčinkov nastup u sudnici temeljio se na kratkovidnim političkim kalkulacijama. Obznani li javno, mislio je u početku, da je gubitak u Glumina banci učinak kumuliranog “reketa” koji su od njega godinama utjerivali politički moćnici, HDZ-ovi ucjenjivači kad opet osvoje vlast uzvratit će novim kaznenim progonima i dodatnim godinama zatvora. Tek nakon prvostupanjske presude Marčinku je, čini se, postalo jasno da mu šutnja ne pomaže.

Uz usmeni iskaz o kronologiji i akterima HDZ-ova reketaškog sustava, USKOK-u je od jeseni 2002. do danas priložio obilje dokumenata, isplatnih naloga, čak svjedoka koji potkrepljuju njegove tvrdnje.

“Ništa nisam tražio zauzvrat osim poštenog suđenja”, piše u pismu što ga je iz zatvora ovih dana uputio redakciji Nacionala, pokazujući vlastitom sudbinom da je HDZ-ov reketaški sustav ostavio mnogo strašnije posljedice od najbrutalnijih reketaških ekspedicija u klasičnom podzemlju. Pri tome, razne su HDZ-ove frakcije razvile i različite gangsterke instrumente. HDZ-ovi “liberali”, predvođeni Franjom Gregurićem, tadašnjim rizničarom stranke, 1997. su operirali uz pripomoć Ministarstva obrane, ciljajući uglavnom na poduzeća i ljude koji su poslovali s državom. U dogovoru s Miljenkom Galićem, načelnikom MORH-ove Uprave za financije, sačinjena je lista tvrtki čiji je daljnji opstanak uvelike ovisio o tome hoće li od MORH-a naplatiti dugove. Ako ne uplate pet posto od svojih potraživanja u korist HDZ-a u Županjskoj i Gospodarsko-kreditnoj banci za fond nazvan “Solidarnost i razvoj demokracije”, Ministarstvo obrane neće im vratiti dugove. I obratno, dobit će zarađeni novac samo ako ispune HDZ-ov financijski ultimatum i prihvate ulogu tobože dobrovoljnih sponzora stranke.

Iscijeđen financijskim ucjenama, Petar Jakopec, direktor “Regeneracije” iz Zaboka, počinio je samoubojstvo u kolovozu 1998., kad se njegova tvrtka našla pred slomom. Kao vrhunac cinizma, na njegovu pogrebu pojavila se ista ona elita HDZ-ovih “liberala” koja ga je faktički stjerala u grob. Da zločin bude još gori, Gregurić u svojim novinskim nastupima tvrdi danas kako je njegov reketaški obrazac bio posve regularna metoda ubiranja donacije za potrebe HDZ-ove predizborne kampanje.

HDZ-ovi desničari, mnogo moćniji od svojih “liberalnih” frakcijskih suparnika, prikupljali su reket otvorenije i grublje, umreženi u sustav tajnih ortačkih ugovora kojima su regulirali pravila međusobne podijele reketaške lovine. Marko Marčinko postao je jedna od njihovih najvećih žrtava. Između 1993 i 1998. davao je novac, poput velike većine tadašnjih bankara, da reketaški iz HDZ-ove desnice ne ometaju poslovni razvoj Glumina banke. Godine 1998., nakon izbijanja ortačke afere u Dubrovačkoj banci, plaćao je da se na njegova leđa ne natovare prekobrojne kaznene prijave. Bilo je to, naime, vrijeme odmazde: kaznene prijave i optužnice uslijedile su pošto je odbio sudjelovati u prikrivanju Ivića Pašalića kao jednog od petorice potpisnika tajnog ortakluka za pljačku Dubrovačke banke. U istom osvetničkom valu, njegova je Glumina banka konačno uništena.

Prema tvrdnjama onih koji su čitali spomenuti Marčinkov iskaz pred USKOK-ovim istražiteljima, sredinom 90-ih, u doba poslovnog uzleta Glumina banke, Marčinko je za Ivića Pašalića slao novac posredstvom Nevena Barača, tadašnjeg predsjednika Uprave Dubrovačka banke, koji je istim tim hadezeovcima također plaćao reket. Tijekom samo jedne godine, 1997., od njih dvojice traženo je da za Pašalića prikupe više od milijun i pol DEM gotovine. Novac je Pašaliću predan na ruke, u nazočnosti Vinka Brnadića, predsjednika Nadzornog odbora Dubrovačke banke. Taj fragment Marčinkova svjedočenja, uzgred rečeno, Barač je u istrazi u cijelosti potvrdio. Štoviše, o tome je policiji i državnom odvjetništvu govorio prije Marčinka, još 2000.

Za Petra Luburića i Miroslava Kutlu novac Gluimna banke stizao je na njihove austrijske račune preko Marčinkove off-shore kompanije u Irskoj koja se zvala Chanel Enterprises. Kopije dvaju isplatnih naloga, kojima Nacional raspolaže, pokazuju da je, primjerice, 19. ožujka 1993. Marčinko dao Kutli 646.100 DEM. A 13. prosinca 1995. na Luburićev račun u Hypobanci u Grazu transferirano je 170.000 DEM. To, dakako, nisu bile jedine isplate ni jednom ni drugom.

Lista reketara proširila se nakon veljače 1998., kad je Barač u Nacionalu obznanio da je godinu prije kreiran tajni ortački ugovor kojim su Marčinkovi stari znanci ? Kutle, Luburić, Brnadić, Pašalić i sam Barač ? skovali plan o prisvajanju dionica Dubrovačke banke bez ijedne uložene kune. Kao dokaz, u javnosti su se pojavile kopije ortačkih dokumenata na kojima je nedostajao samo Pašalićev potpis. Barač je svjedočio da je Tuđmanov politički savjetnik u ortačkom ugovoru skriven iza formulacije “peti ortak, poznat svim ostalim ortacima”, čije interese štiti i zastupa Miroslav Kutle.

Budući da je Baračevim intervjuom prvi put opasno poljuljan politički položaj Tuđmanova političkog savjetnika, koji je zahvaljujući svojoj faktičkoj vlasti nad policijom i tajnim službama bio ključna osoba za ucjenu i naplatu političke “zaštite”, od Marčinka je zatraženo da pomogne u njegovu spašavanju. Kao Pašalićev izaslanik, svjedočit će Marčinko poslije pred USKOK-om, Kutle ga je posjetio jednoga dana u njegovu uredu i, kao dodatak financijskom reketu, zatražio da Barača proglasi lašcem a samoga sebe predstavi kao anonimnog petog ortaka. Tom zgodom Kutle mu je pokazao originalnu verziju ortačkog ugovora pa je vlastitim očima vidio Pašalićev vlastoručni potpis petog ortaka, uz njegovo puno ime i prezime.

Odbio je Kutlin nalog, a Kutle mu je zaprijetio uhićenjem i likvidacijom banke, što se uskoro doista i dogodilo. Nakon spektakularne zapljene kombija koji je prevozio devize Glumina banke u njezinu filijalu u Ljubuškom u susjednoj Bosni i Hercegovini, Splitska policijska uprava na press-konferenciji optužila je Marčinka za ilegalni šverc deviza i “pranje novca”. Premda će se uskoro pokazati da ni jedna od tih optužbi nije bila istinita, efekt političke kampanje bio je da su štediše nasrnuli na šaltere Glumina banke i ona se nakon samo dva mjeseca našla u bezizlaznoj situaciji.

U tom trenutku, kako će Marčinko pričati USKOK-ovim istražiteljima, mreži ucjenjivača i reketara povezanih tajnim ortačkim ugovorom u Dubrovačkoj banci, dodana su dvojica nižih državnih službenika. Prvo je u travnju 1998. izvjesni Čurković, djelatnik splitskog SZUP-a, zatražio od njega 300.000 DEM, zahtijevajući ujedno da mu se novac isporuči u Ljubuškom. Zauzvrat je nudio svoj utjecaj u Splitskoj policijskoj upravi kojim će spriječiti daljnje optužbe za navodni Marčinkov šverc deviza. Nakon višestrukih pregovora Čurković je reket ubrao u Zagrebu, u Marčinkovu uredu u Glumina banci, potpisavši čak i priznanicu o primljenom novcu koja se danas nalazi u USKOK-ovom istražnom spisu.

Božo Vučković, inspektor u zagrebačkom odjelu gospodarskog kriminaliteta, pojavio se neznatno kasnije, kad je protiv Marčinka inicirana istraga za nesavjesno poslovanje. Preko posrednika poslao je poruku da je slučaj u njegovoj nadležnosti, da je Marčinko u velikim nevoljama i da mu nudi pomoć i zaštitu. Sastali su se na Plitvičkim jezerima i Vučković je zatražio honorar od 300.000 DEM. No kako Marčinko više nije mogao prikupiti toliko “keša”, policijski inspektor prihvatio je kompromisnu ponudu od 150.000 DEM.

Vučković je ne samo ostao zaposlenik Zagrebačke policijske uprave, nego je promoviran na jedno od čelnih mjesta njenog Odjela za privredni kriminalitet. Ni njegove personalne veze sa starom mafijom HDZ-ovih ortaka, po svemu sudeći, nisu prekinute. Za novac ili bez novca, prije nekoliko mjeseci izvijestio je Kutlina kuma Vinka Grubišića da njegov policijski odjel njuška po vlasničkoj strukturi i Grubišićevim vlasničkim udjelima u Novoj TV.

Ukratko, raščišćavanje HDZ-ovih mafijaških tehnika koje je u javnosti najavljeno kao “afera reket” neće s odvijati ni brzo, ni lako. Jer reketaška struktura zločinačke organizacije pod imenom HDZ, u mnoštvu institucionalnih fragmenata, preživjela je HDZ-ov izborni poraz i gotovo cijeli mandat aktualne koalicijske vlade.