Glazbenik i pjevač Marko Lucijan Hraščanec iz Koprivnice, koji je unazad desetak godina svirao saksofon ili pak gitaru u brojnim rock grupama i profesor je saksofona na Glazbenom učilištu „Elly Bašić“, objavio je ovih dana svoj drugi studijski album „Hide & Seek“ za diskografsku kuću Intek Music. Prethodnim, debi albumom „The Gentleman“, objavljenim 2018. godine, dao je do znanja da je izuzetno talentirani autor, glazbenik i pjevač, a novim albumom nije to samo potvrdio, već je napravio priželjkivani iskorak i snimio jedan od najboljih albuma ove godine u Hrvatskoj. Osim što su na albumu, koji obiluje brojnim glazbenim žanrovima, od jazza i šlagera 60-ih do gipsy swinga i neosoula, gostovali brojni glazbenici, sudjelovali su i članovi njegove uže obitelji koji se profesionalno bave glazbom. Markov brat Rajnard Hraščanec trenutno studira pjevanje u Manchesteru, otac Marin producirao je i snimio album, a pomajka Helena Hraščanec pjevala je prateće vokale. Album „Hide & Seek“ objavila je diskografska kuća Intek Music u vlasništvu obitelji Hraščanec, za koju snimaju i Valerija Nikolovska, Ivan Grobenski, Miroslav i Gordana Evačić, Ana Moor, kao i vrhunski indijski jazz sastav The Bodhisattwa Trio. Obitelj Hraščanec organizira i jedan od najvećih međunarodnih open air jazz festivala u Hrvatskoj – Fest Jazz Koprivnica. Marko Lucijan Hraščanec odrastao je u glazbeničkoj obitelji koja ga je formirala i zbog koje se zaljubio u glazbu.

NACIONAL: Vaš novi album neuobičajena je kombinacija glazbenih stilova koji očito imaju velik utjecaj na vaš glazbeni izraz; od soula i šansona 60-ih, preko gipsy swinga pa sve do specifičnog glazbenog izraza Toma Waitsa i Leonarda Cohena. Uz kakvu ste glazbu zapravo odrasli?

U počecima aktivnog slušanja glazbe za mene su svakako bili najutjecajniji bendovi The Pixies i Velvet Underground. Nekako smo u društvu krenuli sa žešćom alternativnom glazbom i takvu smo prvo počeli stvarati. Kantautore sam počeo doživljavati tek kasnije, tijekom studija na Akademiji. Još kao osnovnoškolac imao sam svoj autorski bend koji je svirao punk-rock glazbu. Kroz odrastanje sam prolazio kroz razne muzičke faze, što mislim da je nekako i uobičajeno. Krenulo je s Nirvanom, Iron Maidenom, pa čak i žestokom alternativom do hardcorea. Uz Pixiese, Velvete, Stonese, sigurno je jedan od meni bitnijih umjetnika bio David Bowie, a pogotovo albumi „Heathen“, „Earthling“ i „Lazarus“.

NACIONAL: Što vas je od svega toga formiralo u glazbenika kakav ste danas?

Sve pomalo. Od svakog glazbenika nešto sam naučio. Tražio sam stilove pjevanja koji mi se najviše sviđaju, slušao i skidao gitarske rifove i razmišljao o njihovoj ulozi u pjesmi, u smislu kako što i kada odsvirati da bi se postigao određeni efekt. Kod velikih kantautora, kao što su Paul Simon i Leonard Cohen, osluškivao sam tekstove, kako pisati pa čak i razmišljati o određenoj temi koja me interesira. Tom Waits i Nick Cave učili su me kako postići razne atmosfere u pjesmi. Zasigurno važno mjesto u formiranju mene kao glazbenika ima moje glazbeno obrazovanje, možda najviše zbog pristupa glazbi. Ono mi je dalo disciplinu, dublji uvid u materiju i svijest o vremenu koje moramo uložiti da bismo postigli željeni rezultat.

Novi je album kombinacija glazbenih stilova; od soula i šansona 60-ih do gipsy swinga. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Koliko je na glazbeno usmjerenje utjecala vaša obitelj, u kojoj se svi profesionalno bave glazbom?

Na mene su najviše utjecali moj otac i djed. Odrastao sam okružen glazbom 24/7. Djed je po cijele dane svirao klavir, a ni s ocem nije bilo drugačije. S tim da je moj otac veliki zaljubljenik u zvuk i slušanje glazbe. U našoj kući glazba se slušala konstantno, najčešće je to bio jazz. S djedom sam počeo pjevati starogradske pjesme već prije polaska u školu pa sam, u skladu s time, na prijemnom u glazbenu, kada djeca pjevaju neku pjesmicu tipa „Zvončići“, pjevao „Fijaker stari“.

NACIONAL: A sviranje?

Moj prvi instrument bila je gitara, nakon koje sam prešao na klavir te na kraju završio na saksofonu. Bila je jedna tinejdžerska faza u kojoj sam htio odustati od glazbene škole jer, naravno, nije samo tako svakodnevno vježbati dok se vršnjaci zabavljaju i druže. Zahvalan sam roditeljima jer me usprkos mom nagovaranju kroz suze, nisu ispisali iz glazbene škole.

NACIONAL: Kako su oni reagirali kada ste skladali svoje prve pjesme? Jesu li bili strogi kritičari ili ponosni roditelji koji su vas hvalili?

Uvijek su bili puni podrške prema mom radu te su često bili među prvima koji su čuli moje glazbene radove. Kod nas se, mogli bismo reći, neprestano govori o glazbi. Vječno komentiramo i analiziramo međusobni rad. Puštamo jedni drugima što smo zadnje radili i komentiramo kako bismo mogli tome dalje pristupiti. Naravno, nekad su te rasprave ugodne, a nekad i vatrenije.

NACIONAL: Vaša obitelj organizira, mislim da nije pretjerano reći, jedan od najvećih međunarodnih open air jazz festivala Fest Jazz Koprivnica, koji traje već šest godina. Koliko su sam festival i glazbenici koji su nastupali utjecali na vas i vaš glazbeni ukus?

Kao prvo, svaka im čast na tome jer to rade fantastično. U malom gradu vrlo je važno njegovati kulturu. Divno je gledati kako publika svake godine s velikim interesom i uživanjem prati festival. Sigurno je da su utjecali na mene jer su prvenstveno širili ljubav prema glazbi i iz prve sam ruke gledao kako sviraju majstori. Na moj glazbeni ukus možda i ne toliko jer je moj ukus nekako neuhvatljiv, no svakako sam osvijestio što je kvalitetna glazba i što je kvalitetna izvedba.

NACIONAL: Intek Music, diskografska kuća za koju ste objavili svoj novi album, također je u vlasništvu vaše obitelji. Koliko vam takav jedan obiteljsko poslovni model olakšava proboj na scenu, a koliko je možda kamen spoticanja?

Ono što je meni, a i drugim izvođačima najljepše kod suradnje s Intek Musicom jest njihova iskrena briga i predani rad koji ulažu u projekte. S njima sam siguran da će se brinuti oko mog projekta i uložiti sve svoje znanje kako bi se posao napravio najbolje moguće. Želim naglasiti da to nije zato što smo u obiteljskom odnosu, već se oni tako odnose prema svakom svom izvođaču.

NACIONAL: Vratimo se na vaš aktualni album. Osim što na njemu gostuje doista impresivan broj glazbenika s hrvatske alternativne scene, surađujete i sa skladateljicom, pjevačicom i glazbenicom Lanom Janjanin koja je svojim aranžmanima na neki način čak usmjerila vaše pjesme k tom nekom jazzy grooveu 60-ih. Zašto ste baš s njom odlučili surađivati?

Dugo sam razmišljao o osobi koja bi bila idealna za rad na ovim aranžmanima. Istraživao sam ljude za koje znam da se time bave i tako došao do Lane. Slušajući njezin album, doslovno mi se upalila lampica – to je to, to mora biti ona. Uspio sam se poistovjetiti s njenom glazbom i njenim pristupom glazbi. Stupili smo u kontakt i nakon što je Lana pristala na suradnju, sve je teklo bez ikakvih problema. Sjećam se da sam slušajući aranžman za svoju pjesmu „The Way You Love the Most“, pušten u programu Sibelius – dakle, govorimo o MIDI soundovima – izišao iz njene kuće suznih očiju od sreće.

NACIONAL: Na albumu se u funkciji autorice tekstova spominje izvjesna Mrs. Dulovsky. Zašto pseudonim, a ne pravo ime i prezime, s obzirom na to da je riječ o odličnim tekstovima?

Suradnju s Mrs. Dulovsky započeo sam još na prvom albumu te je ideja bila u medijski prostor pustiti samo umjetnost, bez „težine“ imena i prezimena. Ne samo njenog, već i mog. Sebe sam razotkrio, no Mrs. Dulovsky pustit ćemo da još neko vrijeme golica maštu slušatelja.

NACIONAL: Stječe se dojam da ste se kroz svoje pjesme i pjesme Mrs. Dulovsky na neki način odlučili ogoljeti i iznijeti svoju intimu pred publiku. Zašto?

To jedino ima smisla. Stvarati umjetnost bez iskrenosti prema sebi samom, po meni, nema smisla. Umjetnost prvenstveno stvaram iz vlastite potrebe za razumijevanjem svijeta oko sebe, razumijevanjem vlastitog bića i osjećaja, razrješavanja nekih situacija koje me oblikuju. Publika sluša, kao što i ja kao publika slušam. Vodim se za time što mene pomiče, što mene mijenja. Zato želim biti bez ostatka prema sebi samom i svojoj umjetnosti, jer jedino tako možda mogu dotaknuti nekog drugog.

The Gentleman je novi album objavio za Intek Music, diskografsku kuću obitelji. FOTO: Nika Mokos

NACIONAL: Vaš debi album „The Gentleman“ prošao je odlično kod glazbenih kritičara, ali ste svejedno nekako ostali u sjeni na hrvatskom radijskom eteru. Kako to komentirate?

Sigurno je da bi jedan jednostavan odgovor mogao biti – to je zato što pjevam na engleskom. Hm, puštamo veliki broj pjesama koje su na engleskom. Ovo svakako nije napad, već ja s vama dijelim svoja razmišljanja. Također, radio voli ritam, brži tempo, veselije tematike, što svakako mogu shvatiti. Pjesme s mog prvog albuma vrlo su intimne. Kao da traže slušanje jedan na jedan. Taj se album ne bavi trivijalnostima, svakako nije nešto uz što ćemo se veselo voziti na more. Možda bih se usudio reći i da tjera na introspekciju. On ima svoje druge kvalitete i vjerujem da će naći svoje mjesto među slušateljima.

NACIONAL: Svirali ste u grupama U pol’ 9 kod Sabe i Moskau. Koliko je suradnja s njima bila kompatibilna s vašim glazbenim ukusom?

Nekoliko godina bio sam član tih bendova, no više s njima ne sviram. Trenutno sviram u Mimika orkestru, projektu Maka Murtića. S bendom Moskau doživio sam neke od najljepših koncerata u životu. Uspijevali smo biti potpuno slobodni na pozornici. To je nešto što se ne postiže lako. Ta energija koja je prštala iz nas za vrijeme svirke bila je nešto posebno.

NACIONAL: A s bendom u Pol’ 9 kod Sabe?

S njima sam naučio svirati pop i stekao divne prijatelje. Mislim da je rad Saba vrlo važan za naše društvo. Progovara o ljubavi, o lezbijskoj ljubavi. A to radi tako predivno i, rekao bih, točno. U životu je važno voljeti i to nije lako, treba znati i usuditi se voljeti. I velika je hrabrost bila potrebna prije desetak godina da se pjeva o ovoj temi.

NACIONAL: Imate dosta širok glazbeni ukus, zar ne?

Da, a i obožavam svirati različitu glazbu. Svaki od žanrova iz mene izvlači nešto drugo, traži drugačiju vrstu tehnike, potpuno drugačiji pristup. Ono što ja volim, to su izazovi, a sviranje u nespojivim sastavima za mene je točno to.

NACIONAL: Koliko se iz nekog vašeg, osobnog glazbenog svijeta teško prebaciti u potpuno novi glazbeni žanr i uz to pridonijeti kvaliteti tih pjesama?

Ne mogu reći da mi je to teško, to me iznimno uveseljava i zabavlja. Moguće da je razlog tome moje opsesivno slušanje glazbe. Kad slušam, konstantno analiziram. Tko je što napravio i zašto. Automatski se pali taj modus kad krenem raditi s drugim ljudima u drugačijim žanrovima. Moguće da imam, mogli bismo reći, fundus glazbe iz koje vučem kostim koji mi se sviđa.

NACIONAL: Istovremeno ste profesor saksofona i dirigent puhačkog orkestra u Glazbenom učilištu „Elly Bašić“. Koliko su studenti zainteresirani za glazbu kojoj ih podučavate u odnosu na glazbu kojom su svakodnevno bombardirani?

Nažalost, nisu nešto otvoreni kad ih pitam što i kako slušaju. Naši glazbeni svjetovi već se sada razlikuju i kao da me vrijeme prevarilo, nisam svjestan toga da se toliko toga promijenilo od moje srednje škole. Lijepo je raditi jer su učenici zainteresirani i često uživaju u radu. Kroz rad u orkestru trudim se širiti im vidike, a i pop kulturu, jer program koji sviramo razlikuje se od onog s kakvim se susreću u radu na instrumentu. To je mjesto na kojem prvi put čuju za Doorse ili Dukea Ellingtona.

NACIONAL: Koliko je u ovo najgore vrijeme za umjetnost i interakciju s publikom, teško biti glazbenik koji želi nove pjesme predstaviti publici uživo?

Sigurno da nije jednostavno i iz dana u dan pitanje je kada ćemo i hoćemo li uspjeti predstaviti novi materijal onako kako bismo htjeli. Malo se svira, ljudi su se čak i odvikli izlazaka i odlazaka na koncerte. Velika šteta i tuga. Nadam se da neće tako još dugo.

NACIONAL: Kao glazbeniku i umjetniku, koliko vam teško pada ova pandemija i kako ste se u ovim vremenima uopće snašli?

Sretan sam jer imam stalni posao i ne ovisim o honorarima. Jer bilo je stvarno strašno gledati svoje kolege koji zasluženo žive samo od glazbe, odnosno, od nastupa i sada ne znaju kako će preživjeti. Frustrirajuće je kad mjesecima ne odsvirate koncert. Pa napokon dođe koncert i onda svirate u kameru. Meni je to nužno zlo. Nema razmjene energije, ne možete čuti dobro kao što biste čuli na koncertu, gledate u laptop, a usput i tekmu. Bilo je teško kroz ovo vrijeme zadržati entuzijazam.