“La traviatu“, najpopularniju i najizvođeniju operu Giuseppea Verdija, 26. studenoga premijerno je izvela Opera Hrvatskog narodnog kazališta Split u režiji Roberta Boškovića. Naslovnu ulogu Violette Valéry, „posrnule žene“, što „la traviata“ znači na talijanskom, pjeva proslavljena sopranistica Lana Kos, koja je tu ulogu već tumačila na brojnim velikim svjetskim opernim pozornicama. U ulozi Alfreda Germonta je brazilski tenor Max Jota, a kao Giorgio Germont debitirao je bariton Marko Lasić, koji je dao intervju Nacionalu.

NACIONAL: U novoj produkciji Verdijeve „Traviate“ igrate Giorgia Germonta, na što ste stavili fokus?

Osobno mi je uloga Germonta jedna od najljepših uloga napisanih za bariton. Obiluje prekrasnim melodijama koje jako emotivno oslikavaju kompleksnost Germontova lika i kao takva obvezuje da je se pjevački iznese što je bolje moguće. Zato sam fokus stavio na glazbenu komponentu uloge, ali istodobno jako vodeći računa o dramaturškim nijansama samog lika. Germontova tematska uloga jest razvrgavanje jedne ljubavi i to ga stavlja u ulogu negativca, što on zapravo nije, već je, kao i svi protagonisti, žrtva strogih društvenih normi 19. stoljeća. Upravo su pjevnost i liričnost koje je Verdi dodijelio Germontu zaslužne za istinsku karakterizaciju tog lika, jer se tako publika može dublje povezati i suosjećati s naizgled negativnim likom.

NACIONAL: Ovo nije vaše prvo iskustvo s „Travijatom“, 2013. godine igrali ste Baruna Douphola, je li vam to iskustvo pomoglo u ovoj ulozi bez obzira na to što je riječ o posve drugom liku? Ili je ipak priprema skroz drugačija?

Svako iskustvo na pozornici i rad na ulogama pomažu u pjevačkom napretku, pa tako i Barun Douphol. Sve manje i srednje uloge imaju razvojnu funkciju da bi pjevač uopće došao do vještina i znanja potrebnih za velike uloge. S ovim vremenskim odmakom rekao bih da je priprema jako slična, jer kada ste mladi i imate manje scenskog iskustva, i mala uloga podjednako vam je velika ako je želite vjerodostojno tumačiti.

NACIONAL: Imate jako puno iskustva s pjevanjem baš u Verdijevim operama, odigrali ste puno uloga u nekoliko njegovih opera, s kojom ste ulogom u Verdijevim operama imali najbolje iskustvo?

Split voli Verdija pa su njegove opere često na repertoaru. Upravo zato većina mojih otpjevanih uloga jest Verdijeva. Ipak, i dalje ne mogu reći da imam jako puno iskustva, mislim da tim putem tek počinjem kročiti. Svakako bih istaknuo ulogu Grofa Lune iz opere „Trubadur“ kao posebnu, jer je bila svojevrsna prekretnica nakon koje je moj osjećaj na sceni postao puno prirodniji, scena je postala moj dom.

NACIONAL: Zašto volite Verdija, što ga čini tako posebnim, toliko fascinantnim, a njegove opere tako popularnima?

HNK Split ima jako drugu tradiciju izvođenja Verdijevih opera. Ja sam dijete splitskog HNK i kao takav sam „odgojen“ uz Verdija, što je zasigurno bitan faktor vezanosti uz njegova djela. Ono zbog čega ga posebno volim je to što je on volio baritone. Često je najljepše teme pisao upravo njima te im je povjeravao i naslovne uloge. Rad na takvim ulogama uvijek je izazovan, a upravo to je ono što naš posao čini posebnim. Mislim da Verdijeva popularnost proizlazi iz toga što je lijepim i moćnim melodijama tematski obrađivao duboke emocije koje nadilaze vremenski kontekst, zbog čega je ostao prihvaćen do današnjih dana.

NACIONAL: Zašto ste se iz ekonomije, koju ste studirali, prebacili u posve drugi fah – u glazbu, i to opernu glazbu? Koji je bio prijelomni trenutak u vašem životu zbog kojeg ste se odlučili posvetiti operi?

Mislim da je glazba oduvijek dio mene. Kao dijete sam često slušao kazete s klasičnom glazbom. U osnovnoj školi sam, nakon sata glazbenog, tražio od mame da mi kupi kazetu s Mozartovom glazbom, a prodavač je u nevjerici rekao da to djeca baš i ne traže često. Očito je glazba „izlazila“ iz mene, a to se posebno pokazalo u mojim dvadesetima, kada sam uz studij ekonomije jako aktivno djelovao na klapskoj sceni. Prvo sam bio član klape Cambi, a put sam nastavio s klapom Šufit. Budući da je tempo rada bio brz i jako ozbiljan, osjetio sam potrebu za vokalnom higijenom. Zato sam krenuo pohađati privatne satove pjevanja, koji su mi promijenili pogled na pjevanje i osvijestili neke nove sfere koje sam želio istraživati. Budući da sam jako uporna i ponekad tvrdoglava osoba, nisam ni htio, a ni mogao prestati s tim radom na sebi. Prijelomni trenutak za konačno opredjeljenje bilo mi je zaposlenje u kazališnom zboru. Konstantan boravak u umjetničkim krugovima dao mi je svojevrstan pogled iz blizine i bilo mi je jasno da se želim graditi u smjeru opernog solista.

NACIONAL: Zašto volite operu, što vam se najviše sviđa u vašem poslu?

Samo bavljenje glazbom je nešto jako lijepo. Uz to, nikad nije dosadno jer stalno morate raditi na sebi i razvijati se – dolaze novi projekti, nove uloge, novi ljudi koje upoznajete… Dinamično je okruženje, a posao sam po sebi jedinstven jer je plod dugogodišnjeg psihofizičkog rada na sebi. Svaka predstava je jedno novo samospoznavanje, a kad se tome pridoda zadovoljstvo publike, osjećaj je neprocjenjiv.

NACIONAL: Pjevač ste koji je stasao u HNK u Splitu, ondje ste najprije počeli u zboru, pa s manjim ulogama, da biste danas, evo, pjevali velike uloge. Koliko vam to znači? Koliko je to važno za nekog pjevača, umjetnika?

Jako je važno jer je to potvrda da su dugogodišnji trud, rad i posvećenost vrednovani i primijećeni. Meni je podrška matičnog teatra bila važna za razvoj i napredak, ali i egzistencijalnu stabilnost tijekom cijelog tog procesa, što je bitan faktor za ustrajavanje u radu.