Marko Gregur, nagrađivani 41-godišnji koprivnički pisac, ima novi roman: „Ekspozicija tame“ izlazi za dva tjedna u izdanju kuće Hena.com. Početkom ove godine Gregur je pokrenuo izdavačku kuću Neolit, a negdje u to vrijeme postao je i tajnik Hrvatskog društva dramskih umjetnika. Predsjednik je Organizacijskog odbora međunarodnog festivala književnosti Galovićeva jesen i jedan od pokretača i glavni urednik časopisa za književnost Artikulacije. Njegov roman „Kak je zgorel presvetli Trombetassicz“ dobio je nagradu „Katarina Patačić“ kao najbolja knjiga na kajkavskom narječju objavljena te godine. Za roman „Vošicki“ dobio je nagrade „Vladimir Nazor“ i „Fric“.

NACIONAL: Za desetak dana iz tiska izlazi vaš novi roman. Što je bila inspiracija za „Ekspoziciju tame“?

Roman je smješten u imaginarno podravsko selo Viro, a događa se u prostoru između Koprivnice, Đurđevca i Bjelovara, uglavnom u razdoblju od početka 20. stoljeća, kad polako odumire Austro-Ugarska prije nego što se raspadne u krvi Prvoga svjetskog rata, pa sve do kraja Drugog svjetskog rata. Pripovjedač je neimenovani dječak, kasnije muškarac, kojega znamo samo po nadimku Mračnjak koji mu nadjenu seljani. On kroz sudbinu cincarske obitelji Aviro prikazuje panoramu jednoga vremena i prostora u kojemu se stvari isprepliću na razne načine, gdje krivnja zahvaća kad joj se najmanje nadaš, baš kao i čežnja, izdaja, mržnja i ljubav.

NACIONAL: Većina pisaca svoje knjige promovira po raznim gradovima, no neki pisci smatraju da predstavljanje na kojem oni ili neki moderatori čitaju ulomke iz knjige, nema nekog smisla, nego da jedini smisao daju čitatelji. Kako gledate na taj, pomalo fatalistički, stav?

Rekao bih da je taj fatalizam obrambeni mehanizam. Stvar mi se čini jednostavnom – predstavljaš knjigu ako ima publike i sve dok si zadovoljan njenim brojem, usto i time što kupuju knjigu, to ima smisla. Ako publike nema, postaneš fatalist. Pitanje je, naravno, i što je nekome dovoljno i zove li te se da predstavljaš knjigu jer za time postoji neki interes. Čitatelji, naravno, jedini daju smisao, ali to i jest smisao predstavljanja – da se sretneš s čitateljima i da neki ljudi tek postanu tvoji čitatelji.

NACIONAL: Jedan ste od najuspješnijih hrvatskih pisaca ako se gleda prema broju napisanih knjiga i nagrada, tu vam zaista valja pozavidjeti. Jeste li ponosni na to što ste dosad napisali i objavili? Kakav odnos imate prema svojim knjigama?

Broj knjiga mi nije važan. Postoje pisci koji se hvale brojem napisanih knjiga i to mi je uvijek čudno. Kao da se hvališ brojem odigranih utakmica. Sto utakmica županijske lige nije isto kao jedna utakmica Lige prvaka. Pisati mi je važno, a knjiga koliko bude. Tako i na objavljene knjige gledam – kao na dio procesa pisanja, put na kojem se razvijam i mijenjam. Te knjige stoje iza mene kao pisca, podupiru me da i dalje pišem, moja su osobna karta, legitimacija postojanja i djelovanja, znam da su tu, ali se više ne bavim njima jednom kad su objavljene i važnija mi jedna nenapisana od svih napisanih knjiga. Ako ponekad i otvorim te knjige – recimo, ako nakon više godina opet čitam iz neke na predstavljanju – uglavnom im se čudim, i pozitivno i negativno.

NACIONAL: Kada znate da ste završili neki roman, kako znate da je to gotov proizvod?

Još mi se nije dogodilo da pročitam rukopis, koliko god ga puta čitao i mijenjao, a da nešto ne promijenim. Puno radim na tekstu, a na „Ekspoziciji tame“ imao sam barem tri verzije završetka sve dok s urednikom Krunom Lokotarom nisam došao do kraja koji mi se činio zaokruženim. Gotova je kad je otisnuta, hvala Bogu na tiskarskim strojevima jer ja obično i kad je već u tisku, pitam mogu li nešto izmijeniti.

‘Pisac uvijek jest pomalo sanjar ili maštač, drugačije se ne mogu smišljati priče’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Iz Koprivnice ste i puno pišete na kajkavskom dijalektu, koliko vam je važan „kaj“ i zašto ga je u svakom smislu važno njegovati?

Jezik dobivamo rođenjem i kaj je za mene više činjenica, a korištenje dijalekta u književnosti prije prirodna stvar nego pitanje njege. Ne pišem na kajkavskom da ga sačuvam, nego ga koristim kao još uvijek živu stvar. Dakle, ne kajkavski u svrhu konzerviranja, „kak su pripovedali dedek i babek“, nego korištenje modernog koprivničkog kajkavskog, odnosno, kajkavskog kakav se govorio u vrijeme radnje pojedinog djela. Pisao sam malo o tome u „Ekspoziciji tame“: moj je govor kota mojega rođenja, ništa više, i mogao bi biti kakav bilo, kao i ta sama kota, ali širina od te kote pa do krajnjih životnih obzora, ono koliko se uspiješ protegnuti, to je jedino važno. Tako da nije značajan jezik sam po sebi, već ono što njime oblikujemo, jezik kao nešto što smo dobili u nasljeđe, ali jednako tako vlastiti način na koji smo ga iskoristili, stvorili sami sebe onime što smo unijeli u vlastito iskustvo – uglavnom knjigama i razmišljanjem. Zato čvrsto stojim na toj svojoj koti, sa svime što iz nje proizlazi, jer na koncu, htio – ne htio, i sam iz nje proizlazim.

NACIONAL: Koprivnica posljednjih godina doživljava renesansu kad je u pitanju umjetnost, od glazbe, preko kazališta do književnosti. Je li do tog „buđenja“ došlo slučajno ili je netko radio na tome, koliko ste upućeni u svoju lokalnu zajednicu?

Glazbenika sad već imamo toliko da se i ne čudim kad otvorim novine i vidim da netko iz Koprivnice ima zakon album. Nadam se da će se tako nastaviti. Upućen sam, mali smo grad pa je teško sakriti da ti nešto ide od ruke. Sve se to, naravno, događa slučajno. Grad ima vijeće koje daje sredstva za kulturu, ali koliko to vijeće, sastavljeno od ravnatelja gradskih kulturnih ustanova, dobro radi, druga je stvar. Ali ja to možda i ne mogu realno procijeniti jer moj rad slabo prepoznaju, pa je moguće da sam „uvrijeđena frajla“. „Vošicki“ je, recimo, one godine kad je konkurirao, bio posljednje plasirana knjiga, s najmanje bodova stručnih ocjenjivača pa samim time i sredstava, od svih financiranih knjiga koprivničkih pisaca te godine, njih sedam-osam. Tu moram reći da je gradonačelnik Mišel Jakšić prepoznao knjigu pa je grad kasnije otkupio stotinjak primjeraka kao poklon za protokolarne goste, a dobio sam i Medalju grada Koprivnice. Ove je, pak, godine nakladnički program moje nakladničke kuće Neolit odbijen jer nije zadovoljio umjetničke kriterije pa čak ni one tehničke, u smislu da ću uspjeti provesti projekt, a dovoljno bodova nismo skupili ni na stručnosti izvoditelja programa. Osim bivšeg glavnog urednika Mozaika knjige Zorana Maljkovića i mene, u provedbu su, među ostalima, uključeni Mario Kolar i Matija Ivačić, Koprivničanci i sveučilišni profesori na kroatistici, odnosno, bohemistici. U međuvremenu smo objavili knjige Stefana Zweiga, Ivana Goluba i Pavla Pavličića, a u tisku je knjiga Gorana Tribusona… Do kraja godine objavit ćemo još sedam-osam naslova.

NACIONAL: Kao netko tko je krenuo sa studijem poslovne ekonomije pa zatim završio i odnose s javnošću, pa diplomaciju, pa naposljetku novinarstvo, kako to da ste završili kao pisac? Što vas je nagnalo da napišete svoju prvu pjesmu, priču, roman?

Puno prije sam bio pisac nego student bilo čega, čak i kad to nisam znao. Bio sam čitatelj, naravno, pa postao pisac. Sa šesnaest sam počeo pisati prvi roman, na pisaćem stroju. To je sigurno bilo grozno, ali nakuckao sam toga… Mislim da su Balzac ili Hugo napisali da su zanimanja kojima se čovjek bavi samo prividnost, a stvarnost da je ideja. Za pisca je dobro da prikuplja razna znanja pa mi u tom smislu širi interes ne može škoditi, iako su moje diplome više plod slučajnosti, a onda i inata. Mogao sam zamisliti da nikad ništa ne završim, jer su mi ljudi koji mašu diplomama išli na živce. Druga strana inata bila je da završim više toga, na tragu Imrea Kertésza koji je rekao da prezire rano ustajanje, ali da ako mora ustati rano, onda će ustati još ranije.

NACIONAL: Što vas inače može inspirirati?

Sve što stane u pogled i druga osjetila. „Ekspozicija tame“ je počela tako što sam bio u jednoj kući i prevoditeljica Ljiljana Avirović mi je pričala obiteljsku priču, sve je bilo zanimljivo i svega je bilo puno, a onda je jedna jedina riječ kresnula fosfor, stvorila se u meni živa slika kojom počinje roman, znao sam da to moram zapisati i da ću pisati roman o dječaku koji oslijepi u trenutku kad se svijet i selo počnu naglo mijenjati.

NACIONAL: Mora li pisac nužno biti sanjar, romantik, kreativac, jeste li vi takvi?

Pisati znači graditi vlastite svjetove, premetati ih u sebi dok se ne poslože i preslože, a s time malo i ti sam. S druge strane, čini mi se da sam postao pisac zbog želje da sačuvam ljude i svijet kojih više nema. Zato sam na roman „Šalaporte“ stavio Gadamerov citat da je uspjelo umjetničko djelo uvijek uspio pokušaj sjedinjenja onoga što se raspada. Pisac uvijek jest pomalo sanjar ili maštač, drugačije se ne mogu smišljati priče, ima nešto sanjarskog u pisanju, u smislu da ideš daleko od sebe, ali pisanje je djelovanje pa možda najprije oživotvorenje snova i mašte.

NACIONAL: Ova godina za vas je krenula jako radno. Osim što ste, eto, završili novi roman, pokrenuli ste izdavačku kuću Neolit, što izdajete i zašto ste krenuli u taj biznis?

Uvijek me je nešto pokretalo zbog čega sam osim vlastita pisanja imao želju i potrebu raditi na promoviranju književnosti. Organizirao sam niz tribina i festivala kao što su Alpe Jadran Festival mladih pisaca i, do ove godine, Galovićeva jesen, a 2016. pokrenuo sam s kolegama i prijateljima Mariom Kolarom i Darkom Pernjakom umjetničku organizaciju Artikulacije, u kojoj smo počeli objavljivati časopis i knjige. Činilo mi se da je došao trenutak da se ozbiljnije počnem baviti nakladništvom i zato sam osnovao Neolit. Spomenuo sam da ćemo ove godine objaviti dvanaestak knjiga, u sunakladništvu s Artikulacijama, a sljedeće godine u planu je petnaestak naslova, možda i nešto više.

NACIONAL: Može li se živjeti od izdavaštva ili ćete se, kao brojni izdavači u Hrvatskoj, oslanjati na javne pozive Ministarstva, knjižnica ili lokalnih zajednica za otkup?

Kultura ne postoji bez potpora, tako je svuda, pogotovo u malim zemljama. Jednako je i s nakladništvom. Postoji književnost koja je komercijalna, ta potpore uglavnom ni ne dobiva, ali vrhunsku književnost teško je raditi bez potpora. Zato države financiraju književnost i zato kroz ministarstva, odnosno centre za knjigu, financiraju prijevode. Neolit je, u sunakladništvu s Artikulacijama, za ovu godinu dobio sredstva na svim natječajima na koja smo se javili, odnosno, svi su prepoznali program, s iznimkom Kulturnog vijeća Grada Koprivnice. Tako naši naslovi nastaju uz potporu ministarstava kulture Austrije, Češke i Hrvatske te Grada Zagreba. Ali treba naglasiti da svi fondovi financiraju samo dio projekta, a nakladnik uvijek mora sam imati dio, zato je važno imati dobru prodajnu mrežu. Neolit je prisutan u pedesetak knjižara, rekao bih, u mnogim hrvatskim gradovima.

NACIONAL: S 1. siječnja za vas je započela još jedna karijera, postali ste tajnik Hrvatskog društva dramskih umjetnika. Otkud vi u tom fahu, zašto vas zanima ta vrsta umjetnosti?

Kazalište me je oduvijek zanimalo, komplementarno je, uostalom, s književnošću jer tekst je temelj svega. Izravnog doticaja s kazalištem nisam imao, s izuzetkom jedne suradnje s varaždinskim HNK-om gdje sam s Barbarom Rocco kajkavizirao dramu „Art“ Yasmine Rezo, ali je sigurno nešto što me privlači. Goran Tribuson baš mi je nedugo rekao da bih mogao početi pisati drame pa tko zna…

NACIONAL: Je li možda u planu kakva kazališna adaptacija vašeg romana?

Bilo je tu nekih ideja, ima ih i dalje, nešto se i radi, tako da ćemo vidjeti. Nadam se da će biti nešto od svega. Već se dulje vrijeme radi i na tome da „Vošicki“ zaživi kao mini-serija, scenarist je Davor Špišić koji je napisao tri epizode koje su potrebne da se s projektom krene dalje, sad su na redu prijave na natječaje kako bi se prikupila sredstva i što sve već treba. Ja ću se tu uključiti nešto kasnije, ako do toga dođe, pa s Davorom i producentima proći kroz scenarij, eventualno nešto dodati i oduzeti.

NACIONAL: Donedavno ste bili tajnik Društva hrvatskih književnika. Koliko znam, smijenjeni ste prije godinu dana pučem desne struje Društva, zašto? Zbog čega ste im se zamjerili? Kako danas na to gledate?

Na poziv Zlatka Krilića, tada novoizabranog predsjednika DHK-a, prihvatio sam poziv da budem tajnik, jer mi se sviđalo kako vidi Društvo, a vidio ga je kao otvoreno mjesto na kojemu se raspravlja i u kojemu je najvažnija književna kvaliteta. Pokušali smo Društvo učiniti boljim, onako, dakako, kako se nama činilo boljim, a to je značilo privući ljude, neke vratiti. To, naravno, mnogima nije odgovaralo, uglavnom nevažnim piscima koji će teško do knjige ili čak objave u časopisu ako im se oduzme funkcija, pa im tako ni Julijana Matanović kao urednica časopisa Republika nije valjala. Da skratim, bili su izbori, pisali su se anonimni pamfleti, među ostalim da Krilić, ministrica Obuljen Koržinek i ja pokušavamo ujediniti dva društva i još štošta. Jedno društvo za mene je inače bolje nego dva, nikad to nisam skrivao, to bi trebalo biti strukovno udruženje, a ne političko, ali svatko pametan shvaća da bi, da se to ostvari, dvije skupštine trebale tako nešto izglasati. Gotovo nijedan od naših kandidata nije prošao na izborima, Krilić je izgubio od Hrvojke Mihanović Salopek i tu je priča za mene završila. Većina je izrazila mišljenje i nije to neka sistemska greška, nego pravo stanje stvari. Krilić je bio sistemska greška. Mi smo tamo bili višak, ne oni. Ja nisam smijenjen, mandat mi je istjecao krajem te godine, a za novi se nisam javio jer nisam vidio što bih više tamo imao raditi, niti zašto. Nakon svega istupio sam iz Društva, kao što su istupile Julijana Matanović, Ivana Šojat, Franjo Nagulov, Mario Kolar i još neki. Mislim da je zapravo sad sve kako je i trebalo biti. Oni su sretni što smo se maknuli, ja još više.

NACIONAL: Prema najavama trenutačnih pregovaračkih timova Domovinskog pokreta i HDZ-a, DP bi mogao dobiti četiri ministarstva, a Ministarstvo kulture i medija jedno je od tih za koja su zainteresirani. Kako je poznato, ta stranka u svom programu najavljuje fokus na obrazovanje i kulturu. Navode da se u udžbenicima nalazi niz nepravilnosti o Domovinskom ratu i komunizmu, kažu da je potrebna „kroatološka analiza udžbenika“, najavljuju poticanje nacionalne svijesti i nacionalnog ponosa kroz obrazovne programe – starohrvatski jezik i pismo, učenje o doprinosu Hrvata u kulturi i znanosti. Isto tako, najavljuje se ukidanje lektirnih naslova koji, prema njihovu mišljenju, propagiraju seksualnu ideologiju i sotonizaciju. Kako gledate na sve to? Ovo je tipičan primjer politizacije odgoja i obrazovanja, kako tome pristupiti?

Nepravilnosti treba ispravljati, vjerujem da se u tome svi slažemo. Udžbenici bi trebali biti točni i nepristrani, koliko je moguće točno i bez zle krvi prikazivati Domovinski rat, komunizam, fašizam, Bachov apsolutizam, Šestosiječanjsku diktaturu, antičku Grčku… Šteta je da znanost i kultura uglavnom dođu u fokus i najšire javnosti samo kroz političku prizmu. Kultura je kod nas takva da ispred nje prečesto stoji politika pa se djelo i umjetnik vrednuju već prema tome kojoj tko politici pripada, lijevoj ili desnoj. Mene to ne zanima, već kvaliteta. Jednako volim i čitam Krležu i Hamsuna, a nisu mi baš važni Cesarec i Budak. I znate što, umjetnika uglavnom nije briga što o politici misle oni za koje stvaraju. Sumnjam da postoji pisac koji će reći molim da me ne čitaju ljevičari, ako je desničar, ili da će glumac sa scene reći: sad molim da izađu gledatelji desničari jer ja igram za lijeve. Umjetnici u tim situacijama gledaju čovjeka, supostoje samo po umjetnosti i zato je umjetnost dobra. Ako stojiš pred umjetničkim djelom i razmišljaš o političkim preferencijama autora, vjerojatno stojiš pred lošim djelom ili ne razumiješ umjetnost.

Sreća je što ne pamtimo dalje od pradjedova pa se u političkom smislu ne ide toliko unatrag, mislim da bismo inače ovdje svi poludjeli od prestrojavanja. Recimo da živimo tristo godina pa da Sabor pola dana raspravlja o smrti Nikole Zrinskog u Kuršancu i da se optužujemo čiji je praprašukunudjed, ili koji već, znao da zapravo Beč stoji iza svega i da su ga ubili Austrijanci, Francuzi, a ne nekakav vepar. Zamislite jednu žučnu raspravu oko toga. Netko bi možda za sabornicu donio lovački rog, drugi lupkao veprovim kljovama…

Mislim da većina ljudi nije ni za sotonizam. Kristian Novak, recimo, nije, to znam pouzdano. Ako ništa, pjevao je u crkvenom zboru. Ali treba uvijek i oko svega smiriti strasti, ne znam što je primjereno u kojem razredu, to neka odluče stručnjaci. Naravno da moji Karlo i Sara s dvanaest neće čitati „Črnu mati zemlu“, ali kad im bude više godina, svakako ću im je preporučiti. Moram priznati da nisam upućen u rasprave oko seksualne ideologije pa ne mogu komentirati osim načelno, a to je da svakoga treba pustiti da živi svoj život, ali i da nikome ne treba ništa nametati.

NACIONAL: Da DP zaista dobije Ministarstvo kulture i da vam, kao tajniku HDDU-a, kažu da se neke predstave ne smiju igrati po hrvatskim kazalištima ili da se ne smiju obrađivati neke knjige, što biste im rekli?

Ne mogu zamisliti da se u Hrvatskoj takvo što može dogoditi. Naravno da pojedina politička opcija može preferirati odnosno financirati različite projekte i tako nečemu davati prednost, pa bi Radnička fronta i Možemo! više financirali jedno, a Domovinski pokret više nešto drugo, ali mislim da je vrijeme zabrana kod nas prošlo. Zabrane su, uostalom, kontraproduktivne.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi?

Uskoro počinje 31. Festival glumca, održat će se od 10. do 19. svibnja, bit će više od dvadeset predstava i popratnih programa pa su pripreme oko toga intenzivne. U planu su i predstavljanja „Ekspozicije tame“ i neke promotivne aktivnosti, predstavljanje makedonskog izdanja mog romana „Mogla bi se zvati Leda“ u Bitoli i Skoplju, kao i „Šalaporti“ u Dubrovniku, a planiram uskoro kraju privesti i doktorski studij medija i komunikacije.