Kad sam dogovarala intervju s Markom Grčićem, prevoditeljem, publicistom, pjesnikom i esejistom, novinarom i urednikom koji je ostavio znatan trag u sada već povijesti hrvatskog novinarstva, pitao me je koliko imam godina. Odgovorila sam mu: „Zašto je to važno, diskvalificiraju li me godine za razgovor s vama?“ Rekao je da ne, ali da ga zanima u koji me okvir može smjestiti. Naime, on sa svoje 84 godine, kaže, raspolaže horizontom iskustva od 100 godina, a ja sa svojih 35 imam horizont iskustva od 40 godina. Zbog tog njegova „horizonta iskustva od 100 godina“ ne čudi što mu, kako je rekao u našem razgovoru, ponekad dolaze mladi novinari da im rekonstruira neki fenomen ili događaj iz prošlosti koji oni više ne mogu adekvatno analizirati i smjestiti u kontekst. Iako je u jednom intervjuu rekao da je već i više nego dovoljno živio, dokle god čovjek bistro misli i ima znatiželju prema stvarima i svijetu, on je življi nego netko mlađi tko to nema. Osim toga, Marko Grčić ima sjajno pamćenje, što ga dodatno čini dobrim sugovornikom za put unatrag u „novinarstvo iz Gutenbergova doba“, kako sam kaže, kao i za pitanja iz domena kao što su politika, religija i umjetnost. A da je novinar staroga kova, dokazao je kada me je na kraju intervjua, sav zabrinut, upitao – valjda i zbog zanimljivih digresija u koje se bez sustezanja u razgovoru upuštao – hoću li uspjeti nešto od svega toga iskoristiti, da bi potom dodao: „Pišete li vi nešto osim novinarskih tekstova?“ Novinarstvu staroga kova pripada, dakle, i ta ideja da pisanje u užem smislu potpomaže novinarstvo i obrnuto, odnosno da novinarstvo ne čini samo dobra tema, nego i dobro napisan tekst.

Marko Grčić rođen je 1938. u Sinju. Studirao je jugoslavistiku i engleski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1959. bio je zaposlen u novinskoj kući Vjesnik kao lektor, redaktor i novinar, a 1991. prešao je u Globus i ostao do umirovljenja 2004. Sudjelovao je u stvaranju modernog hrvatskog prijevoda Biblije, tiskanog 1968. u Zagrebu, s fra Bonaventurom Dudom, Jurom Kaštelanom, Jerkom Fućakom, Josipom Tabakom… Nedavno je za zbirku esejističko-memoarskih zapisa „Otpalo lišće“ dobio nagradu „Višnja Machiedo“ za esejistiku.

Marko Grčić, Dalibor Jelavić, Božo Biškupić, Ante Žužul, Igor Zidić, Branimir Donat i Slaven Letica, ožujak 2010. godine. FOTO: Privatni album

NACIONAL: Bavili ste se novinarstvom i intelektualnim radom, prijevodima i pisanjem. Kako ste to dvoje u sebi pomirili?

Postao sam novinar sasvim slučajno 1959. kada me je pokojni profesor Ljudevit Jonke zaustavio na ulazu u tadašnje Izdavačko poduzeće Zora i rekao da Vjesnik u srijedu traži mladog studenta koji je jezično vješt, a on je preporučio mene. Imao sam sreću da sam radio u VUS-u, komercijalnom listu koji se prodavao i u 400.000 primjeraka, a nikad manje od 250.000. Vrhunac naklade bio je 1964. za vrijeme poplave u Zagrebu. Rad u novinama nauči čovjeka da nije najpametniji i najsposobniji na svijetu, počinje cijeniti sposobnosti svojih kolega urednika ili novinara pisaca. U novinarstvu isprva nema individualnog nego kolektivnog rada, kasnije eventualno steknete pravo da pišete kolumnu ili esej. Čini mi se da sam uspijevao, zahvaljujući iskustvu puno pametnijih, naučiti da nikada ne predlažem kao temu nešto što neće pročitati barem onoliko čitalaca kolika je naklada lista u kojem radim. To je pravilo bilo mehaničko, ali zlatno. Postoje teme koje su zanimljive i nevažne kao i teme koje su važne i nezanimljive, umijeće je naći nešto važno i učiniti to zanimljivim. A glede vašeg pitanja, imao sam često privatne interese koji su se potpuno razlikovali od onoga što sam morao raditi, a bio sam jedan od prvih urednika deska uopće u Jugoslaviji. Privatne interese sam njegovao u slobodno vrijeme, a kada sam prije 18 godina otišao u mirovinu, prebacio sam ih u središte svoga vremena i interesa. Ovih 18 godina nemam osjećaj da sam u mirovini.

NACIONAL: Jeste li imali mentore i uzore, tko vas je i kako oblikovao kao novinara i urednika?

Kada sam došao u VUS, glavni redaktor bio je Ivo Baljkas, jedna od najinteresantnijih figura u starijoj povijesti našega novinarstva, ljevičar iz vremena kada ljevica nije bila toliko političko koliko religijsko uvjerenje. Bio je vrstan stilist velikog međunarodnog iskustva. Izbacio je puno mladih ljudi, ali mene je zadržao jer sam pokazao neku drskost. Učio me novinarskom zanatu. Bio je s nama veliki novinar Zelmanović koji je jednu rečenicu u svom članku nezgrapno napisao. Baljkas je bio osjetljiv na svaku riječ pa je bacio za njim novo nalivpero. Stariji novinari su me nagovorili na jednu šalu, da napišem da je golman Dinama primio nepotrebno pet lopata, umjesto lopti. Baljkas se jako naljutio, zamalo sam dobio tintu u glavu. Važan mi je bio i Ive Mihovilović, jedan od osnivača VUS-a. Govorio je da čitatelju treba servirati sve podatke, a ne pisati tekst kao da on nešto zna. Također je u tadašnje hrvatsko i jugoslavensko novinarstvo uveo pravilo da novinar najprije o svakom vanjsko-političkom događaju iznese podatke, a na kraju diskretno i sudove. To je bilo potpuno suprotno tradiciji tadašnjeg vanjsko-političkog novinarstva, kada su se sudovi donosili prije podataka ili čak kada su se podaci nasilno prilagođavali sudovima. U doba kada sam započinjao nije bilo čak ni pisaćih strojeva u redakcijama, drvena kutijica bila je na svakom stolu, imala je dva utora s dva držala i pera, a s jedne i druge strane dvije bočice s tintom, nije još bilo ni kemijskih olovaka. U odnosu na današnju informatičku revoluciju, ja sam došao u novinarstvo iz Gutenbergova doba, bilo je potpuno fizičko, do svega ste morali direktno doći.

NACIONAL: Kako se kroz vrijeme mijenjala vaša vizija novinarstva i uredničkog posla?

Bavili smo se klasičnim novinarstvom dok ono nije prešlo na takozvani offset, prije njegove pojave opisno novinarstvo bilo je jako, novinarstvo na granici književnosti. Onda se odjednom prvoklasna crno-bijela fotografija mogla otisnuti na najobičnijem papiru. Pojava offseta omogućila je da se novinarstvo transformira tako da se umjesto opisa stavi fotografija, s opisa se prvo prešlo na analizu i na podatak, a onda je na kraju pobijedila filozofija slike, slika je postala dominantna, a u novinskoj prezentaciji je postalo najvažnije ono što se vidi, a ne čita, dakle oprema. Važnosti opreme sam i sam donekle pridonio. Informatička revolucija prebacila je težište s pisanog novinarstva na virtualni svijet, on je omogućio velike slobode koje nisu bile dopuštene u tiskanom novinarstvu, barem ne u moje doba. To je unijelo i mnogo toga lošeg. Pojačana je demokratizacija, a oslabljena vjerodostojnost. Ako se orijentirate na najširu publiku, morate podesiti svoj izbor tema i stil najširoj publici.

NACIONAL: Koga ste sve zahvaljujući novinarstvu upoznali i poznavali, od osoba iz javnog života?

Upoznao sam elitu zagrebačkog miljea još kao mlad, zahvaljujući novinarstvu, recimo, slikare Edu Murtića, Dušana Džamonju i Krstu Hegedušića. Hegedušić je u svojoj majstorskoj radionici oko sebe okupljao mlade umjetnike koji nisu bili njegovi klonovi, to je izraz njegove veličine. U to su vrijeme ljudi takva statusa bili bogovi za mlade ljude, nije bilo suviše demokratske atmosfere kao danas kada su svi na istoj ravni. Bio je u velikoj zavadi preko Krleže s Partijom i uvijek je bio oprezan, pričalo se, ne znam je li to istina, da je o svim važnim ljudima s kojima je dolazio u kontakt vodio neku vrstu privatnog dosjea, bojao se da će biti ugrožen zbog načina na koji je sudjelovao u sukobu na književnoj ljevici. Sa svima je izvanredno komunicirao, ali s distance. Za razliku od njega, s Murtićem sam brzo prešao na ti, bio je vrlo liberalan čovjek u komunikaciji, odnos nam je bio vrlo dobar. Ranko Marinković bio je izvanredno obrazovan čovjek, često smo se družili, u MUO-u, Društvu književnika, na raznim mjestima u gradu, bio je uvijek kritičan prema drugima i samome sebi i sklon gotovo sarkastičnom humoru na račun različitih ličnosti. Važan mi je intimno jer je opisao upravo onaj Zagreb koji smo zatekli netaknutim kada smo pedesetih godina došli u metropolu. Krležu nisam poznavao, u mladosti me više zanimao kao epoha nego kao književnik, ali kasnije sam ga čitao, bilo bi ga pogrešno preskakati. Rano sam upoznao Slobodana Novaka koji je bio vrlo skrupulozan i strastven čovjek, znao je donositi ekstremne sudove, u njegovu karakteru postojale su dvije nepomirljive crte, vidjelo se da je prvo bio sjemeništarac, a kasnije otišao u partizane. Taj lijevi i desni aspekt njegove misli bio je u unutarnjoj kontroverziji, uvijek je mislio u snažnim dihotomijama. I s književnicima Antunom Šoljanom i Ivanom Slamnigom imao sam odnos pun poštovanja.

Grčić sa Sinom Karli, bivšom glavnom urednicom Nacionala, 1995.; na okruglom stolu VUS-a o položaju kulture u jugoslavenskom društvu, studeni 1971.. FOTO: Privatni album

NACIONAL: Na Novaka se gleda kao na desničara, između ostalog jer je, zamislite, izjavio da poštuje Tuđmanov lik i djelo. Kakvo je vaše mišljenje o Tuđmanu? O Titu imate, stekla sam dojam iz jednog vašeg intervjua, rijetko objektivan stav.

I ja sam istodobno poštovao Tuđmana i bio kritičan prema njemu. On je jedini hrvatski političar koji je osnovao državu i nije ušao u frontalni rat sa Srbijom i JNA jer bi izgubio. On je diplomatskim putem stekao međunarodne simpatije i izdvojio Hrvatsku iz Jugoslavije točno u milimetar u onom obliku u kojem ju je Tito ostavio. Jedan od glavnih prigovora imao sam na njegov način pretvorbe. Tito, osim što je formirao Socijalističku Republiku Hrvatsku kakvu danas imamo, proveo je industrijsku revoluciju koja je ruralnu Hrvatsku pretvorila u srednje razvijenu industrijsku zemlju. To je njegova pozitivna baština, a negativna su Bleiburg i nepotrebna masovna ubojstva nakon rata, represivni sistem i gašenje liberalnih procesa u sedamdesetima u cijeloj Jugoslaviji, dakle ne samo hrvatskog proljeća. Zamjeram današnjim povjesničarima i politolozima u Hrvatskoj što o Titu kao hrvatskoj, jugoslavenskoj i značajnoj svjetskoj ličnosti svoje epohe, u trideset godina postojanja Hrvatske nisu napisali ozbiljnu monografiju, nego su tu ličnost isključili iz društvene memorije. Štoviše, nemamo modernu monografiju ni o jednoj o najkontroverznijih ličnosti moderne hrvatske povijesti Anti Paveliću, što je također velika intelektualna pogreška.

NACIONAL: Kakvi su vaši politički stavovi i svjetonazor, jeste li u novinarstvu nastojali biti tobože objektivni ili ste dopustili da se vaši stavovi i svjetonazor primijete? Sada sam se sjetila još jedne zanimljive misli Slobodana Novaka, da samo političke stranke moraju imati fiksne ideologije dok pojedinac može promišljati čas lijevo čas desno, čas konzervativno čas liberalno, ovisi o kojem je fenomenu, osobi ili događaju riječ.

Da. Teško je definirati svjetonazor i stavove u novinarstvu i životu upravo zato što svjetonazor nije statičan nego dinamičan, kao kategorija. Mijenja se tijekom života sa stjecanjem iskustva i kulture, pod utjecajem unutarnjih psiholoških događaja i ambijenta u kojem čovjek živi. Rodio sam se u HSS-ovskoj obitelji, mog djeda su kao nasljednika Radića također ubili 1930. Taj HSS unutar kojeg sam se u obitelji formirao bio je lijevi HSS, ali je bio i policentričan. Moj osnovni svjetonazor je demokratska i liberalna tradicionalna ljevičarska politika. Smatram da je društveni egalitarizam štetan ako se pretjerano afirmira, ali ako se potpuno izbaci ta ideja, to je u kontradikciji s našim tradicijama, prije svega s našim katoličkim svjetonazorom, jer naše stanovništvo je pretežno katoličko. Mi smo kombinacija katoličkog komunizma i komunističkog katolicizma, zato što zapravo i katolicizam i komunizam propovijedaju društveni egalitarizam. To govorim samo u socijalnom smislu premda je sasvim jasno da se temeljni svjetonazori katolicizma kao ogranka katoličanstva duboko razlikuju od komunizma: prvi je vezan za religijski pojam Boga, drugi obilježava često radikalni ateizam. No to je potpuno druga tema.

NACIONAL: Kako je bilo raditi šezdesetih na epohalnom projektu, prijevodu takozvane Zagrebačke Biblije?

To je bio jedinstveni projekt na kojem su radili ljudi iz Crkve i izvan Crkve. Crkva je tada imala takvu gravitacijsku moć da je mogla okupiti ljude različitih svjetonazora. U dvije godine smo to uspjeli napraviti, prva dva izdanja izašla su u 200.000 primjeraka. Surađivao sam i s povjesničarom umjetnosti Joškom Belamarićem te na Hrvatskoj književnoj enciklopediji s Viskovićem, on je u to uključio skoro 300 stručnjaka i napravio taj monument od knjige. Te suradnje pamtim. Biti u ekipama s takvim ljudima je iskustvo koje se ničim ne može nadoknaditi. Taj duh sam kao urednik nastojao prenijeti na mlađe novinare kojima sam postao neka vrsta učitelja.

NACIONAL: Kakav je kao osoba bio čuveni franjevac Bonaventura Duda, inače vaš prijatelj?

Bonaventura Duda bio je genijalan čovjek, bio je integriran čovjek. Sjećam se, jednom sam ga pozvao na vrhunske skuše i vino iz Kaštela što je nabavila moja pokojna supruga. Ona je priredila pravu malu gozbu i nas smo se dvojica malo napili. Duda je pitao moju ženu može li malo odrijemati na svojim rukama. Naslonio je glavu na svoje ruke i spavao 45 minuta. Postalo mi je jasno da je on potpuno isti čovjek bio trijezan ili ne. Kod nekih izbija mračna strana koje nema u trijeznom stanju. Rekao sam ženi da je on sveti čovjek koji ima integrirano svoje najdublje i najpliće. Oko njega su uvijek kružili ljudi različitih profila i znanja, a on nikada nije pokazivao intelektualnu superiornost. Osnovna značajka njegova karaktera bila je sposobnost da svemu s čime se susretao, bili to ljudi ili događaji, prilazi s potpuno istom ozbiljnošću: za njega nije bilo nevažnih događaja i ljudi. Mislim da je u Dudinom karakteru bilo nešto doista sveto, ali on bi se zgrozio da je to netko rekao u njegovoj blizini. Bio je čaroban čovjek.

NACIONAL: Život bez supruge, pretpostavljam, s vremenom nije lakši, kako se nosite s gubitkom osobe koja vam je bila, dobila sam dojam iz vaših riječi, intelektualno, karakterno i emocionalno jako kompatibilna?

Živjeli smo zajedno 52 godine, dobili troje djece i šestero unučadi. I dan danas, kad sam sam, uhvatim se da dijalogiziram s njom. Ona mi nikada nije bila dosadna, a dirnulo me to što mi je malo prije smrti rekla da njoj nikada nije bilo dosadno sa mnom. Bila je po struci kemičarka, ali se zanimala za sve – glazbu, književnost, likovnu umjetnost… Kada smo se upoznali, upravo me ona potaknula da prevedem Eliotovo „Ubojstvo u katedrali“ jer još nije znala engleski, nego francuski i njemački, kasnije ga je naučila. Bio je to moj prvi prijevod, 1965. Bila je tvrdoglava kao mazga, svadljiva, temperamentna, žestoka, milijun puta smo bili u teškim svađama, ali sve skupa kada se pogleda, naš život je bio plodan, sve smo napravili bez ičije financijske ili druge pomoći, podigli djecu i osigurali stan.

NACIONAL: Gdje ste je i kako upoznali?

Upoznao sam je tako što sam u Klubu novinara u jednom društvu govorio nešto o Eliotu, taj je pjesnik, naime, bio jedna od glavnih tema u mlađim intelektualnim krugovima, ona je već čitala njegovu poeziju i oduševila se da i ja nešto znam o tome. Eliot je bio medij za prvi intelektualni kontakt. Drugi kontakti išli su kroz druge kanale, misterij je što zapravo spoji muškarca i ženu. Prava duboka emocija zapravo nema početka, znate samo faktografiju, gdje ste se i kada upoznali, ali jedno je objektivna rekonstrukcija, a drugo suština. Naš je život bio dramatičan u osobnoj sferi i stresan na društvenom i profesionalnom području. Stekli smo golemo iskustvo u najvećem broju slučajeva kroz životne poteškoće i poraze. Ima jedan jako lijepi prizor u Kurosawinom remek-djelu „Sedam samuraja“, kada se seljaci obraćaju jednom starom roninu, ratniku bez gospodara, i kažu mu da je sigurno veliki majstor jer je tijekom života izvojevao same pobjede, a on im kaže da se smatra iskusnim jer se ne može sjetiti ni jedne jedine svoje pobjede. Ta slika je, na neki način, i slika moga života.

NACIONAL: Pišete u upravo nagrađenoj knjizi „Otpalo lišće“ da ste se često pitali, nakon više od 60 godina u Zagrebu, što ga to sprječava da postane prava nacionalna metropola i zašto ostaje koalicija nedovoljno povezanih sela. Dosta kritična ocjena, jeste li pronašli odgovore na svoja pitanja?

Zagreb je bio dio kozmopolitske ekumene, Austro-Ugarske Monarhije osobito, a kasnije i dviju Jugoslavija. Zanimljivo je da je Austro-Ugarska Monarhija formirala sve one ustanove koje danas povezujemo s nacionalnim identitetom. Ban Khuen Héderváry je po uzoru na Beč izgradio moderni Zagreb, izgradio je s Lenuzzijem i Isidorom Kršnjavim Lenuzzijevu potkovu i pretvorio selendru u mali, ali izvrsno uređeni grad na rubu Monarhije. Monarhija je preko Strossmayera omogućila da se u Zagrebu formira moderno sveučilište, Matica Hrvatska i JAZU, oko 60 godina prije nego što je nastala Jugoslavija. I komunistička država je napravila dobre stvari, recimo, prvi put prebacila Zagreb preko Save. Proces urbane degeneracije Zagreba tim više čudi što je danas Zagreb opet, kao dio EU-a, na rubu jedne goleme političke aglomeracije, a kao da njegove elite nisu svjesne prednosti te pozicije i uopće je ne iskorištavaju. Zagreb je, ne zaboravimo, šezdesetih godina dvadesetog stoljeća bio jedan od velikih centara europske modernizacije, eksperimentalno kazalište, Muzički biennale Zagreb, Nove tendencije u likovnosti i Korčulanska ljetna škola neki su od primjera. Bez obzira na to kako ćemo ocjenjivati režim toga razdoblja, kulturni uzlet Zagreba kao da više nikada nije ponovljen.

NACIONAL: Kakvim vidite Zagreb otkad ima novog gradonačelnika i kako ocjenjujete njegov mandat?

Tomašević je došao na čelo grada u financijskom rasulu, pogođenog i velikim potresom. Ne može jedan pojedinac ništa napraviti ako nemate nekoliko ekipa koje funkcioniraju hijerarhijski i organizacijski u tako velikom pogonu. Zagrebačka javnost navikla se i na fizionomiju i na način upravljanja gradom Milana Bandića. On je bio izraziti proizvod rubnih dijelova grada i po svojoj socijalnoj orijentaciji i naobrazbi, a kako je taj dio stanovništva najbrojniji, on je praktički bio nepobjediv. Bandić u svoje doba jest bio Zagreb, a ne samo njegov gradonačelnik. U tom smislu o njemu bi trebalo napisati socijalno-psihološku studiju jer je on jedan od najzanimljivijih političkih fenomena u modernoj Hrvatskoj. Kada se u tom svjetlu analizira kratkotrajna politička sudbina Tomaševića, on izgleda bezbojno jer nitko pouzdano, na temelju njegova ponašanja i izjava, ne može odrediti onu njegovu javnu sliku s kojom se poistovjećuje najveći broj ljudi. Biti gradonačelnik grada Zagreba znači biti i javna ikona, a to ne ovisi uvijek o specifičnoj sposobnosti vođenja, nego o takozvanoj karizmi.

NACIONAL: Kako vidite političku situaciju na nacionalnoj razini, današnji HDZ i SDP? Vidite li uopće u glavnim strankama lijeve i desne, konzervativne i liberalne ideje?

Nema više lijevih i desnih ideja, mi po inerciji spominjemo tu vrstu orijentacije. HDZ je glavni osnivač hrvatske države i pripada nekom desnom centru. Tuđman je vratio SDP na političku scenu kako bi imao demokraciju i višestranačje, a kako se SDP uspinjao tako je bacao preko palube ne samo negativne nego i pozitivne lijeve tekovine, primjerice, ideju industrijalizacije. Ljevica je puno starija od rigidnoga komunizma, pripada tradiciji Francuske revolucije. Danas u cijelom svijetu imate merkantilistički tip mišljenja, informatička revolucija je virtualizirala svu moguću stvarnost. Doduše, suočili smo se s činjenicom da kilu pšenice ne možemo preko virtualnih kanala prebaciti od točke a do točke b, do jučer smo mislili da sve možemo, čak imamo i virtualne valute. Tržište je početak i kraj svega, ono je pojelo ideologije i ukinulo smisao za prošlost i smisao za budućnost, važno je samo ono što se može prodati sada.