Na samom početku 2023. u Laubi – Kući za ljude i umjetnost otvorena je Izložba hrvatskog dizajna koja je predstavila najbolje dizajnerske radove u protekle dvije godine te ovoga puta obuhvatila čak 324 profesionalna i studentska projekta iz svih područja dizajnerskog djelovanja. Uz predsjednicu Hrvatskog dizajnerskog društva Mašu Milovac, izložbu je otvorio i Marko Golub, urednik i kustos Hrvatskog društva dizajnera i poznavatelj suvremenog i povijesnog dizajna. Osim toga, Golub je voditelj Galerije Hrvatskog dizajnerskog društva (HDD) i dugogodišnji likovni kritičar te autor brojnih knjiga, a ove godine ponovo je jedini hrvatski član žirija European Design Awardsa.

Izložba hrvatskog dizajna središnja je i najvažnija dizajnerska manifestacija u Hrvatskoj koja okuplja najkvalitetnije radove tijekom dvogodišnjeg razdoblja, podijeljene na osam profesionalnih i studentskih kategorija. O nagradama je odlučivao Međunarodni ocjenjivački sud, a dodijeljene su i Velika nagrada HDD-a i Nagrada HDD-a za životno djelo, kojom je ove godine nagrađen Boris Ljubičić.

NACIONAL: Početkom godine u Laubi je otvorena Izložba hrvatskog dizajna koja je obuhvatila period 2021. i 2022. godine i predstavila čak 324 profesionalna i studentska projekta iz svih područja dizajnerskog djelovanja. Koliko je to, po vašem mišljenju, s obzirom na vaš uvid u hrvatski dizajn, realan prikaz stanja na hrvatskoj dizajnerskoj sceni?

Mislim da se Izložba hrvatskog dizajna u posljednjih nekoliko izdanja neizbježno transformirala u nešto što više nije tek presjek situacije nego selekcija najboljeg od najboljeg od hrvatskog dizajna. Prag je postao previsok da bi se i dalje moglo govoriti samo o presjeku. Ta 324 rada koja su prikazana na izložbi u tom su smislu sam vrh hrvatske dizajnerske produkcije, redom je riječ o iznadprosječnom dizajnu koji bi mogao parirati bilo čemu što se izlaže ili natječe za nagrade na bilo kojoj sličnoj međunarodnoj manifestaciji.

NACIONAL: Na što točno mislite kada kažete iznadprosječan dizajn?

To govorim zato što je na izložbu bilo prijavljeno gotovo dvostruko više projekata, i tek za nekolicinu njih se može reći da su substandardni, o čemu je otvoreno ovih dana govorilo i nekoliko članova žirija Izložbe. Za usporedbu, na prvoj Izložbi hrvatskog dizajna, održanoj u Galeriji Forum 1999., izlagalo je 60-ak dizajnera s nešto više od 70 projekata, a to je tada zaista i bio „presjek“. U tom smislu ova izložba jasno pokazuje da je hrvatska dizajnerska scena višestruko snažnija i veća nego što je bila tada i ti se pomaci vrlo jasno vide iz godine u godinu.

Marko Golub jedini je predstavnik iz Hrvatske kao član žirija European Design Awards. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Koliko je taj napredak vidljiv u našem svakodnevnom životu?

To je pak jedno drugo pitanje koliko je ta propulzivnost vidljiva u svakodnevnom okruženju i tu je, od kategorije do kategorije, odgovor svaki put različit. Na primjer, koliko god izložba pokazuje izuzetnu kvalitetu hrvatskog dizajna, u isto vrijeme nas upozorava i na vrlo loše stanje u kontekstu industrijske proizvodnje – svjedočimo izvrsnim inicijativama koje na neko vrijeme zabljesnu, ali nema znakova pravog oporavka. Taj problem je sistemski i ne mogu ga riješiti sami dizajneri.

NACIONAL: Velika nagrada HDD-a pripala je Centru za posjetitelje Crna Roda u Osekovu, čiji produkt dizajn potpisuje Clinica studio d.o.o. Vedrane Kasap i Ozane Ursić, a arhitekturu Mia Roth i Tonči Čerina. Znači li to da je arhitektura na neki način danas dominantna kada govorimo o hrvatskom dizajnu?

Zapravo ne, Crna roda je sjajan primjer interdisciplinarnog projekta u kojem autori koji dolaze iz bliskih, ali različitih disciplina i specijalizacija, integralno promišljaju jedan kompleksan zadatak. Crna roda je iznimna zato što svi ti različiti autorski glasovi daju projektu jedinstven ton, atmosferu, doživljaj, bez da ga doživljavate kao nešto monolitno.

NACIONAL: Izloženi radovi podijeljeni su u osam profesionalnih i studentskih kategorija. U kojem su području dizajna hrvatski dizajneri, po vašem mišljenju, najbolji, ako je to moguće izdvojiti?

Zanimljivo je vidjeti kako reagiraju posjetitelji u prostoru: mnogi od njih zadržavaju se na knjigama, ne bez dobrog razloga. Premda su one samo dio šire kategorije Dizajna vizualnih komunikacija, mnogi od najboljih radova koncentrirani su upravo na tim stolovima s gusto izloženim tiskanim izdanjima. Sve da vas i ne zanimaju sami naslovi, one su nevjerojatno privlačne i jednom kad ih uzmete u ruke, ne prestajete ih istraživati – sve, od korica i naslovnice, klapni, tipografije, dinamičnih prijeloma, odnosa teksta i slike, tekstura papira, sve na njima zaokuplja vašu pažnju vrlo intenzivno.

NACIONAL: Neočekivano, s obzirom na život u digitalnom okruženju i popularnost knjiga u društvu.

Koliko god se već desetljećima čini da je era tiskanih knjiga na svom zalasku, ona ne samo da nije završila nego imam dojam da se danas oblikuje i objavljuje daleko više lijepo, vrlo pažljivo i intrigantno oblikovanih izdanja nego ikada ranije. Ali, naravno, i u znatno manjim nakladama nego prije. Hrvatski dizajneri su nevjerojatno vješti u tome, što je u određenoj mjeri i rezultat vrlo dobrog obrazovanja u tom području u posljednjih 20-ak godina na Studiju dizajna u Zagrebu, DVK UMAS u Splitu te recentnije na Medijskom dizajnu Sveučilišta Sjever, ali vjerojatno ima nešto i u tome što sad već nekoliko generacija dizajnera kao da pokušava uhvatiti taj zadnji vlak tiska prije nego što im pobjegne i napraviti u njemu nešto zanimljivo i novo. Posljednje je, premda nategnuto, možda i iskustvo novih, digitalnih medija, gdje je i knjigu, taj vrlo star i otporan medij, moguće iznova otkriti upravo kao interaktivan medij koji se otvara svim vašim osjetilima na bezbrojne, stimulativne načine.

NACIONAL: Nagrada za životno djelo dodijeljena je Borisu Ljubičiću, što je bilo donekle očekivano i naišlo je na sveopće odobravanje. Potpisali ste prigodnu knjigu/katalog o Borisu Ljubičiću. Što je to što Ljubičića toliko izdvaja od ostalih dizajnera i zbog čega je on sve te godine u samom vrhu hrvatskog dizajna?

Boris Ljubičić je u pedeset godina profesionalne karijere, dakle, od početka 1970-ih do danas, stvorio takav dizajnerski opus za kakav bi većini trebalo pet ili šest karijera. Ljubičić je vjerojatno jedini hrvatski dizajner za kojeg se stvarno može reći da je „household name“ i da gotovo svatko u Hrvatskoj zna barem jednu ili dvije stvari koje je dizajnirao, a svatko se s njegovim radovima susretao bez obzira na to je li toga svjestan ili nije, ponajviše s identitetima i logoima tvrtki, institucija i brendova koje je oblikovao, od kojih su mnogi desetljećima u upotrebi i ne zastarijevaju. Osim toga, Ljubičić ima i sjajan opus plakata, pakiranja proizvoda, knjiga, gotovo da nema područja dizajnerskog djelovanja u kojem se nije okušao.

NACIONAL: Postoji li neka specifična ili prepoznatljiva karakteristika dizajna Borisa Ljubičića?

Ljubičićev dizajn ne počiva na individualnom autorskom rukopisu ili stilu, nego na snažnim, lucidnim idejama koje naizgled tako lako nalaze svoje forme. Kada vidite njegove radove, s užitkom ih čitate i imate osjećaj kao da otključavate neku tajnu koja je dio pletiva naše stvarnosti. Oni su redom izuzetni pokazni primjeri na kojima nekome možete najjednostavnije objasniti što je dizajn, ali su pritom i takvi da stalno dovode u pitanje konvencije onoga što mi mislimo da dizajn ili bilo koji dizajnirani artefakt jest i može biti. Ljubičićev status u hrvatskoj kulturi je paradoksalan, taj čovjek je u isto vrijeme i nacionalno blago i svojevrsni „outcast“, što mnogo govori o našoj kulturnoj sredini koja ne zna što bi radila s najboljima od nas, sa svojim izuzetnim pojedincima, osim se povremeno smješkala i aplaudirala.

NACIONAL: Vratimo se na predstavljena 324 djela. Koliko su njihovi autori danas konkurentni na svjetskom tržištu i koliko je uopće hrvatskih dizajnera, po vašim saznanjima, uspjelo ostvariti vidljivost i uspjeh na globalnoj dizajnerskoj sceni?

Spomenuti Boris Ljubičić stekao je međunarodni ugled a da nije ni stupio na svjetsko tržište, svi njegovi najvažniji radovi nastali su u Hrvatskoj, za hrvatske klijente. S druge strane, Mirko Ilić je stekao još veći ugled radeći za internacionalne, prije svega američke klijente, ali je pritom i dok je bio u Hrvatskoj tijekom tih prvih deset godina karijere napravio nevjerojatno snažne radove, naročito u mediju plakata, novinskog dizajna i ilustracije, koji se mogu mjeriti s bilo čim bilo gdje.

NACIONAL: Što to onda govori?

Želim reći da možete raditi izuzetne stvari i u malim sredinama i da nijedan problem ne mora biti manje vrijedan vaše pažnje. Uzmimo za primjer Studio Sonda, koji radi u Vižinadi u Istri, praktički na selu, a s jednakim žarom dizajnira komplicirane kampanje za velike korporacije i inventivne projekte za minijaturne kulturne manifestacije čiji doseg nije tako velik, ali je dragocjen za lokalnu zajednicu. Jedan od najboljih i najcjenjenijih suvremenih hrvatskih dizajnera Dario Dević na izložbi ima izuzetan filmski plakat čiji je naručitelj student na ADU u Zagrebu. Isti čovjek koji je dizajnirao plakate za reprezentativnu hrvatsku kulturnu ustanovu, HNK u Zagreb, u isto vrijeme radio je još bolje A3 plakate za Kinoklub Zagreb. Hrvatska ima, na čelu s Nikolom Đurekom, neke od najcjenjenijih svjetskih dizajnera tipografskih pisama, a opet, ta ista tipografska pisma prvi put će možda ugledati svjetlo dana u nekom malom, samozatajnom lokalnom eksperimentalnom projektu za koji su velikodušno ustupljena, sa znatiželjom autora oko toga što li se s tim pismom sve može napraviti.

NACIONAL: Ove godine član ste žirija European Design Awardsa, nagrade koja se dodjeljuje još od 2007. Kako profesionalni dizajneri, kritičari i teoretičari dizajna te novinari i urednici koji prate dizajn i čine žiri spomenute nagrade, gledaju na hrvatski dizajn danas?

Prilikom žiriranja na EDA-u, jer bio sam već član žirija i od 2019. do 2021., nikad se nismo vodili time odakle dolazi dizajn koji vrednujemo, nego zaista nevjerojatnom komunikacijskom snagom i nijansiranošću onoga što gledamo. Dio njih već je dugo upoznat s hrvatskim dizajnom, naročito vrlo dragi kolega John L. Walters, glavni urednik i suvlasnik slavnog britanskog magazina Eye kojeg smo 2020. i doveli u Zagreb na konferenciju Plan D.

NACIONAL: Znači li to da hrvatski dizajn već ima reputaciju u Europi?

Najviše zapravo godi osjetiti da nitko, a riječ je o grupi od oko 10 ljudi iz svih dijelova Europe, nijednom nije dao naslutiti da je posebno iznenađen što iz jedne tako male zemlje dolazi tako dobar dizajn. A pritom su baš 2020. i 2021. hrvatski dizajneri osvojili dvije najvažnije nagrade na natjecanju, Nagradu žirija i Best of Show, u ekstremno jakoj konkurenciji dizajna iz neusporedivo razvijenijih dizajnerskih kultura kao što su ona nizozemska ili skandinavskih zemalja. Mene je ohrabrilo i to što sam, imajući kao žirator uvid u međunarodnu produkciju, kako na EDA-u tako i na Joseph Binder Awardu i u nekim drugim situacijama, nisam vidio gotovo ništa što je iznad dosega hrvatskih dizajnera, osim u materijalnom, financijskom smislu, kada je riječ o golemim produkcijama kakve je u Hrvatskoj nemoguće zamisliti.

Nagrađeni radovi u ožujku će biti prikazani i u Multimedijalnom kulturnom centru u Splitu. FOTO: Press

NACIONAL: Hodajući po hrvatskim gradovima, gledajući natpise, prateći medije i razne hrvatske proizvode i brendove, nekako se svejedno stječe dojam da se najmanje konzultira i angažira dizajnere. Koliko su, po vašem mišljenju, hrvatski dizajneri uključeni u stvaranje nekog vizualnog identiteta Hrvatske i korištenje dizajna u, da tako kažem, svakodnevne svrhe?

Dizajn nije zastava kojom ćemo okititi svoje gradove da bi oni bili više hrvatski. Dobar dizajn je ono što će nam pomoći da lakše nađemo svoj put kroz te gradove, dizajn je u idealnom smislu ono što će nam naše okruženje učiniti razumljivijim, humanijim i pravednijim, našu proizvodnju efikasnijom i konkurentnijom, a naše živote podnošljivijim i stimulativnijim. U pravu ste u svemu što ste rekli i ostat će tako dok god se dizajnere poziva samo kad nešto negdje treba okititi.

NACIONAL: Dugogodišnji ste kustos Hrvatskog društva dizajnera. Kako biste ocijenili suradnju s Ministarstvom kulture i medija? Koliko imaju sluha za pitanja dizajna i dizajnera u Hrvatskoj danas?

Ne sumnjam u dobronamjernost ljudi koji tamo rade, od kojih neke dobro poznajem i jako cijenim, ali kao i u svim drugim institucijama, volio bih vidjeti mnogo više vizionarskog žara i volje za stvarnom promjenom nabolje, a manje tehnokratskog formalizma koji svu svoju energiju troši da bi se betonirao status quo koji truli kako godine prolaze.

NACIONAL: Koliko se dizajn i dizajneri danas uopće cijene u Hrvatskoj?

Mirko Ilić rekao mi je u jednom razgovoru „dizajn je važniji od dizajnera, plakat je važniji od dizajnera plakata“ i ima neke istine u tome, mislim da ljudi svuda cijene dizajn, a da toga uopće nisu svjesni, ne samo da nisu svjesni autora, nego čitave kulture dizajna koja stoji iza značajnog dijela njihove neposredne okoline. Čim se rodiš, uronjen si u dizajn, mnoga naša iskustva posredovana su dizajnom, brojne su naše aktivnosti isprepletene s njim, a da pritom vrlo rijetko o tome zaista razmišljamo. Dizajn je u tom smislu samozatajan posao, netko negdje kreira nešto što istoga trena kad ode u svijet, postaje svojina mnoštva drugih. Ljudi koji dođu pogledati neku od naših izložbi, na primjer, obično se oduševe kada vide predmete s kojima su se mnogo puta susretali, imaju ih kod kuće ili su ih mnogo puta vidjeli, a sada im je netko ukazao na to da je ta stvar, ponekad naizgled posve obična i sveprisutna, zapravo posebna i važna, ima svoje ime, mjesto i vrijeme u kojem nastala i ima autora. Svaki put kad nešto takvo osvijestite, vaš svijet, na neki način, postaje malo veći.