Objavljeno u Nacionalu br. 863, 2012-05-29

Slovenski performer održao je koncert u Kumrovcu na Dan mladosti: govori kako mu taj dan služi za zaradu, kaže da Hrvatsku ulazak u EU vodi u ništavilo i da mu ide na živce što ga povezuju s grupom Buldožer

“Molim vas da napravite petnaest sekundi pauze između mog odgovora i vašeg pitanja kako bih uspio prožvakati gulaš”, kazao nam je Marko Brecelj. Slovenski umjetnik na intervju je kasnio tri sata pa smo razgovor vodili u improviziranoj blagovaonici kumrovečkog “Spomen doma” i ujedno imali čast svjedočiti prvom kumrovačkom gulašu koji je u životu probao te uslast pojeo. Oko fotografiranja je bio vrlo jasan. “Želim biti suautor fotografija, a ne neki maneken koji pozira onako kako vi to želite”, naglasio je Brecelj. Bivši član slovenskog benda Buldožer prošlog je petka u sklopu obilježavanja Dana mladosti te 120. rođendana Josipa Broza Tita nastupio u Kumrovcu. Tom prigodom izveo je nekoliko začudnih blues pjesama, a na stageu se pojavio noseći na glavi instalaciju s likom koparskog gradonačelnika Boris Popoviča.

Iako ga javnost najviše poznaje upravo kao frontmena grupe koja je sedamdesetih godina bila jedna od najvažnijih grupa južnoslavenske rock scene, slovenski pjesnik i konceptualni umjetnik zamjerio je organizatorima što su na plakatu za spomenuto kumrovečko događanje uz njegovo ime napisali “Ex Buldožer”, no još su ga više iznervirali stihovi pjesme “Bratstvo i jedinstvo” bosanskog glazbenika Damira Avdića koji kaže “Bratstvo i jedinstvo je završilo, vrijeme je da se upoznamo”. Inače, Marko Brecelj voditelj je Omladinskog kulturnog i socijalnog centra (MKSC) u Kopru te autor serije društveno angažiranih performansa i akcija nazvanih “Meki terorizam”.

Je li Dan mladosti za vas još uvijek veliki dan?
– Jutros kada je svanuo ovaj veliki dan stao sam s autom na jednoj benzinskoj postaji u Kopru. Tamo mi je prodavač benzina ispričao svoj plan proslave. Iznad sela Dekani veliki je natpis Tito i čovjek star četiri ili pet banki s prijateljima se dogovorio da se sastanu blizu tog natpisa i da nešto “okrenu”, ispeku, pojedu i popiju. Eto to je priča jednog slučajnog prolaznika na kojeg sam naletio, a zapravo nije baš slučajni jer često se susrećemo, a još češće zakačimo u razgovoru. Dan mladosti za mnoge ljude u Kopru predstavlja dragu uspomenu, a posebno im je drago kad taj datum padne u petak. Tu se onda otvara mogućnost da se nešto pojede, popije i popriča, da se i ti ljudi osjećaju k’o ljudi. Organizatori ovog koncerta imaju svoju računicu, a meni ovaj dan predstavlja zaradu i mogućnost da kažem nešto u javnosti.

No nema nikakvo simboličku važnost za vas?
– Za ljude taj dan ima onakav simbolički značaj kakav mu vi koji radite u medijima ili još bolje oni koji upravljaju medijima pokušate naturiti. Što se simoličke razine tiče, mogu vam reći da sam s nekoliko kolega 19. travnja, na rođendan Adolfa Hitlera, napravio tortu u obliku kukastog križa, veliku dva puta dva metra. Pojeli smo je skupa s njenim simboličkim značenjem. Svi ljudi koji su tada došli na moj koncert mogu vam potvrditi da smo se zaista prežderali te torte, a posebno smo uživali jedući svastiku koju smo “slistili” u prvim satima Hitlerovog rođendana.

Zašto ste obilježavali taj dan?
– Ponajprije zbog toga jer je idućeg dana grupa Laibach nastupala u kinu Šiška. Između dvije slovenske kulturne institucije, kina Šiška i Cankarjevog doma, vodi se konkurencijska borba kao između navijača Crvene Zvezde i Dinama, a ja sam u taboru Cankarjevog doma. Drugi razlog leži u tome što nam se činilo dobro da pojedemo jedan simbol, da ga se konzumira i time demistificira. Bilo bi dobro napraviti tortu od tri slova, recimo NDH pa da je pojedemo u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu.

Ipak ste se odazvali pozivu da nastupite u Kumrovcu i obilježite rođendan pokojnog predsjednika. Smatrate li vi da je Josip Broz Tito “najveći sin naših naroda i narodnosti”?
– Slažem se s time da se ne može točno utvrditi kada se on rodio, ali to da se rodio je sto posto sigurno. Slažem se da na našim prostorima, ako ih uopće više možemo nazvati našima jer ne znam da li na njima još postoji nešto naše, on je zasigurno čovjek koji je ostavio najviše traga. Ali i Miroslav Krleža je postojao, a puno ima i onih koji i njegov trag zamjećuju. Što se tiče najvećeg sina, on je možda bio i najveća baraba ovih prostora, međutim vrijeme čiji je on bio amblem po mom je mišljenju veliko i značajno za ove prostore i ove ljude, odnosno za nas koji odlazimo i koji još možemo uspoređivati, dok oni mlađi ne mogu ništa uspoređivati već informacije mogu dobivati iz povijesnih izvora ili razgovarati s ljudima koji su svjedoci tog vremena.

Iako je diskurs o Jugoslaviji na ovim prostorima u proteklih dvadesetak godina bio izrazito negativan, većina ljudi danas o bivšoj državi govori s puno sentimenta, kao o zemlji u kojoj se bolje živjelo nego danas, o zemlji veće socijalne pravde i sl. Kako to komentirate?
– Mediji i ljudi su nešto drugo od onih koji su na vlasti, ja bih htio čuti nekoga iz vlasti da čujem da kaže nešto lijepo o bivšoj državi. Gesta hrvatske vlade kojom je odustala od financiranja komemoracije u Bleiburgom je zaista ganutljiva. Mislim da je zaista došlo vrijeme da me pozovu na NDH tortu u “Lisinski”.

Mnogi glazbenici koji su svirali u bivšoj državi kažu kako su danas neka čedna vremena jer nekad se znalo što se nije smjelo, ali se ipak potajno moglo. A danas se sve može, a nema ničeg. Koliko je slobode, kada je o glazbi riječ, dopuštao komunističku sustav?
– Danas je sustav sofisticiran i svemoćan, a nekoć je bio grub i otvoreno restriktivan. Većina ljudi danas misli da doživljava razdoblje slobode i demokracije. To je ona bitna razlika. Za one koji žele oplakivati tu usporedbu ja ne mislim da je bila sloboda izražavanja, odnosno djelovanja. Sada je puno teže uspjeti ako si mlad umjetnik nego što je to bilo u moje vrijeme. Puno je teže izraziti svoj osjećaj i svoju istinu pljunuti u lice javnosti nego što je to bilo prije dvadeset i pet godina, u ona crna vremena jednoumlja. Tom sam društvu onda puno toga jasno sasuo u lice, ali mnogi su me poduprli. Čak i onaj pokojni prijatelj četnika, pisac Momo Kapor nas je podupro u Beogradu. Sedamdesete godine prošlog stoljeća i ovo vrijeme ne može se uspoređivati samo na razini društvenih sustava. Morate znati da su sedamdesetih Talijani i Francuzi imali socijalnu državu, i to dobrostojeću socijalnu državu. No što je od te države ostalo danas pitajte Berlusconija i njemu slične. Ili pitajte one iz Amerike koji su savjetovali Ruse kako da nakon bombardiranja parlamenta uvedu red u svoje gospodarstvu, a od tog reda umrlo je nekoliko milijuna ljudi od gladi i bolesti. Pitajte te tvorce novog globalnog uređenja u kojem nitko ne govori istinu, nego se ona cijelo vrijeme prikriva. Demokratski sustav je toliko jak da čak i ja imam priliku brbljati u Nacionalu što god želim. To je zaista divno.

Budući da je Slovenija već deset godina u Europskoj uniji, kako su se na nju odrazili globalizacijski tokovi? Koje su prednosti, a koje mane ulaska u EU?
– Slovenija je išla u pravcu kome hrle i Hrvati, a za njima i Srbi. Bosna i Hercegovina tamo ne smije jer njeni stanovnici nisu bili dovoljno dobri. Oni su neposlušni i previše se svađaju pa njima treba upravljati Europa, kao prije Prvog svjetskog rata. Cijelo to usmjerenje na sjeverozapad Europe je zapravo usmjerenje direktno u ništavilo. Ljudi u Europi propadaju od sjeverozapada prema jugoistoku, a mi hoćemo da im postanemo slični. Svojoj po pasošu braći i sestrama u Sloveniji poručujem da nikad nisu bili Slovenac i Slovenka tako utjecajni i tako poštovani kao za vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. To im se više nikada neće ponoviti.

U Kumrovec ste stigli s papirnatom instalacijom na glavi. Što ona predstavlja?
– Ovo je moj gradonačelnik Boris Popovič. Taj moj gradonačelnik je u Kopru posadio 206 palmi jer njemu se palme jako sviđaju. Palme su ono što u predstavama napravljenim za Amerikance od 65 godina do 95 godina simbolizira mediteranski ugođaj. Tako je taj moj gradonačelnik kupio već narasle palme i posadio ih po Kopru, a nabavio je i prskalice s vodom kako bi se palme automatski navodnjavale te ih i specijalno osvijetlio. Ali kako je u veljači došao duboki prodor vjetra i leda s Antarktika koji je trajao puna tri tjedna, sedamdeset posto palmi se smrzlo. No najgore u svemu je što je ovaj naš ljubitelj palmi izdvojio za svaku palmu 2000 eura, pa sad svatko može izračunati kolika je to šteta za gradski proračun. Osim toga, Boris Popovič ulaže veliku energiju da općinu Kopar pretvori u općinu sporta. Živim u gradu koje je selo, ne samo selo nego što bi se po narodski reklo pripizdina. E u toj pripizdini moj gradonačelnik je napravio Javni zavod za sport i njemu uopće ne treba omladina, već samo sportaši i sportašice. Dolazak na vlast Janeza Janše jako je razveselio mog gradonačelnika jer se Janša fotografirao s kršćansko-demokratskom šeficom, tetkom Angelom Merkl, koja je obećala da će mu, ako bude dobar i zakine socijalne potpore te pokaže međunarodnim institucijama da on shvaća što je to progres i u kojem smjeru on ide, da će mu donijeti kesicu s paricama za drugi kolosijek do luke Kopar. Smisao te investicije jako je upitan jer uskoro će u Europsku uniju ući Hrvatska, a ona ima Rijeku koja ima daleko veću perspektivu i mogućnosti od jednog Kopra. No za mog gradonačelnika ovakva institucija nije glupost jer svaka gradnja i građevinska investicija predstavljaju dobitak za onoga koji drži vlast na svom području.

“Meki terorizam” naziv je serije društveno-angažiranih performansa koje izvodite diljem bivše države. Kakve poruke oni sadrže?
– Gledajte, ja od vas zahtijevam da brojite do petnaest nakon što vam odgovorim na pojedino pitanje, kako bih uspio u usta staviti žlicu gulaša. Ja vas na taj način “meko teroriziram i time vas pokušavam natjerati da ne mislite samo o svom novinarskom dupetu već i o meni pa da me pustite da malo odahnem. To je poruka mog zadnjeg “meko terorističkog” čina. Poruka koju pokušavam izreći noseći ovog palmitelja na svojoj glavi je ta da je čovjek koji predstavlja naš grad jedan smiješan i apsurdan lik, skupa s onima koji mu vjeruju. Kako uživam u fotografiranju i snimanju s ovom instalacijom na glavi, svog gradonačelnika na taj način “meko teroriziram”. Od sredine studenog prošle godine svakodnevno šećem na koljenima ispred njegovog ureda kako bih mu pokazao da ne može on s nevladinim udrugama, omladinom i kulturom raditi ono što želi. Zbog njegovih predizbornih investicija proračun Kopra je u prošloj godini dosegnuo jedanaest milijuna eura minusa. Kad gradonačelnik prođe pored mene, padam na koljena i time mu saopćavam da ne možeš voditi općinu tako da slušaš samo one koji tebe slušaju već treba uvažavati i one koji imaju drugačije mišljenje i dovoljno hrabrosti da ga iznesu. Meki terorizam je tehnologija uvjeravanja, tehnologija stvaranja dijaloga, to je za mene stav, način života.

Buldožer je bila jedno od najvažnijih grupa južnoslavenske rok scene kojoj se redovito pridaju epiteti poput simbola buntovništva, očeva novog vala ili očeva punka u nas.. Kako s vremenske distance gledate na to vrijeme i uspjeh benda?
– Gledam to tako da vam mogu reći da mi ide na živce što su me organizatori proslave Dana mladosti u Kumrovcu potpisali kao Marko Brecelj, Ex Buldožer, ali nisam se htio svađati. Što je bilo, bilo je. Ne može se reći da nismo došli u pravo vrijeme, ne može se reći da nismo imali odjeka, ali neću razmišljati o tome jesmo li bili najveći ili smo bili epohalni, globalni, oralni ili analni. Hoću samo reći da mi ide na živce kada me nazivaju Ex Buldožer, al’ to je, čini se, moja sudbina. No ono što mi najviše ide na živce je to što sam dio plakata na kojem piše “Bratstvo i jedinstvo je završilo. Vrijeme je da se upoznamo. Onakvi kakvi stvarno jesmo”. To je inače stih iz pjesme bosanskog glazbenika Damira Avdića, pa nek si Damir Avdić te svoje stihove stavi u čmar, a skupa s njim i organizator ovog događanja. Jer mi sada nismo ni u kakvoj fazi upoznavanja, mi upadamo svaki u svoju državnu fojbu i udaljavamo dvadeset i jednu godinu. Čak i dok smo ratovali trajalo je upoznavanje, ali kada je nastao mir prestalo je upoznavanje i počelo udaljavanje, osamljivanje i potpadanje pod šapu međunarodnih financijskih institucija. Dakle, gubljenje identiteta, samostalnosti i mogućnosti bilo kakvog prosperiteta. I sad meni Damir Avdić predlaže da se konačno upoznamo. Konstatirajmo, dragi moj pjesniče Avdiću, da smo mi u još dubljim govnima nego što smo bili tijekom rata.