Potresi koji su pogodili Tursku ostavili su desetke tisuća mrtvih i teške posljedice na infrastrukturi. Cijeli gradovi su sravnjeni sa zemljom, što je otvorilo pitanje kvalitete gradnje u toj zemlji. U potresima nisu srušene samo starije zgrade, nego i mnoge nedavno sagrađene. Izvanredni profesor na Građevinskom fakultetu u Zagrebu Mario Uroš i član Hrvatskog centra za potresno inženjerstvo govori o standardima gradnje u toj zemlji. „Potres je bio jači nego što se predviđao za to područje na tom rasjedu. Ali najveći problem je u gradnji. Ta tipologija gradnje, tj. okvirne armirano-betonske konstrukcije s izrazito ‘mekanim’ prizemljem koje se sastoje od sustava stupova i greda su, ako se kvalitetno ne naprave, izrazito oštetljive. Slabo su duktilne i krto pucaju, kao da zgrade stoje na staklenim nogama. To je posljedica loše izvedbe i kontrole. Takav je sustav popularan u svijetu, i u Americi se često koristi. Ali da ga se kvalitetno napravi, moraju se dobro armirati detalji. I to ne velikom količinom armature, nego ispravnom i pravilno raspoređenom kako bi se mogao ostvariti zahtijevani pomak u potresu. Konstrukcija može malo i popucati, ali ne smije se formirati mehanizam koji uzrokuje rušenje.“

Uroš je rekao na koji se način često gradi u Turskoj i koje posljedice može imati takva gradnja. „Tamo je takva kultura gradnje da ljudi vole napraviti transparentna, otvorena prizemlja. Na katovima su stanovi i oni su ozidani opekom. U prizemlju uglavnom nema ništa osim stupova. To je još dodatna loša stvar jer se dobije efekt mekanog kata. Gore je kruti disk koji se miče, a dolje fleksibilni stupovi.U potresu se na taj način pomak ostvaruje uglavnom u prizemlju jer je puno ‘mekše’ od viših aktova. Stupovi prizemlja to ne mogu izdržati jer nisu kvalitetno armirani ili beton nije zadovoljavajuće kvalitete. Onda dolazi do naglog, nenajavljenog rušenja i ljudi ne stignu pobjeći. Zahtjev kod projektiranja je da se zgrada u izuzetno jakom potresu ošteti, makar se ona morala kasnije srušiti. Međutim, bitno je da ljudi imaju vremena pobjeći iz zgrade i da ne dolazi do naglog rušenja. U ovakvim rušenjima koje smo vidjeli u Turskoj nije za očekivati da će biti puno preživjelih.“

‘U Turskoj su nove zgrade padale vjerojatno zbog loše gradnje i nekontrole u gradnji u kombinaciji s okvirnim statičkim sustavom koji je osjetljiv na lošu gradnju’, kaže profesor Mario Uroš. FOTO: EPA/ERDEM SAHIN

Hrvatska je doživjela potrese koji su oštetili infrastrukturu. No Uroš kaže da u Hrvatskoj prevladava drugačija kultura gradnje od one u Turskoj te da kod nas prevladava viši standard gradnje koji se razvijao desetljećima. „Mi imamo kulturu gradnje sa zidovima armiranog betona ili od opeke. Danas se uglavnom koriste armirano-betonski zidovi i omeđeno ziđe, tj. ziđe obrubljeno vertikalnim i horizontalnim armirano-betonskim serklažama. To je robusnija gradnja koja trpi male pogreške u gradnji. Ima puno elemenata koji mogu prenijeti i kompenzirati utjecaj potresa. Neće doći do nekontroliranog rušenja. U Turskoj su nove zgrade padale vjerojatno zbog loše gradnje i nekontrole u gradnji uz kombinaciju okvirnog statičkog sustava koji je osjetljiv na lošu gradnju. U Hrvatskoj postoji dobar sustav kontrole gradnje projektanta, revidenta, izvođača i nadzora. Postoji puno mehanizama za kontrolu. Koliko ja imam iskustva, imamo kvalitetnu novogradnju. Uvijek, naravno, postoje iznimke. Ali je to kod nas minimalno. U zadnjih 20-ak godina, otkad se koristi europski propis u punoj snazi, gradnja je puno kvalitetnija. Ali mi smo još od Jugoslavije imali sustav koji je kvalitetan. Turska se jako puno mučila s tim i imali su jako puno problema s nelegalnom gradnjom. Često bi se nakon prethodnih potresa ustanovilo da se štedilo pri gradnji.“

Uroš objašnjava kako je napredovao standard gradnje u Hrvatskoj. „Standardi, što se tiče protupotresne gradnje, uopće nisu postojali do 1945. godine. Od tada se polako nazire da se uvodi u projektiranje zgrade seizmičko opterećenje. Ali to je bilo vrlo sramežljivo. Godine 1963. je bio velike potres u Skoplju i nakon njega je 1965. donesen prvi kvalitetni i obuhvatni propis za gradnju na seizmički aktivnim područjima. Može se smatrati da su sve zgrade izgrađene nakon toga solidno napravljene. Iduća velika promjena je bila 1981., poslije crnogorskog potresa koji se dogodio 1979. Nadogradile su se smjernice i 1989. godine. Ta razdoblja su donijela kod nas dobru praksu što se tiče gradnje. Onda 2000-ih kreće uvođenje europskih normi i to traje neko vrijeme jer se postupno uvode nacionalni dodaci. Ne provodi se to u jednoj godini. Ali može se reći da je standard vrlo kvalitetan nakon 2000-ih.“

‘Na temelju projekta ‘Potresni rizik Grada Zagreba’, koji završavamo, moći ćemo ustanoviti kakva će šteta biti u Zagrebu ako nas pogodi potres sličan petrinjskom’, rekao je Mario Uroš. FOTO: Privatna arhiva

U Hrvatskoj u nedavnim potresima su najviše stradale zgrade koje su izgrađene prije modernih standarda protupotresne izgradnje. Uroš napominje da i dalje moramo raditi na jačanju naše infrastrukture. „Kod nas najugroženija je gradnja do 40-ih godina prošlog stoljeća, kada se u unutrašnjosti grade relativno visoke zgrade od opeke, dok u priobalju prevladavaju kamene zgrade. Takve zgrade često ni izvorno nisu bile kvalitetno sagrađene, a još su tijekom vremena izgubile početna svojstva. Također su se tijekom vremena često rekonstruirale prema potrebama korisnika i to uglavnom na lošije. Vidjeli ste da umjereni potres, kakav je bio u Zagrebu, može značajno naštetiti tim zgradama. Na Banovini ste vidjeli da nešto jači potres takve zgrade može i urušiti. Što se tiče Zagreba, to je kritična vrsta zgrada za koje bi bilo mudro voditi računa kako ih u budućnosti ojačati. U Hrvatskoj trebamo podizati otpornost na potrese. Kod nas se to odnosi na ključnu infrastrukturu na koju bismo trebali paziti. U slučaju umjerenog potresa, koji se može dogoditi ovdje, bitno je da ključna infrastruktura poput bolnica, mostova, energetskih postrojenja kvalitetno funkcionira.“

Veliki dio Zagreba čine zgrade koje su napravljene prije ikakvih protupotresnih standarda. Uroš kaže da je blizu polovice zagrebačkih zgrada izgrađeno prije ozbiljnih smjernica po tom pitanju. „Zgrade izgrađene do 1965. čine oko 40 posto zgrada u Zagrebu. Zgrade nastale od 1965. do 2000-ih čine oko 45 posto. Ostatak je novogradnja. Problem Zagreba je što se ne zna koliki je zapravo broj zgrada u Zagrebu. Postoji broj stanova i broj adresa, ali u jednoj zgradi možete imati više adresa. Za procjenu rizika je jedinica jedna građevina ili zgrada.’’

Uroš je rekao da već postoje primjeri u Hrvatskoj kako se mogu ojačati stare zgrade, posebice one u Zagrebu. „To je često komplicirano i skupo. Međutim, postoje tehnike ciljanog ojačanja koje bi se mogle implementirati, primjerice jedan blok zgrada unutar zagrebačkog Donjeg grada ili pojedinačno, da se kritični mehanizmi koji se pokreću uslijed potresa spriječe: da ne padaju dimnjaci, zabatni zidovi i da se zidovi ne prevrću, nego da ih se unutar etaže pridrži preko grednika. To se prije i radilo. U Dalmaciji je čest slučaj da se tako zidovi pridržavaju. Manje intervencije na kritičnim elementima su također moguće.“

‘Sustav poslijeratne obnove na Banovini bio je dobro organiziran. No često su ljudi sami htjeli na svoju ruku graditi kad bi dobili novac za obnovu’

Posebno teško potresom je bila pogođena Banovina. No Uroš kaže da je poslijeratna obnova spriječila još veću štetu jer su standardi izgradnje bili relativno dobri. „Sustav poslijeratne obnove je bio dobro organiziran. No često su ljudi sami htjeli na svoju ruku izgraditi kad su dobili novac za obnovu. Onda se često dogodilo da se kuća nije gradila iz temelja, nego se na prizemlju koje je donekle sačuvano gradio kat. To je loša opcija za potresnu otpornost. Ali što se tiče oštećenja kuća koje su na Banovini napravljene poslije devedesete, nije ih bilo puno. Na Banovini su kuće, kakve god sagrađene u poslijeratnoj obnovi, uglavnom bile dobro sačuvane. Osim ako nije bilo nekih grubih grešaka, primjerice da je hidroizolacija prekinula armaturu ili da je bila loša kvaliteta betona. Takvih je primjera bilo, ali to su iznimke. Ali da nije bilo poslijeratne obnove na tom području, šteta bi bila puno veća. U poslijeratnoj obnovi su se u pravilu ugrađivali armirano-betonski serklaži iako nisu bili obavezni te su se stavljale armirano-betonske ploče.“

Banovina se i dvije godine nakon potresa redovito trese. No Uroš napominje da se obnova i izgradnja zamjenskih zgrada provodi prema najnovijim protupotresnim standardima. „Obnova zgrada i izgradnja zamjenskih zgrada provodi se prema trenutnom tehničkom propisu i europskim normama. Sve što se radi mora imati današnji standard. Što se toga tiče, ne bi trebalo biti problema za obnovljene ili zamjenske kuće. Trebale bi biti sigurne.“

Grad Zagreb u suradnji s Građevinskim fakultetom provodi i projekt kojim bi se trebale kategorizirati zgrade i prikupiti podaci pomoću kojih bi se lakše mogla napraviti procjena rizika od potresa. „Grad Zagreb ima projekt ‘Potresni rizik Grada Zagreba’ koji se provodi tri godine i koji bi trebao dati kvalitetnu procjenu rizika i bazu podataka za Zagreb. Građevinski fakultet provodi taj projekt. Bilježimo atribute svih zgrada u Zagrebu kao što su njihova visina, katnost, materijal, statički sustav, stropne konstrukcije i sve bitno za procjenu rizika zgrade. Paralelno se radi metodologija procjene rizika po najvećim standardima. Na Građevinskom fakultetu radili smo procjenu rizika od potresa za Hrvatsku i to su sada ključni podaci, tj. baza podataka o građevinama. Projekt bi trebao biti dovršen krajem iduće godine. Dobit ćemo podatke o kritičnim zgradama, kvartovima i infrastrukturi. Na temelju toga se može ustanoviti kakva će šteta biti u Zagrebu ako nas pogodi potres sličan petrinjskom”.