Mario Plenković, otac hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, u prvoj polovici devedesetih godina na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti bio je akter niza incidenata, pa i mogućih nezakonitih radnji: od nasrtaja na kolege profesore, preko pokušaja upisa studenata na fakultet preko veze, do pronevjere državnog novca. Najmanje dva puta bio je disciplinski sankcioniran, a njegova tvrtka Nonacom sudski je tužena zbog neosnovanog prisvajanja 12 tisuća tadašnjih njemačkih maraka, odnosno polovice novca koji je za jedan znanstveni projekt izdvojilo Ministarstvo rada i socijalne skrbi. Svi ovi događaji odigrali su se tijekom 1995. godine, nekoliko godina prije nego što će studentice Marija Plenkovića prozvati zbog seksualnog uznemiravanja i opisati kao višestrukog seksualnog predatora u pokušaju, što je Nacional proteklih tjedana razotkrio i rekonstruirao uz pomoć autentičnih svjedočenja njegovih bivših studentica, ali i zahvaljujući službenim izjavama njegovih bivših kolega profesora s Fakulteta političkih znanosti koji te navode potvrđuju.

Mario Plenković 1998. otišao je neočekivano s fakulteta na kojem je radio kao profesor, ali i gdje je do 1992. obnašao funkciju predsjednika, odnosno direktora. Plenković je još 1995. otišao u Maribor, gdje je bio jedan od osnivača studija komunikologije i profesor na Fakultetu za elektroniku, računarstvo i informatiku, ali je u statusu profesora na FPZG-u bio sve do 1998. Period početka i sredine devedesetih za Plenkovića starijeg evidentno je bio toliko problematičan da se preseljenje u inozemstvo iz današnje perspektive doima kao poprilično logičan i razumljiv potez.

Professor emeritus Mario Plenković naprasno je otišao s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu krajem 1998., ali problemi s njim postojali su i ranije pa je 1995. bio na meti Disciplinske komisije. PHOTO: Vjeran Zganec Rogulja/PIXSELL

‘’Mario Plenković odjednom je s druge strane stola krenuo prema meni i da nije bilo mog kolege Novosela, koji se postavio između nas dvojice, on bi me izudarao’’, opisao je događaj od 20. lipnja 1994. godine danas preminuli profesor Miroslav Vujević, tadašnji predstojnik Komunikologijsko-novinarskog odsjeka na FPZG-u. Kako je objašnjeno, bila je to samo jedna od demonstracija kontinuiranog i žestokog Plenkovićeva sukoba s ogromnim brojem nastavnika i predavača na tom fakultetu koji je započet nakon što je ovaj prestao obavljati funkciju voditelja studija, odnosno predstojnika Odsjeka.

‘’Taština nije jedini razlog. Plenković je, otišavši s mjesta voditelja studija, izgubio mogućnost širenja osobnog biznisa’’, dio je tog svjedočenja Vujevića koji je više puta napomenuo da je zahvaljujući smjeni ovaj ‘’ostao bez institucije za svoj privatni biznis’’. Opsežan tekst o karijeri ‘’kontroverznog teoretičara novinarstva’’, kako je tada opisan Mario Plenković, objavio je tadašnji tjednik Globus s potpisom novinara Davora Butkovića. Članku su bili priloženi faksimil odluke o disciplinskom kažnjavanju oca današnjeg premijera te prijava u kojoj se optužuje da je otuđio državni novac namijenjen za jedan znanstveni projekt. Ironično, upravo je Mario Plenković u svom nedavno objavljenom i krajnje neobičnom znanstvenom radu s analizom hrvatskih medija – koje je prozvao da mahom ‘’ne vode boljitku građana Hrvatske’’, stvaraju ‘’percepcijski negativan dojam o Vladi’’, ponašaju se ‘’ekstremno iracionalno negativistički’’ i uglavnom manipuliraju i rade protiv države jer pišu kritički o njegovu sinu – ustanovio da je današnji Globus znatno benevolentniji od drugih. Preciznije, ustanovio je da taj tjednik ima najveći udio pozitivnih objava o Vladi i njenom radu – ni manje ni više nego okruglih sto posto.

Simbolično, upravo uz ovaj tekst objavljen je oglas preko cijele stranice na kojemu se najavljuje skori izlazak prvog broja Nacionala, tjednika koji će – kako je ispravno najavio glavni i odgovorni urednik Ivo Pukanić – potresti Hrvatsku.

‘’Posao je ključna riječ koja se veže uz prof. Plenkovića. Oni koji ga poznaju drže da je veoma okretan i sposoban u ‘poslovima’, da je osoba s mnogo veza (…) Na katedri je bio vrlo utjecajan. Dugo je bio član komisije za prijamne ispite, preko koje su upisani mnogi koji to, po broju bodova, nisu zaslužili. Neki profesori pisali su odgovornima na Fakultetu izvješća o takvim rabotama, ali su upravo oni koji su se usudili dotaknuti ‘nedodirljivog’ prof. Plenkovića najčešće bili oslobođeni dužnosti u komisijama za upis’’, opisuje novinar Davor Butković oca današnjeg premijera. Njegov tekst obiluje konkretnim podacima o suspektnom ponašanju Marija Plenkovića pa se tako – nakon informacije da je napad na kolegu Vujevića tek šest mjeseci kasnije istražen pred fakultetskom disciplinskom komisijom, koja je utvrdila težu povredu radne discipline i oduzela mu 10 posto plaće isplaćene tog prosinca – konkretiziraju i optužbe o upisivanju studenata na fakultet u školskoj godini 1994./1995. preko veze. ‘’Prof. Plenković, kao član Komisije za provedbu klasifikacijskog postupka za upis studenata, 9. rujna 1994. dodijelio je desetorici kandidata bodove za radove koje nisu predali u studentsku referadu. Otkrio ga je prodekan Vladimir Vujčić’’, navodi se u tadašnjem Globusu kojemu je i tadašnji prodekan eksplicitno potvrdio ove informacije. Slučajem se ponovno bavila disciplinska komisija koja je Marija Plenkovića ponovno kaznila tek simboličnim oduzimanjem 10 posto mjesečne plaće.

Spominjalo se da se Mario Plenković udružio sa stanovitim propovjednikom Moonom, liderom sekte Ujedinjena Crkva koji ga je navodno trebao financirati, pa otud i naslov teksta u Globusu, slučajno baš uz reklamu za tada novi Nacional

Možda i najneugodnije otkriće po Plenkovića starijeg ipak se odnosi na optužbu o prisvajanju državnog novca namijenjenog znanstvenim projektima. Njegov bivši asistent Mladen Stanković eksplicitno ga je optužio i prijavio dekanu i Znanstveno-nastavnom fakultetu vijeća s tvrdnjom da je otuđio 12 tisuća njemačkih maraka koje je on dobio od Ministarstva rada i socijalne skrbi radi zapošljavanja nakon otkaza na jednom drugom fakultetu za projekt naziva ‘’Realizacija hrvatskoga inovacijskog potencijala’’. Kako je Stanković naveo u svojoj prijavi, taj novac je u dogovoru s Plenkovićem prebacio na račun njegove privatne tvrtke Nonacom uz dogovor da se Plenkoviću isplati 15 posto bruto mjesečnog iznosa od tisuću maraka. Isplate su redovito pristizale prvih dvanaest mjeseci, a nakon toga je na računu tvrtke naprosto nestalo novca. Stanković je za Globus izjavio da je Mario Plenković time plaćao račune svog kućanstva smještenog na zagrebačkom Ksaveru, dok je on – nezaposlen, s dvoje srednjoškolske djece i suprugom s nevelikim primanjima – ostao kratkih rukava. Podnio je sudsku tužbu proti tvrtke Nonacom, čiji mu je direktor Slobodan Elezović poručio da bi bilo najbolje da odustane ‘’jer to nije bila klasična krađa novca’’. Za tvrtku Nonacom danas se ne može pronaći nijedan podatak izuzev onoga da je osnovana 1993. i da je kasnije ugašena i brisana iz registra.

Karijera Marija Plenkovića, oca današnjeg predsjednika Vlade Republike Hrvatske, tako je već u svom formalnom zenitu bila opterećena sumnjama i optužbama za brojne prekršaje, nedolično ponašanje i fizičke obračune, pa čak i pronevjeru novca. U medijima su se sporadično pojavljivale informacije o njegovu traženju različitih ‘’protuusluga’’, no do prije dva tjedna i otkrića Nacionala još uvijek nisu bile poznate informacije o verbalnom uznemiravanju studentica, konkretnim ponudama za seks i tituli ‘’višestrukog seksualnog predatora u pokušaju’’.

No, znanstvena karijera Marija Plenkovića otvoreno se propitivala još sredinom 1995., puno prije nego što je njegov sin Andrej ušao u politiku, što je vidljivo iz članka Davora Butkovića u tjedniku Globus. Ondje se spominje da je bio član Odbora jugoslavenske komisije pri UNESCO-u i glavni urednik časopisa Informatologia Yugoslavica i uglavnom se bavio teorijom komuniciranja u samoupravnom društvu, da bi se nakon demokratskih promjena iznenada okrenuo demokratskim tumačenjima. ‘’Nije poznat nijedan njegov novinarski rad, a predaje najvažnije novinarske kolegije’’, konstatira se u ovom članku te potom opisuje kako je Plenković nakon smjene s mjesta voditelja Odsjeka s nekoliko istomišljenika osnovao Hrvatsko komunikološko društvo i održavao simpozije i seminare, no da među 150 članova nije bilo baš nikoga s Fakulteta političkih znanosti. Potom je izazvao buru u javnosti pokretanjem inicijative za osnivanje interdisciplinarnog fakulteta komunikoloških znanosti i objavom programatskog teksta o tome, na što su mu kolege s vlastitog fakulteta odgovorile da se radi o ‘’neutemeljenosti, pretencioznosti, znanstvenoj proizvoljnosti, poluistinama i praznim frazama’’. U tom razdoblju spominjalo se da se Mario Plenković udružio sa stanovitim propovjednikom Moonom, liderom sekte Ujedinjena Crkva koji ga je navodno trebao financirati, pa otud i naslov Globusova teksta u izrazito senzacionalističkoj maniri, premda on iz današnje perspektive predstavlja dragocjenu političko-društvenu dokumentaristiku. No neke detalje iz biografije Marija Plenkovića svejedno će trebati dodatno istražiti, poput tvrdnji koje bez ograde iznose osobe upućene u politička zbivanja u Hrvatskoj i Jugoslaviji u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća. One upozoravaju na činjenicu da je Plenković pored angažmana na fakultetu plaću nakon sloma Hrvatskog proljeća ubirao i kao šef kabineta u uredu generalnog direktora tadašnje Televizije Zagreb Franka Wintera, ranije viđenog jugoslavenskog diplomata, a kasnije i kod Branka Puharića koji je bio je član užega rukovodstva Saveza komunista Hrvatske od 1978. do 1981., jugoslavenski ambasador u Poljskoj od 1986. do 1990. te saborski zastupnik 1990.-1992. Winter i Puharić – pa onda i Plenković – bili su ljudi od povjerenja Centralnoga komiteta Saveza komunista Hrvatske, odnosno Saveza komunista Jugoslavije, a na osjetljive položaje na strogo kontroliranoj partijskoj televiziji u iznimno turbulentno doba mogao je doći jedino temeljito provjeren kadar pa tako i osobe koje su imale ‘’specijalne zadatke’’, znatno osjetljivije i povjerljivije od njihova formalnog opisa radnog mjesta.