Mario Kovač dramatizirao je Debitantsku knjigu Tisje Kljaković Braić ‘U malu je uša đava’

Debitantska knjiga Tisje Kljaković Braić “U malu je uša đava” već dugo je jedna od najčitanijih i najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj, a s obzirom na to da njezin sadržaj kroz niz duhovitih priča donosi Split osamdesetih koji podsjeća na Split Miljenka Smoje iz “Veloga mista”, put do kazališne adaptacije nametnuo se kao prirodan i očekivan. Tako će ansambl od čak 16 glumaca na premijeri 27. siječnja, koja je već dvaput odgađana zbog koronavirusa, donijeti ovu priču o životu na Mediteranu 1980-ih. Redatelj i dramaturg predstave je Mario Kovač.

Kovač je rođen 1975. u Zagrebu, a diplomirao je 2002. e na odsjeku Kazališne režije i radiofonije na Akademiji dramske umjetnosti radiofonije, a doktorirao 2015. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s disertacijom “Metodologija kazališnog rada sa slijepim i slabovidnim osobama”. Dvanaest godina je bio član Dramskog učilišta Zagrebačkog kazališta mladih pod vodstvom Zvjezdane Ladike, Elizabete Kumer, Jadranke Korde i Borisa Kovačevića. Godine 1995. osnovao je nezavisnu studentsku kazališnu grupu Schmrtz Teatar s kojom je u pet godina rada režirao, glumio, nastupao u više od 120 predstava, performansa, koncerata.

Od 2000. godine radi kao profesionalni kazališni redatelj i do sada je ostvario niz predstava, a mnoge od tih predstava osvajale su nagrade na značajnim domaćim i stranim kazališnim festivalima. Aktivno radi i kao glumac, piše knjige, strastveni je kvizaš, a osnivač je nekoliko festivala – FAKI, TEST!, K.R.A.D.U. – te umjetnički voditelj i izbornik Festivala bajke u Ogulinu. Za Nacional je ispričao i iskustvo igranja predstava za djecu Banovine, kamo je s kazalištem Tvornica lutaka otišao odmah nakon potresa.

NACIONAL: Režirate predstavu “U malu je uša đava” u HNK u Splitu, zašto ste se primili tog romana?

Ideja nije bila moja, već je ponuda došla od uprave kazališta. Kako sam već režirao u HNK Split nekoliko srodnih predstava koje njeguju taj splitski duh – “Krovna udruga”, “Maršal”, “Čudo u Poskokovoj Dragi”, “Lepurica” – pretpostavljam da je i ansambl, s kojim obožavam raditi, imao prste u odabiru mene kao redatelja. Malo je neobično da rođeni purger režira predstavu o Splitu i Spinutu, ali možda je i bolje da to radi netko „izvana“, neopterećen mitologijom splitskih kvartova. Sve najvažnije je ionako zapisano u samom Tisjinu romanu, a moje je da zanatski vješto to prenesem na pozornicu.

NACIONAL: Tisja Kljaković Braić taj je roman napisala u stilu malih pričica, anegdota, sjećanja, o svom odrastanju u Splitu 1980-ih godina. Što vam je najviše zaokupilo pažnju, a na što ste se fokusirali u predstavi?

Tisjin roman je niz duhovitih i toplih vinjeta koje nemaju klasični linearni niz, već nepredvidivo skaču s teme na temu, s jednog lika na drugi. Najteži dio mog posla kao dramaturga je bio što izostaviti jer je roman uistinu preobiman da ga integralno prenesemo na scenu, to bi bila predstava koja traje više od četiri sata. Zato sam se koncentrirao ponajviše na trokut koji čine Tisja, njen djed Žarko i baka Nevenka – naglasak je na toj međugeneracijskoj ljubavi koja ponekad čak i nadilazi ljubav roditelja, ima nešto posebno u toj povezanosti unuka s bakama i djedovima i mislim da je to Tisja sjajno ulovila u knjizi.

NACIONAL: Zapravo je nevjerojatno velik interes Splićana za predstavu, rasprodane su sve izvedbe, a rekli ste da vas zaustavljaju na ulici i pitaju jeste li u predstavu stavili neku njima omiljenu anegdotu ili priču. Je li vas iznenadio takav interes?

Zapravo i nije. Nije mi prvi put da režiram u Splitu i navikao sam već kako ovdje ljudi prate zbivanja u kazalištu. I na ranijim predstavama mi se dešavalo da me konobari ili prodavačice u dućanu ispituju o radu na predstavi i daju mi dobronamjerne savjete. Ovom prigodom je to čak i pojačano u odnosu na ranije predstave zato što su svi likovi iz Tisjine knjige stvarni ljudi, a mnogi od njih su još živi i samim time je i moja odgovornost, ali i odgovornost glumaca koji igraju te likove, znatno veća.

NACIONAL: Rekli ste mi tijekom dogovaranja intervjua da je roman zapravo splitska verzija Majerova “Dnevnika malog Perice”, prema kojemu je snimljen fantastičan film “Tko pjeva zlo ne misli” te odlična istoimena serija snimljena prošle godine koja je imala jako dobre kritike. Što vam to govori o hrvatskoj publici, što to uopće znači?

Naša publika naprosto voli takve pozitivne, „feelgood“ naslove koji su pisani ili rađeni jednostavnim i čistim umjetničkim jezikom, o kojoj god formi se radilo. I kod Golika i kod Tisje, a i u Brešanovoj seriji, sve to imamo: jasne likove, čistu priču, scenarij i režiju koji niti podilaze publici niti je tretiraju kao debile niti ih gledaju svisoka – čisti zanatski rad koji točno prenosi duh originala. Interesantno je kako ni Golik ni Brešan nisu rođeni „Zagrepčanci“, a opet su ulovili duh Zagreba tako točno i precizno, očito su zanat i ljubav važniji od pedigre podrijetla. Mislim da je dobar dio naše publike zasićen filmovima i serijama koje inspiraciju crpe iz crne kronike, dovoljno im je pretvorbe, socijale i politike te su se zaželjeli pozitivnih priča koje najčešće crpe iz prošlosti koju se gleda kroz ružičaste naočale.

NACIONAL: Da, atmosferu u romanu uspoređuju s “Velim mistom”, očito publika u Hrvatskoj itekako rado voli gledati, slušati, čitati, ponovno tako proživljavati za neke djetinjstvo, za neke prošlost Hrvatske, Jugoslavije. Kako to objašnjavate?

Mislim da ta nostalgija nije nostalgija za društvenim uređenjem koliko za mladošću i neiskvarenošću tih godina. I ja osamdesete pamtim kao živahne, nabrijane godine kada mi se sve činilo mogućim no to, iz današnje perspektive, pripisujem svojoj tadašnjoj naivnosti. Vjerujem da većina ljudi zapravo žaluje za tom jednostavnošću, za tom crno-bijelom slikom svijeta kada je sve izgledalo pravednije. Na žalost, i to društvo je bilo natrulo iznutra i samo je čekalo da se raspadne, ali tada to nije izgledalo tako.

NACIONAL: Kako vi kao Zagrepčanin doživljavate taj život u Dalmaciji 1980-ih, na Mediteranu?

Kao i većini „kontinentalaca“, prve asocijacije na Dalmaciju su mi od mladosti bile more, plaže, kupanje, ljeto, beskonačni hedonizam isprepleten s dahom internacionalizma: odjeci stranih jezika, ljetne avanture, psihička udaljenost od školskih ili poslovnih obaveza… Split je oduvijek imao taj „kontra“ gard koji mi se sviđao, tu drčnost, tu drskost koja često i graniči s dobrim ukusom i suprotstavlja se političkoj korektnosti. Ne kažem da mi je sve što dolazi iz Splita automatski dobro, ali neki od meni najdražih domaćih umjetnika dolaze odavde: Toma Bebić, Ivan Martinac, Pavao Dulčić…

NACIONAL: Je li ovaj interes publike za domaći tekst znak da se zaista sve više moraju suvremeni autori uključivati u kazališni život? Smatrate li da je dovoljno takvih tekstova i zašto je važno da se izvode?

Definitivno, interes publike to nedvosmisleno pokazuje. Iako nam je danas, zahvaljujući procvatu Netflixa i NBO-a, gotova sva svjetska televizijska i filmska produkcija dostupna uz par klikova, interes publike pokazuje kako oni i dalje žele domaće teme i na ekranu i na filmskom platnu i na pozornici. Kazalište, kao direktan izvedbeni medij, možda i najviše može profitirati takvim repertoarnim odabirom. Mislim da se pred domaće kazališne autore stavljaju previsoka očekivanja i da im se ne daje dovoljno prilika za uprizorenje dramskih tekstova, vječno se vrte istih desetak autora i autorica, a mladi eventualno dobiju priliku na nekim off scenama gdje ih pogleda premalo gledatelja. Domaći autori nemaju pravo na grešku, već ih se odmah skida s repertoara ako im prvi naslov nije hit, a to je jako štetno za budućnost domaćeg kazališta. Uostalom, kazalište i ne bi trebalo raditi samo hit naslove, već bi trebalo pokrivati puno širi dijapazon tema i interesa. Zašto nije tako? To je zasebna tema koja zaslužuje doktorat, a ne kratki intervju no rekao bih da je osnovni razlog nedostatak hrabrosti uprava u kombinaciji s „ne talasaj“ retorikom.

NACIONAL: Premijera je već dvaput odgođena zbog koronavirusa. Kako se to odražava na probe, na kazališni život općenito? Koliko će korona utjecati na kazalište i kulturu uopće u godinama koje slijede?

Jako loše, mislim da je samo glazbenicima i ljudima iz uslužnih djelatnosti gore nego nama kazalištarcima. Pogotovo tu mislim na slobodne umjetnike kojima je tržište gotovo nestalo. Publika se boji doći na predstave zbog straha od zaraze, kazališta više ne smije gostovati, osim u iznimnim prigodama, po školama, vrtićima i sličnim ustanovama. Apsolutno svi koje znam su u znatno lošijem financijskom, ali i psihičkom stanju u odnosu na prije dvije godine. Čak i kad jednoga dana ovo s koronom sve završi – optimist sam, kao što vidite – mislim da će ostaviti nesagledive, negativne posljedice na mnogim poljima.

‘Vjerujem u časnost namjera Možemo!, no bit ću im oštar kritičar ako zloupotrebe to povjerenje’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Baš ste spomenuli, posebno je teško bilo samostalnim umjetnicima, pogotovo u vrijeme lockdowna, ali se u isto vrijeme kod mnogih javila kreativnost pa su se rodili neki autorski projekti, mnogi glumci rade puno, glume, režiraju, pišu. Koliko je to dobro, a koliko ipak ograničavajuće? Kako ste vi proživjeli i još proživljavate ovo teško vrijeme pandemije?

Eto, ako se treba tražiti pozitivna strana u svom ovom korona-ludilu, možda je to upravo ova koju ste spomenuli: otvaranje vremena za neke projekte za koje ga možda ne bismo imali da nam je raspored rada ostao gust kao prije pandemije. Osobno sam tijekom lockdowna i protekle dvije godine napisao dvije knjige i scenarij za cjelovečernji film koji se nadam snimiti u bliskoj budućnosti. Puno manje sam zarađivao, ali sam puno manje i trošio pa sam financijski otprilike na istome pri čemu sam dio tog vremena proveo i s obitelji, znatno više nego što bih to mogao da sam radio intenzivnijim tempom. Učio sam sa svojom djecom, igrali smo šah intenzivno, gledali filmove i crtiće te puno više razgovarali. Često sam se osjećao kao Roberto Benigni u filma „Život je lijep“, kada okrutnost koncentracijskog logora kroz čitav film pokušava ublažiti kroz igru. Možda je to ono najvažnije što je zadatak nas odraslih u nadolazećem periodu, pokušati ublažiti posljedice ovog groznog vremena na naše najmlađe, na djecu.

NACIONAL: Puno radite u velikom broju kazališta, a posebno ste se istaknuli u posljednje vrijeme nesebičnim radom u potresom pogođenoj Banovini. Odmah ste se, s Petrom Radin i Tvornicom lutaka, uputili u Banovinu i za stanovnike igrali predstave. Kakav je to osjećaj bio i kako je danas, odlazite li i dalje tamo?

Mi smo i prije potresa vrlo često gostovali tamo pa nam je i bilo lako vrlo brzo uspostaviti kanale za igranje predstava po dvorištima, vojarnama, školskim dvoranama i ostalim alternativnim prostorima. Naš odlazak tamo, baš kao i odlazak brojnih drugih volontera bio je spontana reakcija, a odaziv lokalaca je pokazao da smo pogodili. Naše kazalište i dalje redovito volontira na tom području, a u međuvremenu smo otvorili i niz drugih akcija od kojih bih ponajviše izdvojio kvizove za umirovljenike i ljude iz kontejnerskog naselja kojima pokušavamo razvedriti njihove dane. U tome nam najviše pomažu volonteri Crvenog Križa koji uistinu dobro poznaju stanje na terenu.

NACIONAL: Kako vidite situaciju s obnovom koja ne postoji, sve stoji na mjestu, ljudi su u kontejnerima, a Vlada ne radi puno? Zato je Plenković dobio poruku, grudom u glavu.

Ta poruka je i preblaga za ovo očito zanemarivanje ozbiljnosti situacije. Pa prošlo je više od godinu dana od potresa, a mnogim ljudima još nije pružen adekvatan smještaj, to je nacionalna sramota za koju nema opravdanja. Da nema brojnih privatnih inicijativa, za koje javnost često ni ne zna jer ih pokreću samozatajni ljudi, situacija na terenu bi bila još i gora.

NACIONAL: Slično je bilo i sa Zagrebom, ali se dolaskom zeleno-lijeve koalicije ipak vidi veliki pomak, unatoč nekim greškama u početku. Kako gledate na prvih šest, sedam mjeseci Tomaševića i njegove koalicije?

Teško je nakon dvadeset godina nebrige i tretiranja glavnog grada kao osobnog bankomata bivšeg gradonačelnika preko noći to popraviti, nema tog magičnog štapića koji to može. Na noć izborne pobjede, kad su svi ekipi iz Možemo! čestitali, ja sam im svima, a imam među njima mnoštvo prijatelja, izražavao sućut i govorio kako ih tek sada čeka krvavi posao. Na žalost, bio sam u pravu.

Usprkos brojnim pogreškama – tko radi, taj i griješi – moje povjerenje još nisu prokockali i vjerujem u časnost njihovih namjera no bit ću im oštar kritičar ako zloupotrebe to povjerenje.

NACIONAL: Vi ste na parlamentarnim izborima bili nositelj 11. liste te zeleno-lijeve koalicije, liste za dijasporu, da biste ukazali na njezin apsurd, a to je da ljudi koji ne žive u Hrvatskoj ne plaćaju porez u Hrvatskoj, imaju pravo određivati sudbinu ljudi u Hrvatskoj, i ne samo to već imaju i tri zastupnika koji uglavnom pripadaju HDZ-u, s ponekim odstupanjima. Jeste li dokazali taj apsurd, je li taj politički ‘izlet” bio koristan?

Taj moj izlet je više bio podrška listi nego ozbiljan politički program. Uostalom, meni su nudili da budem i na nekoj od deset ozbiljnih listi, ali nemam nikakvih političkih ambicija pa sam to odbio. Smatram kako hrvatska dijaspora mora imati svoje mjesto u kulturnom, društvenom pa i političkom životu Hrvatske, ali kako to nikako ne smije biti putem zasebne izborne liste – to je „medvjeđa usluga“ dijaspori zbog koje ispada privilegirana u očima većine građana Hrvatske. Sukladno s time, mislim kako bi, uz tu listu dijaspore, valjalo ukinuti i manjinske nacionalne liste jer je praksa pokazala kako ta, u osnovi dobra ideja, ne funkcionira u stvarnosti već kako te liste iznjedre uglavnom automatske „dizače ruku“ za bilo koju političku opciju.

NACIONAL: Vjerujem da svaki umjetnik mora u nekoj mjeri biti političan, koliko politika utječe na kulturu i umjetnost?

Na žalost, i previše. Pogotovo se to vidi prilikom odabira rukovodećih pozicija u kulturnim ustanovama i vijećima, gotovo uvijek je važnija stranačka ili svjetonazorska pripadnost od umjetničke relevantnosti, i to je dosljedno i na desnoj i na lijevoj strani političkog spektra. Dok je tako, umjetnički programi nam se mogu, na žalost, svesti pod nazivnik „Naprijed u prošlost“!

NACIONAL: Ono što je specifično za vas jest to da ste svestrani, ne samo u kazalištu gdje radite puno različitih projekata već i izvan njega. Volite kvizove, strastveni ste kvizaš, osnivač ste raznih festivala – FAKI, TEST!, K.R.A.D.U., napisali ste nekoliko knjiga, umjetnički ste voditelj i izbornik Festivala bajke u Ogulinu, koliko vam je važno to da imate puno aktivnosti koje su srodne onome što radite, ali su dovoljno različite da vam održava maštu i radoznalost?

Kad sam bio dijete, nije se koristio termin ADHD, već su to bila “malo življa djeca”. E, pa ja sam bio jedno takvo dijete “s crvima u guzici” koje se nikada nije moglo baviti samo jednom aktivnošću, nego sam letio “s cvijeta na cvijet”. Tako sam si ustrojio i svoju umjetničku karijeru i svoj privatni život, da ne ovise samo o jednom aspektu, već da se mogu slobodno prebacivati iz aktivnost u aktivnost, kako mi dođe inspiracija. Vjerujem da tome mogu zahvaliti da uživam i igram se u svakom svom projektu i da svaki doživljavam kao radost, a ne kao obavezu.

NACIONAL: Kad smo kod kvizova, znanje je u Hrvatskoj jedan od najvećih problema, djeca imaju sve lošije rezultate u školi, maturanti sve lošije pišu državne mature, još uvijek je malen broj završenih fakulteta. Kako to komentirate, tko je za to odgovoran i kako to početi mijenjati?

Mislim da je cijeli školski sustav utemeljen pogrešno, da se pažnja posvećuje pogrešnim stvarima. Djecu i nastavničko osoblje se natrpava gomilom gradiva od kojeg je većina zastarjela, pri čemu se kao osobine kod djece nagrađuju štrebanje i nabubana repetitivnost umjesto kreativnosti. Naš školski sustav nije zapeo u Jugoslaviji, već još u Austro-Ugarskoj. Kad god odem u skandinavske zemlje i vidim koliko kod njih djeca s veseljem odlaze u školu i kako rade po individualnom programu gradivo koje ih zanima i veseli, a ne ono koje im se nameće, krenu mi suze na oči. I krivnja za to nije ni na struci ni na djeci, već u tom prokletom status quo “ne bi se štel’ mešati” mentalitetu naših ljudi koji misle da bi se time trebao baviti netko drugi. Srećom, i kod nas ima pozitivnih primjera, poput Novigradskog proljeća koje već godinama njeguje takav pristup školovanju, no to je samo kap u moru apatije. Možda bi upravo temeljiti preustroj školstva mogao biti početna točka osuvremenjivanja svih aspekata našeg društva jer za većinom svijeta već opasno kaskamo i zaostajemo.