Ivan Penović, jedan od najistaknutijih mladih hrvatskih umjetnika, dramatizirat će i režirati zastrašujuću viziju budućnosti u kojoj vlasti čitanje knjiga proglašavaju teškim zločinom. Riječ je o predstavi „Fahrenheit 451“, prema istoimenom romanu Raya Bradburyja, koja će u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci premijerno biti izvedena 3. prosinca. Tema te distopijske priče je spaljivanje prošlosti u korist što zdravije i ravnopravnije budućnosti, a glavnog lika Guyja Montaga igra 26-godišnji Mario Jovev.

Jovev je zagrebački glumac koji je završio Studij glume i medija pri Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, gdje je 2018. diplomirao u klasi prof. Rade Šerbedžije te se nakon toga zaposlio u Hrvatskoj drami u „Zajcu“. Kako kaže, možda je staromodan, ali nije preveliki ljubitelj, a time ni korisnik društvenih mreža. Smatra da to možda nije u skladu s profesijom kojom se bavi i vremenom u kojem živi, ali ne želi da mu je mobitel stalno u rukama i glava u ekranu. Boji se, kaže, kamo bi nas to moglo odvesti.

NACIONAL: U novoj predstavi „Fahrenheit 451“ igrate glavnu ulogu, Guyja Montaga, na što ste stavili fokus? Kako ste doživjeli taj tekst? Bavi se mračnim vremenima cenzure, mogu li se tu povući paralele s današnjim vremenom?

„Fahrenheit“ nudi distopijsku viziju svijeta u kojem živimo. To je znanstveno-fantastična vizija vremena koja, kad primijetimo sličnosti s našim vremenom, prestaje biti toliko znanstveno-fantastična. Svijet u kojem su klasici svedeni na sažetke sažetaka. Svijet u kojem je obitelj svedena na interaktivni program na ekranu. Svijet u kojem se toliko juri da se reklamni panoi produžuju kako bi ih vozač stigao pročitati. Svijet u kojem je znanje toliko filtrirano da se pale knjige. Svijet u kojem se emocionalni svijet čovjeka zamjenjuje nizom kratkotrajnih užitaka. „Fahrenheit 451“ nudi takvu budućnost. Iako je napisan 1953., roman ukazuje na budućnost u koju se danas čini zastrašujuće mogućim zaglibiti.

‘Roman pisan 1953. ukazuje na budućnost u koju se danas čini zastrašujuće mogućim zaglibiti’. FOTO: Dražen Šokčević, Fanni Tutek Hajnal

NACIONAL: Spaljivanje knjiga jer je kritičko promišljanje bilo kakve vrste zabranjeno, odmah nekako baca svjetlo na ono najgore u ljudima, kakav je vaš odnos prema tome? Zašto su vam knjige važne, što u njima pronalazite?

Smatram da je u današnje vrijeme brza dostupnost informacije važnija od vjerodostojnosti te iste informacije, što dovodi do toga da čovjek više ni u što nije siguran i da je teško više išta sa sigurnošću reći. To, baš kao i u „Fahrenheitu“, dovodi do velikih problema prilikom stvaranja stavova o svijetu u kojem živimo i pronalaženja svoje pozicije i svog identiteta u njemu. Nekako puštamo da svijet i njegovi društveni konstrukti misle umjesto nas i uzimamo te zaključke i pravila kao svoje. Beatty, jedan od likova u „Fahrenheitu“, kaže: „Javnost je prestala čitati sama od sebe. Čemu učiti išta osim pritiskanja tipki na ekranu?“ U „Fahrenheitu“ televizor je stvaran. On govori što da mislimo i kako bismo se trebali općeprihvaćeno ponašati. Tako nas brzo vodi do „naših vlastitih“ zaključaka da se um ni ne stigne pobuniti. Televizor je uvijek u pravu. U svijetu u kojem postoje samo posao i zabava, „imamo sasvim dovoljno slobodnih sati za dokolicu, ali imamo li vremena za razmišljanje?“ Smatram da u tom trenutku knjige imaju ključnu ulogu u njegovanju danas već osiromašenog kritičkog razmišljanja i kreativnosti u ljudima.

NACIONAL: Kako je opisano u tekstu predstave, „put glavnog lika Guyja Montaga idealno je plasiran u našem vremenu, vremenu koje je definirano prijelaznim razdobljem čekanja, vremenom koje u korist tolerancije i transparentnosti prava počinje strahovati od raznolikosti, slobode odabira i prošlosti kojom se ne moramo nužno ponositi da bismo je ostavili u pamćenju“. Kako se vaš Guy snašao u tom vremenu, gdje su najveći izazovi?

Lik Guyja Montaga doživljavam kao čovjeka čiji je bogat emocionalni i misaoni svijet potisnut i zatočen okovima vremena u kojem živi. Žrtva je nametnutog i ukorijenjenog režima i općeprihvaćenog načina života u kojem filtriranje znanja, cenzura i zabava sputavaju čovjekovu kreativnost, originalnost i misaonost te onemogućuju propitivanje i kritičko razmišljanje čineći ih pojmovima negativnog predznaka. U takvom svijetu on je spaljivač knjiga koji isprva bez propitivanja provodi rigorozne zakone. Slijedom događaja i okolnosti postaje uvjeren da u tim knjigama mora biti nečega te prema njima počinje gajiti interes. Počinje protuzakonito čitati i očigledno se mijenja. Prvi put doživljava neke emocije i spoznaje. Shvaća da je svijet pogođen ratom i samoubojstvima i počinje se pitati zašto je tako. S druge strane, kapetan spaljivača kaže „Ako se puno pitaš zašto, završit ćeš uistinu nesretan“, a shvatiti zašto i djelovati ispravno dok nije prekasno upravo su Montagovi najveći izazovi. Javlja mu se bunt, no kako je do tada bio potisnut i zatočen u okvirima represivnog vremena i kako dosad nije imao prilike misliti svojom glavom, reagira impulzivno i brzopleto. U vrtlogu intenzivnih misli i spoznaja postaje zanesen silnim interesom za knjigama i znanjem, smatrajući da je to ključ opstanka civilizacije, ali time postaje i jedan od prijestupnika kojima je do jučer palio kuće. Montagov je revolucionarni duh ljudski i napunjen potrebom za djelovanjem i to se isprva čini logičnim i prijeko potrebnim, no „Fahrenheit“ ga vodi do, za mnoge, pesimističnog zaključka da se revolucija nalazi u čekanju. U strpljenju i čekanju da rat napravi svoje kako bismo mogli krenuti ispočetka, svjesni pogrešaka iz povijesti, jer se drugačije ne isplati djelovati.

NACIONAL: Kako vam je raditi s Ivanom Penovićem na ovoj predstavi? On je predstavnik novih mladih snaga u kazalištu, dramaturga, redatelja i glumaca koji su zaista donijeli novu energiju.

S Ivanom sam imao priliku raditi kada je režirao jedan od desetominutnih komada u omnibusu “Prava komedija” i to mi je ostalo u sjećanju kao proces u kojem je bilo vrlo lako uživati. Ivan se sada vratio u Rijeku režirati „Fahrenheit 451“ i već sam u startnoj fazi procesa uspio dobiti dojam da je Ivan redatelj s kojim je vrlo inspirativno i zabavno raditi. Već na čitaćim probama oduševile su me njegova oštroumnost, načitanost i elokventnost, kojima nevjerojatnom lakoćom prodire u srž materijala, a zatim ga zavidnom sposobnošću artikulacije svojih ideja te istančanim razumijevanjem glumačkog procesa, prenosi glumcu i ostavlja širok spektar materijala s kojim glumac može raditi. Probe vodi samouvjereno, točno zna što radi, a ujedno je i otvoren za nove ideje i time zadobiva povjerenje, otvorenost i interes glumaca. Ukratko, uživam.

NACIONAL: Jedna od vaših intimnih predstava je „Cabaret koncert za žlicu i gitaru“, koja je igrala u Teatru Exit i posvuda u Hrvatskoj. Igrate je s Nikolom Nedićem s kojim ste zajedno ušli i u ansambl HNK Ivana pl. Zajca. Nikola je sad otišao u Zagreb, ostala je žlica bez gitare, kako je došlo do te predstave?

Nikola i ja upoznali smo se kad sam ja bio prva godina Akademije, a on treća. Ubrzo smo se počeli družiti pa je sve preraslo u jedno predivno prijateljstvo. Obojica pišemo pjesme i volimo glazbu pa smo te pjesme različitih tematika i sličnih stavova počeli uglazbljivati. Nakon jedne rutinske operacije morao sam mirovati kod kuće i u tom sam periodu naučio svirati žlice i to je uz gitaru i tekstove koje pišemo postao naš prepoznatljivi stil. Više nego diplomska predstava, „Koncert za žlice i gitaru“ plod je našeg prijateljevanja i zajedničkog umjetničkog sazrijevanja. On se sad vratio u Zagreb i priznajem da mi fali, ali tako i tako svako malo moram igrati predstavu s njim pa je sve u redu.

NACIONAL: Mentori su vam bili Rade Šerbedžija i Lenka Udovički, jer to je zapravo bio diplomski rad u njihovoj klasi na Studiju glume i medija Sveučilišta u Rijeci, što ste od njih naučili?

Rade i Lenka su vrlo živopisni i iskustvom bogati ljudi s kojima je neminovno vrlo inspirativno raditi. Uz to, svoje bogato iskustvo znali su i prenijeti. Učili su nas glumi iz života i životu iz glume. „Koncert za žlice i gitaru“ isprva je bio samo puno različitih i naizgled nepovezanih satiričkih, tužnih, komičnih, bizarnih i ozbiljnih pjesmica iz Nikolina i mojeg života, a onda je Rade sav taj kaos dramaturški povezao u cjelinu i nastala je predstava koju je publika predivno prihvatila i koju danas najviše volim igrati, tako da sam zahvalan što nam Teatar Exit omogućuje da je igramo i da je publika ima priliku redovno vidjeti.

‘Svijet glume povezan je sa stvarnim svijetom oko nas o kojem čovjek uvijek ima što naučiti’. FOTO: Dražen Šokčević, Fanni Tutek Hajnal

NACIONAL: Pretpostavljam da nije lako doći do toga da jedna diplomska predstava završi na redovnom repertoaru nekog kazališta, koliko vam je to bilo važno u tom trenutku, a i danas, naravno?

Moram priznati da nama to nije bilo ni toliko teško. Nakon što smo predstavu koncipirali, počeli smo je izvoditi po klubovima i kafićima u Rijeci. Budući da se radi o interaktivnoj predstavi/koncertu, koja je podložna konstantnim intervencijama, i predstavi u kojoj se dosta improvizira i koja uvelike ovisi o tome kako publika reagira dok je gleda, dobivali smo mnogo povratnih informacija i time je predstava rasla i dobivala na sadržaju i dramskom značaju. Kad smo je tako zagrijali, imali smo nekoliko proba i probnih izvedbi u Exitu, pa je došla na stalni repertoar. U tom nam je trenutku to predstavljalo veliku stvar i tijekom svega toga, rastom predstave rasle su naša uigranost i vještina, a ponajviše naše prijateljstvo. Zato bih je, ako je već moram nekako poslovno nazvati, prije nazvao svojom intimnom predstavom, kao što ste i sami rekli, nego autorskim projektom ili diplomskim radom. Sve to još uvijek traje pa mi je i danas vrlo bitno.

NACIONAL: Zašto ste se posvetili glumi?

To je uvijek teško pitanje i uvijek mi prvo dolazi da odgovorim jednim iskrenim “ne znam”, jer nekad pomislim: “Hm, da znam, možda se time ne bih ni bavio.” Mislim da me upravo privlači to “ne znam”. Svijet glume neposredno je povezan sa stvarnim svijetom oko nas o kojem čovjek uvijek ima nešto novo naučiti. Gluma je time odlična prilika za radoznalost, a kako kaže Shakespeare: “Svijet je zanimljiv onoliko koliko smo mi radoznali.”

NACIONAL: Koliko je za glumca važno da igra puno?

Glumac mora stvoriti i njegovati kondiciju javnog nastupanja. Što je glumac više na daskama, dobiva više iskustva, a upravo je iskustvo jedan od najvažnijih materijala s kojima glumac radi. Nezaposleni glumac prestaje se osjećati kao glumac, a glumac koji igra puno počinje se osjećati potpunije kao čovjek. Barem je meni to tako.

NACIONAL: Koliko vam je važno biti u ansamblu? Znači li vam to neku sigurnost pa ste kreativniji ili je baš suprotno, jer ponekad ne možete birati što ćete igrati pa se gubi kreativnost?

Biti u ansamblu znači igrati puno. Barem je to tako meni u “Zajcu”. To može dovesti do povremenih umjetničkih zamora i kreativnih kriza, ali takvi su problemi zapravo i dobrodošli, jer u kazališnom svijetu problemi su uvijek prilike za dobra rješenja. U ansambl sam ušao odmah nakon Akademije i osjećaj sigurnosti rada u ansamblu je pozitivan i puno mi znači. Pogotovo u ovo doba pandemije kada se nezavisno kazalište susreće i bori s ogromnim brojem novonastalih problema. Ali također smatram da se nije dobro ni uljuljkati u sigurnost institucionalnog rada, jer upravo to otupljuje izvedbenu oštricu izvođača. Nemam iskustva na nezavisnoj sceni i mislim da je slobodnjacima danas puno teže, ali su time i snalažljiviji. Što su teža vremena, to bi trebale biti bolje predstave i bolji glumci. Glumac mora biti doveden u situacije u kojima se mora snaći, jer ako nije, neće se snaći ni na sceni.